Umjetnost u službi afirmacije LGBT identiteta

Amer Tikveša
Autor 28.12.2015. u 10:20

Umjetnost u službi afirmacije LGBT identiteta

Šta se kroz umjetnost može učiniti za afirmaciju LGBT zajednice pitanje je ovog teksta. LGBT aktivizam čini se nedovoljnim. U Sarajevu se dovoljno sjetiti Queer festivala te Merlinke da vidimo kako taj aktivizam u umjetnosti i kroz umjetnost završava. Prekine ga se nasiljem a aktiviste se očas posla proglasi stranim plaćenicima, soroščadi, ljudima koji su bolesni i kojima je ustvari posao da naše zdrave etničke zajednice čine bolesnima.

Zato se čini važnim da kroz umjetnost u tom pravcu djeluje i što više ljudi koji nisu LGBT aktivisti ili im to nije u prvom planu, kao takve ih niko ne prepoznaje niti „etiketira“.

Najbolji primjer za to nalazim u radu Damira Imamovića koji se kroz sevdalinku bavio, između ostalog, i tim. On je mnogima otkrio po prvi put postojanje nekih tekstova kroz koje se afirmativno govori o LGBT identitetu, a onima koji su tekstove znali, otkrio je njihovo značenje ili barem jednu od mogućnosti njihovog tumačenja. Uvijek ističem primjer pjesme „Dva se draga“ koja je izrazito homoerotična, a sam Imamović je u intervjuu koji sam s njim radio 2011. rekao da mu je Emina Zečaj rekla za pjesmu „Jaranile dvije jaranice“ koja je i melodijski i tekstualno slična prethodno spomenutoj.

I cijela je plejada tekstova koji su, etički gledano, na strani te, za našu sredinu, u većini, prezrene ljubavi i identiteta. Tako možemo tumačiti tekst „Snijeg pade na behar na voće“ u njegovom dijelu kad kaže „Neka ljubi ko god koga hoće“, ili transrodnost u jednoj od verzija pjesme „Služim cara devet godin’ dana“.

Damirov rad pomogao je da se osvijestimo za kontinuitet LGBT identiteta kod nas i to kroz sevdalinku. Sevdah je, kroz prizmu ideologije nacionalizma, koji je kod Bošnjaka dominantna ideologija, jedan od temelja bošnjačkog nacionalnog identiteta. To je jedna od onih stvari kroz koje se „duh naroda“ verbalno i muzički artikulirao. Svaki nacionalizam je heteronormativan pa je i sevdalinka, kao nešto čime nacionalizam manipulira, služila učvršćivanju heteronormativnosti. O drukčijim seksualnim identitetima i njihovoj afirmaciji kroz sevdalinku više se ne može šutjeti. Zahvaljujući njoj vremenom će se taj etnonacionalni identitet otvoriti za LGBT zajednicu ili će sevdalinka biti isključena iz identifikacijskog polja Bošnjaka. No, to drugo je iluzorno raditi. Naime, zvanična tumačenja mogu to sve prešutjeti, niti jedan udžbenik muzičke kulture ne mora nikad nijednu od tih pjesama obrađivati. Isto se ne mora raditi kroz književnost u nastavi. Nacionalizmu podobni mediji ne moraju te pjesme puštati. Ipak, te pjesme, kao i njihova „nepoželjna“ tumačenja, neminovno dođu do recipijenata zahvaljujući nebrojenim komunikacijskim mogućnostima koje savremenost pruža.

Osim Imamovića, kad je sevdah u pitanju, s obzirom na njegovu performativnost, svakako vrijedi istaći Božu Vreću. On, naime, u jednom dosta konzervativnom, tradicijski zatvorenom prostoru djelovanja uspijeva nametnuti sebe kao apsolutnu i to višestruku drugost od kojih je samo jedna ona koja se tiče transrodnosti i njegovog osjećaja da se u sevdahu može osjećati kao žena.

Dakle, jako je važno ukazati na kontinuitet LGBT identiteta unutar ovdašnjih dominantnih etničkih zajednica. Ako je to moguće, najbolje je učiniti tako da svoj identitet u cijelosti i tačno ne mogu sagledati bez tog njegovog segmenta. Kad je o sevdalinkama riječ, sad je upravo to nemoguće. One su, jednim svojim dijelom, bile subverzivne prema heteronormativnosti. Postavimo li tako stvar, kroz sevdalinku je onda moguće nastaviti djelovati u tom pravcu.

Sevdah navodim jer je on izuzetno popularan muzički izričaj i to ne samo u BiH. I što se muzike tiče, zadržat ću se na njemu.

I film je izuzetno popularna umjetnost te kao ni u jednoj drugoj poslije rata problemi LGBT zajednice došli su do izričaja. Evo barem tri udarna: Go West (BiH), Fine mrtve djevojke (Hrvatska) i Parada (Srbija). Ono što je značajno kod ovih filmova jeste da su razbili led. Doprli su do velikog broja ljudi i progovorili o nečemu što je dotad na filmu bilo nezamislivo, barem u komercijalnom. U sva tri filma gay identitet je prikazan afirmativno, pozitivan u odnosu na etnički koji se konstruira kroz mržnju prema drugom i drugačijem. Međutim, stvar ne treba idealizovati. LGBT aktivistica Mima Simić dala je dobar uklon prema spomenutim filmovima, navodeći i neke druge, u svom intervjuu datom za Urban magazin. Ona kaže, parafraziram, da kod reditelja nije postojao istinski interes da se istraži kompleksnost LGBT egzistencija već da je LGBT populacija korištena za njihov obračun s nacionalizmima. Također dobro primjećuje da je u svim tim filmovima zajednički život i uspjeh gay osoba osuđen na propast, što podržava hetero stereotipe. No, spomenute filmove u našim postkonfliktnim društvima treba ipak gledati kao prvi korak ka otvaranju teme. Već sljedeći korak trebao bi uvažiti iznesene kritike. Ono što se prvim korakom postiglo jest suočavanje ne samo s temom, nego i s njenom važnošću. Biti filmski tretiran znači biti u tematskom smislu važan. Još ako je odnos prema temi pozitivan, dakle filmovima se nije imalo namjeru satanizirati LGBT populaciju, onda to može biti ocijenjeno kao pozitivno jer film nas uvlači u sebe i barem dok ga gledamo mi se stavljamo na stranu protagonista pozitivaca, živimo njihove živote, bivamo u njihovoj „homo“ koži i vidimo da, što se tiče ljudskosti, nije ništa drugačija od naše.

Kao važan segment umjetničkog i kulturnog djelovanja uopće na afirmaciji LGBT identiteta treba posmatrati i otvorenost kulturnih institucija i manifestacija za isti. Naprimjer kazalište koje vodi Oliver Frljić za Dan neovisnosti Hrvatske na svoje pročelje istaklo je LGBT zastavu. Prema Frljićevim riječima cilj je bio ukazati na homofobnost hrvatskog društva ali i stati na stranu te populacije. Jako je važno znati na koga možeš računati a da u bilo kakvom identitarnom pogledu ne nosi tvoj predznak i to je ono bitno što je Frljić poručio, pri čemu nije usamljen slučaj.

Dakle, ono što se kroz umjetnost pokazalo da se može uraditi na afirmaciji LGBT identiteta a da može biti učinkovito jeste otvaranje tradicije za isti taj identitet u smislu ukazivanja na njegov kontinuitet kroz određenu formu umjetničkog izričaja. Ne samo zbog upućivanja na tragove, već i omogućavanja nastavka kretanja tim putem. Da se pokaže da tu LGBT osoba nije stranac. To je u ovom tekstu ilustrirano kroz sevdah.

Jako je važno LGBT populaciju prezentirati u pozitivnom svjetlu kroz izričaj u kojem je takvog pristupa u prošlosti bilo zanemarivo malo. Regionalni film je tu napravio prvi korak, rečeno je u tekstu, ali ako se ostane na njemu, on može biti kontraproduktivan po afirmaciju LGBT zajednice. Kritike tog koraka u narednoj fazi moraju biti uvažene ukoliko se želi postići uspjeh.

I na kraju, još jednom treba ponoviti, LGBT identitet treba učiniti dobrodošlim u kulturne institucije i na kulturne manifestacije. Za to odgovornost u najvećem smislu snose rukovodioci tih institucija i manifestacija. To ne doprinosi samo komociji LGBT osoba, već i sve druge upućuje na to da barem kroz kulturu i umjetnost moraju naučiti živjeti s drugačijima od sebe.

Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske

Ovim tekstom smo zvanično i završili saradnju u sklopu ovog granta.

Amer Tikveša
Autor 28.12.2015. u 10:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija