Nuklearni zaokret

Tena Erceg
Autor 15.1.2023. u 10:08

Izdvajamo

  • Činjenica da rat u Ukrajini ima negativne efekte i na industriju nuklearne energije, a ne samo na one fosilnih goriva, mogla bi se dakle protumačiti kao protuargument onima koji nuklearnu energiju zagovaraju kao geopolitički sigurniju alternativu. Usto, negativne efekte na proizvodnju nuklearne energije već sada imaju i klimatske promjene, odnosno suše koje smanjuju dostupnost vode za hlađenje reaktora, pri čemu su u pitanju enormno velike količine vode. Kada se tome pridodaju opasnosti bez presedana za živa bića i okoliš u slučaju nesreća, te još uvijek neriješeni problem skladištenja otpada, jasno je da nuklearna tehnologija ispred sebe ima još dugačak put kako bi se mogla okvalificirati kao istinski održiva, odnosno čista energija.

Povezani članci

Nuklearni zaokret

Foto: REUTERS/Yves Herman

U kontekstu enormnog porasta cijene fosilnih energenata izazvanih ratom u Ukrajini, kao i potrebe za hitnim djelovanjem u cilju zaustavljanja klimatskih promjena, nuklearni izvori energije nameću se kao univerzalno rješenje, a manje otpora prema njoj počeli su pokazivati čak i neki od najpoznatijih okolišnih i antinuklearnih aktivista

Piše: Tena Erceg

Iako se nesreća u nuklearnoj elektrani u japanskoj Fukušimi dogodila prije tek nešto više od deset godina, a njezini reaktori i danas u okoliš ispuštaju radioaktivne čestice, recentni revival nuklearne energije dobio je novi zamah s početkom ruske invazije na Ukrajinu. Zavodljivost nuklearne energije u ovom je trenutku prilično evidentna; u pitanju je stabilan i pouzdan izvor energije koji manje ovisi o hirovima geopolitike i tržišta, jeftiniji je i u odnosu na fosilna goriva proizvodi zanemarive količine stakleničkih plinova. U kontekstu enormnog porasta cijene fosilnih energenata izazvanih ratom u Ukrajini, te s druge strane potrebe za hitnim djelovanjem u cilju zaustavljanja klimatskih promjena, nuklearni izvori energije nameću se kao univerzalno rješenje. Ono pritom ne samo da ne traži revolucionarne promjene dominantnog ekonomskog modela već mu, dapače, omogućuje da nastavi business as usual.

Prema podacima industrijskog udruženja Svjetska nuklearna asocijacija, u Evropskoj uniji u listopadu 2022. bila su aktivna 103 reaktora raspoređena u 13 članica, a u njima se proizvodila četvrtina ukupne električne energije generirane u EU-u

U posljednjih nekoliko desetljeća u Evropi se zbog niza nesreća, prije svega one u Černobilu, malo ulagalo u nuklearna postrojenja. No samo je nekoliko članica EU-a zaista i pristupilo postupnom napuštanju nuklearne energije, primjerice Švedska nakon nesreće u američkoj elektrani Three Mile Island 1979. godine i Njemačka nakon Fukušime. Postrojenja izgrađena 1970-ih i 1980-ih zbog toga se sada približavaju kraju svojih životnih vjekova, neke se zatvaraju, a gradnja novih usporena je zbog tehničkih ili upravljačkih poteškoća. Takva je, primjerice, situacija s elektranama s takozvanim EPR reaktorima treće generacije u Francuskoj i Finskoj, koje kasne po više od deset godina, te postrojenjem Hinkley Point u jugozapadnoj Engleskoj koje je trebalo biti pokrenuto do kraja ove godine, ali je prolongirano na 2027. godinu.

Unatoč svemu tome, u srpnju prošle godine postalo je nedvosmisleno jasno da na razini EU-a dolazi do drastičnog zaokreta u odnosu prema nuklearnoj energiji. Tada je Evropski parlament podržao odluku da se plin i nuklearna energija uvrste u “održive” izvore energije, kako bi se time omogućilo da Unija do 2050. godine postane ugljično neutralna. Tom je prilikom 12 članica, koje predvodi Francuska, javno podržalo odluku da se poveća udio nuklearne energije u evropskom energetskom miksu, unatoč tome što su oponenti tvrdili da se ona ne može smatrati održivim izvorom energije dok god ne postoji rješenje za sigurno zbrinjavanje nuklearnog otpada.

Prema podacima industrijskog udruženja Svjetska nuklearna asocijacija, u Evropskoj su uniji u listopadu 2022. bila aktivna 103 reaktora raspoređena u 13 članica, a u njima se proizvodila četvrtina ukupne električne energije generirane u EU-u. Od toga je više od polovice proizvedeno u Francuskoj, a organizacija navodi i da je 2021. u evropskim nuklearnim elektranama upotrijebljeno 14.188 tona uranija.

Bill McKibben (Foto: Wikimedia Commons)

Bill McKibben (Foto: Wikimedia Commons)

Iako ti podaci svjedoče da nuklearna energija već sada predstavlja značajan udio u energetskoj mješavini EU-a, nova evropska taksonomija omogućila je Evropskoj središnjoj banci subvencioniranje novih projekata, s obrazloženjem da je do 2050. godine potrebno provesti “dalekosežne strukturne promjene” kako bi se postigla ugljična neutralnost.

Da se nuklearna energija vraća na velika vrata ne samo u EU-u nego i u drugdje u svijetu moglo se posvjedočiti i na nedavno održanoj UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama u Egiptu (COP 27). Tamo je prvi put otkad se COP-ovi organiziraju upriličen i paviljon za nuklearnu energiju – Atoms4Change Pavillion. Rečenicu o povratku na velika vrata tom je prilikom izrekao izvršni direktor Međunarodne agencije za energiju (IEA) Fatih Birol. Prisutni su izvijestili da sve više zemalja diljem svijeta pokazuje interes za izgradnju novih ili produljenje životnog vijeka postojećih postrojenja, no “nedostaje financiranja”. Birol je pojasnio da je do 2050. godine potrebno “udvostručiti kapacitete kako bi se postigla ugljična neutralnost, te razvijati nove tehnologije kako bi nuklearna energija postala kičma niskougljičnih energetskih sustava”.

U zemlje na koje su se ovi dužnosnici referirali spada čak i Japan, čija je vlada, unatoč relativno nedavnoj nesreći u Fukušimi, u kolovozu prošle godine najavila ponovno pokretanje privremeno obustavljenih postrojenja. Nakon nesreće 2011. svi su reaktori ugašeni kako bi se provele sigurnosne provjere, a do prosinca prošle godine ponovno ih je upogonjeno devet od 33 operativnih. Premijer Fumio Kišida ljetos je najavio i da vlada razmatra investiranje u razvoj reaktora nove generacije i produljenje životnog vijeka postojećih na više od sadašnje gornje granice od 60 godina. Prije nesreće, udio nuklearne energije u japanskoj proizvodnji struje bio je 30 posto, da bi se do proljeća prošle godine smanjio na sedam posto. Budući da japanska električna mreža nije povezana s onima drugih država pa stoga ovisi isključivo o vlastitoj proizvodnji, sada se planira povećanje udjela nuklearne energije na 20 posto do 2030. godine.

Jedan od organizatora Klimatskog marša, Bill McKibben u intervjuu New York Timesu prošle godine oprezno je rekao da bi “vjerojatno trebalo imati nuklearna postrojenja kojima se može sigurno operirati. To nije rijedak stav unutar okolišnog pokreta”, objasnio je

Za razliku od Japana, koji je svoje nuklearne elektrane obustavio privremeno, Njemačka je nakon te nesreće postala vodeća država evropske antinuklearne politike, najavivši da će forsirati ulaganje u obnovljive izvore i postrojenja za ukapljeni plin. U periodu od 2011. do 2022. udio nuklearne energije u toj zemlji smanjio se sa 12 na šest posto, a posljednje tri elektrane trebale su biti ugašene do kraja prošle godine. No zbog rizika da bi industrijski dijelovi zemlje tijekom zime mogli ostati bez električne energije od toga se odustalo. Iako je njemački ministar ekonomije i klimatske akcije, te vicekancelar Robert Habeck član Stranke zelenih, koja je proizašla iz antinuklearnog pokreta tijekom hladnog rata, Zeleni su kao članica vladajuće koalicije pristali na taj kompromis, suočeni s razmjerima energetske krize koja je zemlju pogodila nakon obustave uvoza ruskih fosilnih energenata.

Habeck je unatoč tom evidentnom odustajanju od temeljnog političkog principa svoje stranke jedan od najpopularnijih političara u Njemačkoj, a recentna istraživanja pokazuju da oko polovice Nijemaca podržava produljenje rada postojećih postrojenja, što predstavlja uzlazni trend.

Uoči prošlogodišnjih predsjedničkih izbora izgradnju novih nuklearki najavio je i Emmanuel Macron, predsjednik države koja proizvodi najviše nuklearne energije po glavi stanovnika u svijetu. Iako je ranije govorio da će se njezin udio u Francuskoj smanjiti sa sadašnjih 75 na 50 posto, Macron je lani pozvao na “nuklearnu renesansu” u svojoj zemlji.

Nakon početka rata u Ukrajini izgradnju novih postrojenja najavila je i Poljska, dok je Belgija lani ponovno pokrenula dva ranije umirovljena reaktora. Evropski zeleni izvijestili su tada da je belgijska vlada to učinila usprkos prigovorima susjedne Njemačke, Francuske, Nizozemske i Luxembourga “zbog brojnih incidenata i činjenici da su u tlačnim posudama pronađene tisuće mikropukotina”.

Fatih Birol (Foto: Wikimedia Commons)

Fatih Birol (Foto: Wikimedia Commons)

Od evropskih članica i Finska je lani počela proizvoditi struju u prvoj novoizgrađenoj nuklearnoj elektrani u Evropi u posljednjih deset godina, a isto je najavila i Švedska. Bivši premijer Velike Britanije Boris Johnson u lipnju prošle godine također je najavio povećanje udjela nuklearne energije na 25 posto do 2050. godine. Kina, uz postojeća 54 reaktora, gradi još 20-ak novih. Kineske kompanije, osim toga, u različitim su fazama pregovora za izgradnju nuklearnih postrojenja u 40 država diljem svijeta, od Pakistana do Argentine.

U SAD-u je posljednja nuklearna elektrana otvorena 1996., a umjesto u njih ulagalo se u jeftini plin iz šrkiljevca i obnovljive izvore. No tri uzastopne državne administracije u posljednjih su desetak godina financijski podržavale razvoj novih tehnologija reaktora. Potkraj 2021. vlada predsjednika Joea Bidena uložila je 1,5 milijardi dolara u nekoliko projekata, među kojima je i onaj razvoja natrijskog reaktora kompanije TerraPower Billa Gatesa. Početkom siječnja Financial Times objavio je da će vlada “zahvaljujući novim federalnim zakonima donesenima u posljednjih 18 mjeseci u sektor nuklearne industrije upumpati 40 milijardi dolara u narednih 10 godina, dok je samo u posljednjih godinu dana oko pet milijardi iz privatnih fondova investirano u kompanije koje razvijaju nove tipove reaktora”.

Manje otpora prema nuklearnoj energiji počeli su pokazivati čak i neki od najpoznatijih američkih okolišnih i antinuklearnih aktivista, poput Billa McKibbena, jednog od organizatora Klimatskog marša. On je u intervjuu New York Timesu u studenom prošle godine oprezno rekao da bi “vjerojatno trebalo imati nuklearna postrojenja kojima se može sigurno operirati”. “To nije rijedak stav unutar okolišnog pokreta”, objasnio je McKibben, koji se, doduše, referirao na nove tehnologije poput malih modularnih reaktora i nuklearne fuzije, koja je još uvijek u povojima.

No kako je u prosincu izvijestio CNBC, razvoj reaktora kompanije TerraPower zbog rata u Ukrajini kasnit će najmanje dvije godine. Naime, Ruska je Federacija jedini proizvođač nuklearnog goriva HALEU, uranija obogaćenog do 20 posto, dok reaktori starije generacije koriste pet posto obogaćeni uranij. Američka vlada zbog toga je najavila ulaganje u postrojenja za proizvodnju HALEU-a i potražnju za alternativnim izvorima tog metala, kojega je, za trenutne svjetske nuklearne kapacitete, potrebno 67.500 tona godišnje. Svjetska nuklearna asocijacija navodi i da su postojeće zalihe od 6,1 megatone, ukoliko bi se koristile samo u konvencionalnim reaktorima, dovoljne za oko 90 godina eksploatacije. Najveće zalihe uranija nalaze se u Australiji (28 posto), zatim u Kazahstanu 15 posto, te u Kanadi i Rusiji po devet odnosno osam posto.

Činjenica da rat u Ukrajini ima negativne efekte i na industriju nuklearne energije, a ne samo na one fosilnih goriva, mogla bi se dakle protumačiti kao protuargument onima koji nuklearnu energiju zagovaraju kao geopolitički sigurniju alternativu. Usto, negativne efekte na proizvodnju nuklearne energije već sada imaju i klimatske promjene, odnosno suše koje smanjuju dostupnost vode za hlađenje reaktora, pri čemu su u pitanju enormno velike količine vode. Kada se tome pridodaju opasnosti bez presedana za živa bića i okoliš u slučaju nesreća, te još uvijek neriješeni problem skladištenja otpada, jasno je da nuklearna tehnologija ispred sebe ima još dugačak put kako bi se mogla okvalificirati kao istinski održiva, odnosno čista energija.

Novosti

Tena Erceg
Autor 15.1.2023. u 10:08