Prenos nadležnosti

Nerzuk Ćurak
Autor 25.3.2019. u 06:11

Izdvajamo

  • Ali, kada ideologija mita i provincijskog gedžizma vlada nad životom, život se postepeno svede samo na prostu reprodukciju, na filozofiju bijede i uokviravanje te bijede u veliku nacionalnu pripovijest.

Povezani članci

Prenos nadležnosti

O postdejtonskim jezičkim igrama kao nedvosmislenom političkom činu kojim se blokira izgradnja racionalne države

Piše: Nerzuk Ćurak

Dvije i po decenije od potpisivanja Mirovnog ugovora za Bosnu i Hercegovinu, obje unutrašnje pokrajine dejtonske države odbijaju da grade tu istu državu, upravo onu koja im omogućuje da uopće egzistiraju kao realne političko-teritorijalne jedinice. Sustavno uništavati kriterij svoga postojanja, to mogu samo malograđanski, neiživljeni provincijski hoštapleri kleptokratskog nacionalizma, uvjereni da će dugim radom na negaciji države koja ih je pustila u svijet, zauzeti njeno mjesto u povijesti, u bilo kom obliku, samo ne u obliku Bosne i Hercegovine.

Iako je princip negacije države u federalnom entitetu maskiran ispraznim političkim govorom o našoj domovini Bosni i Hercegovini, taj princip djeluje, bilo da se radi o HDZ-ovoj banovinskoj ideologiji u novom vremenu (sada je Čović Boban, Dodik je Karadžić a Sarajevo Graz), bilo da je u pitanju SDA-ova duboka država kao praktični i trajni odgovor koji na pitanje šta su to institucije, može dati Izetbegovićeva patrijarhalna formacija.

U drugom, unitarnom entitetu (pri čemu unitarna organizacija nije donijela nikakvu razvojnu korist) negacija države poprimila je afirmacijski karakter: naše postojanje, postojanje Republike Srpske moguće je samo kroz negiranje majke koja je omogućila naše postojanje: Mi moramo ubiti Bosnu i Hercegovinu! Kakav Edipov kompleks, kakvo (samo)ubistvo iz zasjede, začinjeno svakodnevnom operetskom didaskalijom u svim sferama društva: svakog dana, u svakom pogledu kad kažemo država mislimo na Srpsku a ne na Bosnu i Hercegovinu.

Vrhunac tog nesigurnog samopoimanja je čudesna stilska figura političke naravi koja je postala opće mjesto većine medija i političara iz Republike Srpske a lijeni javni um u cijeloj Bosni i Hercegovini, po inerciji, prihvatio: institucije na nivou države!?! Molim! Znači li to da niži nivoi vlasti ne pripadaju državi, da su izvan države, da države nema, već da samo postoji nivo države bez države. Da, sva Dodikova strategija sabrana je u ovoj ideji negacije koja se protokom vremena afirmira i transformira u sintezu: Bosna i Hercegovina danas je baš to i samo to – institucije na nivou države a konačni iskaz snižavanja države na nivo, na marindvorski disktrikt, na nekoliko zgrada koje odslikavaju tu pojmovnu ekspresiju (institucije na nivou države) je koordinacijski mehanizam kojim se u Brisel šalje ne Bosna i Hercegovina nego zajednica općina, gradova, neuzoranih ledina, kantona i entiteta, kojim se, dakle, u evropski Pijemont šalje, ne država nego feudi; kakvo će to uzbudljivo putovanje kroz vrijeme biti kada Kate dočeka svoga dezintegriranog Leopolda, kada Evropa, već duboko u informatičkoj eri, ugleda umjesto Bosne i Hercegovine, rasuto bosansko kraljevstvo bez snažnoga kralja, sa gomilom kleptohana i kakistohana koji se gle čuda zovu institucije na nivou države. Na nivou čega? Na nivou ničega.

HDZ i SDA su svoj kolosalni doprinos izgradnji države dali kroz koordinacijski mehanizam koji iz budućnosti dolazi kao ostvareno načelo etnoteritorijalne reprezentacije, kao trajna rezerva za svaki drugi neuspjeli pokušaj feudalizacije Bosne i Hercegovine. I tu nema pomoći.

Da vidimo, kakve su šanse da se jedan od najkreativnijih uzroka našeg zajedničkog neuspjeha – Dodikova ambicija da od Republike Srpske i institucija na nivou Bosne i Hercegovine napravi svoju privatnu državu – relativizira, derogira, suspendira… Šanse nisu velike ali već je ukazivanje na krucijalne procese koji izmiču analizi i vrednovanju važno, kako bi smanjili uticaj zamki u koje olako upadaju građani Bosne i Hercegovine, prihvatajući političke konstrukcije, distrakcije i različita obavještajna podmetanja kao da nisu konstrukcije, distrakcije i različita obavještajna podmetanja, već kao da su čista stvarnost i šta se tu ima primjećivati kao eventualno neprijateljsko spram ljudi i njihove imovine.

Upravo je prethodno pomenuta jezička konstrukcija institucije na nivou Bosne i Hercegovine ili institucije na nivou države iskaz autentičnog političkog zahtjeva da Bosna i Hercegovina bude tek puki commonwealth, zajednica feudaliziranih etničkih država koje konstituiraju svoj komonveltski nivo. Zbog takvog političkog zahtjeva sama jezička igra mora dostići najviši intenzitet političkog događaja koji se medijski svakodnevno posreduje a građani bivaju uvučeni u tu igru prihvatajući taj jezički iskaz kao čistu notornost, kao stvar u svijetu, kao da je to Bosna i Hercegovina. Bez intelektualnih pobuna protiv konstruirane stvarnosti kao normalnosti, nenormalnost će trijumfirati kao čista normalnost i od Bosne i Hercegovine sa svom njenom kompleksnošću, jedinstvenošću i pluralnošću, sa svim njenim zajedništvom i veličanstvenom kulturom, sa svim njenim dobrim ljudima, sa običnim svakodnevnim životom koji zahtijeva susret i zagrljaj, ostat će samo ingeniozna dosjetka separatističkog uma: institucije na nivou države.

Druga jezička igra a koja je u najužoj vezi sa prethodnom, nedvojbene je političke artikulacije na koju se mora obratiti naročita pažnja iz analitičkog ugla, dakle iz ugla koji ne dozvoljava da ta jezička igra prođe kroz nas i pored nas kao da je duh a ne zbiljska politička prijetnja boljem i organiziranijem životu ljudi u njihovoj međunarodno priznatoj, zajedničkoj državi. Ta prijetnja koju je Dodik, sa svojom izvršnom, zakonodavnom i sudskom vlašću (to je sve njegovo po sovjetskom principu jedinstva a ne podjele vlasti), sa kulturom i obrazovnom sferom, sa medijima i postmedijima, podigao na nivo odsudnosti, na biti ili ne biti, konačno, to u šta je uložio svoje ogromno političko lukavstvo i kreativnost a zvuči tako benigno, tako bezopasno, tako nevino i supsidijarno, vrhunac je namjere da Bosna i Hercegovina ne bude država već samo nivo. Ta namjera kojom se hoće da se neće iskazana je kroz dvije riječi koje tvore sintagmu iracionalnog otpora političkih i intelektualnih elita Republike Srpske prema Bosni i Hercegovini. Ta sintagma (e jesam vala odgodio njeno imenovanje) je… tananana… prenos nadležnosti.

Izmanipulirani, iskontruisani i stvarni strah od prenosa nadležnosti sa entitetskog na državni nivo, postao je ključni motiv Dodikove politike, srce njegove političke bitke, ono zbog čega se ovaj vehementni čovjek bavi donošenjem odluka. Od prenosa nadležnosti proizvedena je nova metafizika srpstva, adrenalin s kojim se nastoji spriječiti evropsko načelo supsidijarnosti a uvesti neko iracionalno, antidejtonsko utemeljenje supsidijarnosti po načelu da nema supsidijarnosti – da ona počinje i završava u kabinetu aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Prenos nadležnosti postao je crvena krpa s kojom toreador Milorad Dodik maše kako mu se hoće, s izgubljenim osjećajem koliko građani Republike Srpske (studenti, poljoprivrednici, naučnici, kulturni radnici…) trpe u svojim ranjenim, siromašnim životima zbog jedne mitske, vanpovijesne ideje – ne dam, ne dam nijednu nadležnost državi pa makar kao posljedica mog ultimatuma bude jedenje korijenja. Možda kao u Sjevernoj Koreji, gdje je kora s drveća bila egzistencijalni menu za mnoge ljude. Samo zamislimo na trenutak da je ministar Šarović pratio zahtjeve Dodikove ideologije prenosa nadležnosti i da je shodno tome ministarstvo na čijem je čelu bilo ispražnjeno od rada i sadržaja. Glavnu štetu imali bi vrijedni poljoprivrednici iz Republike Srpske. Ali, kada ideologija mita i provincijskog gedžizma vlada nad životom, život se postepeno svede samo na prostu reprodukciju, na filozofiju bijede i uokviravanje te bijede u veliku nacionalnu pripovijest.

Da se kroz “prenos nadležnosti” prostire ozbiljna strategija destrukcije naše zajedničke države, zorno pokazuje samo funkcioniranje dejtonske države. Iako je u okviru state buildinga, izvan bilo kakve ideološke favorizacije, izgradnja bolje države za sve građane aksiom za svakog časnog političara, šta se dešava u dejtonskoj Bosni i Hercegovini?

U dejtonskoj Bosni i Hercegovini, dejtonska vlast, sa punom političkom voljom i Federacije i Republike Srpske, formira, primjera radi, neke agencije na državnom nivou. Onda u te agencije Dodikova vlast kao i Bakirova i Draganova, postave svoje ljude. Te agencije su formirane radi boljitka mjeriteljstva, nutricionističkih, veterinarskih i farmaceutskih procedura, poboljšanja obrazovnih strategija i politika, napredovanja sporta, itd… Ali, jezik je kuća bitka, pa je prenos nadležnosti na agencije na državnom nivou, najveći mogući grijeh, krah Republike Srpske, njen nestanak i slične trice i kučine, uz svjesno zanemarivanje ustavne pozicije oba entiteta kao konstitutivnih hiža sva tri naroda istovremeno i istoprostorno. Kakva tuga, kakva golema tuga, kakav empatijski krah! Ej, uzorne vertikalne, prohodne procedure od dna do vrha državne piramide mogu nam donijeti milione dolara za ulaganja u ekonomiju i u kakvoj je sada prednosti apstraktno srpstvo, bošnjaštvo ili hrvatstvo nad konkretnim ljudskim životima? Ni u kakvoj, osim što oni koji trube o ugroženom srpstvu, bošnjaštvu i hrvatstvu, povećavaju svoj konto. Ali, avaj.

Ljudi se šalju na državni nivo da bi obesmislili državni nivo. Međunarodne organizacije ulože energiju u razvoj agencija koje su formirali svi unutrašnji akteri zajedničkom političkom voljom a onda se sa entitetskih nivoa te volje derogiraju, pa oni koji su političkim putem zaposleni u tim agencijama, sada u ime entitetske volje blokiraju smisleni rad agencija. To naročito rade strukture iz RS-a pa se projekti međunarodne zajednice svedu ili na neke kantone ili na same državne institucije, po larpurlartističkom principu, posao radi posla. To je nekako ružno a međunarodna zajednica to prihvata spuštajući kriterij bosanskohercegovačke institucionalne državnosti na nivo praznog označitelja koji u konačnici vodi legitimaciji svakog negacijskog udara na državu kao da je afirmacijski pa je, po tom kriteriju institucionalnog snižavanja, BiH moguća samo ako se, primjera radi, veličanje ekstremističkih i reakcionarnih ideologija ugradi u skeleton države kao poželjno, normalno, integrirajuće.

Tako se BiH prazni od bilo kakvog sadržaja osim onoga koji će zadovoljiti najrigidnije ideologije. Kada njihovo naslijeđe bude priznato kao progresivno (recimo, budući da je friško i važno, da se kao progresivno i utemeljujuće, prizna naslijeđe Radovana Karadžića iako je osuđen za genocid i zločine protiv čovječnosti), BiH će možda i doživjeti da prenos nadležnosti ne bude više konstitucionalna i strateška babaroga. No, šta bi to u konačnici značilo? Da se u okviru prenosa nadležnosti četnici, ustaše, balije… „prenesu“ kao sastavni izvori izgradnje nove Bosne i Hercegovine. To je tako moguće da me strah od mogućnosti. Predstavnici i izaslanici takvih ideologija, sa najčvršćim  samouvjerenjem da uopće nisu megafoni tih vrijednosnih sadržaja, u značajnoj mjeri konstituiraju vlast. Mogu li takve prenesene ideologije na državni nivo konstituirati veliki bosanski mir? U prilog odgovoru: deklaracije i rezolucije o osudi zločinačkih, fašističkih i neofašističkih ideologija još uvijek nisu moguće u parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Apsolutno uništavanje zajedničke supstance vodi nasilju. Taj proces se mora zaustaviti.

Ako je već od prenosa nadležnosti napravljena nepodnošljiva lakoća nepristajanja onda bi bilo korektno da se i u ekonomskoj sferi, sferi dugova, ne odigrava prenos nadležnosti. U tom smislu, pozvat ću se na pismo (bez navođenja imena autora) koje je jedan ugledni ekonomista iz Republike Srpske i dobar čovjek poslao prije nekog vremena predsjedavajućoj Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine:

„Poštovana predsjedavajuća

Dobri politički a posebno medjunacionalni odnosi imaju, uz ostalo, i svoju materijalnu podlogu. Potrebno je onemogućiti svako medjuentitetsko prelivanje dohodaka. Posebno se to odnosi na zaduživanje. Potrebno je onemogućiti da jedni dižu kredite i troše a drugi da ih vraćaju. To je upravo prijeteći odnos izmedju Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Višak zaduženosti RS velikim dijelom će vraćati gradjani FBiH. (istaknuo N.Ć.) Kako to nosi opasnosti izuzetnog pogoršanja političkih, posebno medjunacionalnih odnosa, potrebno je sve učiniti da se to spriječi. Potrebno je, saglasno ovlaštenjima Predstavničkog doma zahtijevati od Centralne banke da zaustavi daljnje zaduživanje RS sve do izravnanja sa zaduženosti FBiH.

                                Zaduženost entiteta BiH

                                                                                          – 2017 godina

                                                                                          -u milionima KM

                       Naziv                                                       FBiH                  RS

-bruto domaći proizvod                                          20 502              10 076

-iznos javnog duga                                                     5 935                5 304

– učešće javnog duga u BDP                                        28%                  53%

Višak zaduženosti RS u odnosu na FBiH iznosi 2 382 miliona KM. Kada uskoro dodje do oslobadjanja kursa gradjani FBiH će vraćati 1.548 miliona KM ovog duga (65%). Oni to neće htjeti a RS neće moći i doći će do značajnijeg pogoršanja medjunacionalnih odnosa. Postoji silna potreba da se to spriječi.

Duboko vjerujem da Vam je Bosna i Hercegovina i njeni narodi na srcu te da ćete sve učiniti da se ovo spriječi-da se zaustavi daljnje zaduživanje RS do izravnanja sa zaduženosti FBiH, na čemu Vam se unaprijed najiskrenije zahvaljujem

 Uz  puno poštovanje

Prateći liniju argumentacije ove sabrane mikroekonomske analize, “odgovorni” političari, koji umjesto države zastupaju redukcionističku ideju institucije na nivou države sa zadatkom njihovih ljudi u tim institucijama da spriječe prenos nadležnosti, učinili bi sve da isprave ovaj iritirajući ekonomski podsjetnik na moguće nasilje. Ako nema prenosa nadležnosti nema ni prenosa dugova. Samo ravnopravan razvoj svih dijelova BiH od čega smo jako daleko vodi ka velikom bosanskom miru. On će biti moguć ako mitologiju prenosa nadležnosti i institucija na nivou države zamijenimo normalnim, mirnim razvojem Bosne i Hercegovine, uređene po načelu evropske supsidijarnosti a ne po načelu ne dam, pa makar njegovo pleme crklo od gladi. U vrijeme korijenja, on će svakako biti na Cipru.

 

 

Nerzuk Ćurak
Autor 25.3.2019. u 06:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija