RUKA RUCI, “ONI” SU TURCI

Dino Mustafić
Autor 17.12.2018. u 08:57

Izdvajamo

  • Ne znam da li je predsjednik Hrvatske seljačke stranke i saborski zastupnik Krešo Beljak čitalac ovog portala i povijesničar po hobiju, ali vrlo autoritativno tvrdi: "Svi muslimanis ovih prostora i ovog jezika su se do 1918. izjašnjavali - Turcima. Dalje je sve bilo ili nametanje ili samostalno istupanje pojedinaca koji su postajali Srbi ili Hrvati ili Jugosloveni ilišto već. Kasnije se nacija homogenizira kao Muslimanska, danas Bošnjačka". Naravno da bi bilo neumjesno citirati na stotine tekstova, hiljade stranica i bezbroj knjiga o historiji Bošnjaka, relevantnih domaćih i stranih autora koje ove pseudonaučne i političke nebuloze demantiraju. Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzotičnom svijetu i tamnom vilajetu na rubu orijenta i Evrope jeste parohijalna eurocentristička zabluda i nacionalistička balkanska propaganda.

Povezani članci

RUKA RUCI, “ONI” SU TURCI

foto: šg     

Borba za apsolutnu nevinost i žrtvu vlastitog naroda jeste konstanta susjednih politika i “kulture sjećanja” u Srbiji i Hrvatskoj. A BiH je zemlja puna starih i novih stratišta, masovnih grobnica, jama i mučilišta i najstrašnije je što takva politika sjećanja potire i prezire stvarnu veličinu i smisao žrtava i njihove patnje – jednako tuđih kao i svojih, jer ih pretvara u puko sredstvo, oduzimajući im individualnost, brišući neponovljivost i užas konkretne patnje. Bosanskohercegovački susjedi se licemjerno “kunu” u prijateljstvo i poštivanje teritorijalnog integriteta države koju su svojim vojnim formacijama htjeli pokidati. Danas to očito i pred očima cjelokupne javnosti nastavljaju političkim sredstvima donoseči Deklaracije, Rezolucije, Specijalne veze i druge “demokratske tekovine” skrivajući svoje stvarne, teritorijalne ciljeve, pod brigom za svoje narode. Istupi njihovih najviših zvaničnika skoro svakodnevno se dotiču BiH, demagozi, glupost, laż i propaganda, brbljanje i vulgarnost pokazuju njihove najniže ljudske instikte sve dok neizbježno u skupštinskim klupama opet ne rode ono kopile demokratije: FAŠIZAM! 

U Sarajevu sam 80- ih kao đak Prve gimnazije bio učesnik marša koji je slavio ratni putŠeste istočnobosanske proleterske brigade. Bila je to zgodna prilika da se zbriše sa časova u jednoj radnoj sedmici, upozna ruralni i planinski pejsaž nekadašnje države, steknu neka nova poznanstva sa vršnjacima, drugarima iz Srbije, Crne Gore i BiH koji su nas dočekivali kao domaćini u svojim gradovima – selima. Bila je to tinejdžerska ekskurzija nekadašnjeg ideološkog obrazovanja sa ciljem upoznavanja vrijednosti oslobodilačke borbe i bratstva i jedinstva kojeg moramo čuvati kao zjenicu oka svog. Jednom prilikom smo se zaustavili u omanjem srbijanskom gradiću kao stanici odmora i noćenja, tada smo po običaju bili nasumice raspoređivani po kućama naših domaćina. Tako sam se i ja predstavio svojim novim “ukućanima”, međutim nakon mog izgovorenog imena izraz lica majke od dječaka koji mi je već bio uzeo ranac se promijenio. Prišla je mom nastavniku i rekla da ona ne prima pod svoj  krov Turke. Kako bi se izbjegao međunacionalni skandal, brzo se pronašao neko iz grupe “bratskog” imena i stvar se komunistički zataškala i sredila. Prvi put u životu bio sam diskriminiran kao “Turčin” radi svog imena. Iskreno, nisam tom neprijatnom ispadu mnogo pridavao značaja, više su me brinule gimnazijske akne-nejebice, pa mi je ta epizoda brzo iščezla iz sjećanja. Onda je nekoliko godina poslije (90-ih) sa dolaskom demokratije i višepartijskog sistema to bio sve češći i radikalski vokabular uvreda bosanskim Muslimanima kojim se pripremao genocid, javno obznanjen od strane Radovana Karadžića za skupštinskom govornicom tadašnje Republike BiH. Već sa prvim danima rata postalo je jasno kako je historija ključna supstanca nacionalne svijesti, a mitska i pogrešna tumačenja prošlosti platforma za zločin. Sa takvim usklikom ratni zločinac Mladić u Srebrenici ide na “Turke”, jer se time oni dehumanizuju, pa ih je dozvoljeno ubijati u ime odbrane nacionalne časti i historijske osvete. “Poklanjam srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.” Jeromonah Gavrilo blagosiljajući Škorpione pred zločin u Srebrenici kaže: “Braćo, Turci se povampiriše, hoće srpske svetinje. Daj vernoj vojsci tvojoj da bude na savlađivanje neprijatelja naroda”. Na tv kanalima Republike Srpske narodni guslari slave zločin uz stihove: “Pokažimo cijelom svijetu da je Bosna naša đedovina, a ne turska alajbegovina”. Po završetku snimanja opskurne igrane serije na Palama u jeku rata, na proslavi zadnje klape sa pozadinom opsjednutog Sarajeva u mraku radi isključene struje, uz bogat mesni menu poručuje se Turcima da će crknuti od gladi.

Ovakvih primjera i  citata ima beskonačno iz rata u BiH kojim se “opravdavao” idejni i kulturni kontekst zločina nad bosanskim Muslimanima. “Duhovna logistika” stizala je od akademika,  popova, novinara, umjetnika pa do egzekutora poput generala Mladića. Stoga i ne čudi poricanje genocida u Srebrenici i odnos prema zločinima. Priznavanje genocida u Srebrenici ušlo bi u najdublje identitetske slojeve upravo onih koji Bošnjački narod, svoje komšije nazivaju Turcima. Prije nekoliko godina Beogradski centar za ljudska prava uradio je profesionalno istraživanje koje je objavljeno u knjizi “Novosti iz prošlosti”, na reprezentativnom uzorku sa 120 identitetska pitanja  u vezi sa nacijom i historijom.

Jedno pitanje je bilo “Koji je, po vama, najvažniji događaj srpske istorije”, i tu su ispitanici sami nudili odgovor. I 48%, dakle skoro pola njih, izjavilo je nešto u vezi sa Turcima, bila to Kosovska bitka, bio to Prvi srpski ustanak, Drugi srpski ustanak, međutim Kosovska bitka je prednjačila sa 22% odgovora.

Historičari su postavili i pitanje “Opišite period turske vladavine” i ponudili tri odgovora. Prvi je bio “Vjekovni turski jaram”, drugi je bio pokušaj racionalnog objašnjenja i tu se reklo “Kao i svako veliko carstvo, i ovo je imalo uspone i padove”, i treći odgovor je bio “Ne znam”. Očekivano, 76% ljudi zaokružilo je mitski odgovor o 500 godina turskog jarma. Svega 23% je uopšte bilo u stanju da zamisli da je moguć i neki drugi odgovor. Zanimljivo da je svega 1% reklo da ne zna. Kuriozitet je da su na sva druga pitanja redovno oko 30% ispitanika odgovaralo da ne zna. Samo ovaj odgovor o Turcima su svi znali. Ovo ispitivanje je rađeno profesionalno, pa se vodilo računa o tome kako odgovaraju muškarci, žene, mladi, stari, obrazovani i neobrazovani. Historičari su na ova pitanja u vezi sa Turcima dobili potpuni konsenzus i žena i muškaraca, i mladih i starih, s tim što su podaci pokazali da upravo mladi ipak imaju najtvrđi odnos prema Turcima. Dakle, mitska predstava ne odumire, jer se pokazalo da mladi u tome prednjače. I onda historičarka Dubravka Stojanović ima potpuno pravo kada zaključuje o mantri ”500 godina turskog jarma”, kao ključnog mjesta srpske historijske svijesti pa kaže: “Turci su naša mentalna vremenska granica. Godina 1389. je početak naše Nove ere. Tu stvari počinju, ili se završavaju. Turci su poštapalica, oni su opravdanje, oni su objašnjenje za sve. Oni su iracionalno rešenje za svaki realni problem. Prljave su ulice – zbog 500 godina. Komunizam je bio zbog 500 godina. Ne ide nam s demokratijom, zbog 500 godina. Ne možemo dalje zbog Turaka. Zaboravljamo da smo u 200 godina od stvaranja moderne srpske države možda mogli nešto da uradimo”.

Đuro Vidmarović je književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesnik i diplomat, sa završenim studijom povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, godine 1990. izabran za zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, tu  ostaje dva mandata. Političku karijeru nastavlja od 1995.-1999. kao izvanredni i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini,a 1995. god. Predsjednik Republike Hrvatske  dodjeljuje mu Red kneza Branimira i orden Domovinske zahvalnosti. Vjerovatno je predsjednik Tuđman prepoznao izraziti povijesnički dar kolege Vidmarovića u tekstu “BH Muslimani/Bošnjaci- turska manjina ili poseban narod?!”, objavljen na sajtu Hrvatskog Kulturnog Vijeća u kojem se kaže: Pod Izetbegovićevim vodstvom BH Muslimani mijenjaju etnonim i postaju Bošnjaci. Nakon toga uslijedilesu logične, hitne i stoga agresivne akcije koje su ih trebale predstaviti kao etnos, a to su: stvaranje vlastitog književnog jezika, stvaranje vlastite znanstveno fundirane” povjesnice i etnogeneze, dok vjeru i tradicije imaju. Književni jezik pod nazivom bošnjački” njihovi jezikoslovci pokušavaju stvoriti na unikalan način: miješanjem četiriju jezika, hrvatskoga, srpskoga, arapskoga (kuranskog) i turskog iz vremena iz 19. stoljeća.

Njihovi povjesničari grčevitim naporima nastoje stvoriti vlastitu povjesnicu koja ćeih prikazati kao samosvojan slavenski narod i k tome domicilan u BiH, čime bi seudaljili od statusa turske nacionalno-vjerske manjine. “

Ne znam da li je predsjednik Hrvatske seljačke stranke i saborski zastupnik Krešo Beljak čitalac ovog portala i povijesničar po hobiju, ali vrlo autoritativno tvrdi: “Svi muslimanis ovih prostora i ovog jezika su se do 1918. izjašnjavali – Turcima. Dalje je sve bilo ili nametanje ili samostalno istupanje pojedinaca koji su postajali Srbi ili Hrvati ili Jugosloveni ilišto već. Kasnije se nacija homogenizira kao Muslimanska, danas Bošnjačka”.

Naravno da bi bilo neumjesno citirati na stotine tekstova, hiljade stranica i bezbroj knjiga  o historiji Bošnjaka, relevantnih domaćih i stranih autora koje ove pseudonaučne i političke nebuloze demantiraju. Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzotičnom svijetu i tamnom vilajetu na rubu orijenta i Evrope jeste parohijalna eurocentristička zabluda i nacionalistička balkanska propaganda. Da li je realno očekivati da ovaj nacionalistički narativ ikad dobije historijski kraj, jer sudski jeste, nepobitnim činjenicama i presudama u Hagu. Međutim, borba za apsolutnu nevinost i žrtvu vlastitog naroda jeste konstanta susjednih politika i “kulture sjećanja” u Srbiji i Hrvatskoj. A BiH je zemlja puna starih i novih stratišta, masovnih grobnica, jama i mučilišta i najstrašnije je što takva politika sjećanja potire i prezire stvarnu veličinu i smisao žrtava i njihove patnje – jednako tuđih kao i svojih, jer ih pretvara u puko sredstvo, oduzimajući im individualnost, brišući neponovljivost i užas konkretne patnje. Bosanskohercegovački susjedi se licemjerno “kunu” u prijateljstvo i poštivanje teritorijalnog integriteta države koju su svojim vojnim formacijama htjeli pokidati. Danas to očito i pred očima cjelokupne javnosti nastavljaju političkim sredstvima donoseči Deklaracije, Rezolucije, Specijalne veze i druge “demokratske tekovine” skrivajući svoje stvarne, teritorijalne ciljeve, pod brigom za svoje narode. Istupi njihovih najviših zvaničnika skoro svakodnevno se dotiču BiH, demagozi, glupost, laż i propaganda, brbljanje i vulgarnost pokazuju njihove najniže ljudske instikte sve dok neizbježno u skupštinskim klupama opet ne rode ono kopile demokratije: FAŠIZAM!

 

Dino Mustafić
Autor 17.12.2018. u 08:57