Viktor Ivančić: PERMANENTNI ŠTRAJK

Viktor Ivančić
Autor 25.11.2019. u 10:00

Viktor Ivančić: PERMANENTNI ŠTRAJK

 

Naziv projekta

Sporazum o nemogućnosti sporazuma

Konkretna svrha 

Postizanje prešutnoga dogovora između sindikata nastavnoga osoblja i Vlade Republike Hrvatske o tome da se ne mogu dogovoriti, a ako bi im to kojim slučajem i pošlo za rukom, da to obostrano ne žele.

Opće okolnosti 

Učitelji i nastavnici u hrvatskim školama, pod vodstvom matičnih sindikata, već su duže od mjesec dana u štrajku, jer traže povećanje platnih koeficijenata. Vlada ne želi ispuniti zahtjeve sindikata, s obrazloženjem da za to nema novca u proračunu. Kroz to vrijeme učenici ne idu u školu.

Autor ovog prijedloga smatra da je to odlično.

Za razliku od unisonih vapaja kako je postojeća situacija neizdrživa i kako se mora pod hitno prekinuti, autor drži da se ista mora učiniti trajnom.

Raširena zabluda 

Na javnoj sceni vlada gotovo nepodijeljeno – i, recimo odmah, potpuno pogrešno – uvjerenje kako učenici trpe strašne gubitke jer radi štrajka nastavnog osoblja ne idu u školu. Moralna panika jakog intenziteta obuzela je političke, prosvjetne, medijske i sindikalne sfere. Premijer poručuje kako ga svakoga dana nazivaju uznemireni i ogorčeni roditelji. Sindikati, s druge strane, bijes roditelja usmjeravaju prema Vladi: ona je, zbog svoje socijalne neosjetljivosti, kriva za aktualno stanje. Roditelji su podijeljeni na one koji podupiru sindikalne zahtjeve i one koji su na strani Vlade. Svi kao ključni argument ističu dobrobit djece.

Svi su u krivu!

Naime:

Svaki dan lišen školskog ispiranja mozga neprocjenjiv je dobitak za našu iznurenu mladost!

Zatajena istina 

Postojeći školski dril, usmjeren prema nasilnom usvajanju nacionalnog identiteta, razvijanju natjecateljskog duha i pripremi za kapitalističko tržište rada, pouzdano uzrokuje neusporedivo više štete nego koristi u razvoju mladog čovjeka. Škola, kao hijerarhijski ustrojena autoritarna institucija, posvećena je proizvodnji poželjnih i poslušnih građana. Učenici, ako već i jesu sudionici, nisu korisnici, već su žrtve tzv. obrazovnog procesa kakav se prakticira u ovdašnjim školama. Svakodnevnim pohađanjem nastave, naročito u hrvatskim uvjetima, izloženi su bešćutnoj indoktrinaciji, brutalnom discipliniranju i neizdrživome ideološkom silovanju. Dakle:

Ne postoji bolja škola od one koja ne radi!

Odnosno:

Ukoliko je škola zatvorena zbog štrajka nastavnog osoblja, ona možda nije perfektna, ali je značajno poboljšana u odnosu na dosadašnju!

Zatajena istina broj dva 

Sadašnje socijalno izrabljivanje učitelja i nastavnika je apsolutno grozno, no razmjeri nesreće koju podnose đaci dok škola radi punom parom višestruko su veći.

Stoga posve razumljivi socijalni bunt učitelja i nastavnika, uz formalne financijske zahtjeve, mora uključivati suštinski humanistički cilj dugoročnog oslobađanja djece od represije.

Da bi se taj cilj ostvario, bunt ne smije prestati.

Drugim riječima:

Nastava ne smije početi!

Praktična razrada prijedloga 

Nužno je da sindikati i Vlada shvate kako je od presudne važnosti da svoj uzajamni antagonizam ulože u dobrobit mladih generacija. Ukoliko to ne shvate, od koristi može biti i obična tvrdoglavost koja će obje strane držati ukopanima u sadašnjim pozicijama i stvoriti zdravu osnovu za permanentni štrajk. Jer:

Pod a) Najpouzdaniji način da djeca budu zaštićena od pogubnog utjecaja škole na njihovu psihu jest da ne idu u školu.

Pod b) Najelegantniji model da djeca ne idu u školu – a da zbog izostanka s nastave ne snose odgovornost i sankcije – jest da sindikati učitelja i nastavnika tvrdokorno ustraju u štrajku i investiraju svoje opravdane socijalne zahtjeve u mentalno zdravlje hrvatske mladeži.

Pod c) Dodatni osigurač za ostvarivanje gornjeg imperativa – da djeca ne idu u školu, a da zbog izostanka s nastave ne snose odgovornost i sankcije – jest da Vlada tvrdokorno odbija sindikalne zahtjeve i investira svoju brigu za stabilnost državnog proračuna u mentalno zdravlje hrvatske mladeži.

Ukoliko bi se parametri pod a), b) i c) kvalitetno uskladili, ishod bi mogao biti blizu idealnog: učitelji i nastavnici primali bi iste plaće kao i dosad – s tim da zbog štrajka ne bi išli na posao, te bi u slobodno vrijeme mogli ostvariti dodatni prihod – Vlada bi zaštitila državni budžet od neplaniranih izdataka, a djeca bi bila spašena.

Ne smijemo zaboraviti: ono što je za sindikate i Vladu obustava rada, za učenike je obustava straha! 

Još praktičnija razrada prijedloga 

Pod a) Dogodi li se kojim slučajem da Vlada ispuni sindikalne zahtjeve, sindikalni zahtjevi moraju se naprasno povećati.

Pod b) Dogodi li se kojim slučajem da sindikati prihvate ponudu Vlade, Vladina ponuda mora se naprasno umanjiti.

Da bi se izbjegle neugodnosti koje nose varijante pod a) i b), potrebno je usmeno, off the record, usvojiti Sporazum o nemogućnosti sporazuma kakav se ovdje predlaže. Time bi obje sukobljene strane potvrdile da nisu tek sebično zaokupljene vlastitim interesima, već vode računa o onima u čiju se dobrobit zaklinju, a to su djeca.

Ponovimo: jedina dobrobit koju djeca imaju od škole dostupna je kada škole nema!

Osviještena Vlada i osviješteni sindikati moraju stalno imati na umu da samo održavanjem najviše razine međusobne netrpeljivosti – koja će rezultirati permanentnim štrajkom nastavnoga osoblja – osiguravaju zdrav i slobodan razvoj mladim generacijama, a time (i samo time!) maksimalno ulažu u budućnost jedine nam i vječne Hrvatske.

Načelno govoreći, najbolje je da dramatična i nepomirljiva razlika u stavovima između sindikata i Vlade bude identična razlici između školovanja i obrazovanja.

Materijalni dokazi 

Brojni primjeri, a naročito najnoviji događaji, nepobitno potvrđuju: U stanju potpune paralize školski sustav radi bolje nego ikad dosad!

Kada se dakle govori o neizbježnom popravljanju, reformi i podizanju kvalitete hrvatskoga školstva, mora biti riječ o totalnoj blokadi. Kolaps je prvi stadij savršenstva!

Idejno polazište 

Budući da, zbog duge autoritarne tradicije, nestabilne klime i loše prehrane, hrvatsko društvo očito ne može postići suglasnost oko toga da je škola nepotrebna i štetna, to jest da mora biti ukinuta, ovaj prijedlog teži ka realno ostvarivome cilju: da škola postoji, ali da ne radi, pošto su učitelji i nastavnici stalno u štrajku.

Idejno polazište broj dva 

Ako već hrvatsko društvo nije dovoljno zrelo da prihvati radikalnu reformu školskog obrazovnog sustava, tako da isti bude u cijelosti odbačen, ovaj prijedlog zagovara nastup ujedinjene hipokrizije: pravimo se kao da je škola važna i nužna, a učinimo sve da ona bude izvan funkcije.

Pogled kroz prozor

Dovoljno je zadnjih dana osvrnuti se oko sebe i ugledati vedrije osmijehe i razdragana lica djevojčica i dječaka. Razložan čovjek dobro zna zašto je tome tako:  malodobnicima ne pune glave Domagojima i Trpimirima, Marulićima i Šegedinima, Isusima i Pavlima, neprikosnovenim nacionalnim svetinjama, blistavim vrijednostima Domovinskog rata i herojskim bitkama hrvatskoga naroda protiv ostatka življa na planetu.

Bistriji među đacima su već svladali to gradivo: jedina pametna stvar koju u školi možeš naučiti je da škola zaglupljuje.

Kratka napomena 

Kategorični sudovi koji se u ovome prijedlogu iznose o državnim prosvjetnim ustanovama u mnogo su većoj mjeri iznuđeni konkretnim prilikama nego načelnim gledištima. Autor skrušeno izjavljuje kako bi možda pjevao drugačiju pjesmu da su škole drugačije.

Ali nisu.

Završna nota optimalnog pesimizma 

Teško je očekivati da bi u Vladi Republike Hrvatske – koja vrvi uzorno školovanim i frapantno neobrazovanim kadrovima – mogli imati sluha za ovaj prijedlog.

Stoga nade polažemo u duh razuzdanog sindikalizma koji bi morao razviti svijest o historijskoj težini svoje misije, čiji je cilj dalekosežniji od pristojnoga mjesečnog dohotka. Drugim riječima:

Ako su škole koje ne rade popratna pojava veličanstvene sindikalne borbe za socijalnu pravdu, ta borba mora biti takvog karaktera da joj se ne vidi kraja.

Poruka od našeg sponzora 

Zatvorena škola je kolijevka otvorena uma!

Viktor Ivančić
Autor 25.11.2019. u 10:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija