ARMIJA BIH U HAAGU (1): I obrambene armije počinile su teške zločine

tačno.net
Autor 30.5.2020. u 08:54

ARMIJA BIH U HAAGU (1): I obrambene armije počinile su teške zločine

Foto: scre.shot youtube eBrcko.net

Ako broj optužnica pred Haškim sudom govori išta o razini krivnje i odgovornosti za ratove devedesetih na području bivše Jugoslavije, kao i o stupnju spremnosti da se ratni ciljevi ostvare ratnim zločinima, Armija BiH pripada vojskama s najnižom razinom odgovornosti.

Dakako, sa stajališta žrtve, o ratnim zločinima nije primjereno govoriti numerički: svaki je zločin nedopustiv a svaka žrtva nepotrebna žrtva. Zato, spominjanje brojki može biti opravdano tek u široj političkoj, historiografskoj i civilizacijskoj perspektivi, i to ako ne gubimo iz vida svijest o dostojanstvu svih žrtava, obvezi priznavanja njihove patnje i nužnosti sveobuhvatne pomoći svima koji su preživjeli nasilje.

Pritom se ipak ne može zaobići činjenica da broj optužnica podnesenih pred Haškim sudom, zajedno s položajem optuženika u političkoj i vojnoj hijerarhiji, nedvosmisleno sugerira najveću odgovornost za ratove u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu: protiv političara i vojnih oficira srpske strane podneseno je više nego dvostruko više optužnica od svih političkih i vojnih čelnika ostalih strana zajedno.

Tako već i letimičan pogled na numerički saldo haškog Tužiteljstva nedvosmisleno sugerira kako je srpska strana počinila neusporedivo najviše zločina, što podrazumijeva i zločinačke političke ciljeve genocida i etničkog čišćenja.

Istodobno, Haški je sud dokazao činjenicu koja je u prethodnim ratovima postajala žrtvom poznate poslovice, prema kojoj “povijest pišu pobjednici” – da su sve strane počinile ratne zločine. Optuživši te osudivši i počinitelje zločina vojski koje su očito samo branile vlastitu zemlju, nasljeđe Haškoga suda, neovisno o svim njegovim mogućim propustima, moglo bi postati politički i historiografski kamen međaš za odnos čovječanstva prema ratovima općenito, jer osvještava stoljećima prešućivanu činjenicu da i obrambene vojske mogu počiniti teška kršenja međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

Tužiteljstvo Haškog suda optužilo je ukupno 161 optuženika. Od tog broja, više od dvije trećine optužnica, njih 111, podneseno je zbog ratnih zločina srpske strane. Među optuženima su najviši politički i vojni čelnici srpske politike devedesetih godina: predsjednici Savezne Republike Jugoslavije i Srbije Slobodan Milošević i Milan Milutinović, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, kao i cijeli niz visokih oficira vojske Jugoslavije, te cijeli vojni vrh Republike Srpske. Neki od tih ljudi osuđeni su na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, a mnogi na dugotrajne zatvorske kazne.

Druga najbrojnija skupina optuženih u Haagu po broju uvelike zaostaje za 111 optuženih čelnika srpske politike i vojske: riječ je o 27 optužnica protiv političkih čelnika Herceg-Bosne i pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane (HVO). Među tim optuženicima je i predsjednik HR HB Jadranko Prlić te najviši vojni zapovjednici HVO-a, od kojih su neki istodobno bili i časnici Hrvatske vojske.

Potom slijede vojni zapovjednici i pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), Armije BiH i Hrvatske vojske, kojih je haško Tužiteljstvo optužilo približno podjednak broj: sedmoricu pripadnika OVK, te po šestoricu oficira Hrvatske vojske (HV) i Armije BiH (ABiH). Nekima od tih ljudi, poput srednjerangiranih časnika HV-a Rahima Ademija i Mirka Norca, suđenje nije održano u Haagu, nego u Hrvatskoj, jer je sud predmet prebacio domaćem pravosuđu.

Haški sud optužio je i dva makedonska sudionika oružanih sukoba Makedonaca i Albanaca u Makedoniji 2000. i 2001. godine, od kojih je jedan bivši ministar unutarnjih poslova Makedonije Ljube Boškoski.

Armija BiH jedina je vojska koja je u vlastitoj zemlji ratovala s tri neprijatelja, od kojih joj je jedan – Hrvatsko vijeće obrane – u drugim razdobljima bio ratni saveznik, a treći – vojska Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZB) Fikreta Abdića – nominalno predstavljala njezin vlastiti narod. Ratne zločine počinjene u sukobu ABiH i vojske APZB procesuirali su sudovi u regiji: Fikret Abdić u Hrvatskoj je osuđen za zločine njegovih snaga nad pripadnicima ABiH u logorima na području APZB, dok je generalu ABiH Atifu Dudakoviću i šesnaestorici njegovih podređenih prošle godine pred Sudom BiH počelo suđenje za zločine na širem bihaćkom području, počinjene nad pripadnicima Abdićeve vojske, ali i nad srpskim civilima nakon oslobađanja zapadnog dijela BiH u rujnu 1995.

Haške optužnice protiv oficira ABiH kriminalizirale su ratne zločine Armije BiH nad srpskim i hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima, a nije nevažan podatak da su najveći dio tih zločina počinili inozemni mudžahedini.

Najviši zapovjednik ABiH osuđen pred Haškim sudom jest komandant Glavnog štaba ABiH Rasim Delić. U ožujku 2005, Tužiteljstvo Haškog suda protiv Delića je podnijelo optužnicu zbog “okrutnog postupanja” i “kršenja zakona i običaja ratovanja”, jer “nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi podčinjeni u Livadama i logoru Kamenica u blizini Zavidovića, u srednjoj Bosni u julu i augustu 1995.” Ubojstva i mučenja počinjena su nad civilima hrvatske i srpske nacionalnosti.

U rujnu 2008., prvostupanjsko vijeće osudilo je Delića na tri godine zatvora. Obrana se žalila, ali žalbena presuda nije izrečena, jer je Delić, koji je veći dio suđenja proveo na uvjetnoj slobodi, umro 16. travnja 2010. Stoga je Žalbeno vijeće 29. lipnja 2010. obustavilo žalbeni postupak i objavilo da prvostupanjska presuda postaje pravomoćna.

Sefer Halilović, zamjenik komandanta i načelnik štaba Vrhovne komande ABiH drugi je najviši oficir ABiH osuđen pred Haškim sudom. U rujnu 2001., Tužiteljstvo ga je optužilo da je zapovjedio jedinicama koje su u rujnu 1993. u selima Grabovica i Uzdol kod Jablanice i Prozora ubile ukupno 62 hrvatska civila.

Halilović je oslobođen i u prvostupanjskom i u žalbenom postupku, ali su zločini potvrđeni: dok je Tužiteljstvo u optužnici tvrdilo da su u Grabovici ubijena 33 mještana, sud je “van razumne sumnje” utvrdio da je ubijeno 13 osoba. U Uzdolu, prema nalazima sudskog vijeća, ubijeno je 25 mještana, četiri manje nego što se tvrdilo u optužnici. Ti nalazi međutim ne znače da u oba sela nije ubijeno i više žrtava, nego samo to da je smrt ukupno 38 žrtava utvrđena “van razumne sumnje”.

Sefer Halilović, međutim, za te zločine nije odgovoran, jer Tužiteljstvo nije dokazalo da je “imao efektivnu kontrolu” nad počiniteljima. Prema dostupnim podacima, za zločine u Grabovici na sudovima u BiH osuđena su petorica počinitelja i odgovornih, dok je Sud BiH za masakr u Uzdolu prošle godine osudio Envera Buzu, zapovjednika jedinice koja je počinila zločin, kaznivši ga s 12 godina zatvora.

Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić i Amir Kubura visoki su oficiri Armije BiH optuženi u srpnju 2001. za ratne zločine na širem području srednje Bosne, u Zenici te oko Travnika i Vareša u drugoj polovini 1993.

Najteže optužbe Tužiteljstvo Haškog suda podnijelo je protiv Mehmeda Alagića, koji nije dočekao suđenje, jer je umro devet mjeseci prije početka suđenja, u ožujku 2003.

U prvostupanjskom suđenju, Enver Hadžihasanović osuđen je na pet, a Amir Kubura na dvije i pol godine zatvora. U Žalbenom postupku, kazna je Hadžihasanoviću snižena na tri, a Kuburi na dvije godine.

Naser Orić zapovijedao je snagama ABiH u Srebrenici i istočnoj Bosni, a Tužiteljstvo Haškog suda u ožujku 2003. optužilo ga je za razaranja srpskih sela i ubojstva civila u okolici Srebrenice od svibnja 1992. do veljače 1993., kao i za mučenje Srba u policijskoj stanici u Srebrenici od rujna 1992. do ožujka 1993.

U prvostupanjskom postupku, Orić je u lipnju 2006. osuđen na dvije godine zatvora. U srpnju 2008., Žalbeno vijeće oslobodilo je Orića svih optužbi. U nastavku ovoga feljtona, bit će detaljnije objašnjene okolnosti svih spomenutih suđenja.

Još jedna optužnica haškog Tužiteljstva mogla bi biti podvedena pod temat o suđenjima pripadnicima ABiH pred Haškim sudom, premda je riječ o zločinima koje su počinile zajedničke bošnjačko-hrvatske snage. Riječ je o teškom nasilju u logoru Čelebići kod Konjica, u kojem su pripadnici Teritorijalne obrane BiH, koja će kasnije prerasti u Armiju BiH, ali i Hrvatskog vijeća obrane, u drugoj polovini 1992. počinili jezive zločine protiv srpskih civila. Ti su zločini počinjeni u vrijeme kada je Konjic bio u okruženju JNA, pa su veze s nadređenim zapovjedništvima TO-a i HVO-a jedva postojale.

Optužnica za logor Čelebići, osnovan u svibnju 1992. u bivšoj kasarni JNA pored Konjica, jedna je od prvih koje je podnijelo haško Tužiteljstvo. Istraga je počela još prije kraja rata, 1994. godine. U ožujku 1996., haško je Tužiteljstvo optužilo zapovjednika logora Zdravka Mucića, njegova zamjenika Hazima Delića, stražara Esada Landžu i Zejnila Delalića, jednog od ratnih zapovjednika u Konjicu. Kao odgovorni zapovjednik logora, Zdravko Mucić osuđen je na devet, dok su Delić i Landžo, kao neposredni počinitetlji zločina, na osamnaest i petnaest godina zatvora. Zejnil Delalić oslobođen je odgovornosti.

Presuda za logor Čelebići povijesna je u dvostrukom smislu: bilo je to prvi put poslije suđenja za nacističke i japanske zločine u Drugom svjetskom ratu da je međunarodni sud donio presudu na temelju zapovjedne odgovornosti, te prvi put uopće da je zločin silovanja u ratu kriminaliziran kao ratni zločin mučenja.

Vratimo li se opet nezahvalnome numeričkom uspoređivanju, jasno je kako je ukupna visina kazni svim osuđenim oficirima Armije BiH, iz koje valja izuzeti kazne za logor Čelebići, niža od gotovo svih pojedinačnih kazni osuđenicima Vojske Republike Srpske, ali i Hrvatskog vijeća obrane, pred Haškim sudom.

I dok taj podatak, dakako, ne umanjuje patnju žrtava zločina pripadnika Armije BiH – jer svaki zločin mora biti osuđen a patnja žrtve suosjećajno priznata i, koliko se može, obeštećena – on sugerira razinu odgovornosti svake od sukobljenih strana u ratu u BiH.

U tom je ratu ABiH, bez ikakve sumnje, obrambena vojska koja je počinila najmanje ratnih zločina, dok su Vojska Republike Srpske i, u manjoj mjeri, Hrvatsko vijeće obrane, ratovale da dijelove BiH pripoje Srbiji i Hrvatskoj. Pritom, zločin genocida, masovnih likvidacija i etničkog čišćenja Vojsci Republike Srpske služio je i kao unaprijed planirana ratna strategija, ali i kao ratni cilj.

Razumijevanje i priznavanje tih golemih razlika između napadača i napadnutih, kao i trajno otklanjanje političkih i povijesnih uzroka za buduće ratove, zajedno s istodobnim priznavanjem patnje svake pojedinačne žrtve, najveći je civilizacijski zadatak društava na području bivše Jugoslavije: vrijedi to za pojedince, ali još i mnogo više za vlasti u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Feljton

tačno.net
Autor 30.5.2020. u 08:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija