ARMIJA BIH U HAAGU (6) – Jeza i zločini koje nitko nije želio

tačno.net
Autor/ica 4.7.2020. u 11:05

ARMIJA BIH U HAAGU (6) – Jeza i zločini koje nitko nije želio

foto: ADC

Dedo Suljić. musliman iz Miletića kod Bile u općini Travnik, čuo je 24. travnja 1993. da mudžahedini idu prema njihovom selu. Dedo i njegova dva brata, Akif i Avdo, zajedno s amidžom Hasom, požurili su odmah do komšija Hrvata da ih obavijeste i smire. Ondje su ih zatekli, sve zajedno, pa Avdo Suljić i Franjo Pavlović nisu stigli provesti svoj dogovor da zajedno odu u tamošnje zapovjedništvo Armije BiH i požale se na dolazak mudžahedina.

Istog dana popodne, dežurni 1. bataljona 306. brigade Armije BiH obavijestio je svog suborca Derviša Suljića, Dedinog sina, da su mudžahedini počeli hapsiti ljude u njegovim Miletićima. Uplašen za familiju, Derviš je sjeo u auto i krenuo kući. Na putu je sreo kolonu vezanih ljudi koju su provodili maskirani vojnici: njegov otac Dedo, amižda, očev amidža i njihovi hrvatski komšije. Kad ih je izdaleka zazvao, njegov otac, Dedo, zaplakao je. Derviš se vratio i obavijestio svoje nadređene.

Ti su događaji prethodili ubojstvu Hrvata u Miletićima 24. travnja 1993, koje je dio optužnice Haškog suda za ratne zločine protiv trojice viših zapovjednika Armije BiH: načelnika Štaba Vrhovne komande Armije BiH Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 7. muslimanske brdske brigade Amira Kubure i zapovjednika 3. i 7. korpusa Armije BiH Mehmeda Alagića.

Njih je trojicu Haški sud u srpnju 2001. optužio za više zločina koje su srednjoj Bosni nad hrvatskim i srpskim civilima počinili inozemni i bosanski mudžahedini, ali i regularne jedinice Armije BiH.

Optuženi su za zločine u selu Dusina u siječnju 1993, ubojstva u selima Miletići i Maline u općini travnik u travnju i lipnju 1993. te za ubojstvo Joze Maračića i mučenje zatočenika u Muzičkoj školi u Zenici u proljeće i ljeto 1993. Osim toga, Hadžihasanović, Kubura i Alagić optuženi su i za zločine nad ratnim zarobljenicima u kasarni JNA u Travniku, Kaknju i Bugojnu, gdje su dva ratna zarobljenika HVO-a podlegla ozljedama od premlaćivanja.

Optužnica ih je teretila i za oskvrnuće katoličkog samostana u Gučoj gori i crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, kao i pljačkanje i razaranje Vareša 4. studenog 1993, nakon što su snage Armije BiH ušle u grad, te za pljačkanje i razaranje nekoliko sela u srednjoj Bosni.

Sva trojica optuženih dobrovoljno su se predali, i postupak je počeo u kolovozu 2001. Nepune dvije godine kasnije, 7. ožujka 2003, Mehmed Alagić je umro, i postupak protiv njegova obustavljen je.

Prvostupanjska presuda izrečena je 15. ožujka 2006. Hadžihasanović i Kubura oslobođeni su odgovornosti za većinu zločina za koje su bili optuženi, ali im je krivica utvrđena za mučenja u Muzičkoj školi u Zenici, razaranja Vareša i pljačke u selima srednje Bosne. Enver Hadžihasanović osuđen je na pet godina, a Amir Kubura na dvije i pol. U kaznu Hadžihasanoviću uključena je i odgovornost za smrt ratnog zarobljenika Mladena Havraneka u Bugojnu.

Međutim, Žalbeno vijeće promijenit će takvu presudu. U pravorijeku izrečenom 22. travnja 2008, Žalbeno vijeće složilo se, istina, s ocjenom Pretresnog vijeća da kazna vojnog pritvora počiniteljima nasilja nad ratnim zarobljenicima nije dovoljna sankcija za smrt ratnog zarobljenika, ali je također konstatiralo kako “nijedan razumni presuditelj o činjenicama nije mogao van razumne sumnje utvrditi da 3. korpus nije pokrenuo istragu ili krivični postupak protiv počinilaca ubistva i okrutnog postupanja time što je dostavio prijavu opštinskom tužiocu u Bugojnu”.

Nadređeni, podsjetilo je Žalbeno vijeće, “ne mora lično izricati kazne i  svoju dužnost može izvršiti tako što će događaj prijaviti nadležnim vlastima”, a Hadžihasanović to jest učinio. “Podnošenje prijave opštinskom tužilaštvu u Bugojnu u vezi s krivičnim djelima od 5. augusta 1993. u salonu namještaja Slavonija, zajedno s izricanjem disciplinskih mjera od strane vojnog disciplinskog organa, predstavljalo je nužne i razumne mjere preduzete radi kažnjavanja počinilaca”, konstatiralo je Žalbeno vijeće, poništavajući presudu Hadžihasanoviću zbog propusta da kazni odgovorne za ubojstvo Mladena Havraneka i okrutno postupanje nad šestoricom  zarobljenika u salonu namještaja Slavonija 5. kolovoza 1993. u Bugojnu.

Po sličnom obrascu, Žalbeno je vijeće ukinulo još neke osuđujuće presudei protiv Hadžihasanovića i protiv Kubure, pa su njihove konačne kazne smanjene na tri godine za Envera Hadžihasanovića, i na dvije godine za Amira Kuburu.

Postupak Hadžihasanoviću i Kuburi pred Haškim sudom, kao i obje presude, od kojih prvostupanjska obasiže šestotinjak stranica, upućuju na jasnu temeljnu razliku u općem ratnom postupanju Armije BiH u odnosu na postupanje HVO-a, a naročito Vojske Republike Srpske: dok su posljednjoj, a u stanovitoj mjeri i HVO-u, logori, deportacije i zločini bili unaprijed isplanirane ratne taktike i ciljevi – što je, u slučaju VRS, značilo genocid i etničko čišćenje gotovo polovine Bosne i Hercegovine – ratne zločine Armije BiH u najvećoj mjeri počinili su inozemni mudžahedini koji su tek djelomice bili pod zapovjedništvom Armije BiH.

Zato će zapovjednici ABiH koji su za zločine mudžahedina optuženi pred Haškim sudom, poput spomenute trojice ili zapovjednika ABiH Rasima Delića, u najvećem broju slučajeva biti oslobođeni odgovornosti – premda, dakako, to nipošto ne znači da sami ti zločini nisu počinjeni. Štoviše – prema okrutnosti, premda ne i po broju žrtava, zločini mudžahedina neki su od najjezivijih uopće počinjenih u ratu protiv Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine.

Također, presuda protiv Hadžihasanovića i Kubure – kao djelomice i ona protiv Rasima Delića, jer su zločini za koje su svi oni optuženi u jednome dijelu isti – pokazuje kako su zapovjednici ABiH nastojali kazniti počinitelje zločina u svim slučajevima kada bi za njih saznali. Osim toga, iz presude se dade očitati opći stav protiv nasilja nad civilima, koji je prožimao jedinice Armije BiH. Dok je, dakle, Vojska Republike Srpske u rat i krenula zato da nasiljem i zločinima civile zauvijek otjera iz njihovih domova, i dok se HVO u jednom razdoblju rata pridružio takvoj kampanji etničkog čišćenja, Armija BiH svoja je borbena djelovanja – u svakom slučaju na doktrinarnoj razini – doživljavala kao borbu za oslobođenje svih građana BiH od nasilja i smrti; zločini koji su u toj borbi počinjeni niti su bili planirani, niti željeni, niti su, u mnogim slučajevima, ostali potpuno nekažnjeni.

O tome, uostalom, svjedoče i scene s početka ovoga teksta, u kojima mudžahedini hapse muslimana iz Miletića čiji je sin vojnik Armije BiH, a on je sam krenuo upozoriti i spasiti komšije Hrvate u svom selu.

Pa ipak, svi su se ti zločini dogodili, i svi su bili okrutni i užasni, a neki među njima predstavljali su prava ritualna ubojstva, poput ubojstva Dragana Popovića u mudžahedinskom logoru u Orašcu kod Travnika, 21 listopada 1993.

Dva dana ranije, 19. listopada navečer, mudžahedini su oteli pet uglednih travničkih Hrvata i Srba, i odveli ih u svoju bazu u Orašcu. O tome su pred sudom svjedočila dvojica od njih, Ivo Fišić i Dalibor Adžaip. Mlatili su ih dva dana, nazivajući ih “svinjama”. 21. listopada ujutro, odveli su Ivu Fišića, Dalibora Adžaipa, Kazimira Pobrića i Dragana Popovića na jednu livadu, gdje je nekoliko desetaka mudžahedina stalo oko jedne jame uzvikujući “Tekbir! Alahu-ekber!”

Dragana Popovića doveli su do jame i srušili na pod, a jedan od njih, kojega su zvali Hasan, “kleknuo je do Dragana Popovića i presjekao mu grkljan”. U presudi stoji kako je “Hasanu bilo naređeno da odsiječe glavu sa tijela, no kako ovome to nije polazilo za rukom, prišao je jedan drugi vojnik i obavio dokraja zadatak”. “Taj vojnik je ponosno podigao glavu Dragana Popovića, a ostali su vojnici stali klicati. Zatim je prišao zarobljenicima i prisilio ih da poljube glavu pokojnika, što su zarobljenici i učinili.” Preživjeli su bili prisiljeni pokopati posmrtne ostatke, a potom su ih vratili u kuću gdje su bili zatočeni. gdje je “jedan stražar Ivi Fišiću najavio da je sutradan on na redu”.

U Miletićima, šest mjeseci ranije, i dan nakon što je Dedo Suljić krenuo upozoriti komšije Hrvate na dolazak mudžahedina, Božo Pavlović vratio se u svoje selo. “U svom iskazu datom u sudnici, opisao je u kojem je stanju po povratku u selo našao leševe Franje, Vlade i Tihomira Pavlovića, te Ante Petrovića”. Leš Franje Pavlovića “ležao je potrbuške. Glava pokojnika nalazila se u jednoj šerpi u kojoj je bilo krvi što je istekla iz lobanje”.

Istog dana, Derviš Suljić obavijestio je nadređene o zločinu, i pokrenuta je istraga. Suci Haškog suda zaključili su da su “Franju, Tihomira i Vladu Pavlovića te Antu Petrovića ubili strani i domaći mudžahedini”, te da nijedan od razmotrenih dokaza ne upućuje na učešće 7. ili 306. brigade ABiH u napadu na Miletiće i masakru koji je nakon toga uslijedio”. U presudi se dodaje kako se “samo na osnovu činjenice da su u napadu učestvovali domaći muslimani ne može zaključiti da su oni bili pripadnici ABiH. Vijeće stoga zaključuje da počinioci ubistava u Miletićima 24. aprila 1993. nisu bili pod efektivnom kontrolom optuženih”.

Presuda Hadžihasanoviću i Kuburi, među ostalim, detaljno, na oko 150 stranica, analizira fenomen ratovanja inozemnih mudžahedina u BiH od 1992. do 1995. Zajedno s presudom Rasimu Deliću, koja se opširno bavi istim problemom, ona nudi temeljitu činjeničnu i, u stanovitoj mjeri, historiografsku studiju o djelovanju tih paravojnih boraca u ratu u BiH. Njihovo često zločinačko ratovanje, kao što se vidi iz tih presuda, često je Armiji BiH činilo više štete nego koristi, Počinili su neoprostive zločine i sijali strah među stanovništvom srednje Bosne, a tek će povijesna znanost možda jednom odgovoriti u kolikoj su mjeri prouzročili religijsku indoktrinaciju i slabljenje vojničke discipline unutar Armije BiH.

Sve to međutim ne znači da želimo umanjiti niz počinjenih zločina za koje su odgovarali Enver Hadžihasanović i Amir Kubura. Svi su ti zločini, bez ikakve sumnje, vrijedni svake osude i kazne, a žrtve društvenog priznanja, poniznog sjećanja i materijalnog obeštećenja. Na kraju valja zaključiti da činjenična i povijesna korektnost zahtijevaju razlikovanje unaprijed planiranih masovnih zločina etničkog čišćenja, od sadističkog, ideološkog ili naprosto koristoljubivog nasilja pojedinaca počinjenog u nepodnošljivim uvjetima rata u Bosni i Hercegovini.

Feljton

tačno.net
Autor/ica 4.7.2020. u 11:05