Moj otac je duša od čovjeka osim kad ne pije

Predrag Blagovčanin
Autor/ica 21.10.2014. u 14:26

Moj otac je duša od čovjeka osim kad ne pije

Foto: Enrique Saldivar

„Moj otac je divan, duša od čovjeka kad ne pije, a pije vrlo često.“

Ovim riječima Amina S. stutentica Veterinarskog fakulteta u Sarajevu opisuje vlastitog oca i period odrastanja u porodici razorenoj postratnim traumama i alkoholizmom. Rođena 1995. godine u Varešu a osnovnu i srednju školu završila je u Sarajevu.

„Rođena sam u Varešu, a sa sedam mjeseci došla sam u Vogošću. Zato što smo se stalno selili promijenila sam više osnovnih škola i nikako se nisam mogla nigdje uklopiti. Čim upoznam prijatelje ja se moram seliti i tako je sve bilo dok se nisam upisala u srednju školu.“

Impulsivnost, nepredvidivost i agresivnost oca alkoholičara Amina je na svojoj koži osjetila još dok je bila sasvim mala.

„Ja se toga i ne sjećam dobro. Znam da me majka ostavila sa njim da me uspavljivao i da valjda nisam mogla zaspati pa me je udarao kako bih zaspala.“

Zbog ovih metoda uspavljivanja djeteta, odnosno nasilja nad djecom Aminin otac proveo je godinu i šest mejseci u KPZ-u Zenica. Nakon izdržavanja zatvorske kazne Aminin otac se vratio u njihov stan u Vogošći, a kako Amina ističe boravak u zatvoru pomogao mu je.

„Kad se vratio iz zatvora nije pio. I tada je sve normalno bilo neko vrijeme dok nije ponovo počeo piti. Od tada me više ne udara ali kad se napije počne psovati i bacati stvari po kući i maltretira mene i majku da sjedimo sa njim dok nam priča priče koje je hiljadu puta do sada ispričao. Nikad ne znate kako će se vratiti kući. Hoće li biti sretan ili tužan ili agresivan.“

Aminin otac je čitav rat boravio u Armiji BIH, ranjavan je više puta, a jedan period rata proveo je u zarobljeništvu.

“Tata nema zuba. U zarobljeništvu su ga tukli pa su mu izbili zube. Ranjen je više puta. Ima dva gelera u glavi koje mu nisu smijeli izvaditi jer se doktori brinu da bi mogao umrijeti kada bi izvršili tu operaciju. U penziji je. Sad i ne radi ništa osim ponekad kad ga zovnu neki ljudi da im pomaže oko kuće i bašte ali i tada, umjesto da mu dadnu pare za to što radi, oni mu kupe piva i daju mu rakije. Moja mama je više puta zvala te ljude kojima on pomaže i govorila im da mu ne daju alkohol ali džaba. Znate kakvi su naši ljudi.“

Zbog nasilja u porodici verbalnog maltretiranja kao i agresivnosti vlastitog oca Amina i njena majka u proteklih šesnaest godina u više navrata kontaktirale su policiju i socijalne službu kako bi se njihov problem riješio.

„Policija dođe, odvedu ga, prespava kod njih i onda ga puste kući. Socijalna služba isto tako radi. Jednom su u ovom periodu došli da vide kako živimo. Pokušavao je više puta da se liječi. Bio je na psihijatriji i u Jagomiru jedno vrijeme ali nakon toga ne pije mjesec dana i onda sve krene ponovo. Sad kad nazovemo policiju, iz policije kažu majci što se ne razvedeš, a iz socijalne službe da oni imaju hiljade takvih slučajeva.“

Amina i njena majka u jednom periodu zbog nemogućnosti policije, suda i socijalnih službi da riješe njihov problem boravile su u sigurnoj kući, skloništu za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, međutim, kako Amina ističe, u sobi za boravak u ovoj ustanovi su za dijete katastrofalni.

„Imaju dvije spavaonice. U jednoj su starije žene a u drugoj, gdje sam ja bila, su mlađe djevojke. I to je katastrofa. Spavala sam sa narkomankama, prostitutkama, a iako je sigurna kuća tajna lokacija muškarci dolaze pod prozor pa onda zovu ove djevojke da siđu i da se drogiraju. Jedna djevojka je čak skočila sa drugog sprata te kuće.“

U ovoj ustanovi Amina i njena majka boravile su četiri mjeseca ali bez obzira na okruženje u kojem se nalazila, stalni pritisak i traume koje je preživjela u vlastitom domu uspjela je srednju školu završiti sa odličnim uspjehom i upisati se na Veterinarski fakultet.

„Ja sam uporna kad nešto hoću. Životinje obožavam i nekako me smiruju. Na fakultetu sam čitav dan i onda zaboravljam sve što mi se događa. Isto tako volontiram na farmi i super mi je tamo. Ljudi sa kojima radim su divni i to mi puno pomaže u nastavku školovanja.“

Međutim Amina ističe i da određeni profesori u srednjoj školi nisu imali razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazila.

„Rijetko koji profesori žele na neki način da ti pomogne. Njima je posao da predaju taj predmet i to je to. Rijetko s kim možete popričati, svakako ne volim da pričam o ovim stvarima i uvijek se trudim da budem nasmijana ali ponekad ne mogu. Dok sam bila u sigurnoj kući zbog obaveza koje imamo tamo, svaki dan postoji spisak ko treba da čisti, kuha ručak i te stvari, nisam imala vremena da učim preko dana. Pa su me onda kordinatori puštali navečer u svoje kancelarije da učim. Tako da sam ponekad stvarno umorna dolazila u školu. Neki profesori su imali razumijevanja za moju situaciju, a neki i ne. To zavisi od ljudi kakvi su.“

Govoreći o pedagozima iz socijalne sužbe, srednje škole i sigurne kuće sa kojima je razgovarala, Amina ističe da joj ti sastanci nisu pomogli da se lakše oslobodi vlastitih trauma.

„Meni lično ti razgovori nisu ništa pomogli. Valjda sam ja takva. Čak mi je i jedna pedagogica rekla da sam ja poput pretis lonca i da u jednom trenutku mogu eksplodirati. Što se tiče neke pomoći od socijalne službe samo jednom sam od njih dobila neke teke za školu i to je to. Mama je išla da traži jednokratnu novčanu pomoć ali je nismo dobili.“

Dvadeset dana prije našeg razgovora, ona i njena majka odlučile su da napusta oca odnosno supruga te da iznajme stan u kojem će nastaviti svoje živote.

„Majka mi radi u servisu za čišćenje ulaza pa od njene plate živimo i plaćamo kiriju za stan. Ja cu sad aplicirati za neke stipendije pa se nadam da ću to dobiti. A što se tiče tate ja ga volim i nadam se da će se moći jednog dana izliječiti pa da onda normalno živimo.“

Nažalost Amina K. samo je jedna od rijetkih koja je smogla snage kako bi ispričala svoju životnu priču koja je prvenstveno opomena nadležnim strukturama da konačno počnu raditi svoj posao kako bi spriječili bilo kakvo psihičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje velikog broja bosanskohercegovačke djece kojima je zbog svakodnevnog mentalnog i fizičkog nasilja, ugrožen daljnji razvoj.

Predrag Blagovčanin
Autor/ica 21.10.2014. u 14:26