Kome smrdi nek’ se guši; nekom je i smog đulom miruhi

Povezani članci

• Funkciju ne čine samo objave na društvenim mrežama, nekada treba imati hrabrosti za donošenje teških odluka: Vlast je podigla spomenik sebi
• Ako je smrt jedini izlaz, gdje smo to mi?
• Prema čijem nalogu policija u Sarajevu i Mostaru saslušava organizatore antifašističkih protesta?
• Kome su državne institucije isplaćivale stimulacije u vrijeme korone
• Svečano otvoren 33. Internacionalni sarajevski sajam knjige i učila
• Protesti poljoprivrednika pred Parlamentom FBiH

Foto: phys.org

Svojom objavom, naš zrako-znalac, Martin Tais, dobri i dobronamjerni drug i prijatelj zdrave civilizacije, obavijesti, preko ‘fb-a’, javnost da je snimio emisiju o čistoći zraka, mjerama da bude čist – jer to nije, a i opasan je.

i…
Pogledah!  Sjajno! No, i ‘naljuti’ me i odlučih mu napisati OTVORENO NESVEOBUHVATNO (ta kako ću drukčije – samo sam univerzalna neznalica!) PISMO. Presavih tabak i u ‘ja formi’, poštovanom Taisu  (aaa, što, s pika, slagah! Ustvari, nije Martinu nego VAMA –’vako mi lakše!)

Piše: Milan Pekić

evo:

Pogledah emisiju, ne ostah razočaran, naprotiv, ali mi gledanje donese dodatnu gorčinu! Sve rečeno znam jer sam pratio, saznavao, uvidio u Tvojim, i prezentiranjima tvojih kolega. Tom znanju nemam prigovora! Ali nemam prigovora ni mnogima od onih koji su bili zaduženi za primjene, ili su, jednostavno, morali ponijeti dio zadatka. Jer nisu znali da ne znaju ono što bi morali znati! Ne znaju! A – izabrani su!

Nažalost, smatram da je sve tačno, ali sveobuhvatno gledano – nedovoljno! Nije usklađeno s drugim civilizacijskim normama! Ako ih mi uopšte imamo. Otud, mislim da i izdvojenih tri posto ne bi dalo rezultate kako ih Ti vidiš. Bilo bi malo. Jednostavno, zbog toga što prikazana i prezentirana slika nije – cijela.

Recimo, samo podatak o nekoliko desetina hiljada objekata ‘divlje gradnje’. Malih objekata i onih zgrada mastodonata besprizorno-koruptivno-mafijaške gradnje. Ili polu-industrijskih postrojenja uvijek ‘sa skrivenim dodatkom provođenih namjera’. Riječ je o trendu s nastavkom u budućnosti…
Budžeti stradavaju i kad izgleda da se štete nadoknađuju pri naknadnim legaliziranjem samovolja.

O čemu to ja i kakve veze ovo ima sa življenjem ispod krova staklene bašte?

Borba za zrak, Tvoji napuci moj Martine, nisu usklađeni ni sa čim! Mislim, recimo na realnost osionosti. Na bezobrazluk nadležnih. Pa, onda na nenadležnost nenadležnih. Pa ignoranciju i neznanje stanovništva. Siledžijstvo osionih Pa… a sve o zraku!

Time,  prave borbe i nema! Jer nije usklađena sa, hajd’ da se tako izrazim, socijalnošću u širem smislu, sa kulturnošću, solidarnim upravljanjem, ali i življenjem, sa pseudopolitičkim (nemamo ovo bez pseudo!) neznanjem i šupljiranjem…
Evo Ti, Martine, tih ‘tvojih’ tri posto!
Koliko god bi bio brz u utopljivanju objekata, naravno ovih malih, ‘divljaci’ će biti brži, a njihova neurbana legalizacija neprekidno će tražiti grijanje iz tvog fonda. Jer, ogroman broj ‘divljaka’ bježeći od ‘dobra života anamo tamo’ hrli u gradove i sa ono malo para pravi udžerice. Tankih zidova, bez osnovnih komunalija i, najčešće na klizištima. Nastaju prava naselja, hoćeš-nećeš mjesne zajednice. A favele! Sve to valja, iz budžeta sanirati! Džaba taksa od ‘legalizacije’. Premalo! A Ti, Martine, utopljavaj.

Ko će, kada i kako srušiti već izgrađenih, pet-deset divljih katova i svesti spratnost na odobrenu, kad su, po pravilu, na vrhu tauera – kondominiji. Zna se čiji su i ko ih kupuje! Možda, dragi Martine, znaš, kao i ja, da je riječ o fiktivno kupljenom, a, ustvari, poklonjenom. Jer, daroprimci su, često, oni koji nisu ‘vidjeli’, ili su naredili da se ne vidi, rast zdanja u vrtoglavje? Šta da radimo? Da se okupimo, punim plućima udahnemo ovaj kal od zraka, dignemo glave i otpuhujmo prema nebu? Možda tako napravimo vjetrić i nešto otpušemo…?

A automobili? Stanujem uz benzinsku pumpu. Pratim i uočavam zahtjeve za točenje goriva za desetak maraka! To su, uglavnom, vozači staro-motornih zaprega sa koeficijentom 2-3 emisionog standarda. Anketirao sam, izgledalo mi ludo – ne razumijem svrhu, a ni logiku, šta se postiže vožnjom ničega u nigdje? Uglavnom, odgovarano mi je uz smiješak, da ‘treba napraviti krug gradom da se vide’ ili ‘treba nešto pred kućom i parkirati, ta nisam papak’… Premalo li se, pri registraciji, od ovakvih naplaćuje? Koliko će od tih para biti usmjereno u ‘čišćenje’ zraka, odnosno u ‘Martinov fond’.
Zaista ne mogu u kvalitete uglja, proizvodnju električne energije, neminovnost proizvodnje, ali bih upozorio da trenutno, u Hrvatskoj – imaju grozomornu aferu oko rada vjetroelektrana i (ne)korištenja sunčeve energije – neki prezentiraju izračune koji dokazuju da bi ono što se ulaže u ‘krađu vodotoka malih elektrana radi’ kada bi bilo usmjereno u osunčane krovove Dalmacije dalo čudo od uštede u parama i – zdravlju!  Zašto i sunce, vjetrovi Bosne ne bi mogli biti usmjereni pomoći i nastojanjima našeg Martina?

Hoću podsjetiti da je, tamo nekih godina, kada je napravljen onaj najviši dimnjak na kakanjskoj termo-elektrani, vlada Rumunije podnijela tužbu jer je utvrđeno da, gonjen ružom vjetrova, pepeo i šta već otrovno, iz Kaknja stiže čak do Bukurešta. I, truje sve usput…  Moguće li je da neće Srednju Bosnu, pa i Sarajevo?

Imali smo, u prvoj polovini  20. stoljeća borbu protiv tuberkuloze. Tešku i dugotrajnu, TBC-a ima i danas… Samo u Sarajevu bješe, malo više od malo, antituberkuloznih bolnica, još od Austrije – recimo i u Pofalićima, u zgradi u kojoj je kasnije bila škola, sada je neka televizija, pa u Kasindolu, od naših sagrađena je i na Podhrastovima, pa je bilo vazdušnih banja na Crepoljskom, Stambulčiću, pa… a da ne kažem da je i samo Sarajevo jedno vrijeme imalo status vazdušne banje zbog, za neke bolesti ljekovno važne, planinske magle… Ima i neki dokument neke agencije Ujedinjenih nacija u kojem se navodi  da je Sarajevo primjer zdravog zraka, a za primjer bi morao biti Rurskoj oblasti i Londonu i da će Sarajevo takvim ostati ukoliko, s obzirom na karakter lokaliteta, rast tog grada, ostane ograničen na 200 hiljada stanovnika, a da spratnost budućih objekata ne pređe 4 kata… hm…  I gdje smo u odnosu na Rur, London…?

Imam još što-šta napisati, ali ću još samo jednu opasku – mimo. O sadašnjem zimskom lijeku! Ti, naš Martine, reče da Ti je sadašnji izlaz, bar Tvoj, uteći u ljepote Nišića. Nisi Ti, ali dodajem ja, u toj grupi ‘sigurnih u zdravo disanje’ su i oni što utekoše iz starog kraja, divljegradno dođoše u gradove, a babovina im je, sada vikendica, to je u vrhovima, čisto… Lijepo zvuči. Čak odlično, i izaziva mi zazubice kao pečenje s ražnja (i ono uzrokuje ružne dimove, ali ne mogu odoljeti, kad ‘volem, volem…) Koliko nas je, a da to možemo? Popeti se na Trebević, ako smo u Sarajevu? Kako god okreneš u džepu mora i da zveči! Ne prihvatam ono: ‘Nije to mnogo’! Jeste, samo zaviri u statistiku i pogledaj koliko je starih fukara uz one čuvene minimalne penzije! A naš Fadil Novalić lijepo reče da penzije jesu male, ali ako se pravilno rasporede može se pristojno živjeti. Cinično? Utješno, u oproštajnom slovu na sahrani? E, u tu  kalkulaciju disajni izleti nisu ukalkulirani!

Možda ćemo, dok ne ozračimo gradove, a pobijedimo kovid, moći podići goleme kiseoničke šatore, u njih uključiti respiratore gorepomenutog genijalca od prvoministra Federacije i utoriti one koji dišu s pola pluća ili na škrge. Kao ja, recimo – pluća stradala od vlastitog rodoljublja u nenagrađenom ratu i – nema veze!

Da se ja pitam Ti bi, moj druže Martine, bio premijer u Kantonalnoj vladi, ali uz uvjet da vodiš i ministarstvo – zraka, pardon ekologije! To bi garantiralo razumijevanje u uključivanjem svih u ono što provodiš. Da, time bi se osiguralo da ne bude, ‘dobio si svojih tri posto i, bogati, ne petljaj se u rebalans tražeći realno potrebnih – još. Mani!’

Pobježe mi tabak. Pretjerah. Ne zamjerite i zdravi mi bili!

A Ti, moj Martine, još jednom ne – ljudi se! Nije u ovom pismenu tako, kako bi moglo da izgleda, kao da se rugam Tebi. Valjda se vidi po tome kome je, u onom dodatnom adresiranju, namijenjeno.
A ima li smisla?

Na krivom je tragu?  Svejedno mi! Ko hoće nešto reći, neka kaže, galami, ljuti se (na nekoga, sebe ili mene) ili, mrtav, ‘ladan bio…
Tek, moj sitni doprinos. Čemu? Valjda nekakvoj raspravi. Biće li je?

Ostajte mi u  dobrom zdravlju, vaše šaralo i gunđalo – Milan Pekić