Mentalno zdravlje LGBTI osoba: Mjeseci življenja bez života

Nejra Hasečić
Autor 30.12.2022. u 12:51

Mentalno zdravlje LGBTI osoba: Mjeseci življenja bez života

Foto: Admir Adilović

Na putu do adekvatne psihološke i psihoterapeutske pomoći, LGBTI osobe u BiH često nailaze na nesenzibilizirane stručnjake/inje u oblasti mentalnog zdravlja.

Piše: Nejra Hasečić/Diskriminacija.ba

Diskriminacija, strah, teškoće s autovanjem, verbalno i fizičko nasilje samo su neki od razloga koji LGBTI osobama u BiH stvaraju psihološke teškoće uključujući depresiju i anksioznost, ali i suicidalne misli i/ili pokušaje samoubistva.

Sa ovakvim problemima susreo se i dvadesetšestogodišnji LGBTI i feministički aktivista iz Tuzle Admir Adilović koji danas transparentno živi svoje identitete biseksualne i nebinarno rodne osobe. Za Diskriminacija.ba ispričao je da je njegova borba za identitetima počela još u adolescenciji kada je sebi pokušavao objasniti ko je zapravo i zašto mu se, istovremeno, sviđaju i djevojčice i dječaci.

Zbog straha od osude, u osnovnoj školi, o svojoj seksualnosti se nije izjašnjavao, ali uprkos tome je, kako kaže, zbog svog izgleda i izraženih femiziranih pokreta, postao žrtva vršnjačkog nasilja zbog kojih je, već u djetinjstvu pretrpio ozbiljne psihološke posljedice.

“Jedini spas mi je bilo prejedanje, samopovređivanje i to mi je bio neki vid podrške koliko god sumanuto zvučalo. Meni je to, u tom momentu, zapravo pomagalo da preživim”, sjeća se Adilović.

Gotovo svakodnevne uvrede na račun njegovog fizičkog izgleda i ponašanja, ali i česti fizički napadi kojima je bio izložen, rezultirali su time da je postao dosta asocijalan. Ipak, to ga nije spriječilo da odustane od procesa samoidentifikacije.

“Tada vidljivost LGBTI osoba u BiH nije postojala. Onda sam zapravo morao sam da istražujem na internetu šta znači šta”, priča Adilović koji se nakon toga odlučio dodatno edukovati, priključiti ženskom, a potom i LGBTI aktivizmu ističući kako mu je “bilo sigurnije otići negdje gdje se priča o rodnoj ravnopravnosti”.

Svoj identitet rodno nebinarne osobe otkrio je tokom jedne od prvih edukacija na kojoj se govorilo o različitim rodovima.

“Polno sam muškarac i to ne želim da mijenjam, ali nekako moj rodni identitet ne spada ni u jednu kutiju koju nam društvo nameće, niti želim da se identifikujem rodno kao muškarac već upravo kao rodno nebinarna osoba sa svim tim izborima koji se zapravo stavljaju ispred mene”, kaže Adilović.

Nakon samoidentifikacije i autovanja prijateljima i aktivistima LGBTI zajednice na koje je, u to vrijeme, gledao kao na jedinu sigurnu i slobodnu zonu, počele su se javljati prve ozbiljnije misli o tome da li, kako i na koji način da se autuje svojoj porodici.

Rat u glavi i pokušaj samoubistva

“To je bio jedan baš, baš rat u glavi, da li ja uopšte želim da se autujem i nekako nismo imali odnos da ja pričam o vezama, o nečemu. Brat uvijek jeste, ali sam ja uvijek tu držao granicu. Nisam im dozvoljavao da tome prilaze, bez obzira s kim sam, sa djevojkom, sa momkom-nije ni bitno”, objašnjava Admir Adilović i govori kako se, nakon toga, javila i borba “šta sve može da se desi”.

Tri godine je proveo tražeći perfektan momenat za autovanje, istovremeno razmišljajući i o potencijalnim fizičkim napadima na njega od strane članova porodice, izbacivanju iz porodične kuće, straha od odvođenja na konverzivnu terapiju itd. Najveći strah imao je od brata koji je, kako priča, u to vrijeme imao homofobične ispade, a jednom prilikom je i napao mladića za kojeg je pretpostavljao da je gej.

Prva osoba iz porodice kojoj se, sa 20 godina, autovao je bila njegova mama koja je, kako kaže, imala odličnu reakciju. Vjeruje da je tome dosta doprinijelo to što ju je indirektno edukovao, kontinuirano razgovarao s njom, više o negativnim, iskustvima drugih LGBTI osoba u procesima njihovog autovanja. Njena jedina želja je, kako kaže, bila da ga niko ne povrijedi ili da ne naudi sam sebi.

“Već sam ranije imao situacije kada je vidjela da se samopovređujem, pokušavam suicid i ostalo. Tako da je baš bio jak trigger (okidač) i onda je shvatila da zapravo mora sebe da edukuje da me prihvati”, prisjeća se i kaže kako su za njegove indentitete naknadno saznali i ostali članovi porodice.

Suicidalne misli su ga nekoliko puta navodile na pokušaje samoubistva, ali u tome ga je uvijek sprječavala ljubav prema roditeljima i bratu, prvenstveno ljubav prema mami koja mu je najveća podrška.

“To su misli koje se ne mogu kontrolisati, koje dođu, koje budu kao neki fizički urge (nagon) da to uradiš i poprilično te drži, dugo traje”, priča Adilović.

Njegov “rat u glavi” praćen je anksiozno-paničnim napadima koji su, kako kaže, bili konstantni, a nakon jednog od najjačih odlučio je potražiti stručnu pomoć.

FOTO: Admir Adilović

Strah od smrti i traganje za stručnom pomoći

Napad se desio jednog jutra kada se probudio iz sna i djelovalo je kao alergijska reakcija: grlo je bilo zatvoreno, disanje otežano, lupanje srca, a onda se javio i strah od smrti.

“U tih pola sata su misli konstantno bile da ja umirem, i taman se to smiri na sekund, taman misliš ok-prošlo je, krene ponovo i ponovo misliš da umireš. Nijedna druga slika nije, ne može kao dobiću injekciju pa ću preživjeti, to uopšte nije realnost. Realnost je samo da umireš i da dolazi nešto. Kao kada ljudi imaju strah od Sudnjeg dana pa svaki dan može da bude Sudnji dan i žive u tom strahu”, priča Adilović.

Prvu stručnu pomoć potražio je kod ljekara opšte prakse gdje je prvo dobio lijek za smirenje, a nakon toga je upućen na pregled kod neuropsihijatra u centru za mentalno zdravlje gdje su mu propisani antidepresivi i lijek protiv anksioznosti, kao i psihoterapija.

“Ja sam u centru za mentalno zdravlje krenuo na psihoterapiju i to mi je definitivno najlošije iskustvo sa psihoterapijom. Ne zato što psihoterapeutkinja nije bila dobra, već zato što je imala 15-20 minuta po pacijentu. Za 15 minuta sa klijentom ne možete ništa da uradite.  Možete početi temu, otvoriti traumu i ostaviti”, kaže Adilović.

Nakon samo nekoliko seansi odustao od psihoterapije jer je na posljednjoj, psihoterapeutkinja otvorila temu njegovog odvajanja od porodice i time pokrenula, u to vrijeme, njegov najveći strah zbog kojeg je počeo plakati. Nakon toga mu je rekla da može izaći i nastaviti plakati u hodniku jer ima novog pacijenta.

“Ja sam plakao u hodniku pola sata. U jednom momentu je izašla, prošla je, nije čak provjerila ni kako sam, ja sam otišao i plakao do kuće jer očigledno tu neću dobiti nikakav kraj”, prisjeća se Adilović.

Takav pristup, izazvao je jaku odbojnost od psihoterapije, a nakon kontrole kod neuropsihijatrice koja mu je rekla da medikamenti nisu dovoljni za izliječenje i da je psihoterapija neophodna, novu pomoć je, na njenu preporuku, potražio u Udruženju Amica Educa. Iako je imao želju da nastavi, zbog prethodnog lošeg iskustva sa psihoterapijom, osjećao je otpor i često izostajao sa psihoterapija.

“Upravo od tog straha da će se dogoditi isto, da će te neko ostaviti ‘otvorenog’ ili da će me osuditi što je bilo još teže. Ako me osudi osoba koja je stručna za psihološku pomoć, to znači da zaista jesam bolestan”, govori Adilović.

Da stekne povjerenje u novu psihoterapetkinju, kako priča, pomoglo mu je i to što je u toku jedne seanse u njenom kabinetu ugledao sliku na kojoj je bila duga, što mu je bio pokazatelj da je ona LGBTI friendly. Kasnije mu je rekla da je ta slika tu sasvim slučajno, ali je njemu bila znak da može imati povjerenja u nju.

Tokom psihoterapije, mu je najteže bilo suočiti se, sa kako kaže, svojom najvećom traumom – pokušajem silovanja.

“Kad smo otvorili tu temu, to su bili mjeseci življenja bez života. Živiš kao robot. Radiš, a sve si na autopilotu jer ukoliko odeš u misli onda ti dođe samo da padneš s nogu. Razbiti tu traumu, proći tu traumu da ja o njoj sada mogu slobodno da razgovaram je za mene nešto što je apsolutno nevjerovatno”, govori Adilović.

Određeni period pio je lijekove i išao na psihoterapije, ali kaže da ne može odrediti tačno trajanje liječenja, jer je bilo dosta prekida. Sretan je što danas nije opterećen tim problemima.

Admir Adilović je, nakon preživjelih trauma i uspješnog liječenja, odlučio studirati poslovnu psihologiju i posvetiti se edukaciji iz geštalt psihoterapije kako bi u budućnosti radio na očuvanju mentalnog zdravlja onima kojima je to potrebno, a prvenstveno LGBTI osoba koje proživljavaju traume slične njegovim. Posljednjih šest godina se bavi aktivizmom u Tuzlanskom otvorenom centru gdje je trenutno na funkciji predsjednika skupštine te organizacije.

Usluge besplatne psihološke pomoći za LGBTI zajednicu u bh. gradovima

Prema istraživanju Sarajevskog otvorenog centra (SOC) iz 2017. godine, LGBTI osobe u BiH se uglavnom susreću sa teškoćama sa kojima je bio suočen i Adilović. Takva saznanja, kao i ona da u BiH postoje samo dvije organizacije sa sjedištem u Sarajevu koje pružaju kontinuiranu senzibiliranu i stručnu psihosocijalnu podršku LGBTI osobama, bila su pokretač da SOC i Fondacija “Krila nade” početkom 2021. pokrenu projekat o inkluzivnoj psihosocijalnoj podršci i pristupima usluga mentalnog zdravlja LGBTI osoba u BiH. Do decembra ove godine, kako je predstavljeno na završnoj konferenciji ovih organizacija u Sarajevu, pružanje besplatne psihološke podrške za LGBTI zajednicu uspostavljeno je u organizacijama civilnog društva u Tuzli, Prijedoru, Zenici, Bijeljini, Mostaru i Sarajevu.

Osim toga, o važnosti brige za mentalno zdravlje LGBTI osoba govorilo se kroz medijske kampanje, održani su treninzi za jačanje kapaciteta pružanja senzibilizirane i inkluzivne psihosocijalne podrške LGBTI osobama u centrima za mentalno zdravlje i socijalni rad, kao i sastanci sa javnim ustanovama za brigu o mentalnom zdravlju i socijalnoj zaštiti i druge aktivnosti. U sklopu ovog projekta nastao je i priručnik “Od podrške do prihvatanja” koji obuhvata psihološku, psihoterapeutsku i druge vidove podrške LGBTI osoba.

FOTO: Detalj sa konferencije “LGBTI inkluzivna psihosocijalna podrška i zaštita mentalnog zdravlja u Bosni  Hercegovini”

LGBTI osobe koje imaju određene psihološke teškoće, nerado traže stručnu psihološku pomoć zbog nedostatka povjerenja u postojeće službe i straha od autovanja.

Sa takvom tvrdnjom saglasna je i psihologinja i psihoterapeutkinja iz Udruženja “Novi dan” Irena Đumić Jurić-Marijanović koja već deset godina radi sa LGBTI zajednicom i koja je u Banjaluci prepoznata kao LGBTI friendly stručnjakinja u ovoj oblasti.

“LGBTI osobe se javljaju sa vrlo sličnim problemima kao neka opšta populacija, samo što su njihovi problemi, recimo anksioznost, depresija, uvijek obojeni i dodatno vezani za predrasude, diskriminaciju na koje nailaze. Tako da su kompleksniji i da je njima teže izdržati sa svim tim”, za Diskriminacija.ba kaže Đumić Jurić-Marijanović.

FOTO: Irena Đumić Jurić-Marijanović, psihologinja i psihoterapeutkinja iz Udruženja “Novi dan”

LGBTI osobe, kako objašnjava Đumić Jurić-Marijanović, prolaze kroz tzv. manjinski stres samim tim što su manjina i što imaju specifične probleme koje heteroseksualne osobe nemaju budući da živimo u heteronormativnom društvu gdje je sve više prilagođeno heteroseksualnim osobama.

“Oni moraju za sve nekako da se bore i stalno nailaze na neke prepreke, predrasude, diskriminaciju, na nasilje i samim tim dolaze do tog stresa gdje oni samim rođenjem i spoznajom svog seksualnog identiteta nailaze”, ističe Đumić Jurić-Marijanović.

Individualne i grupne psihoterapije

Ukoliko se ustanovi da liječenje psihoterapijom ne može u potpunosti izliječiti nekoga, takva osoba se upućuje na pregled kod psihijatra koji najčešće propisuje medikametanoznu terapiju koja se inače propisuje svim osobama koje pate od anksioznosti i depresije. Đumić Jurić-Marijanović objašnjava da je, uglavnom, riječ o antidepresivima, anksioloticima, stabilizatorima raspoloženja koji su dostupni na bh. tržištu i ne mogu se korisititi bez nalaza i recepta specijaliste.

Osim individualnih terapija na kojim se, kako priča Đumić Jurić-Marijanović, malo dublje i temeljnije bavi sa poteškoćama osoba koje se javljaju za pomoć, ona u svom radu sa LGBTI zajednicom koristi i grupne psihoterapije koje su više grupa podrške nego psihoterapije.

“Psihoterapeut možda malo više sa strane vodi tu terapiju, a učesnici nekako dobiju podršku od drugih učesnika u smislu i razumijevanja problema sa kojima se susreću i normalizacije stanja u kojima se nalaze ili nekih njihovih sličnih ili različitih iskustava i konkretno nekih savjeta koji mogu pomoći u prevazilaženju njihovih problema”, kaže Đumić Jurić-Marijanović.

Đumić Jurić-Marijanović ističe kako grupna terapija pomaže LGBTI osobama da se povežu sa zajednicom gdje, bez problema, mogu razgovarati o svojim najtežim dilemama i najintimnijim strahovima, a često se dešava da osobe iz grupe nastavljaju svoje druženje neovisno o terapiji, što također ima terapijski efekat.

Uspješnost psihoterapije, kako zaključuje, ne zavisi od toga da li će se neko autovati ili neće, već da im ona pomogne da žive svoj autentičan život, da ga kreiraju na način na koji to njima najbolje odgovara i da se oni osjećaju sigurno i prihvaćeno.

Napomena: U tekstu, uz Adilovićevo odobrenje, koristimo muški rod i muške zamjenice.

Nejra Hasečić
Autor 30.12.2022. u 12:51