Energetsko politički podijeljeni

Povezani članci

• Hijerarhija kontra anarhije i obratno
• Vulkanski tsunami ubio najmanje 168 ljudi u Indoneziji, više od 740 ozlijeđenih
• Najava akcije “Let’s Do It- očistimo zemlju za 1 dan”
• Bombaški napad u Pakistanu, 45 mrtvih
• Italijani marširaju protiv fašizma i rasizma
• Napad na institucije u Afganistanu, najmanje 69 poginulih

Foto: DPA – Slijedi li na rat u Ukrajini povratak uglja?

Znakovi stoje na konkurenciji: Kirsten Westphal vidi SAD i Kinu dobro pripremljene za klimatski zaokret – EU manje.

Piše: Kirsten Westphal – ipg-journal.de  17.06.2022.

Intervju vodila Claudia Detsch

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Dr. Kirsten Westphal je naučnica na Njemačkom institutu za međunarodnu politiku i sigurnost Zaklade na nauku i politiku. Njeno težište je na evropskoj energetskoj politici. Osim toga ona je član Nacionalnog savjeta za vodonik i izvršni direktor zaklade H2Global.

Vi već godinama ukazujete na prilično težak odnos energetske i geopolitike. Do sada su ti apeli ostali uglavnom bez odgovora – do ruskog napada na Ukrajinu. Jesmo li bili suviše naivni?

Kao prvo u Njemačkoj je pojam geopolitike istorijski veoma opterećen. Kao drugo nedostajalo je strategijsko usmjerenje energetske politike. Umjesto toga oslonilo se na međusobne ovisnosti i nadalo se da bi one suprotstavile dramatičnim razvojima kao što je napad Rusije na Ukrajinu.

Koje geopolitičke posljedice očekujete u budućnosti ako u okviru energetskog zaokreta više zemalja pređe na obnovljive izvore energije? Mogu li se tada takve opasnosti izbjeći?

Biće više regionalno, više fragmentirano i heterogenije. Pošto mi pojačano prelazimo na obnovljive energije i elektrifikaciju, moramo izgraditi elektro mrežu preko granica EU zajedno sa našim susjedima. U poređenju sa globalnim trgovinskim tokovima kod fosilnih goriva energetski svijet postaje više regionalan. Širom svijeta države slijede osim toga različite oblike transformacije i oslanjaju se na dijelom konkurirajuće tehnologije. One imaju različite ambicije što se tiče vremenskog ostvarenja klimatskih ciljeva. Povećati će se dakle heterogenost. To nosi opasnosti. Postojeći geoekonomski rivaliteti i geopolitičke linije razdvajanja u svijetu će se pojačati. To uostalom važi i za Zapad. Doduše mi trenutno doživljavamo sigurnosnopolitički ujedinjeni Zapad. Međutim, on je energetskopolitički podijeljen, jer su SAD u svakom pogledu bogate na energiji dok će se Evropa i u budućnosti oslanjati na uvoz a onda na obnovljive energije i vodonik.

Energetski zaokret neće dakle voditi smanjenju međunarodnih konflikata?

Faza transformacije biće disruptivna i zbog toga zahtijeva međunarodnu političku obradu. Već zato što bismo u suradnji brže ostvarili klimatske ciljeve. Znakovi stoje međutim, na konkurentskoj borbi – za novu vrijednost, za sirovine, za rijetke metale. U budućnosti ćemo vidjeti više unutar državnih konflikata oko korištenja vode, zemlje i energetskih lokacija i zato manje međunarodnih konflikata.

Konflikti oko sve manjeg prostora povećati će se dakle i u okviru Evrope?

Apsolutno, prije svega na lokalnom nivou. Gdje se prije radilo o nalazištima nafte i plina tamo će se u budućnosti raditi o pitanju idealnih lokacija za obnovljive energije. Za Evropu će biti veoma važno da uključi susjede. Međutim, to će biti moguće samo ako se novostvorena vrijednost mnogo pravednije raspodijeli. Transformacija energetike živi od primjene novih tehnologija. Vrijednost neće više biti ostvarivana preko resursa nego kroz upotrebu tehnologija. Utoliko imamo sasvim drugačije lance isporuka i stvaranja nove vrijednosti nego kod fosilnih energija. Novostvorena vrijednost se kroz upotrebu tehnologija sada dijeli mnogo ravnomjernije. I ona ispada manja. Tome se moraju prilagoditi svi učesnici.

Vi ste rekla: SAD su u ovom novom odmjeravanju snaga veoma dobro pozicionirane. Nasuprot tome kod Evrope se radi o oblikovanju i odnosu sa susjednim regionima. Kako izgleda sa Kinom?

Sa moga gledišta kako SAD tako i Kina su apsolutno predodređeni da se ubroje u dobitnike. Kina već samo kroz svoje bogatstvo u rijetkim metalima i kroz kapacitete za preradu koje je sebi vrlo dalekovido osigurala. Ako mi energetski zaokret želimo realizovati brzo i relativno jeftino moramo se ponašati kao Kina. Međutim mi istovremeno imamo napetost u odnosima između SAD i Kine. Evropa je ovdje u teškoj poziciji koja se nedavno još dramatično pogoršala zbog ruskog napadačkog rata.

Rusija bi i nakon ere fosilnih goriva mogla i dalje biti energetska velesila. Kod obnovljivih energija i vodonika pretpostavke su teoretski veoma dobre. Međutim za to je potreban transfer tehnologije sa Zapada. Je li se zemlja kroz napad na Ukrajinu na duže vrijeme oprostila od ove mogućnosti?

Ja se bojim da je to tako. Pitanje je veoma opravdano je mi klimatski neutralnu Evropu bez Rusije ne možemo ni predstaviti. Jedan dio Rusije leži u Evropi a osim toga tamo su velika nalazišta sirovina. Apsoluno postoje lokacijske prednosti u Rusiji. Teoretski moramo se na to opet pripojiti čim geopolitička i sigurnosnopolitička situacija to dozvole. Međutim sada sa aspekta rata nemoguće je konkretno planirati.

Trenutno se mnogi drugi isporučioci gasa i nafte raduju jer su kroz napore za diverzifikaciju evropskog uvoza energenata doživjeli neslućeni preporod. To je riskantno za zaštitu klime. Kako se ipak mogu uspostaviti zajednički putevi izlaska?

To je ta tačka, lanci isporuka gasa trebaju se zajednički dekarbonizovati. U najmanju ruku trebala bi LNG infrastruktura H2 biti spremna. U najboljem slučaju može se pregovarati o prelasku na zeleni ili plavi vodonik. Tada bi se mogla ponuditi i dugoročna perspektiva na kojoj insistiraju mnogi isporučioci LNG. Dalje bi se u Njemačkoj i Evropi morali izgraditi kapaciteti da bi se iz zemnog gasa dobijao vodonik. To bi bilo već iz tehnoloških i inovativnih razloga važno. Kod nas se tema vodonik jako reducira na pitanja energetske tranzicije. Pritom je vodonik centralan za industrijsku revoluciju i lokalitet Evrope. A ja također vjerujem da mi trebamo tehnologije za izdvajanje i korištenje CO2.

Vi ste upozoravala na opasnost da ćemo se pod pritiskom da diverzifikujemo uvoz gasa, morati opet vezati na fosilnu energiju. Zbog toga ste zahtijevala da se ta infrastruktura bar tako postavi da se kasnije može koristiti i za zeleni i druge vodonike. Ako pogledate na najnovije dogovore sa isporučiocima gasa  – može li se infrastruktura koristiti za vodonik ili ukazuje li se već da su ove investicije izgubljene?

Mi smo u prošlosti polazili od toga da energetska politika mora biti vođena od strategijskog trougla ciljeva: sigurnost u snabdjevanju, zaštita klime i konkurentnost. Međutim u Njemačkoj su tržišta bila usmjerena na konkurentnost i zato su se preduzeća oslonila na povoljan ruski gas dobijan preko gasovoda. Politika je postavljala sve ambicioznije klimatske ciljeve pooštrene još jednom kroz zaključak Saveznog ustavnog suda sa klimatskom neutralnošću do 2045. Političko normativna stvarnost bila je sve više odvojena od primjene. Kriza u snabdjevanju vraća nas sada na tvrdo tlo realnosti. Sada doživljavamo da nam navodni stranded assets, dakle imovina koja je trajno označena od gubitka vrijednosti do totalnog gubitka, sada pomaže – naprimjer elektrane na ugalj.

Ja smatram veoma opasnim gledati samo na jedno rješenje. Potrebno nam je više mogućnosti u sistemu. Čak i ako sada stvorimo energetski sistem jače usmjeren na efikasnost i elektrifikaciju, moraćemo dobro razmisliti da ga napravimo robusnim i resilijantnim i misliti na pravilo n – 1. (Kriterijum n – 1 znači da električna mreža u svakom trenutku mora moći podnijeti ispad važnog voda ili druge komponente bez da dođe do ispada struje u široj oblasti). Mi ćemo princip predostrožnosti upravo kod mreža i skladišta morati veoma strategijski primjeniti. To znači naprimjer jedan električni vod više i to znači i back – up preko vodonika.

Vi ste pitali da li smo trenutno na dobrom putu. Ako smo stvarno pošteni mi taj put još uopšte ne znamo. Mi smo modelirali kako bi trebao izgledati energetski sistem 2045. ako je sve u redu. Modeliranje sistema je važno ali ono se sada mora suprotstaviti tvrdoj realnosti. Mnogo toga se nažalost neće moći tako brzo realizovati kako što se tiče brzine – razlog nedostatak materijala i stručne radne snage – tako i društveno politički. Zadatak upravljanja za politiku je enorman. Kratkoročno se moraju prepoznati geopolitičke realnosti i vjerovatno će se morati osloniti se struju iz uglja. Mi trenutno nemamo mnogo alternativa a mi također ne znamo da li će se spirala eskalacije u energetskom ratu sa Rusijom i dalje povećavati.

U tom slučaju biće potrebna jaka evropska međusobna solidarnost. Hoćemo li položiti ovaj test ako dođe do najtežeg?

Biće veoma napeto. Upravo u Njemačkoj bićemo upućeni na solidarnost; solidarnost i od zemalja koje su nas prije upozoravale da se krećemo u ovisnost od Rusije. Zemalja koje su svoj gas plaćale skuplje jer nisu htjele da budu ovisne. Mi u svakom slučaju stojimo pred izuzetnim izazovom što se tiče kohezije Evrope – upravo sa pogledom na različite brzine kod upotrebe vodonika. To će se sada još jednom dramatično zaoštriti kroz pitanje solidarnosti. Države članice na jugu Evrope koje su patile pod strogom politikom štednje Njemačke, mogu sada realizovati predsnosti svoje geografske pozicije. Italija i Iberijsko poluostrvo mogu postati regionalna energetska čvorišta i time dobiti centralno značenje za evropsku energetsku infrastrukturu. I Grčku ja vidim u važnoj i geopolitičkoj poziciji jer će istočno Sredozemlje imati važne energetske koridore od Egipta i zemalja Zaliva do Evrope. Tamo bi trebalo da se energetska kooperacija pogura kao dio rješavanja konflikata. U cjelini to zahtijeva pametnu, strategijsku i vjerodostojnu energetsku diplomatiju njemačke vlade.

Ali kako de facto izgleda dogovaranje na evropskom nivou, naprimjer kod vodonika? Meni izgleda da se uglavnom planira na nacionalnom nivou.

Da i ne. Ja se bojim da ćemo prednost koju mi još u tehnološkom vođstvu vrlo brzo proigrati, jer drugi svjetski regioni etabliraju mnogo pragmatičnije lance stvaranje dodatne vrijednosti. Mi želimo uspostaviti ambiciozne kriterije kvaliteta i standarde održivosti. Za treće zemlje to može biti i prepreka. Ko može isporučivati po tako strogim kriterijima? I to je dio onoga šta ja mislim pod prostorima za učenje i traženje. Mi ih moramo obezbjediti. Također je i tako da nam puca most – prelazni nosilac ruskog gasa iz gasovoda. I iza Ukrajine kao isporučioca vodonika stoji veliki znak pitanja. Time će biti još teže ostvariti tranziciju sistema i to ne samo u energetskom sektoru nego i u energetski intenzivnim industrijama. Jer i mogućnost upotrebe plavog ili tirkiznog vodonika postala je teža.

Do sada nas još ne vidite dobro postavljene?

Mi imamo političke naočnjake. Ja sam sigurna da mi trebamo tehnologije kao CCS, skladištenje ugljendioksida ispod zemlje, i CCUD, izdvajanje, korištenje i skladištenje ugljika, da bi smo u budućnosti mogli predstaviti negativne emisije. Ovu debatu moramo otvoriti. Osim toga mi čak još nismo u našim modelima predstavili kako će izgledati krvotok gospodarstva i šta znači recikling za potrebu energije ali i ponovna nova podjela lanca stvaranja dodatne vrijednosti. Mi moramo zajedno razmisliti kako ćemo u ovom geopolitički i geoekonomski mnogo neprijateljskijem svijetu uravnotežiti sigurnost snabdjevanja, zaštitu klime i konkurentsku sposobnost i sa kojim partnerima želimo surađivati. Šta nam je potrebno na energetskom suverenitetu, na tehnološkom suverenitetu da bi smo Evropu učinili fit za 2050? Mnogi odgovori na to leže u samoj Evropi. Ustvari morali bi smo se vratiti na polaznu tačku evropske integracije kao što je Evropska zajednica za ugalj i čelik. Ali biće nam potrebni i održivi globalizirani gospodarski odnosi. To će zahtijevati veliku političku umjetnost.

Vi ste već rekla da će Evropa i dalje biti ovisna od uvoza energije. Koje zemlje sa vašeg aspekta dolaze u obzir kao pouzdani partneri?

Ako govorimo o čistom, klima neutralnom vodoniku tada su odlučujuće geografska blizina i dužina cjevovoda. To je također i prostor koji nam je blizak u političkim pravilima. Zbog toga možemo misliti o proširenju električne mreže i izgradnji Hydrogen Backbone u koncentričnim krugovima. EU plus granične zemlje i regioni: Velika Britanija, Norveška, prostor Baltika, Sredozemlje i naravno Ukrajina nakon obnove. Radi li se o derivatima i kasnije o tečnom, komprimiranom vodoniku, koji se transportuje brodovima, tada su dobro postavljen i udaljenije zemlje kao Čile, Australija i Južna Afrika ali i zemlje Zaliva. Posebno trebamo gledati koji potencijalni partneri igraju po istim pravilima i dati prednost demokratskim pravnim državama. U svijetu obnovljive energije ove prednosti treba iskoristiti drugačije nego kod fosilne energije.

Međunarodni poredak je poslednjih godina jako zapao u nered. Globalne institucije pokazuju se kao nedjelotvorne. Jesmo li dobro pripremljeni za novu energetsku arhitekturu, koju ste nam Vi skicirala?

Ustvari potrebne su nove institucije ali međunarodna svjetska situacija me čini manje optimističnom. U EU i Evropi moramo forsirati regionalnu kooperaciju. Međusobna povezanost sa susjedstvom je za mene ključna riječ. To ne važi samo za infrastrukturu nego i za institucije i pravila. Područje tehničkih standarda i normi je često nedovoljno osvjetljeno. Ako kod struje i vodonika ne uspijemo, zajedno velikim tržištima stvoriti level playing field onda će biti veoma teško za Evropu. Zbog toga je veoma važno sa istomišljenicima ići dalje u oblikovanje globalnih tržišta. To je politički izazov: pripremiti se za svijet, koji bi mogao biti više protekcionistički i fragmentiraniji, sa odgovarajućim negativnim uticajem na lance stvaranja dodatne vrijednosti i lance isporuka. To ne smijemo podržavati nego ostati kooperativni i otvoreni – dakle agiranje protiv trenda. To je sad zadatak Evrope.

ipg-journal.de