Rat i mir

Nerzuk Ćurak
Autor 25.2.2019. u 07:42

Izdvajamo

  • Poštovaci i čitaoci Zgodićevog autorskog opusa, znaju da je ovaj teoretičar društva, vodeći ničeanski brk u našoj akademskoj zajednici, zahtjevan za čitanje, uvijek više odan pojmu nego dojmu, pa je realna pretpostavka neznanog čitatelja da ga čeka još jedno hrvanje sa imanencijama, transcedencijama i latencijama duha sklonog jezičkoj jezuistici i fokusiranoj proizvodnji smisla, što baš i nije preporuka za doba jeftinog konzumerizma u kojemu živimo i stvaramo. No, kakva zabluda: sama priroda istraživanja, autorova očigledna strast i sraslost sa predmetom koji istražuje, učinili su ovaj rukopis dostupan ne samo naučnoj i stručnoj javnosti nego i široj čitalačkoj publici.

Povezani članci

Rat i mir

Rat i mir[1]

O zloupotrebi naučnika za rat i onima koji to odbijaju 

Rukopis Naučnici i rat: Da li je moguća mirotvorna politika? prestižnog bosanskohercegovačkog politologa i profesora emeritusa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Esada Zgodića, vrhunsko je znanstveno štivo snažne politološke naracije, jasne humanističke vrijednosne orijentacije, sa apriornim emancipatorskim nalogom po kojemu je autor prepoznatljiv u našoj akademskoj zajednici.

Ne dozvoljavajući da nauka bez morala zagospodari sadržajem koji istražuje, bez obzira radi li se o realpolitici, patriotizmu, suverenitetu… ili pak o ratu, tom krucijalnom Događaju sveukupne ljudske povijesti u čije se dubinsko istraživanje uputio, Esad Zgodić, sa profetskim uvjerenjem da nauka, jedna od najvažnijih inkluzija rata kao apsolutnog događaja Historije, kao same Historije, nije dovoljno istražena kao paradigma rata, kreće na putovanje, jedno od najzahtjevnijih znanstvenih putovanja, ono u samo biće svijeta, u um iza rata, u intelektualnu logistiku koja je barbarski svijet nasilja začarala metaforama, ideologijama i zastrašujućim tehnologijama kako bi se skrila, relativizirala ili pak opravdala očiglednost krvave poljane historije.

Esad Zgodić ponudio nam je rukopis o naučnicima i njihovoj vezi s ratom, dakle, pred nama je rukopis koji istražuje naročiti svijet odnosa, onaj između naučnika kao „vladara istine“ i rata kao istine ljudi.

Neću pretjerati ako ovaj raskošni rukopis imenujem trijumfom uma mira nad umom rata, odgovornim pregalaštvom progresivnog intelektualca koji ostaje, rekao bih, trajno zapitan nad ljudskom sklonošću ka zlu, naročito nad sklonošću naučnika da proizvode eugenijsko zlo, mašine za ubijanje ljudi ili participiraju u opravdavanju rata kao nužnosti, kao predestinirane kategorije naše ljudske prirode s kojom se ne možemo izboriti pa se ne trebamo ni hrvati protiv demonskog, jer zaboga, rat je mjera svih stvari i ko to ne uvažava, samo je još jedan klaun u Hegelovoj galeriji lijepih duša.

No, Zgodić afirmaciji Zla zadaje moćan udarac: on je napisao snažan rukopis realističkog prosedea istražujući etiku odgovornosti naučnika za rat i njegovu produkciju; upravo etikom odgovornosti on i započinje rukopis čime jasno pozicionira svoju znanstvenu i ljudsku poziciju – bez odgovornosti, briljantan um, samo je ekspozitura ohole moći, instrument porobljavanja svijeta. Ili, kako bi to rekla genijalna autorica Genijalne prijateljice Elena  Ferrante: „… čovjek ne mora biti svetac kako bi imao mudre misli. A uostalom, pravih intelektualaca je malo. Većina učenih ljudi provede čitav život promovišući tuđa mišljenja. Najveći dio sopstvene energije troše na sadizam prema svakome u kome vide rivala.“ I onda svoju kenjažu pokušavaju racionalizirati, koristeći beautiful mind da opravdaju služenje zlu, od Hitlera do današnjih dana.

Zgodić se upustio u naročitu intelektualnu avanturu, jednu od najtežih sa stanovišta teorijskog istraživanja i etičkog imperativa. Zadao je sebi zahtjevnu zadaću: istražiti različite prostore rata u kojima su naučnici dali svoj doprinos a biti istovremeno i obazriv i beskompromisan u tvrdnjama koje se odnose na simbiozu rata i ljudske prirode, naučnike kao ideologe, vojno angažirane naučnike, na diskutabilne „doprinose“ naučnika zastrašujućoj industriji smrti, da bi onda, naoružan uvjerljivom ekspertizom o prethodnim naučničkim angažmanima u sferama rata, stupio u polje najteže bitke: istovremenog teorijskog i vrijednosnog razmatranja konfrontirajućih paradigmatskih stavova vodećih svjetskih naučnika o nuklearnom oružju, za jedne Armagedonu ljudske civilizacije kojemu se neodgovorno približavamo; za druge oružju mira (!?!), jer je upravo mogućnost nuklearne bombe da destruira život na zemlji, navodni razlog što nije došlo do ratova konačnog uništenja. K’o biva – da nema nuklearnog oružja ljudi bi se međusobno klali konvencionalnim, uobičajenim oružjem, znajući da to ipak neće dovesti do kraja civilizacije. Sumanut argument ali intenzivno prisutan  među militaristički raspoloženim naučnicima.

Prethodnu dilemu o mirovnom i ratnom potencijalu nuklearnih projektila Zgodić personalizira kroz dvije suprotstavljene naučne pozicije: paradigmu Ajnštajn – protiv nuklearnog oružja i paradigmu Teller – za nuklerano oružje i nastavlja, na osnovu izvanredne upućenosti u izvore, graditi, kao i Ajnštajn, svoju sliku svijeta – esnafsku i ljudsku odbranu progonjenih naučnika, onih koji su u ime ideala mira postali neprijatelji države, bilo nuklearne, bilo staljinističke države. Zato je i Zgodićev pledoaje, u slavu naučnika mirovnjaka – Ajnštajn, Pauling, Sagan, naspram diskutabilnih naučnika varvara, kreatora nuklearnog oružja (Teller i drugi), zazivanje emancipatorske mirovne politike, pokušaj konstitucije drugog smjera, onog koji pravi simbiozu između naučnika u službi mira i politike koja je spremna da da prednost mirovnoj paradigmi nad nasilnom. Ili kako bi to rekao Pinker, američki znanstvenik na koga se Zgodić s pravom poziva, treba nam politika koja će dati prednost „boljim anđelima ljudske prirode“ nad demonskom stranom naše dualne antropologije. Politika a ne nauka kao politika.

To znači da je Zgodić nepovjerljiv spram naučnika kao utemeljitelja vlasti, on sumnja, imajući u vidu svekolika ograničenja naučnog metoda, da je scijentokratska vlada  put koji čovječanstvo treba izabrati; naprotiv, svjestan limita naučnog mišljenja, Zgodić naučnike vidi, ne kao aktere svjetske vlade već kao mirovnu silu iza političkog uma, ali samo pod uvjetom zbiljskog korištenja znanja za potrebe ljudskog razvoja, što ponovno uključuje znanstvenike koji su nas zadužili mirovnom transformacijom politike koja se udaljava od militarizma i razarajućih lobističkih utjecaja vojno-industrijskog kompleksa.

U tom kontekstu, izvanredni su Zgodićevi uvidi o ratu i njegovoj (bes)konačnosti,  jer nas je kroz konsekventnu teorijsku interpretaciju mogućnosti kraja rata, pripremio za razumijevanje svoje emancipatorske vizije i potpunog slaganja sa naučnicima mirotvorcima kojih nema bez supstancijalne autonomije mišljenja.

Želim podcrtati da je Zgodićeva analiza mirovnog potencijala nauke (najčešće kroz izvrsno izabrani konfrontirajući metodološki pristup između naučnika varvara i naučnika mirotvoraca) uvijek akademska, objektivizirajuća, racionalna i unutar historije. Za svoje vrijednosne sudove Zgodić je ponudio raskošnu analizu stvarnih indikatora mira i nasilja: bez bježanja u kulu slonovaču, autor nudi obilje znanstvene argumentacije koja je na raspolaganju čovječanstvu i čijom se odgovornom upotrebom vektor rata transformira u vektor mira. To je upravo onaj argumentativni niz koji reprezentuju naučnici sa „autentičnom etičkom odgovornošću i istinskom prohumanističkom aksiologijom“, opremljeni znanjem sposobnim da neutralizira politiku rata i emancipira politiku mira. Zato je završno poglavlje Zgodićevog rukopisa Naučnici i rat: Da li je moguća mirotvorna politika? istinska posveta humanističkoj viziji čovječanstva.

U završnoj eksplikaciji obimnog rukopisa, autor, prateći, kako smo prethodno ustanovili, apriorni emancipatorski nalog, iznosi ocjenu o mogućnosti ljudskog roda da unaprijedi svoju zemaljsku egzistenciju, da, prije svega, mir učini mogućim. U sferi nauke, afirmirirajući vertikalu  Etosa i Erosa naspram Tanatosa, kulturu mira naspram kulture rata i smrti, autor uvjerljivo demonstrira svoju odanost naučnicima koji nisu upali u zamke socijaldarvinizma, imperijalizma, nacionalizma, militarizma, rasizma i drugih eugeničkih i represivnih izama a iz kojih se iznova generira nasilje kao ključni pokretač ljudske povijesti, već su na najboljim uvidima u našu autentično ljudsku sklonost ka miru, ponudili uvjerljive dokaze da  je ratu moguće reći ne i da kult neprijatelja nije nikakva prirodna datost već proizvod nacionalizma kao, kako bi rekao Poper, najgore vrste mode koju su izmislili intelektualci. Nasuprot nacionalistički usmjerenih akademika Esad Zgodić ponudio nam je štivo s onu stranu svake opresije, duboko uvjeren da biti humanistički naučnik, prije svega znači biti protiv rata.

Poštovaci i čitaoci Zgodićevog autorskog opusa, znaju da je ovaj teoretičar društva, vodeći ničeanski brk u našoj akademskoj zajednici, zahtjevan za čitanje, uvijek više odan pojmu nego dojmu, pa je realna pretpostavka neznanog čitatelja da ga čeka još jedno hrvanje sa imanencijama, transcedencijama i latencijama duha sklonog jezičkoj jezuistici i fokusiranoj proizvodnji smisla, što baš i nije preporuka za doba jeftinog konzumerizma u kojemu živimo i stvaramo. No, kakva zabluda: sama priroda istraživanja, autorova očigledna strast i sraslost sa predmetom koji istražuje, učinili su ovaj rukopis dostupan ne samo naučnoj i stručnoj javnosti nego i široj čitalačkoj publici.

Pored neosporne naučne vrijednosti, ova knjiga puna je i zanimljivih sadržaja koji problematiziraju odnos najvećih naučnih autoriteta, prije svega, dvadesetog stoljeća, prema ratu i miru, te,  kao takva, može se čitati i u više registara, a ne samo kao naučna knjiga. Npr. kao naučna beletristika, jer, nema sumnje, obilje inspirativnih citata i opservacija koji se odnose na najveće naučne umove, naročito na one koji su na ovaj ili onaj način participirali u proizvodnji nuklearnog oružja, Hitlerovim atomskim, eugeničkim i rasističkim strategijama, bili izloženi staljinističkom teroru ili su se pak svojim ljudskim vrlinama suprotstavili nauci kao emanaciji zla i radili na razumijevanju nauke kao emanacije Dobra, mogu zainteresirati i čitaoce koji nisu skloni naučnoj literaturi. To je dodatna vrijednost ovog megarukopisa koji nam na 479 stranica, uz impresivnu istraživačku građu, nudi jedan autentičan pogled na naročiti svijet odnosa: između naučnika i rata; između potrage za istinom i rata kao njenog ključnog neprijatelja.

Zgodićev rukopis bogati našu politološku i društvenu znanost uopće impresivnim Tekstom ali više od toga, smatram da se radi o individualnom poduhvatu najvišeg stvaralačkog intenziteta i referentnom mjestu bosanskohercegovačke kulture 21. stoljeća.

Treba li podcrtati da našu kulturu za takve poduhvate zaboli briga. Šta će Zgodić, to je vrhunac naše palanačke lažnoegalitarističke kulture u kojoj veću vrijednost ima polupismeni nikogović pogođen ministarskom ili zastupničkom foteljom od ljudi koji ustrajno i uprkos zoni sumraka, nepokolebljivo tragaju za smislom.

[1] Uz knjigu Esada Zgodića Naučnici i rat. Da li je moguća mirotvorna politika, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.

Nerzuk Ćurak
Autor 25.2.2019. u 07:42