Priča o zaboravljenom umjetniku

Dino Mustafić
Autor 6.5.2019. u 09:24

Izdvajamo

  • Još u ratu sam se uvjerio kako je umjetnost nemoćna pred demonima zla, ali je dostojanstveno moći izdržati. To je sve. I dalje ću pisati, govoriti i podsjećati posebno mlade da ima mjesta za nešto ljubavi, bratstva, solidarnosti i osjećaja ljepote. To sam nasljedio od svojih učitelja, mnogih umjetnika, najcjenjenijeg zanimanja u starih Grka,potplaćenog bijednika u našoj kulturi. I to nešto govori o nama danas.

Povezani članci

Priča o zaboravljenom umjetniku

Mi živimo u medijskoj histeriji antipatija, frenetičnih poklonika ili mrzitelja ovog ili onog političara, pjevača ili sportaša. Taj nedostatak javne i lične pristojnosti, ljudskosti i demokratije u kojem dominira samo snaga materijalnog aspekta jeste pravo prokletstvo. Zato se ne čudim kako je u društvu primjetan stepen acidifikacije, ljudi su demoralisani i apatični. Prevladavajući materijalizam neoliberalnog društva kulturu tretira kao hobi, a ona traži vrijeme i strpljenje u kojoj čovjek može i sanjariti, postavljati pitanja i biti introspektivan. Zato odlasci u zaborav i društvena indiferentnost prema ljudima kao što je Miralem jeste raspadanje društva koje treba da povezuje ljude. Već je i Goethe ukazivao na to da se “talenat razvija u osobnom okružju”.

Pojedinac sa darom sve više se osjeća usamljen, napušten i progonjen, jer darovitost zna biti i prokletstvo, dobije se mnoštvo nevidljivih mrzitelja, postane “junak” besprizornih tračeva, opsesija osrednjih koji preziru cijeli svijet i u njemu one uspješne kojima je radost – stvaranje i igra.

Možda je to razlog što je sve manje onih najboljih, značajnih umjetničkih individualnosti, uglavnom ne igraju ili su “suptilno” protjerani sa scena pod izgovorom da su skupi i prgavi ljudi, što je etabliralo one koje ne prepoznaju darovitost i sve bacaju na društveni plan međuljudskih odnosa. Naravno, da su umjetnici često posebni i čudni, ponekad oholi i tašti, nemogući i neizdrživi, ali mi smo mala zemlja koja se ne smije olako odricati vrijednih ljudi. Kako će tek doći do šanse mladi i neafirmisani, ko će im biti inspiracija, ko će ih njegovati i razvijati, ako sklonimo i zaboravimo one najbolje među nama?

Jedan od takvih koji se povukao iz javnog života, protestno napustio pozorište i ostavio sve “žive predstave” na repertoaru jeste jedan od naših najvažnijih i najvećih glumaca Miralem Zubčević. Povod je bila nejasna, neutemeljena i arogantna odluka njegove matične kuće Akademije scenskih umjetnosti, tačnije Nastavno-umjetničkog vijeća da se nepredloži za status profesora Emeritusa. Proveo je godine u učionicama iz kojih su pod njegovim mentorstvom izašli na desetine odličnih glumaca sa posebnom posvećenošću koja je krasila njegove studente. Držali smo ga za stroga i pravednog pedagoga koji je znao osjetiti dar studenta, njegovati ga i razviti u najboljem smjeru. Isto tako bio je okrutno istinit u komunikaciji, spreman da otvoreno ukaže kako ne vidi potencijal kojeg nekoga preporučuje za glumačku profesiju. Sa ove distance vidim koliko je često imao pravo, mada mu je baš ta osobina stvarala mnoštvo neprijatelja.

Mjesecima nemam kontakt sa Miralemom. Osjećam stid i nelagodu u ime drugih koji bahato otpisuju ljude, imaju stav i mišljenje o svakom, uglavnom zasnovano na čaršijskim sudovima i atribuciji. To je paralelno prisutno sa skoro svakodnevnim tricama i kučinama lokal patriotskog sarajevskog zanosa o “našim” velikim sportašima, pjevačima, umjetnicima kada se potpuno nekritički, bez ikakve brige spram fakata i ozbiljnog znanja, a o poznavanju širih konteksta da i ne govorim, fantazira o velikim „našim”. Kako drukčije opisati običaj da se sjetimo umjetničke relevantnosti i značaja mnogih tek kada nisu među živima, a za života ih prati produciran trivijalan idejni i kulturni falsifikat, kao palanačko pervertiranje smisla njihovoga djelovanja.

Posljednjih godina sam sa Miralemom radio skupa, imali zanimljive pozorišne procese, ali ne bih želio da po ustaljenim stereotipovima izdvajam naše sretne i kreativne trenutke ukrašene superlativima saradnje jer bi to bilo otužno poput preuranjenog nekrologa. Uvijek se osjećam teatrološki pogubljen kada treba pisati o ljudima koje dobro poznajem, a imaju veliki opus uloga koja se tiču i mojih dojmova iz djetinstva i mladosti. Miralema pamtim trajno zrelim glumcem vjerovatno i zato što smo počeli raditi tek u njegovoj kasnijoj dobi kada sam bio neiskusan početnik. U međuvremenu smo se upoznali i privatno, svjestan da mu kao mlad reditelj nemam mnogo toga ponuditi, ali on je umio sve to prihvatiti i uzvratiti kao svoje. Radio je staloženo i sabrano, sa vidljivom unutarnjom napetošću koja bi nekada i popuštala. Nekako je filtrirao uloge bez velikih uspona i padova, nije ga trebalo podsticati, dizati u dramatičnimscenama, regulisao je to svojim savršenim termostatom. Ni u jednoj našoj saradnji nije došlo do prepirki, trzavica, mada se radi o temperamentnoj i razdraženoj ćudi. Čak mi je uvijek bio i simpatičan kako je lako padao u vatru bez nekih važnih i ozbiljnih povoda koje sam ja uvijek znao potisnuti za razliku od njega. Miralemova je glumačka zrelost bila starija od njega samog, otišao je za vrijeme mladosti u Beograd na Akademiju po znanje i zanat, vratio se u Sarajevo sa svojevrsnom legendom o jednom od najtalentovanijih diplomaca ikada. Vjerovatno je kao i većina mladih imao potrebu da se identificira izvan svoje sredine u kojoj se rodio i odrastao. Između uspješne karijere u tadašnjoj balkanskoj metropoli i povratka kući, izabrao je ovo drugo kao čin osviještene ljudske i glumačke zrelosti da posije sjeme akademskog znanja u svom kulturnom ambijentu. Takvi postupci u biti znače tradiciju. Izbjegavam taj apstraktni pojam jer obuhvata širok kulturološki spektar koji se uvijek na poseban način modificira na lični plan svakog glumca. U Miralemovom slučaju bila je to i trajna otvorenost prema novom i modernom. Nije Miralem usamljen slučaj, mogao bi nabrojati na desetine iz raznih oblasti, posebice onih starijih prema kojim smo kao društvo izgubili ideju pristojnosti. Vjerujem da pristojno ljudsko ponašanje u međusobnom ophođenju kojim izražavamo poštovanje prema znanju i iskustvu jeste snaga koja drži društvo na okupu. Mi živimo u medijskoj histeriji antipatija, frenetičnih poklonika ili mrzitelja ovog ili onog političara, pjevača ili sportaša. Taj nedostatak javne i lične pristojnosti, ljudskosti i demokratije u kojem dominira samo snaga materijalnog aspekta jeste pravo prokletstvo. Zato se ne čudim kako je u društvu primjetan stepen acidifikacije, ljudi su demoralisani i apatični. Prevladavajući materijalizam neoliberalnog društva kulturu tretira kao hobi, a ona traži vrijeme i strpljenje u kojoj čovjek može i sanjariti, postavljati pitanja i biti introspektivan. Zato odlasci u zaborav i društvena indiferentnost prema ljudima kao što je Miralem jeste raspadanje društva koje treba da povezuje ljude. Već je i Goethe ukazivao na to da se “talenat razvija u osobnom okružju”.

Još u ratu sam se uvjerio kako je umjetnost nemoćna pred demonima zla, ali je dostojanstveno moći izdržati. To je sve. I dalje ću pisati, govoriti i podsjećati posebno mlade da ima mjesta za nešto ljubavi, bratstva, solidarnosti i osjećaja ljepote. To sam nasljedio od svojih učitelja, mnogih umjetnika, najcjenjenijeg zanimanja u starih Grka,potplaćenog bijednika u našoj kulturi. I to nešto govori o nama danas.

Dino Mustafić
Autor 6.5.2019. u 09:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija