SJEĆAŠ LI SE APRILA U SARAJEVU?

Dino Mustafić
Autor 8.4.2019. u 09:23

Izdvajamo

  • Nije slučajno Suzan Zontag to poredilasa Španskim građanskim ratom, željom intelektualaca izgubljene generacije da se održi ideal slobode i drugačijeg poretka. I danas postoji u Sarajevu građanin, identitet koji podsjeća na te godine prkosa nacionalizmu i zlu, ali je strašno marginaliziran. Namjerno se uništava!

Povezani članci

SJEĆAŠ LI SE APRILA U SARAJEVU?

Da li je slučajno da grad čija je ratna prošlost ustvari živa svjetska sadašnjost i budućnost nema prostorno mjesto svog kolektivnog sjećanja kao iskustvo koje moramo prenijeti čovječanstvu i da svi konačno shvatimo kako mi tada nismo bili žrtve nego pobjednici? Ovim zavjetom je briljantna Suada Kapić sa FAMA kolekcijom stvarala “Banku živog znanja”, sa nadom da će to jednom biti muzej u Sarajevu, ali nije mogla protiv ‘svilenog gajtana’, zaustavljena je od onih koji ne žele u miru odblokirati grad.

April je sudbonosni mjesec za Sarajevo. U svojoj historiji početkom aprila napadan i oslobođan, paljen i rušen, slavljen i uzvišen ostao je grad koji budinadu, ali nosi i mnogo strepnje za one koji ga vole. Bude se bliska sjećanja na opsadu kada su moji sugrađani u četvorogodišnjem otporu brutalnom i strateškom teroru, dokazali da se “umijećem življenja” može pobijediti svako zlo i to svojom hrabrošću, radom, kreacijom, inteligencijom i humanošću. Tokom rata sam kao mladi student režije snimio na desetine sati kadrova granatiranja, redova za vodu, prepunih bolnica, čestih prizora masakra naulicama,  punih mrtvačnica i drugih apokaliptičnih slika nasilja i terora nad civilima Sarajeva. Tako je rat postao najvažnije iskustvo u mojem životu, a bio bih sretan da ga nisam stekao. Samo užas i ništa više. Kad mislim o tomvremenu, sjećam se djece i odraslih koji su ubijeni, sjećam se svih onih koji su unatoč ratu ostali čovječni i sjećam se odlučnosti da živim kao slobodan čovjek.

Svaki sam kadar radio sa uvjerenjem kako je to važno svjedočanstvo o jednom vremenu koje će biti osuđeno i nikada zaboravljeno kako se ne bi ponovilo mom gradu u bilo kojem obliku. Uvijek sam pažljiv kada imam poziv darediteljski postavim i uobličim scenske programe ili filmski pokušam  otvoriti prostor za stvaranje kulture sjećanja. Svjestan sam da su nam iskustva različita, kako u mnogim historijskim događajima nema konsenzusa, pa polazim da jezikom umjetnosti možemo tražiti način kako otvoriti dijalog o konfliktnim interpretacijama prošlosti. Način i odabir ono čega se sjećamo određuje i ko smo danas. I to je ona tačka gde je potrebno intervenisati, nastojeći pronaći one načine memorijalizacije i komemoriranja koji će biti inkluzivni, i koji neće biti zasnovani na hijerarhiji žrtava (vojne, pa civilne, „naše“ žrtve naspram „njihovih“) i koji će prije svega predstavljati opomenu nad destrukcijom ljudskog roda. U svim javnim manifestacijama posvećenim pijetetno sarajevskim godinama užasa nije nikada bilo poziva na mržnju ili osvetu, afirmiše se nepokoreni duh i priziva antifašistički zanos Valtera. Tako je to bilo i sada 5 i 6 aprila, bolno, tužno i dostojanstveno. Problem počinje prije i poslije ovih fatumskih datuma kada možemo vidjeti kako je period nakon opsade pervertirao mentalitet grada u aroganciju bez pokrića, bezočnost, nepoštovanje drugog, manipulaciju i apsolutno odsustvo vizije.

Da li je slučajno da grad čija je ratna prošlost ustvari živa svjetska sadašnjost i budućnost nema prostorno mjesto svog kolektivnog sjećanja kao iskustvo koje moramo prenijeti čovječanstvu i da svi konačno shvatimo kako mi tada nismo bili žrtve nego pobjednici? Ovim zavjetom je briljantna Suada Kapić sa FAMA kolekcijom stvarala “Banku živog znanja”, sa nadom da će to jednom biti muzej u Sarajevu, ali nije mogla protiv ‘svilenog gajtana’. U jednom intervju je predosjetila kako će pokušaji memorijalizacije opsade kaoinicijativa nekolicine institucija i pojedinaca biti zaustavljena od onih koji ne žele u miru odblokirati grad.

“Dokazali smo svi zajedno da se možemo nositi sa nevidljivim neprijateljima i njihovim tenkovima, topovima, snajperima, sijačima smrti, gladi, žeđi, hladnoćom, jer je sve to imalo smisla. Stajali smo protiv fašizma terora. Svi mi koji smo izabrali da stojimo protiv  tog mehanizma najstrašnije surovosti tokom 24 sata tokom 4 godine (od marta 1992. – marta 1996.), znali smo da čovjek treba izabrati da grad ne ostane sam i pokoren. Pa smo pobijedili. A da danas ja i nas nekoliko stojimo naspram ‘svilenog gajtana’, ignorancije, podmukle agresivnosti, površnosti i gluposti, ne dolazi u obzir. Ta borba nije ono u čemu ja želim učestvovati. Da bi muzej i ova riznica znanja o POBJEDI LJUDSKE PRIRODE I LJUDSKOG UMA bila vidljiva, ne znam da li se može sama po sebi izboriti sa onima koji su dio te riznice znanja. “

Bio sam u toj ekipi koji su željeli da se sa dovoljno pažnje priđe periodu Opsade, u kontekstu pamćenja, ispravnog verifikovanja tog vremena. Vjerovao sam kako je važno da takav jedan muzej postoji ne samo za nas, nego za sve koji mijenjaju i manipulišu istinu o onom što se dogodilo. Do koje mjere su ti osporavatelji danas ojačali najbolje se vidi kada napišete činjenice, i podsjetite na međunarodne presude za teror nad civilima to pripisuju pristrasnosti “strane u sukobu”. Tu nedopustivu relativizaciju smo sami dopustili umjesto da istina o događajima u opsadi Sarajeva i metoda uviđanja uzroka i posljedica postanu Role model za regiju, kako trebamo uviđati i tumačiti period 1991-1999.

Desile su se strašne promijene. U vrijeme rata bili su ovdje vrhunski umjetnici i intelektualci, dolazili iz cijelog svijeta, dugačak je spisak onih koji su nam davali podršku. Mnogi od njih su istinski gledali u Sarajevo kao na mjesto stvaranja novog poretka. Ovdje je bila jedna multikulturna scena, sredina u kojoj su ljudi bez problema funkcionirali. Nije slučajno Suzan Zontag to poredilasa Španskim građanskim ratom, željom intelektualaca izgubljene generacije da se održi ideal slobode i drugačijeg poretka. I danas postoji u Sarajevu građanin, identitet koji podsjeća na te godine prkosa nacionalizmu i zlu, ali je strašno marginaliziran. Namjerno se uništava! Mnogi više ne vjeruju u promijene, u progres, pobjegli su u unutrašnju emigraciju jer se osjećaju iscrpljeno i poraženo. I sam priznajem poraz, osjećam da pripadam poraženoj strani i sad se s tim treba izboriti. Trenutno ne vidim smisla na koji način, sem da najbolje radim posao koji mogu.

Pobijedio je interes nekog svijeta kojeg slabo poznajem, poput aktuelnog načelnika opštine Centar koji je direktni krivac zbog čega Muzej opsade nije zaživio. Vladaju primitivci koji “napadaju kamere”, aplaudira klika glupana predsjedniku partije koji ne zna da iza kamere stoji čovjek. Ne poznajem i ne razumijem taj svijet. Nepoznat mi je jezik diskriminacije u mom rodnom gradu koji ohrabri huligane i fašiste da pretuku djevojke u centru grada jer su neprihvatljive zbog različitosti od većine.

Zastrašujuće je kada na utakmici gradskih klubova vidite fašistički transparent koji bi zabranjivao pravo na protestno okupljanje manjinskim grupama.

Kultura i umjetnost u takvom svijetu nemaju šansi! Sarajevo je, dakle, pod opsadom imalo intenzivan kulturni život, istodobno, odvijao se i politički. Pisali su se kritički novinarski tekstovi o vlasti, niko im nije razbijao foto aparate i kamere.  Sigurno da su ljudi koji su tada bili na političkoj sceni bili daleko sofisticiraniji nego ovi danas. Bilo je to vrijeme kada smo imali potrebu daučimo, da budemo pristojni i dobri. Naravno, među normalnim ljudima koji su vjerovali da april u mom gradu jeste obavezujuće za ono Sarajevo kojeg se vrijedi sjećati! Sa godinama odmaka uviđam sve više koliko je to bilo vrijeme kojeg se trebamo sa divljenjem sjećati.

Dino Mustafić
Autor 8.4.2019. u 09:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija