Vuci i jaganjci

Drago Bojić
Autor 13.9.2021. u 09:06

Izdvajamo

  • Scene s Cetinja potpisnika ovog teksta podsjetile su na jedan sličan, u međuvremenu zaboravljen, događaj u Katoličkoj crkvi u BiH, preciznije u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Događaj se zbio 2002. godine u selu Aljinićima (Haljinićima) u župi Kraljeva Sutjeska. Te godine navršilo se 25 godina od uspostave župe Aljinići koju su prethodnici kardinala Puljića, vrhbosanski nadbiskup Marko Jozinović (1920.-1994.) i vrhbosanski pomoćni biskup Tomislav Jablanović (1921.-1986.) 1977. godine nasilno oduzeli od bosanskih franjevaca, protiv volje katolika u Aljinićima. Unatoč tome što su mještani Aljinića bili protiv obilježavanja te obljetnice, kao što su bili i protiv osnivanja „župe u župi“ prije dvadesetpet godina, kardinal Puljić je ipak slavio misu u dvorištu župne kuće uz dvadesetak lokalnih vjernika i nekolicine koji su došli iz drugih župa. Misu na kojoj je kardinal Puljić krizmao četvero djece, osiguravalo je preko stotinu policajaca, što u civilu, što uniformiranih. Kakva otužna scena: crkveni pastir mora tražiti policijsku zaštitu od vlastitih vjernika. Podsjećamo da su kardinala Puljića specijalci čuvali i prošle godine kad je u sarajevskoj katedrali slavio misu za žrtve Bleiburga. Još strašniji prizori, prema svjedočenju očevidaca, zbili su se 1981. godine kad je ondašnja milicija po narudžbi i pred očima tadašnjeg župnika tukla vjernike u Aljinićima koji nisu prihvatili dijecezanskog svećenika.

Povezani članci

Vuci i jaganjci

Povijest crkava i vjerskih zajednica velikim je dijelom i povijest „o vucima i jaganjcima“, o onima koji imaju političku moć i koji koriste silu i onima koji čeznu za pravdom i istinom. Da ni danas nije drugačije, pokazalo je politički režirano mitropolitovo ustoličenje na Cetinju.

Evanđelist Luka donosi zgodu u kojoj stanovnici jednog sela ne žele primiti Isusa i njegove učenike. To je povrijedilo učenike pa su predložili Isusu da ognjem s neba unište selo i njegove stanovnike. Ali Isus to ne želi, prekorava učenike zbog takvih namjera i u miru produžuje dalje, poštujući volju stanovnika sela. Isus je, kaže evanđelist, otišao u drugo selo. Tako je, dakle, postupao Isus, ali tako ne postupaju njegovi učenici koji po potrebi koriste i političku moć i nasilna sredstva kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Unatoč protivljenju građana Cetinja, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije ustoličio je 5. rujna na Cetinju crnogorsko-primorskog mitropolita Joanikija. Koliko god se patrijarh Porfirije i Srpska pravoslavna crkva pravdali da na to polažu pravo, ustoličenje nije bilo „u duhu čovekoljubivosti i univerzalnih hrišćanskih vrednota“ na koje se Porfirije često deklarativno poziva. Mogao je Porfirije ustoličiti Joanikija i u nekom drugom hramu Srpske pravoslavne crkve čime bi se izbjegli neredi u kojima je povrijeđeno nekoliko desetaka prosvjednika i policajaca. Umjesto da ustoličenje novog mitropolita bude radostan događaj crkvene zajednice, ono je više sličilo vojnoj operaciji.

Nema sumnje da će događaji na Cetinju dodatno opteretiti odnose između crnogorskog i srpskog naroda u Crnoj Gori. Srpska pravoslavna crkva ovim je činom po tko zna koji put u novijoj povijesti potvrdila da funkcionira kao državna (režimska) crkva Srbije, da se oslanja na političku moć Beograda, ne prezajući čak ni od toga da djeluje uz pomoć obavještajnih službi. Nema razloga za slavlje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi jer je ovim potezom dodatno izgubila na vjerodostojnosti i pokazala svoje nekršćansko lice. Nema razloga ni za likovanje u drugim vjerskim zajednicama jer su i one često u sprezi s politikom.

Scene s Cetinja potpisnika ovog teksta podsjetile su na jedan sličan, u međuvremenu zaboravljen, događaj u Katoličkoj crkvi u BiH, preciznije u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Događaj se zbio 2002. godine u selu Aljinićima (Haljinićima) u župi Kraljeva Sutjeska. Te godine navršilo se 25 godina od uspostave župe Aljinići koju su prethodnici kardinala Puljića, vrhbosanski nadbiskup Marko Jozinović (1920.-1994.) i vrhbosanski pomoćni biskup Tomislav Jablanović (1921.-1986.) 1977. godine nasilno oduzeli od bosanskih franjevaca, protiv volje katolika u Aljinićima. Unatoč tome što su mještani Aljinića bili protiv obilježavanja te obljetnice, kao što su bili i protiv osnivanja „župe u župi“ prije dvadesetpet godina, kardinal Puljić je ipak slavio misu u dvorištu župne kuće uz dvadesetak lokalnih vjernika i nekolicine koji su došli iz drugih župa. Misu na kojoj je kardinal Puljić krizmao četvero djece, osiguravalo je preko stotinu policajaca, što u civilu, što uniformiranih. Kakva otužna scena: crkveni pastir mora tražiti policijsku zaštitu od vlastitih vjernika. Podsjećamo da su kardinala Puljića specijalci čuvali i prošle godine kad je u sarajevskoj katedrali slavio misu za žrtve Bleiburga. Još strašniji prizori, prema svjedočenju očevidaca, zbili su se 1981. godine kad je ondašnja milicija po narudžbi i pred očima tadašnjeg župnika tukla vjernike u Aljinićima koji nisu prihvatili dijecezanskog svećenika.

Priča o Aljinićima paradigmatska je priča o odnosima moćnih i nemoćnih unutar vjerskih zajednica. Sutješki fratar, fra Stjepan Duvnjak, dugogodišnji profesor patristike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i čovjek koji već trideset godina pastoralno djeluje u sutješkom kraju i brine o kulturnom blagu najstarijeg samostana u Bosni i Hercegovini, u više navrata je pisao o slučaju Aljinići. Nerazborito, nepravedno i nasilno oduzimanje dijela teritorija župi Kraljeva Sutjeska i osnivanje nove župe Aljinići imalo je višestruke posljedice, piše fra Stjepan u jednom tekstu iz 2002. godine: „napetost između oba klera i oba ordinarija, ekskomunikaciju trojice franjevaca, uskraćivanje ređenja trima generacijama franjevačkih bogoslova, zabrana podjele sakramenta krizme u župi Kraljeva Sutjeska…“

Jedan od trojice ekskomuniciranih franjevaca, pokojni fra Šimo Šimić (1921.-1985.), dugogodišnji profesor klasičnih jezika i odgojitelj u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, kratko vrijeme i provincijal Bosne Srebrene (1973. godine), poznat i po tome što je u poratnim godinama u Jugoslaviji vodio visočke đake (gimnazijalce) na radne akcije kako bi pomogao u obnovi i izgradnji zemlje, nije htio otići iz Bosne niti se pokoriti crkvenim vlastima. Fra Šimo Šimić, čestit i uzoran redovnik, svećenik i propovjednik, karakteran i svoj čovjek, oboljet će i dočekati i smrt pod kaznom ekskomunikacije. Ovako je pokojni fra Šimo pisao nakon što je ekskomuniciran iz Katoličke crkve: „Rekao sam svoje i Bog mi je svjedok da želim govoriti istinu. Na čitateljima je da sada  presude – gdje su bili vuci, a gdje jaganjci, gdje se išlo za silom, a gdje za pravdom i istinom, i konačno da presude ima li ovdje neko djelo zbog kojeg me treba kazniti, i to izopćenjem.“

Od osnivanja župe Aljinići nikakvu korist nisu imali ni vjernici u Aljinićima ni Katolička crkva u BiH. Učinjeno je puno nepravdi katolicima u Aljinićima i bosanskim franjevcima kojima je nadbiskup Jozinović zabranjivao pastoralno djelovanje u Kraljevoj Stujesci. Unatoč tome, crkvene vlasti ni danas ne žele dokinuti župu za čije osnivanje nije bilo nikakvih pastoralnih razloga i tako nastavljaju sablažnjavati sutješke katolike. Ako se zna koliko Kraljeva Sutjeska u povijesnom i simboličkom smislu znači bosanskim franjevcima i katolicima za koje se bosanski franjevci stoljećima brinu, jasno je da je ovakav postupak crkvenih vlasti duboko razoračaro ljude i izazvao tešku sablazan.

No, vratimo se Cetinju i Crnoj Gori. Događaji na Cetinju ne tiču se samo odnosa unutar Srpske pravoslavne crkve i njezinog odnosa prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koju ne priznaje, nego i političkih odnosa u toj zemlji u kojoj su na vlasti prosrpski orijentirani političari dovedeni uz pomoć Srpske pravoslavne crkve. Cetinje je u povijesnom, nacionalnom i državotvornom smislu važno Crnogorcima i moglo se pretpostaviti da će u trenutnoj političkoj atmosferi mitropolitovo ustoličenje na Cetinju izazvati negodovanje građana Cetinja. Umjesto da kao duhovni pastir Srpske pravoslavne crkve pomiruje politički posvađane Srbe i Crngorce, koji najvećim dijelom pripadaju istoj Crkvi, patrijarh Porfirije je dodatno raspalio vatru neprijateljstva.

Srpska pravoslavna crkva već dvije godine maltretira crnogorsko društvo i praktično djeluje kao politička i nacionalistička organizacija. Nema ništa evanđeosko i kršćansko u litijama gnjeva i mržnje. Nema ništa evanđeosko u agresivnoj vjeri ratobornih vjernika koji paradiraju crnogorskim gradovima i unose strah u građane Crne Gore. Kršćanski ideali na koje se rado i često pozivaju predstavnici Srpske pravoslavne crkve spušteni su na Cetinju u blato nacionalizma i politike. Srpska pravoslavna crkva ne želi da se susretne sa tamnom stranom svoje prošlosti i tako odgađa vlastito obraćenje. Početak obraćenja započinje „optužbom protiv samog sebe“, suočavanjem sa vlastitim stranputicama, grijesima i zlima. Konstantno lamentiranje nad sobom i okrivljavanje drugih, a to je glavno obilježje Srpske pravoslavne crkve, zarobljava tu Crkvu i odvraća je od evanđeoskog puta.

Razumljivo je ogorčenje Crnogoraca kojima srbijanski političari i predstavnici Srpske pravoslavne crkve negiraju nacionalnost, pravo na državu i pravo na vlastitu Crkvu. I u slučaju Crne Gore pokazuje se da je politika Beograda najveći faktor nestabilnosti na ovim prostorima. Ona nema moć, ni političku ni vojnu, koju je imala devedesetih godina, ali i dalje je dovoljno moćna da izazove političke krize. Politička maštanja o „srpskom svetu“ nemaju realno političko utemeljenje, ali mogu, vidi se to upravo na primjeru Crne Gore, proizvesti društvene nemire u zemljama u kojima „srpski svet“ uz asistenciju Srpske pravoslavne crkve ima značajniju ulogu. Porfirijevo dvolično pozivanje na ljubav i jedinstvo vodi se željom da se zavede jednoumlje i da se svi pokore crkvenoj vlasti. Na teroru jedinstva i ljubavi nastala je i ideja da se u Donjoj Gradini u BiH gradi „svesrpsko svetište“.

Političke turbulencije koje posljednje dvije godine potresaju Crnu Goru, za koje odgovornost snosi i politika Mila Đukanovića, evociraju riječi Jova Kapičića koje je prije desetak godina u razgovoru s crnogorskom novinarkom Tamarom Nikčević izrekao Milu Đukanoviću (prema knjizi Goli otoci Jova Kapičića). Kapičić je bio svjestan Đukanovićeve loše politike, opterećene korupcijom i kriminalom, ali se kao Crnogorac radovao neovisnoj Crnoj Gori. Na svečanom prijemu povodom proglašenja nezavisnosti Crne Gore otišao je u Podgoricu, čestitao Đukanoviću i tom prilikom mu citirao Titove riječi: „Teško je napraviti državu, ali ju je još teže sačuvati.“ „Nijesam siguran da me je čuo“, konstatirao je nekoliko godina poslije Kapičić. Ako je Đukanović i čuo te riječi, čini se da ih nije ozbiljno shvatio.

Nasiljem se mogu izvršavati prepadi i postići korisni preokreti, ali se ne može trajno upravljati, pisao je svojevremeno Ivo Andrić. To upozorenje vrijedi i za Srpsku pravoslavnu crkvu čiji su vođe na Cetinju pokazali da im je više stalo do crkvene i političke moći nego do mira i dobra vjernika i građana. Povijest crkava i vjerskih zajednica velikim je dijelom i povijest „o vucima i jaganjcima“, o onima koji imaju političku moć i koji koriste silu i onima koji čeznu za pravdom i istinom. Da ni danas nije drugačije, pokazalo je politički režirano mitropolitovo ustoličenje na Cetinju.

Drago Bojić
Autor 13.9.2021. u 09:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija