ZLOČINI RODITELJA NAD VLASTITOM DJECOM

Povezani članci

• Položaj osoba s invaliditetom: Poniženi i zaboravljeni
• Poziv za rješavanje problema bošnjačke djece iz Vrbanjaca
• Podrška narodu Kobanea iz Mostara i Beograda
• Primite se posla kojeg ste obvezni izvršavati ili podnesite ostavke
• Alisa Mahmutović: Hoćemo li ponovo podleći iskušenju i zatvoriti oči?
• Gašićeva izjava nepristojna i uvredljiva za sve žene

Svake godine oko 200.000 novorođenčadi u Njemačkoj bude zlostavljano, pa čak i ubijeno rukama vlastitih roditelja

 Piše: Janja Zec

Otac djevojčice Scarlett jedne večeri trebao je pričuvati svoju kćerkicu u Majka-dijete domu. Neko je tajno nazvao tu ustanovu i tražio pomoć. Bolnička kola su odvezla bebu u bolnicu, na intenzivno odjelenje, gdje su doktori ustanovili da dijete ima izljev krvi u mozak. Pošto joj je većina zaštitne moždane opne već bila uništena, stavili su djevočicu u vještačku komu (besvjesno stanje) i rashlađivali joj tijelo. Onda je liječnica Saskia Guddat pregledala teško ozlijeđeno dijete. Ta doktorica se spcijalizirala za rad sa zlostavljanim žrtvama i obdukciju. Utvrdila je da zaštitni refleksi više ne funkcioniraju te da je moždana masa strahovito natečena.

Kad je otac priveden na Sud, sudac nije sumnjao u nalaze doktorice, ali je i pored toga pustio mladog oca na slobodu. Razlog: „Jedan 17-godišnjak ne zna da se bebe nesmiju tresti.“

Samo par dana kasnije Scarlett je umrla, a bila je samo 9 mjeseci  stara. U berlinskom Institutu za sudsku medicinu mrtvo je tijelo djevojčice obducirano i ustanovljeno tipično potresanje djeteta sa razbijenom lobanjom, te stariji lomovi obiju kostiju podlaktice. Otac je svoje dijete snažno tresao i njenom glavom udarao o neki tvrdi predmet. Nekoliko tjedana prije tog zlostavljanja polomio joj je ruku. Dijete je od tada moralo izdržati strahovite bolove.

U Njemačkoj svakog tjedna skoro 70 djece bude isprebijano toliko da im samo bolnice mogu pomoći, ali samo ako to zlostavljanje uopće prežive. Roditelji djecu udaraju, tresu, dave, gaze po njima, šutiraju ih, grizu, stavljaju ih u vruću vodu, i t.d.  Bespomoćna djeca umiru od zlostavljanja roditelje ili partnera jednog od roditelja. Nažalost, samo jedan mali djelić tih zločina bude otkriven, prijavljen ili osuđen. Eksperti procjenjuju da svake godine bude oko 200.000 najteže zlostavljane djece, od kojih više od 320 bivaju ubijena. Koliko ih umire to niko ne zna tačno, jer ako se ne otkrije i ne prijavi policiji ili bolnici, umiru, a da niko ne zna zašto. Brojevi su to koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnog.

U decembru 2013. smrt trogodišnje Yagmur  izazvala je veliku reakciju u medijima. Ta djevojčica je tako strahovito isprebijana da je od teških udaraca zbog popucale jetre iskrvarila i umrla. Dijete je  čuvano u ustanovi za smještaj djece. Iako je bila izložena visokom stupnju ugroženosti, vraćena je roditeljima. Otac koji je dijete zlostavljao i majka koja je ta zlostavljanja odobravala, sada su u istražnom zatvoru.

Sudbina male Scarlett iz Berlina i mnoge takve sudbine opisali su Dr. Michael Tsokos i njegova kolegica Dr. Saskia Guddat u svojoj knjizi „Njemačka zlostavlja svoju djecu“. Oboje su specijalizirani doktori za obdukciju i rade za sudske potrebe. Oni tvrde da stotine hiljada odraslih ovaj zločin redovno ponavljaju na svojim bespomoćnim žrtvama, i to tjedan za tjednom, dan za danom. “Većina djece koju mi pregeldamo ima iza sebe višegodišnje mučilište, što mi na lomovima kostiju i ožiljcima dokumentiramo“, kaže Dr. Saskia Guddat.

Otac male Scarlett osuđen je zbog ubojstva na četiri godine zatvora. “Tuženi je svoje rasplakano dijete tako snažno tresao da je njena glava oko 30 puta naprijed i nazad  udarala, i na kraju udarila glavom o zid ili pod takvom jačinom da bi se ona mogla uporediti sa bacanjem djeteta sa trećeg kata na zemlju.

I mali dvogodišnji Noah, kojega je majka dovezla u bolnicu za hitne slučajeve, bio je teško isprebijan. Dva polomljena rebra, kompliciran lom kosti na desnoj ruci, te potkožno krvarenje sa modricama po licu i i rukama. Majčin ljubavnik je rekao da je dječak pao s kauča i da se sam povrijedio. Specijalna komisija u uredu za kriminalistiku dala je doktorici specijalistkinji Saskiji da malog Noaha pregleda i utvrdi kako je zapravo dječak izranjen. „Noah je sjedio na stolu za preglede i promatrao nas: dvojicu policajaca, policijskog fotografa i mene, ukočenim pažljivim pogledom. To je tipično ponašanje zlostavljane djece. I i dok ih pregledavaju njima nepoznate osobe ponašaju se mirno i strpljivo. Čak i onda kada ih zaboli, u  najtežem slučaju tek se stresu.“

Doktor Tsokos tvrdi: „Ima i drugih načina ponašanja zlostavljane djece. Pri susretu sa nepoznatim osobama prilaze mirno i pažljivo, a kad im se nepoznata osoba približava, zasja im se lice sa nedužnim osmijehom. Ta djeca imaju veliko iskustvo da ih niko ne štiti kad im je pomoć  potrebna. Zato pokušavaju unaprijed nepoznate ljude razoružati svojim finim ponašanjem.“

Specijalisti tvrde da nije svaka dječia smrt uvijek povezana sa direktnim nasiljem. Primjer: Od upale plaća umrla je dvogodišnja djevojčica Nadine koja je sa roditeljima i ostalih petoro braće i sestara stanovala je u jednoj potpuno oštećenoj, staroj i nehigijenskoj kući. Nadinina braća i sestre, između tri i deset godina, bili su mršavi kao kosturi, ekstremno zanemareni i zlostavljani. U njihovoj krvi pronašli su sudski medicinari lijek za smirenje. Stolice u njihovom prebivalištu bile su polomljene, ormari polupani, prozor crnom plastikom zalijepljen, pod i zidovi namazani klozetskim otpatcima. Samo dnevni boravak bio je malo čistiji. Jer u tu sobu počela je dolaziti socijalna radnica iz ureda za zaštitu djece, koja je trebala da promatra Nadine, jer djevočica nije dovođena na kontrolni pregled kod dječijeg doktora. Više tjedana sjedila je socijalna radnica  u njihovom dnevnom boravku i čudila se napredovanju Nadine. Da djeca navodno spavaju, to nju nije čudilo. Tek kad je Nadine umrla, dokazano je da je umjesto Nadine, njezina trogodišnja sestra izigravala ulogu propale sestrice. Nadine je od udaraca imala stopala kao dvije kugle. I da je preživjela, ne bi nikada mogla tim nogama hodati. A kad je najavljena posjeta socijalne radnice, otac je nakljukao ostalu djecu lijekovima i tako su oni svaki puta spavali dubokim snom.

Ni za iskusnog javnog tužitelja niti za sudije nije bilo shvatljivo da roditelji u tolikoj mjeri mogu zlostavljati svoju rođenu djecu. Baš tu djecu koja imaju povjerenja u roditelje i od njih očekuju zaštitu i ljubav.

Sa teškim ozljedama glave, izljevom krvi po čelu, obrazima i ušima, dovezen je na kliniku dječak od 14 mjeseci Amon Monsuri. Majka je tvrdila da se sam ozlijedio, da ona ima još šestero djece i ne može sve u isti mah čuvati. Doktorica nije povjerovala, pozvala je specijalistkinju Saskiju koja je brzo otkrila šta se djetetu, koje je drhtalo od bolova, desilo. Amon je tako strahovito vučen za kosu, da mu je cijeli skalp otrgnut sa lobanje. Poslije toga slučaja Amona su, isprehlađivana, pothranjena i neopisivo prljava, iz prljavog stana, zajedno sa braćom i sestrama predali državnoj ustanovi na čuvanje. I pored tako  velikog zločina javni tužilac nije podnio tužbu protiv siledžija. Razlog: nije mogao ustanoviti ko je krivac, jer za sve vrijeme zločina u stan Mansouris dolazili su brat, ujak, i ostala daljnja rodbina.

Dr. Tsokos kaže da za mnogobrojna mučenja javni tužilac nije podigao optužnicu jer nije pouzdano pronašao krivca. U prvom redu dolaze u obzir roditelji. Ali ako se ne može dokazati da su krivci, bivaju oslobođeni i proces je završen. Dr. Gaddat: “Ili Sud nama neće da povjeruje”.

Vrlo težak slučaj jednog 14-omjesečnog dječaka koji je imao opekotine dlana visokog stupnja sa svim prstićima. Ako dijete slučajno prihvati pregrijanu ploču na šporetu, sigurno ne čeka da se cijeli dlan ispeče. Takve opekotine kao što su na dlanu dječaka nastaju samo ako neko dlan pritisne na pregrijanu ploču i zadrži je. A pošto opekotine strahovito bole, dijete se pokušava osloboditi, i u toj borbi istope se i njegovi nježni prstići. Majka je tvrdila da se dječak sam opekao. Medicinski pregledi su dokazivali nešto drugo. Sud je majku osudio na dvije godine UVJETNO,  tako da je ona sa opečenim sinčićem u naručju otišla kući, oslobođena krivice, a i od moralne odgovornosti, a morala, po svoj prilici,možda nikada nije ni imala.

Ko bi još mogao povjerovati da se u civiliziranoj Njemačkoj događaju, a i toleriraju, takva zlostavljanja? Je li tako i u drugim zemljama, i zašto trpimo takvo stanje?