Izmišljeni Prajd i stvarna mržnja

Nikola Živadinović
Autor/ica 9.3.2020. u 10:45

Izdvajamo

  • U vremenu koje se bitno ne pomera napred, do istinske emancipacije društva može se stići onda kada progresivne emancipatorske politike postanu standard za sve. Do tada, standard će biti razdvajanje društva kroz mržnju praćeno spajanjem u ekonomskoj bedi.

Povezani članci

Izmišljeni Prajd i stvarna mržnja

foto: jugmedia

Masovni homofobični uzvici mržnje na protestnom skupu u Leskovcu od pre nekoliko dana više su nego jasan pokazatelj razapetosti srednjoškolaca (i ne jedino njih) između konezervativnih ideologija, koje u vremenima krize targetiranje manjina doživljavaju kao normalnu reakciju odbrane od različitih (izmaštanih?) neprijatelja – a progresivne i emancipatorske politike kao ,,podvalu zlog Zapada’’ – i pustoši koju kroz kontinuiranu proizvodnju siromaštva za sobom ostavlja ekonomski neoliberalizam – ne samo na jugu Srbije.

Mediji su preneli vest da je ,,spontano’’ protestno okupljanje srednjoškolaca u Leskovcu nastalo kao posledica najave održavanja Parade ponosa. Na Jutjubu još uvek postoji snimak na kome se ispred Leskovačkog kulturnog centra može videti oko 200 đaka kako uzvikuju povike ,,Peder gradom neće šetati’’ i ,,Ubij, ubij pedera’’. Jedan mladić napao je fizički novinara lokalnog portala, dok je grupa njih ,,sa kapuljačama i maramama preko lica’’ vozilo policijske patrole gađala jajima i agresivno dobacivala policiji prilikom legitimisanja nasilnika. Pored toga, ista grupa vređala je ostale novinare na skupu.

Da kompletna slika bude potpunija, ovo nije izolovan slučaj homofobije izražene kroz nasilje i/ili govor mržnje. Podsećanja radi, krajem prošle godine dva muškarca u beogradskoj piceriji vređala su, a potom pretukla čoveka misleći da je gej zato što je imao ljubičastu torbu za pse. Dan pre famoznog Prajda u Leskovcu, grupa maskiranih napadača razbila je vrata i izlog, a usput izlomila i inventar Prajd info centra u Beogradu. To je bio ukupno 11. napad na centar, a do danas niko nije osuđen. Da je homofobija internacionalna kategorija, imali smo priliku da vidimo u nedavnoj izjavi Vladimira Putina, gde kaže da je ,,brak jedino moguć između muškarca i žene’’, uz dodatak da podržava ideju unošenja toga u Ustav. Putinova Rusija zakonski zabranjuje ,,homoseksualnu propagandu’’, a njen predsednik je najpopularniji strani političar u Srbiji, bar kod tradicionalnog i konzervativnog stanovništva. Nemali broj političara, kako pozicionih tako i opozicionih partija, ali i glasača, simpatiše putinovski model – kako prema porodici, tako i prema LGBT+ populaciji. Njegovo zagovaranje uprkos otvorenoj diskriminaciji spram seksualnih manjina najnormalnije protiče bez ikakvih sankcija.

Ako izuzmemo ,,Porodičnu šetnju’’, tradicionalno organizovanu uoči beogradske septembarske Parade ponosa čiji je cilj promovisanje ,,porodičnih vrednosti’’ nasuprot ,,egzibicionizmu seksualnih manjina’’, leskovački neodržani Prajd je uzrokovao događaj na kome se okupio ne samo najveći broj protestanata – uglavnom maloletnih! – već događaj sa ubedljivo najeksplicitnijim homofobnim skandiranjem u poslednjih nekoliko godina. Dakle, ovakvo javno jezičko istupanje pozivanjem na ubistvo predstavlja ozbiljan društveni problem.

Iako čaršijom kruži priča o navodnom ,,spontanom’’ okupljanju, niko nije dovoljno naivan da prihvati tu informaciju kao činjenicu. Po svemu sudeći u pitanju je bila lažna dojava o održavanju parade, ali reakcija nezadovoljnih školaraca poprilično stvarna.

Sama organizacija skupa uz mobilizaciju srednjoškolaca u realizovanoj formi evidentno ukazuje na ekstremno-desničarsku pozadinu. Još uvek ne znamo ko su kreatori antiparade, mada u krajnjoj liniji šteta od iznete poruke ne bi bila manja. Naravno, za dobrobit društva valjalo bi razotkriti kompletan slučaj. No, kako su ,,gradski oci’’ odbili da govore za medije o pomenutom problemu, ovaj homofobni marš prikazuje kaljenje regrutovanih kadrova u praksi. Na ovaj način izmanipulisani srednjoškolci nisu ništa drugo no instrumentalizovano topovsko meso, tj buduća jeftina i neorganizovana radna snaga kojom će desničarski ideolozi manipulisati kroz stvaranje podela po nacionalnim, etničkim, rodnim, seksualnim i ostalim linijama, što će dovesti do dalje fašizacije društva decenijama zaglibljenog u krizi.

Postoji mnogo objektivnih razloga zašto mladi ljudi treba da participiraju u političkom životu, i da, i kroz proteste izražavaju nezadovoljstvo – siromaštvo, korupcija, pljačkaška privatizacija, rodna ravnopravnost, Zakon o radu, deficit demokratije, propadanje javnog finansiranog i svima dostupnog zdravstva, urušavanje životne sredine, itd – i, bilo pedera ili ne, svi ovi problemi bi ostali, pogađajući najveći procenat stanovništva. Kako na političkoj sceni ne postoji dovoljno vidljiva progresivna alternativa sposobna da artikuliše mladalačko, ali i opštenarodno nezadovoljstvo, taj prostor agresivno kolonizuje desničarski populizam kroz targetiranje marginalizovanih grupa kao neprijatelje društva, države, i nacije.[1]

Socijalna podređenost onemogućuje ljudima identitetsku samopotvrdu zbog konstantnog previđanja veze između klasne pozicije i predstavnika manjinskih grupa, te umesto horizontalne solidarnosti dobijamo partikularne antagonizme. U tom kontekstu, mržnjom zadojeni srednjoškolci ne mogu (još uvek) da osveste da zapravo imaju mnogo više toga zajedničkog sa ,,pederima’’ koje bi da pobiju, nego li sa ideologijom kojoj slepo službuju.

Kad institucije zakažu

Zaštitnik građana pokrenuo je postupke kontrole protiv Ministarstva prosvete i osam leskovačkih srednjih škola. Ministarstvo je pokrenulo internu kontrolu, dok je Udruženje novinara Srbije (UNS) osudilo napad i vređanje novinara. Reagovale su i organizacije civilnog društva. Inicijativa mladih za ljudska prava izdala je saopštenje u kome pored najoštrije osude nasilja poziva ,,nadležne organe da procesuiraju ne samo ovaj, već i druge napade koji se desi prema LGBT+ zajednici i tako zaštite građane, i time poruče da se nasilje u Srbiji sankcioniše u skladu sa zakonom’’.

Dosadašnje iskustvo nam govori da se reakcije nadležnih institucija o pomenutom i sličnim problemima sa homofobijom, diskriminacijom i govorom mržnje u javnom prostoru uglavnom završavaju saopštenjima, inicijativama bez konačnih pozitivnih rezultata i/ili pokretanjem skoro nikad završenih postupaka. Kakav će biti epilog ove priče ostaje da vidimo. Ali, javlja se pitanje: šta bi konkretno u ovom slučaju bio pozitivan rezultat?

Svakako je potrebno nastaviti sa vršenjem dodatnog pritiska na državne organe, ne samo u primeni zakona, već i skretanju pažnje na preventivno delovanje kroz edukacijske programe. Međutim, upravo tu imamo dodatne probleme. Donošenje različitih deklaracija bez jake obrazovne kampanje i njihovo implementiranje u školske kurikulume neće smanjiti izloženost LBGT+ populacije, kao i nivo homofobije u društvu.

Govoreći o edukativnoj preventivi, na ovom primeru upadljivo dolaze do izražaja nedostaci zbog nemanja seksualnog obrazovanja u školama. Đaci bi između ostalog naučili da postoje različiti tipovi seksualnosti, kao i da heteronormativna ljubav nije jedina na svetu. Otežavajuća okolnost jeste ubediti konzervativce da je seksualno obrazovanje moguće osmisliti i realizovati bez uvrede dominantnih esencijalnih tradicija i moralnih vrednosti nacije.

Homofobni diskurs jeste u velikoj meri prisutan kod šire javnosti. Uz standardne fašističke i ekstremno-desničarske grupacije, parlamentarnih i vanparlamentarnih političkih partija ideološki orijentisanih desno od centra, tome doprinosi i Srpska pravoslavna crkva (SPC), kad god joj se ukaže prilika. Zbog većinski pravolsavnog stanovništva političke partije paktiraju sa crkvom jer zameranje ovoj uticajnoj instituciji može dovesti do gubitka glasačkog tela. Sledstveno tome, imamo začaran krug konzervativaca na pozicijama moći i odlučivanja, čiji privatni interesi odnose prevagu nad javnim interesima i ličnim slobodama.

Ljudska prava kao roba

Kako se političari ne libe pokazati svoj stav, kompletna briga o LGBT+ zajednici svedena je na usmena obećanja i neprimenjivanje zakona uz sporadične floskularne osude nasilnih incidenata, što je više nego jasna poruka da prava manjina apsolutno nisu politički prioritet. Domaća vlast trguje LGBT+ pravima u zavisnosti od toga koliko želi da se predstavi kao liberalna spram seksualnih manjima ispred Evropske unije. Naravno, cilj je ubiranje jeftinih političkih poena u sklopu dominantnog političko-ekonomskog sistema evropskih integracija. Čak je i premijerka, prva autovana lezbejka na toj funkciji, ranije isticala da ,,zahtevi LGBT nisu prioritet, ali jesu važni’’. Njeno postavljanje na mesto premijerke jeste pohvalno samo u nekakvom simboličkom smislu – što je opet usko interesna politička odluka Aleksandra Vučića kako bi se dodatno dodvorio Evropi – dok u praksi nije uticalo na poboljšanje položaja LGBT+ zajednice u društvu, što se jasno primećuje iz atmosfere u društvu.

Značajno je naglasiti da ne treba adresirati krivicu na premijerku kao pripadnicu LGBT+ manjine, jer ona predstavlja samo jedan šraf ovdašnje tehnokratske vladavine. Kritika se mora bazirati na njenoj klasnoj privilegovanosti kroz ostvarivanje prava koja većini LGBT+ populacije nisu dostupna u zadatim zakonskim okvirima, kao i reprodukovanju ideologije diskriminatorski nastrojene prema svakom odstupanju od ustaljenih normativnih načela.

Stoga, važno je istaći da politička volja za donošenje sistemskog rešenja od strane vlastodržaca gotovo ne postoji, jer takvo rešenje sa pozicije očuvanja vlasti očigledno nije profitabilno, te iz tih razloga ne treba gajiti iluzorna očekivanja – bar ne u okviru sistema koji po pravilu favorizuje stvaranje profita naspram elementarnih ljudskih prava.

Stanje večne krize

Kriza je oduvek plodno tlo na kome bujaju konzervativne ideologije, što trenutnim političkim i ekonomskim elitama na vlasti odgovara. U Srbiji s jedne strane imamo nacionalističku vlast, a s druge još nacionalističkiju opoziciju, uz servilne ekstremno-desničarske i fašističke organizacije u njihovoj službi. Ta matrica zaslužna je zato što noviju istoriju Leskovca obeležava nemili antiparadni događaj, ali i broj korisnika ,,Narodne kuhinje’’ koji se godinama unazad znatno ne smanjuje. Od nekada razvijenog i bogatog industrijskog grada ostala je samo ,,Roštiljada’’, konzumeristički festival mesnih specijaliteta sa roštilja kada grad na kratko ,,živne’’ zbog turističke posete. No, kada zavirimo ispod fasadnih ulepšavanja, ostatak godine Leskovac reflektuje sumornu sliku privatizacijsko-pljačkaške žrtve ogrezle u siromaštvu – uostalom, kao i većina gradova u Srbiji.

U vremenu koje se bitno ne pomera napred, do istinske emancipacije društva može se stići onda kada progresivne emancipatorske politike postanu standard za sve. Do tada, standard će biti razdvajanje društva kroz mržnju praćeno spajanjem u ekonomskoj bedi.

[1] Tako se rađa fašizam, i, njemu uvek potreban neprijatelj. Po mogućstvu različit – radi lakše identifikacije; Da bude u manjini – da bi mogao da se pobedi.

Nikola Živadinović
Autor/ica 9.3.2020. u 10:45