Selam sestro

Arijana Hadžiomerović
Autor 22.10.2019. u 18:01

Selam sestro

Foto: AP/Ilustracija

Skoro 23 miliona KM međunarodne pomoći stiglo je na račune institucija BIH za rješavanje migrantske krize. Gdje su ta sredstva ako se danas suočavano sa vijestima da će kamp Vučjak biti zatvoren a hiljade izbjeglica zimu dočekati na otvorenom? Gdje su donacije utrošene? Gdje smo zakazali?  Koliko je trenutno zaposlenih koji se bave problemom migranata u ovoj državi?

Prema dostupnim podacima od januara 2018. do augusta 2019. u BiH je ilegalno ušlo oko 40.000 migranata. Od tog broja trenutno u BiH se nalazi oko 7.400 migranata od kojih je većina smještena u Unsko-Sanskom kantonu.

Statistički, u periodu od januara do 30. novembra 2018. najveći broj migranata koji su identificirani, izjavilo je da dolaze iz Pakistana 33%, Iran 15%, Afganistan 12%, Irak 9%, Libija 4%, Bangladeš 2% i Alžir 2%.

OSCE: BIH nije spremna da se nosi sa krizom

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini donijela je zaključak da su relevantni akteri u BiH nedovoljno koordinirani i nedovoljno pripremljeni da odgovore na trenutnu situaciju u vezi sa migrantima i izbjeglicama u zemlji.

U konačnici nije nam ni trebao zaključak OSCE-a. Da naša država sa svim nivoima vlasti nije sposobna da se nosi sa migrantskom krizom vidimo svakodnevno. Slike stotina ljudi po Bihaću, Sarajevu, Mostaru, Tuzli… smještenih u kolektivnim centrima bez ikakvih uslova za život.

Upravo je nedostatak koordinacije između različitih nivoa vlasti u BiH doveo do migrantske krize. I dok OSCE kritikuje rad naših institucija naši političari problem migranata koriste u dnevno političke svrhe pa tako Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH može izjaviti: “Nećemo te migrante”, dok ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić izjavljuje da “nećemo dozvoliti nikakav hot spot ovdje u BiH“.

Koliko su sposobni da realizuju svoje izjave najbolje pokazuje trenutačna situacija. Hotspot ili trenutno žarište se uveliko dešava, bez obzira na izjave naših predstavnika na različitim nivoima vlasti.

Trenutačno smo korak do zime, kamp Vučjak po svemu sudeći će biti zatvoren, vlada Unsko-Sanskog kantona želi zatvoriti vodu u kampu i tako ga i zatvoriti. Crveni krst se želio povući još prije nekoliko mjeseci ali njihovi predstavnici koji su svakodnevno na terenu, nisu to mogli učiniti zbog empatije prema ljudima u potrebi. Stanje je kritično. A kad je stanje kritično pravo je vrijeme za donacije.

Meddžid Lipjankić iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice naglašava da “Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je u stalnoj potrazi za donatorima ali pokušava iskoristiti i unutarnje resurse koji bi se eventualno mogli staviti u funkciju osiguranja humanitarnih potreba migranata”.

Prema izvještaju IOM-a iznos odobrenih sredstava do marta ove godine koja su upotrijebljena na smanjenju migrantske krize u BiH iznosi 21,21 milion KM.

Ministarstvo sigurnosti BiH je navelo da su u 2018. godini potpisana dva sporazuma s donatorima. Prvi je Ugovor s UNHCR-om kojim su kao podrška sistemu azila u BiH donirana sredstva u iznosu od 291.170,00 KM od čega je utrošeno 261.942,21 KM, a preostala sredstva su u skladu s ugovorom vraćena UNHCR-u.

Drugi sporazum je Memorandum o razumijevanju između Ministarstva unutrašnjih poslova Češke i Ministarstva sigurnosti BiH, a kojim su Ministarstvu sigurnosti BiH donirana sredstva u iznosu od 1.890.860,05 KM za nabavku opreme za Graničnu policiju BiH.

Bez nekog truda ukupno 22.920.088 KM je stiglo u BiH kojim raspolaže Ministarstvo sigurnosti BiH  za rješavanje i umirivanje migranstke krize. Gdje su te pare uložene ako se upravo danas suočavamo sa vijestima iz Bihaća da će kamp Vujčak biti zatvoren? Na nehumane uvjete življenja u kampovima upozorava i UN.

Migranti ili prilika za zaradu

 Sve veći broj manjih hotela u Sarajevu služi kao smještaj za migrante, soba iznosi 50,00 KM za jednu noć. Po kojoj računici i kako se to isplatilo državi da za toliki broj migranata plaća hotelske sobe? Opet se nešto krije, a poznavajući nas, biće da je neka familijarna veza.

Trenutni problem predstavljaju migranti koji su izvan prihvatnih centara, zbog manjka kapaciteta kreveta 2000 ljudi prinuđeno je da spava na ulicama Unsko-Sanskog Kantona.

Ponavljamo, korak do zime 2000 ljudi upravo dočekuje noć na ulicama Bihaća, Sarajeva. Željezničke stanice su pune, parkovi isto. Ukoliko radite u Sarajevu i ukoliko vam radno vrijeme počinje u 8 ujutro, na putu do posla sresti ćete umorna, nesipavana lica. Ne, to nisu sugrađani koji idu na posao, pričamo o migrantima.

Ruksak na leđima, tužno lice, prljava odjeća, neugodan miris, neuredne ruke koje se pružaju prema nama. A mi, izmičemo se na ulici, u tramvaju, pokrivamo lica maramicama, rukavima od odjeće koja miriše na najljepši omekšivač. Udišemo mirise sa naše odjeće, prolazimo, žurimo i odlazimo.

Oni ostaju, oni su ovdje već dvije godine. A zamislite samo da su tako Nijemci, Austrijanci, Kanađani okretali glave i pokrivali noseve ’92., ’93., ’94. kad je nama bilo najpotrebnije da nam se pruži ruka.

Od 2015. do 2016. procjenjuje se da je iz BiH otišlo 80 000 mladih osoba, otišlo iz ekonomskih razloga, ne socijalnih. Velika je razlika, ’92. kad smo napuštali BiH, migracije iz BiH su bile registrovane kao socijalne, prinudne migracije. Migrirali iz rata – postali izbjeglice.

Danas migriramo zbog ekonomskih razloga, 80 000 naših ljudi je trenutno negdje u svijetu. Zamislite da se tako okreću glave, zaklanjaju lica zbog vaše djece. Smrdljive djece, neokupane.

Ne, našoj djeci ruke se pružaju, poslovi nalaze. Naša djeca su sretna u svijetu. Naša djeca se ne vraćaju. Tuđu ne želimo.

Sedra, Bira, Miral, Vučjak, Borik / migrantski kampovi puni tuđe djece koju ne želimo.

Kome ih je žao nek ih kući vodi

U razgovoru sa građanima iz predjela Hadžića gdje se takođe nalazi migrantski centar “Ušivak” saznajemo da postoji strah kod građana. Gospođa sa kojom smo razgovarali kaže da njoj ne smetaju ali da nije u redu da spavaju oko tržnog centra Bingo, da se ne osjeća sigurno, samo kad ih vidi da je strah. Dok nam je jedan momak rekao da ih sve treba vratiti odakle su došli, da su prljavi i izvor bolesti.

Da kome ih je žao da ih kući sebi vodi. Poštapalica koju naši građani koriste za sve što nas je do sad snašlo od pasa lutalica, do  gey parade i izjava “dabogda ti sin muža u kuću doveo”.

Autobuska stanica kod tržnog centra Bingo “vrvi” od migranata, idu u grad. Slabo poznaju engleski jezik tako da je komunikacija jako otežana bila, ono što su naučili tečno da kažu jeste Selam sestro, a ne znaju da će u ovoj državi najmanje od selama dobiti.

Ne znaju ni oni gdje su došli. Kažu idu u grad da nađu hranu, hoće da putuju dalje, hoće da rade da zarade.

Nakon razgovora sa njima shvatila sam da su mi iste odgovore rekli kao što mi je drugarica Nerma rekla kada je krenula za Njemačku: “Tamo su dobre plate, znaš za šta radiš, odoh na slijepo da nađem posao, hoću da radim i da zaradim pa ću se vratiti“.

Stojim i gledam. Zar je moguće da u nama njihova boja kože izaziva toliko gađenje. Nećemo generalizovati građane, ima onih koji svakodnevno samoincijativno bez pomoći države i nevladinih organizacija pomažu ovim ljudima. Ima i ovih drugih.  Kad smo to fašisti postali?

Optuživanje države za sve što nas je snašlo je postala glavna fraza. Ali i ovaj put država je kriva, kriva je jer opet nije bila spremna. Nije bila spremna kad su nas zadesile poplave a pojedinici profitirali tako što su gumene čizme prodavali po 30,00 KM. Ovaj put nije bila spremna, jer nije ovo očekivala. Krize se ne očekuju, krize se spremne dočekuju.

Kako to pored ovoliko napuštenih fabrika, koje ne predstavljaju opasnost od rušenje ili bilo čega što može ugroziti život, niti jedna fabrika nije mogla otvoriti vrata za ove jadne ljude. Kad već nema radnika u njoj, mogli su biti madraci, jedan do drugog poredani, mogao je biti montažni WC, i mogao je biti privremeni priključak za vodu koji će omogućiti tim ljudima neko dostojanstvo.

Da se barem za početak kad oči otvore u tuđoj državi, bez majke i oca, bez ikog da razumije, bez hrane, odjeće, obuće imaju mogućnost da se umiju. Pa da suze koje idu ne prave put na licu kroz prašinu koja se skuplja danima.

Moglo je, naravno da je moglo, to se tako i radi, ali valjda je ova naša vlast mislila da će oni kako su došli, tako i otići i da će se ovo sve zaboraviti, kao i poplave. Ali dragi moji sugrađani, dragi građani Bihaća, neće oni tek tako otići, nemaju gdje. Oni će se ovdje zadržati sve dok ne nađu neku rupu da pobjegnu od nas, a na nama je hoćemo li u martu 2020. čitati novi izvještaj OSCE-a, IOM-a, UN-a, o mrtvim tijelima tokom zime.

Državo probudi se, ne pravi grobove za ljude koji samo žele da žive.

 

 

Arijana Hadžiomerović
Autor 22.10.2019. u 18:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija