ARMIJA BIH U HAAGU (7): “Jebi se, Bože, ako postojiš, što me nisi od ovoga sačuvao!?”

tačno.net
Autor/ica 18.7.2020. u 09:37

Izdvajamo

  • Nikakva, međutim, stvarna, pretpostavljena ili navodna krivica žrtava ne može opravdati sadizam kojim su ti ljudi mučeni i ubijeni. Među žrtvama logora Čelebići bilo je naoružanih pripadnika srpskih snaga, ali i mnogo civila, koji s ratom nisu imali nikakve veze. Tragični je paradoks postojanja tog strašnog mjesta da su pripadnici strane koja se branila počinili zločine što su zasjenili opravdane motive obrane Konjica. I počinitelji, dakle, a žrtve naročito, na svoj su način tragični sudionici mrtvačkog plesa čiju pouku ljudi nikako da nauče: da od rata na ovome svijetu nema ničeg strašnijeg.

Povezani članci

ARMIJA BIH U HAAGU (7): “Jebi se, Bože, ako postojiš, što me nisi od ovoga sačuvao!?”

Foto: pr.scr.youtube

“Jebi se, Bože, ako postojiš, što me nisi od ovoga sačuvao!?” – samo očajnička bogohulna kletva preostala je Milojki Antić iz sela Idbar kod Konjica, nakon što ju je Hazim Delić silovao u bošnjačko-hrvatskom logoru za Srbe Čelebići, u kojem su počinjena “neka od najtežih kaznenih djela koja se uopće mogu počiniti u ratno vrijeme”.

Dva sadistička psihopata i nezainteresirani zapovjednik bili su dovoljni da se bivše skladište i kasarna JNA nadomak Konjica, koji je tri godine bio pod opsadom i granatama srpskih snaga, pretvori u jedno od najjezivijih mučilišta u ratovima na području bivše Jugoslavije.

I jedno se može smatrati sigurnim: da nije bilo Haškog suda, nitko ne bi znao strahote logora Čelebići. Istina o tom mjestu, čije bi ime trebalo zauzimati istaknuto mjesto na dugome popisu neljudskosti i sadizama dvadesetog stoljeća, ostala bi skrivena u dušama žrtava, da ih uništava i muči do kraja njihovih unakaženih života.

Ipak, dogodilo se drugačije: logor Čelebići ući će u povijest ne samo kao jedno od najmonstruoznijih mučilišta u ratovima na području bivše Jugoslavije, nego i kao predmet krucijalnog suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. To je suđenje, naime, iznjedrilo nekoliko važnih presedana u međunarodnom humanitarnom pravu, od kojih je najvažniji proglašavanje, prvi puta u povijesti, silovanja u ratu ratnim zločinom.

Usprkos svemu tome, uvijek ostaje otvoreno koliko je taj napor međunarodne pravde – napor koji se nikako ne može ocijeniti malenim – uistinu smirio žrtve iživljavanja i mučenja.

Milojka Antić 1992. imala je 42 godine, i živjela je s majkom u selu Idbar nedaleko Konjica. 15. lipnja uhapsile su je bošnjačko-hrvatske snage, i odvele u logor Čelebići. “Odmah nakon dolaska u zatvor Čelebići nju i još jednu ženu ispitivali su Hazim Delić, Zdravko Mucić i još jedna osoba. Odgovarajući na pitanje g. Mucića, rekla je da nije udata, našta je g. Mucić rekao g. Deliću: ‘Ova je baš tvoj tip'”, stoji u haškoj presudi. Zdravko Mucić bio je zapovjednik logora Čelebići; Hazim Delić njegov zamjenik.

Na ovome mjestu nećemo prepričavati detalje silovanja koja je nad Milojkom Antić počinio Hazim Delić. Silovao ju je nekoliko puta. Prvi put, iste noći kad je dovedena. “On je bio u uniformi. Počeo je da je ispituje i rekao joj je da će biti poslata u drugi logor ili strijeljana ako ne učini sve što joj kaže. G. Delić joj je naredio da skine odjeću, prijetio joj i nije se obazirao na njen plač i molbe da je ne dira. Uperio je pušku na nju dok se svlačila i naredio joj da legne na krevet”.

Pred sucima, Milojka Antić je ispričala kako je, kada su je, silovanu, u suzama vratili otkud su je doveli, u očaju uzviknula: “Jebi se, Bože, ako postojiš. što me nisi od ovoga sačuvao?” Sljedećeg dana, Delić je došao u sobu u kojoj je spavala, na što se ona odmah rasplakala. Rekao joj je: “Što plačeš? To ti neće biti posljednji put”. “Osjećala sam se tako jadno, stalno sam plakala. Bila sam kao luda, kao da sam poludjela”, rekla je pred sudom.

Ništa nije pomoglo. Drugi put, odveo ju je na isto mjesto. “Delić je imao pištolj i pušku i bio u uniformi, sjedio na pisaćem stolu. Ponovo je od straha udarila u plač. Naredio joj je da skine odjeću. Stalno mu je govorila da je bolesna i molila ga da je ne dira. Strahujući da će je ubiti poslušala je njegova naređenja”. Raskrvario ju je.

Silovao ju je opet. “Ušao je, naoružan ručnim granatama, pištoljem i puškom. Prijetio joj je, a ona je opet rekla da je bolesna žena i molila ga da je ne dira. Naredio joj je da se svuče i legne na krevet. To je učinila pod pritiskom i prijetnjom”.

Milojka Antić hrabro je svjedočila pred sudom. Suci su zapazili njezino dostojanstveno držanje, i povjerovali njezinom iskazu, koji je bio potkrijepljen dodatnim dokazima. Raspravno vijeće ustanovilo je da je zločine počinio zamjenik zapovjednika logora Čelebići, dužnosnik bosanske vlade koji je “svakom prilikom bio u uniformi, naoružan i svirepo je prijetio gđi Antić”. Mučio ju je baš zato što je žena. “Ovo predstavlja oblik diskriminacije koji za utvrđivanje kaznenog djela mučenja predstavlja zabranjeni cilj”.

Grozdana Ćećez bila je godinu mlađa od Milojke Antić. Do 27. svibnja 1992., kada je uhapšena, bila je vlasnica trgovine u Konjicu. U logoru Čelebići bila je zatočena do 31. kolovoza te godine – tri mjeseca koji će joj uništiti život. Delić ju je višestruko silovao, prvi put pred trojicom ljudi.

“Pogazio mi je ponos, i nikada neću biti žena koja sam bila. Ja sam žena koja je živjela samo za jednog čovjeka, za svog muža, i bila sam njegova cijelog života, i mislim da sam se u tom trenutku odvajala od tijela”, svjedočila je pred sucima Haškog suda Grozdana Ćećez, koju je mučenje u Čelebićima učinilo depresivnom i suicidalnom. “Psihički i fizički sam bila potpuno iscrpljena. Ubijaju te psihički”, izjavila je.

“Činjenica da su ta djela počinjena u zatvoru, od strane naoružanog službenika, i da je za njih znao komandant logora, stražari, drugi ljudi koji su radili u zatvoru, i što je najvažnije, zatvorenici, svjedoči o cilju g. Delića da zastraši ne samo žrtvu već i druge zatočenike stvaranjem atmosfere straha i bespomoćnosti. Pored toga, nasilje kome je gđa Ćećez bila izložena u obliku silovanja, izvršeno je protiv nje od strane Delića jer je žena. (…) Ovo predstavlja oblik diskriminacije koji predstavlja zabranjeni cilj kod ustanovljavanja krivičnog djela mučenja”.

Tim riječima, prvi put u pravosudnoj povijesti, Haški sud proglasio je silovanje u ratu ratnim zločinom. Bila je 1998. godina, sumrak dvadesetog stoljeća.

Pravosudni predmet Čelebići jedan je od prvih na Haškome sudu. Istraga je započela još dok je uvelike trajao rat, u studenome 1994, nešto više od godine nakon osnivanja Haškog suda.

Prve informacije o strahotama logora Čelebići stigle su od nevladinih organizacija, kojima su neke žrtve ispričale što im se dogodilo. Otud su krenuli istražitelji Haškog suda. Samo naizgled paradoksalno, najviše problema stvarale su im vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj, ne dopuštajući pristup žrtvama.

Ipak, optužnica je potvrđena 21. ožujka 1996. Optuženi su zapovjednik logora Zdravko Mucić, njegov zamjenik Hazim Delić, čuvar Esad Landžo i Zejnil Delalić, koordinator hrvatskih i bošnjačkih snaga u Konjicu 1992. godine. U sljedeće dvije godine suđenja, svjetska će javnost doznati užasavajuće detalje o još jednome mjestu smrti i patnje krvavog stoljeća na zalasku.

Logor Čelebići samo se uvjetno može nazvati zatvorom Armije BiH. Ni u žalbenoj ni u prvostupanjskoj presudi, pojam “Armija BiH” nijednom se ne spominje. Posljedica je to bezizlaznog položaja opsade u koju su, u proljeće 1992. godine, srpske snage dovele mali ali strateški važan gradić na zemljopisnoj granici Hercegovine i Bosne i ključnoj prometnici Sarajevo – Mostar, pedesetak kilometara južno od glavnog grada.

Uoči rata, u Konjicu je živjelo nešto više od četrdeset tisuća ljudi, od kojih polovina Muslimana, četvrtina Hrvata, petnaest posto Srba i nešto malo “ostalih”. U prvim mjesecima 1992., ondje se dogodilo isto što i u toliko općina Hrvatske i BiH, koje su paravojne strukture Srpske demokratske stranke (SDS) odlučile uključiti u buduću “čistu” srpsku državu: bojkotirali su legalnu vlast, stvorili vlastitu, “srpsku”, i pokrenuli progone. No u Konjicu je sve to izgledalo strašnije nego drugdje, toliko strašno da je, prema svjedočenjima iznesenim u Haagu, stanovnike ophrvala nesavladiva panika. U rano proljeće 1992., polovina stanovništva, oko dvadeset tisuća ljudi, pobjeglo je iz općine – dok se to još moglo.

Do sredine travnja, srpske snage opkolile su grad i odsjekle ga od Sarajeva na sjeveru i od Mostara na jugu. Prekinut je cestovni i željeznički promet. U drugoj polovini travnja 1992., lokalni radio i televizija objavljivali su izjave zapovjednika Druge vojne oblasti JNA, generala Milutina Kukanjca, koji je prijetio “da će Konjic biti sravnjen sa zemljom”. Početkom svibnja, prekinute su telefonske veze sa Sarajevom. Izbjeglice iz okolnih sela počele su stizati u Konjic, kao i izbjeglice iz drugih dijelova BiH, preko šuma i planina, donoseći svjedočenja o ubijanju i etničkom čišćenju. Prve granate pale su na grad 4. svibnja. Padat će neprestance tri i pol godine, do potpisivanja Daytonskog sporazuma. O patnjama gradića Konjica uistinu se malo zna.

Vlastima, u kojima su ostali samo Bošnjaci i Hrvati, nije preostalo drugo nego da pokušaju deblokirati grad. Odsječeni od zapovjedništava i u Sarajevu i u Grudama, s kojima su tek ponekad uspijevali uspostaviti vezu, improvizirali su otpor od slabo povezanih i jedva ustrojenih jedinica Teritorijalne obrane (TO), Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Ministarstva unutarnjih poslova. Već u lipnju 1992., raspast će se suradnja TO-a i HVO-a, zaprijetivši otvorenim sukobom.

Ali, grad su ipak pokušali zajednički deblokirati, napavši u posljednjim danima svibnja i prvim danima lipnja srpske položaje na ključnim prometnicama prema Sarajevu i Mostaru. Proboj nije uspio, ali je u selima s većinskim srpskim stanovništvom uhićeno nekoliko stotina ljudi, za koje je trebalo naći smještaj. Jedno od tih mjesta, bivša kasarna i skladište goriva JNA u Čelebićima, degradirat će u jedan od najzloglasnijih toponima terora u ratovima na području bivše Jugoslavije.

“Pitanje oko toga tko je imao kontrolu nad logorom Čelebići nije u potpunosti razjašnjeno i čini se da su različite grupe bile uključene u upravljanje njime”, stoji u presudi Muciću, Deliću, Landži i Delaliću. “Mora se konstatovati da se cio kompleks koristio za smještaj nekoliko jedinica MUP-a i HVO-a, a kasnije i TO-a, te, čini se, i za skladištenje neke opreme. Dio kompleksa koji se koristio za zatočavanje zatvorenika izgleda da je bio nekako odvojen, a zatvor je imao zasebne bezbjednosne aranžmane u odnosu na kasarnu uopšte”, piše u presudi.

Logor Čelebići – foto: eBrcko.net

Dakle, čak ni minuciozno i objektivno četverogodišnje istraživanje tužitelja, istražitelja i sudaca Haškog suda, koje je rezultiralo prvostupanjskom presudom na petstotinjak stranica i golemom količinom materijalnih dokaza i svjedočenja, nije uspjelo pouzdano utvrditi tko je, zapravo, ustanovio logor Čelebići i koja je vojska točno njime upravljala. Taj podatak pouzdano svjedoči o teškoćama utvrđivanja istine, koja – ponavljamo – da nije bilo Haškog suda, zasigurno nikad ne bi bila otkrivena.

Tužiteljstvo je zato odabralo efikasnu taktiku, i koncentriralo se na zločine onih za koje se, na osnovu izravnih svjedočenja brojnih žrtava, moglo pozdano ustanoviti što su u logoru bili, i što su u njemu točno činili: zapovjednika logora, Hrvata Zdravka Mucića, te trojicu Bošnjaka, zamjenika zapovjednika Hazima Delića, čuvara Esada Landžu, i Zejnila Delalića, bivšeg “gastarbajtera” koji se uoči rata vratio u Konjic, navodno da “brani svoj grad”. Taj će čovjek biti oslobođen, i njime se više u ovome tekstu nećemo baviti.

Ostala trojica, međutim, neopravdano su zapostavljeni u zločinačkoj galeriji ratova devedesetih. Psihološki, najzanimljiviji je Zdravko Mucić. Nedvosmisleno je utvrđeno da je “bio komandant logora, s potpunom vlašću nad oficirima, stražarima i zatočenicima, i lice kojem su oficiri i stražari bili podređeni”. Osobno nije počinio nikakvo nasilje, a “ima dokaza, čak i na strani optužbe, da je svojim riječima ili djelima, i dapače samim svojim prisustvom u zatvoru/logoru, sprečavao počinjavanje djela nasilja”.

Obrana je podnijela svjedočenja samih žrtava “koji su govorili sve najljepše o odnosu g. Mucića prema zatočenicima”. Grozdana Ćećez svjedočila je da je “spriječio silovanje trinaestogodišnje djevojčice u logoru vrativši je roditeljima”. Miro Golubović kazao je da “svoj život duguje g. Muciću”. Jedan je svjedok “slučajno čuo kako g. Mucić telefonom hitno i panično traži hranu za zatočenike”.

Ali, osim tih povremenih i rijetkih, premda izvanredno važnih intervencija, tog čovjeka nije ni najmanje zanimalo što čine njegovi podređeni – a sve je znao. “Ima dokaza da nikad nije bio u zatvoru noću, kada je bilo najvjerovatnije da će doći do zlostavljanja. Redovno je išao u posjete svojoj porodici i bio bi odsutan danima, očito zanemarujući svoje dužnosti komandanta i ne hajući za sudbinu ugroženih zatočenika. Prema dokaznom materijalu podnijetom Pretresnom vijeću, on je znao da se zatočenici muče ili čak ubijaju. Tolerisao je takve uslove tokom cjelokupnog perioda dok je bio komandant zatvora, što je ostavljalo dojam da ih ohrabruje”.

“Kaznena odgovornost g. Mucića u potpunosti proističe iz njegovog propusta da sprovede svoju nadređenu vlast na dobrobit zatočenika u logoru Čelebići”, zaključilo je sudsko vijeće. Bio je to još jedan pravosudni presedan: prvi put poslije Drugog svjetskog rata, neki ratni zapovjednik osuđen je za zapovjednu odgovornost, prema osobno nije počinio nikakvo nasilje. Zdravko Mucić osuđen je na devet godina zatvora. Na izricanju presude, oko vrata je nosio vidno istaknutu krunicu. Izdržao je dvije trećine kazne, a na slobodi je već sedamnaest godina, od 18. srpnja 2003.

Ostala dvojica osuđenika patološki su sadisti. Zločini koji su im dokazani nipošto nisu svi koji su počinjeni u logoru Čelebići, ističe se u presudi. Mucićev zamjenik Hazim Delić, osim što je silovatelj, smijao se i uživao dok je zatočenicima nanosio konvulzije i grčeve nečim što su žrtve nazvale “električnom tjeralicom za stoku”, “napravom koja se koristi kad se kolje stoka”, ili “napravom za konje koja izaziva jake elektrošokove”. Ubijao je, silovao i mučio.

Hazim Delić počinio je “monstruozne zločine”, koji se ne mogu “okvalifikovati nikako drukčije do kao neka od najtežih krivičnih djela koja se uopšte mogu počiniti u ratno vrijeme”. “Način na koji su ova djela počinjena ukazuje na sadistu koji je ponekad pokazivao krajnji prezir prema ljudskom životu i dostojanstvu”. Osuđen je na osamnaest godina zatvora. 24. lipnja 2008. prijevremeno je pušten na slobodu.

Esad Landžo imao je devetnaest godina kada je, kao stražar u logoru, počinio grozote, ubijao ljude, sadistički ih mučio i uništio mnoge živote. Iz siromašne je obitelji u Konjicu – nije stigao ni odrasti, ni išta vidjeti, ni išta naučiti, prije nego što je postao zločinac.

Uživao je, čini se, u tome da pali ljude. Jednoj je žrtvi polio hlače benzinom i zapalio ih. Drugi je čovjek svjedočio da mu je užarenim kliještima pokušao iščupati jezik. Trećemu je užarenu pincetu gurnuo u usta i uho. Petome je zapaljenim štapinom palio genitalije. Vukašinu Mrkajiću omotao je gorući štapin oko tijela. Šestome je užarenim kliještima spalio dlanove i butine nakon što ga je gotovo ugušio stegnuvši mu na lice gas masku. Jednom čovjeku zabio je upaljenu šibicu pod nokat.

Dva brata prisilio je na uzajamni felacio. Oca i sina natjerao je da jedan drugog tuku. Sedamdesetogodišnjem Šćepi Gotovcu zabio je u čelo značku Srpske demokratske stranke (SDS), i prebio ga nasmrt. Ubijao je ljude batinama. Neke od njegovih žrtava su Šime Jovanović, Boško Samouković, Momir Kuljanin, Spasoje Miljević, Mirko Ćorić, Slavko Šučić i Nedeljko Draganić.

Sudsko vijeće istaknulo je “gnusnu prirodu” Landžinih zločina i “nakaradnost uma potrebnu da se smisle i nanesu takvih oblici patnje”. Esad Landžo “svojim je surovim postupanjem prema zatočenicima značajno doprinio atmosferi terora koja je vladala u zatvoru Čelebići”, konstatira presuda.

Na sudu je htio ishoditi blaži tretman tvrdeći da je bio “smanjeno ubrojiv”. Nekoliko inozemnih vještaka procjenjivalo je njegovo psihičko stanje. Neki su ustvrdili da jest, neki da nije bio smanjeno ubrojiv. Ali sudsko vijeće odbacilo je teoriju o neuračunljivosti. Metode kojima je mučio žrtve “pokazuju posebno sadističke sklonosti i očigledno iziskuju predumišljaj”, ustvrdili su suci. Poremećaj osobnosti nisu isključili, ali, dok je činio zločine, Landžo je bez ikakve sumnje “mogao razlikovati dobro od zla”.

Pa ipak, suci nisu zaboravili kontekst. “Oružani sukob stvorio je okruženje koje očito nije bilo izbor g. Landže”, stoji u presudi. “Njegov rodni grad Konjic granatiran je neprestano u određenom periodu 1992. godine, što je stvorilo atmosferu stalnog strahovanja od povrede ili smrti njega samoga ili njegove porodice, a grad je bio i pod blokadom tako da su uslovi života postali veoma teški. Mnoga raseljena lica, prognana iz svojih domova u drugim dijelovima BiH, pristizala su u grad, a priče o njihovom zlostavljanju, kao i o zlostavljanju muslimanskog stanovništva BiH uopšte od strane bosanskih Srba i Hrvata, su bez sumnje kolale”. Stradali su i ljudi “bliski Landži”.

Suci dalje rezoniraju ovako: “S obzirom na činjenicu da su zatočenici u logoru Čelebići bili bosanski Srbi koji su bili uhapšeni nakon pokretanja vojnih dejstava snaga bosanske vlade u cilju razbijanja preostalih gnijezda otpora zakonitim organima u opštini, kao i s obzirom na nezrelost i povodljivost g. Landže, ne iznenađuje da je on mogao da te zatočenike identifikuje sa neprijateljem koji je njemu, njegovoj porodici i sunarodnicima u BiH donio ove patnje i nedaće”. Osuđen je na petnaest godina zatvora. Na slobodi je od 2. svibnja 2006.

Nikakva, međutim, stvarna, pretpostavljena ili navodna krivica žrtava ne može opravdati sadizam kojim su ti ljudi mučeni i ubijeni. Među žrtvama logora Čelebići bilo je naoružanih pripadnika srpskih snaga, ali i mnogo civila, koji s ratom nisu imali nikakve veze. Tragični je paradoks postojanja tog strašnog mjesta da su pripadnici strane koja se branila počinili zločine što su zasjenili opravdane motive obrane Konjica. I počinitelji, dakle, a žrtve naročito, na svoj su način tragični sudionici mrtvačkog plesa čiju pouku ljudi nikako da nauče: da od rata na ovome svijetu nema ničeg strašnijeg.

Feljton

tačno.net
Autor/ica 18.7.2020. u 09:37