HERCEG-BOSNA U HAAGU (10): I vojnici HV-a istjerivali su Bošnjake iz zapadnog Mostara

tačno.net
Autor 21.12.2019. u 11:04

Izdvajamo

  • Presuda Naletiliću i Martinoviću katalog je sadizma. Obojica mučitelji, svoje su sklonosti dobili priliku provesti u djelo u sklopu planiranog i sistematskog etničkog čišćenja Bošnjaka, osmišljenog i provedenog u najvažnijim uredima HDZ-a u Zagrebu, Grudama i Mostaru.

Povezani članci

HERCEG-BOSNA U HAAGU (10): I vojnici HV-a istjerivali su Bošnjake iz zapadnog Mostara

Foto: Jutarnji list

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

I vojnici Hrvatske vojske, a ne samo Hrvatskog vijeća obrane, hapsili su Bošnjake i istjerivali ih iz njihovih stanova 9. svibnja 1993., kada je počeo hrvatski napad na Mostar, posvjedočila su najmanje dva svjedoka na suđenju Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću pred Međunarodnim kazanenim sudom za bivšu Jugoslaviju.

“Svjedok AE je posvjedočio da su rano ujutro 9. maja 1993. muslimanski civili bili uhapšeni od strane vojnika koji su nosili i uniforme i oznake HV-a i HVO-a, Bivši pripadnik Kažnjeničke bojne, svjedok Falk Simang, posvjedočio je da su pripadnici HV-a, zajedno s HVO-om, sudjelovali u deložacijama BH Muslimana u Mostaru”, podaci su iz fusnote 533. na 73. stranici prvostupanjske presude toj dvojici hrvatskih gospodara rata u Hercegovini.

Presuda obuvhaća više od tristo stranica, a objavljena je 31. ožujka 2003. Njome je Mladen Naletilić zvani Tuta, osnivač i zapovjednik Kažnjeničke bojne, osuđen na dvadeset godina zatvora. Njegov podređeni Vinko Martinović, zvani Štela, zapovjednik i osnivač Antiterorističke grupe “Vinko Škrobo”, koja je djelovala u sklopu Kažnjeničke bojne, osuđen je na 18 godina zatvora. Kazne su obojici potvrđene u drugostupanjskoj presudi koja je izrečena 3. svibnja 2006. godine.

Presuda Naletiliću i Martinoviću prva je presuda Haškog suda za hrvatske zločine u Hercegovini. Punih dvanaest godina, od prvih optužnica 1995. do žalbene presude Miroslavu Brali u travnju 2007., Haški sud procesuirao je zločine HVO-a u srednjoj Bosni, istraživši ih, bez sumnje, najtemeljitije od svih ostalih institucija i istraživača.

Tužiteljstvo Haškog suda prve je optužnice za zločine u Hercegovini podnijelo 21. prosinca 1998., upravo protiv Naletilića i Martinovića, kojima će sudski predmet ostati objedinjen do samoga kraja, objavljivanja pravomoćne presude 3. svibnja 2006.

Nakon optužnice protiv njih dvojice, sljedeća će biti podnesena šest godina kasnije, u proljeće 2004. Njome će biti obuhvaćena šestorica najviših političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne; kada završi suđenje, zajedno sa svim ostalim činjenicama prikupljenim u cjelokupnom hercegbosanskom dosjeu Haškog suda, nasilnički političko-ratni angažman Tuđmanove vlasti u susjednoj državi bit će istražen i dokumentiran do zapanjujućih detalja – i svi su ti materijali javno dostupni. O Herceg-Bosni, dakle, nema više tajni – za one koji žele znati.

Od prve optužnice Naletiliću i Martinoviću 21. prosinca 1998. godine, do nepravomoćne presude 31. ožujka 2003, proteklo je pet godina. Ni jedan ni drugi nisu se dobrovoljno predali: Martinovića, politički nevažnog prijeratnog mostarskog taksista i kriminalca, uhapsile su hrvatske vlasti 9. kolovoza 1999., i istog dana izručile ga Haškom sudu.

foto knjiga Zagrebačke mafije

S Naletilićem nije išlo tako glatko: njegov utjecaj u hijerarhiji Tuđmanove vlasti sezao je daleko više nego što bi bilo očekivano za zapovjednika izrazito zloglasne jedinice popunjene bivšim robijašima kojima je oružje i dano da provedu najveće okrutnosti. Zbog tolikog je Naletilićevog utjecaja Tuđmanova vlast pokušala postupiti isto onako kako je postupala i s ostalima koji su u njezino ime činili zločine nad Bošnjacima: otežati i, ako je moguće, izbjeći njegovo izručenje Haškom sudu.

Tako je Naletilić, nakon hapšenja u Hrvatskoj 18. listopada 1999., u hrvatskim medijima iznenada proglašen bolesnim i nesposobnim za izručenje Haagu. No igrokaz nije dugo trajao: nakon što je HDZ 3. siječnja 2000. u Hrvatskoj izgubio vlast, Naletilić je dva i pol mjeseca kasnije izručen u Haag, da ondje njegova bolest naglo nestane, a on se prometne u najboljeg košarkaša haškog pritvora.

Presuda Naletiliću i Martinoviću katalog je sadizma. Obojica mučitelji, svoje su sklonosti dobili priliku provesti u djelo u sklopu planiranog i sistematskog etničkog čišćenja Bošnjaka, osmišljenog i provedenog u najvažnijim uredima HDZ-a u Zagrebu, Grudama i Mostaru.

“Svjedok Y je već u teškom fizičkom stanju doveden na Heliodrom, nakon što je svakodnevno, u periodu od 47 dana, premlaćivan u zatočeništvu u Ljubuškom. Mladen Naletilić ga je posjetio u njegovoj ćeliji, što van razumne sumnje potvrđuje da je Mladen Naletilić znao za zlostavljanje zatvorenika i odobravao ga. Svjedok Y je posvjedočio da je, nakon oko mjesec dana zatočenja na Heliodromu, iz zajedničkih prostorija premješten u samicu u podrumu gdje je proveo oko 40 dana. Iz te potpuno mračne prostorije smio je da izađe jedino u hodnik, kako bi ga tukli”, jedan je od mnogih primjera mučenja, koje je presuda utvrdila van razumne sumnje.

Mučenje je nastavljeno: “Postojala je jedna posebna smjena, čiji su ga pripadnici uvijek tukli kad bi bili na dužnosti. Rekli su mu da su oni Tutini ljudi, a da su zatočenici ‘Tutini zatvorenici’. Svjedok Y je bio tako teško premlaćivan da se ne bi mogao ni micati. Poslije bi ga dan-dva ostavili na miru da se oporavi za sljedeće premlaćivanje. Kada bi se tokom premlaćivanja onesvijestio, donijeli bi gumeno crijevo, polili ga i ostavili da leži u lokvi vode. Za vrijeme tog okrutnog režima u samici, policajci su otvorili vrata i naredili mu da se predstavi Tuti. On je to učinio, na što mu je Tuta rekao da mu je stanje, s obzirom na to što je zaslužio, još sasvim dobro. Pet minuta nakon što je Tuta otišao, došli su vojni policajci, naredili mu da izađe pred vrata ćelije i stali ga udarati raznim predmetima. Svjedok Y je pao, a krv mu je kapala po podu. Jedan od policajaca mu je naredio da tu krv poliže jer krv nijednog balije ne smije ostati na hrvatskom tlu.”

Presuda detaljno rekonstruira više takvih primjera mučenja, pa i ubijanja ljudi, u kojima su Naletilić i Martinović osobno sudjelovali. Neki od najtežih su premlaćivanje Rudija Jozelića i ubojstvo Nenada Harmandžića, za koje je proglašen krivim Vinko Martinović.

Jozelić je Hrvat, ali bio je vojnik Armije BiH. “Svjedok FF je oko 13. maja 1993. godine prebačen u zatvor u Ljubuškom gdje je bio zatočen oko mjesec dana. Dva dana po njegovom dolasku, u zatvor u Ljubuškom došli su Romeo Blažević i Ernest Takač. Rekli su da su iz Kažnjeničke bojne, a svjedok FF ih je od prije rata poznavao iz viđenja. Tražili su jednog Hrvata koji je bio pripadnik ABiH, zvao se Rudolf (Rudi) Jozelić i dijelio je ćeliju sa svjedokom FF. Izveli su ga, a kad je svjedok FF s ostalim zatočenicima izveden u dvorište, vidjeli su ga oblivenog krvlju. Kasnije je Jozelić ispričao svjedoku FF da su ga lopatom tukli po cijelom tijelu i slomili mu nekoliko rebara i nos. Na dvorištu je svjedok FF nekoliko puta vidio kako Takač i Blažević nogama i pesnicama udaraju zatočene novinare Aliju Lizdu i Džemala Hamdžića“.

“Svjedok AA je prisustvovao jednom drugom incidentu kada je vojni policajac, koji se zvao Petković, zlostavljao Rudija Jozelića. Prisilio je Jozelića da pjeva hrvatsku himnu, i tek što je ovaj krenuo da pjeva, Petković ga je počeo udarati i govoriti mu da je izdajicama zabranjeno da pjevaju hrvatsku himnu. Potom su Jozelića, koji je bio oženjen Muslimankom, prisilili da moli na muslimanski način. Kad su vidjeli da ne zna, ponovo su ga tukli. Petković je zatim Jozelića bacio na stol za kojim su zatvorenici obično jeli i počeo je da ga gazi.”

“Jednom drugom prilikom, tokom vikenda, svjedok AA je vidio kako Čikota ulazi u njihovu ćeliju. Svjedok AA je čuo kako Čikota kaže Jozeliću, koji je bio pilot instruktor za helikoptere, da oni koji visoko lete, nisko padaju. Jozelića su izveli s još dvojicom koji su se zvali Kajtaz i Džemo. Svjedok AA nije mogao vidjeti što se s njima događa, no Jozelić im je kasnije rekao da su Džemu udarili palicom i da je odmah pao, a njega i Kajtaza su prisilili da jedan drugog šamaraju.”

Nenad Harmandžić, rođen 1947., prije rata bio je policajac, i hapsio lokalne mostarske kriminalce. “Izgubio je život stoga što su ti isti kriminalci izbijanje sukoba i stanje bezakonja koje je uslijedilo vidjeli kao jedinstvenu priliku da mu se osvete, a da pritom za to ne odgovaraju”, zaključilo je raspravno vijeće osuđujući Vinka Martinovića za Harmandžićevu smrt.

Taj je čovjek 12. ili 13. srpnja 1993., iz logora na Heliodromu, nasmrt preplašen, odveden u bazu Vinka Martinovića. Pet godina kasnije, “30. marta 1998. godine, tim za ekshumaciju Instituta za sudsku medicinu Univerziteta u Sarajevu ekshumirao je u parku Liska u Mostaru potpuno skeletonizirano tijelo muškarca od oko 45 godina.” Bilo je to tijelo Nenada Harmandžića.

“Prema ekshumacijskom izvještaju, na tijelu su otkrivene višestruke povrede, uključujući prijelom desne goljenice, karličnih kostiju, desne lakatne kosti, lijeve lopatice, ključne kosti, te lijeve i desne čeljusti, izazvane tupim udarcima ili udarcima tupim mehaničkim predmetima i nanesene žrtvi dok je još bila živa. (…) U obdukcijskom nalazu navodi se da je Nenad Harmandžić najprije teško premlaćen, a zatim ubijen iz vatrenog oružja.”

Osobni sadizam Naletilića i Martinovića ljudski je jeziv, ali politički i povijesno nikako najvažniji dio činjeničnih nalaza presude: “Nema sumnje da su Republika Hrvatska i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi”, stoji u tom dokumentu.

Hrvatska je za taj cilj izdvojila enorman novac. Presuda navodi: “Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak je izjavio: ako preračunamo bez ičega drugoga, samo naoružanje, da brojka 100 milijuna dolara je mala brojka što smo mi na te teritorije dostavili.”

A sve to za ovo: “Dana 9. maja 1993. krenulo se s akcijom protiv civilnog BH muslimanskog stanovništva Mostara. Od otprilike 05:00 sati, naoružane jedinice HVO-a okružile su stambene zgrade i kuće te su iz njih izvele i okupile civile BH Muslimane. Iz nekih su zgrada, u kojima su živjeli i BH Muslimani i BH Hrvati, istjerani samo BH Muslimani. Žene, djeca, muškarci i stariji ljudi su istjerani iz svojih kuća.”

Svjedok Sead Smajkić svjedočio je ovako: “9. maja 1993. u ranim jutarnjim satima čula se ogromna paljba iz teškog vatrenog oružja i iz lakšeg, iz svih vrsta, pucnjava se čula i grmilo je na sve strane. U isto vrijeme, obzirom da se ja nalazim, moja kuća se nalazi, ja stanujem blizu linije razgraničenja sadašnjeg i pored moje kuće prošla je rijeka ljudi, civila, žena, djece u pidžamama, u spavaćicama, koji su jednostavno išli prema istočnom dijelu grada. Paljba je bila žestoka da se ledilo srce, kod ljudi, da se jednostavno nije moglo pretpostaviti šta se dešava. To je bio pakao u pravom smislu riječi.”

Na suđenju u Hagu

Kampanja protiv muslimanskog stanovništva na širem području grada “dostigla je vrhunac nakon napada na Mostar početkom maja 1993. godine, kada je nakon izbijanja neprijateljstava, muslimansko stanovništvo usklađenim djelovanjima istjerano iz zapadnog Mostara. Svjedočenja pokazuju kako su grupe vojnika noću silom deložirale porodice civila, BH Muslimana, iz njihovih stanova, izbacujući ih doslovno na ulicu i prisiljavajući ih da sve svoje stvari ostave u stanu. Nastali teror prisilio je civile, BH Muslimane, da u velikim kolonama napuštaju zapadni dio Mostara. Ono malo civila, BH Muslimana, koji su se kasnije imali priliku vratiti u svoje stanove ustanovili su da je njihova imovina opljačkana ili uništena.”

Istodobno, “humanitarni uvjeti na istočnoj obali Mostara bili su stravični. Istovremeno s ogromnim povećanjem broja muslimanskog stanovništva zbog intenzivnih istjerivanja sa zapadne obale, opskrba vodom i strujom je prekinuta, a humanitarnim organizacijama je tjednima uskraćivan pristup. Osnovne javne službe, poput bolnice, nalazile su se na zapadnoj obali Mostara i stoga nisu više bile dostupne muslimanskom civilnom stanovništvu. Sve što je arhitekturom odražavalo orijentalni uticaj, kao na primjer stari most u Mostaru, bilo je uništeno.”

Zaključak je nedvosmislen: “Prema tome, na osnovu dokaza je utvrđeno da je na području na koje se odnosi optužnica postojao rasprostranjen i sistematski napad na muslimanski dio civilnog stanovništva. Utvrđeno je, osim toga, da je ta kampanja imala konkretan cilj: transformirati prethodno etnički miješano područje u Mostaru i oko njega u hrvatsko područje s etnički čistim stanovništvom, BH Hrvatima.”

Presuda Haškog suda Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću jedna je od najpotresnijih optužnica protiv Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini, koja je uzrokovala ratne zločine i neizmjernu patnju ljudi, samo zato što su bili muslimani. O toj politici i njezinim posljedicama, u Hrvatskoj se danas ne govori ni riječi. Štoviše, političari HDZ-a i desnice, uključujući tu i zastupnike u Europskom parlamentu, veličaju Herceg-Bosnu.

Sutra će se u Hrvatskoj održati izbori za predsjednika Republike. Prigodni prilog toj političkoj hipokriziji neka bude podsjećanje da će izborno mjesto biti i u hrvatskome konzulatu u Mostaru. Iz te je zgrade Vinko Martinović 1993. istjerao bošnjačku obitelj i protjerao je u istočni Mostar. U svoj stan nikad se nisu vratili.

tačno.net
Autor 21.12.2019. u 11:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija