HERCEG-BOSNA U HAAGU (11): Snajperisti HVO-a ubijali su i djecu u Mostaru

tačno.net
Autor 28.12.2019. u 09:38

Izdvajamo

  • Više od dvjesto stranica posvećeno je događajima u Mostaru, uključujući i snajpersko ubojstvo osmogodišnjeg djeteta opisano na početku ovog teksta. Potom je, na sedamdesetak stranica, opisan logor u Heliodromu
  • dvadesetak stranica posvećeno je logoru Vojno, a otprilike isto toliko zatvoru u Ljubuškom. Događaji u općini Stolac i u općini Čapljina opisani su na ukupno šezdesetak stranica, čime završava drugi tom presude.

Povezani članci

HERCEG-BOSNA U HAAGU (11): Snajperisti HVO-a ubijali su i djecu u Mostaru

Mostar, foto: Thom Hoffman

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Snajperisti HVO-a ubijali su i djecu u Mostaru. Orhan Beriša, star 8 godina, pogođen je iz snajpera 2. februara 1994. oko 13:00 sati u istočnom Mostaru, s brda Stotina iznad grada koje je kontrolirao HVO. Metak ga je pogodio u leđa dok je pokušavao pretrčati desetak metara od mjesta na kojem se igrao do zgrade u kojoj je živjela njegova obitelj. Nedugo nakon toga umro je u bolnici. Bio je sitne građe, odjeven u plave hlače i svijetlozelenu jaknu. Vještak Haškog suda “smatra da je snajperista lako mogao žrtvu identifikovati kao dijete, čak i s velike udaljenosti”.

To je detalj iz prvostupanjske presude Haškog suda šestorici vojnih i političkih vođa Herceg-Bosne, koju je sudsko vijeće izreklo 29. svibnja 2013. Taj dokument obuhvaća oko dvije tisuće stranica, podijeljen je u šest svezaka, i čini tek dio jednoga od najopsežnijih i najdužih suđenja na Haškom sudu.

“Vijeće je svjesno činjenice da se ovom presudom, u kojoj je riječ ne samo o istorijskom kontekstu stvaranja Herceg-Bosne i njene političke, administrativne i vojne strukture, nego i o činjenicama u vezi s političkim i društvenim događajima u određenom broju opština BiH tokom više godina, piše istorija jednog dijela BiH u periodu od kraja 1991. do sredine 1994. godine”, navod je s početka presude.

“Međutim, vijeće želi da naglasi da pisanje istorije BiH od 1991. do 1994. godine nije glavni cilj ove presude. Pisanje istorije je prije svega zadatak istoričara, a sudski postupak ne može, zbog svojih posebnih zahtjeva i granica, u potpunosti služiti istoriji. Glavni zadatak vijeća je da presudi o krivičnoj odgovornosti šestorice ljudi na osnovu činjenica i konkretnih navoda, koji su izneseni u tekstu koji slijedi”.

Prvostupanjskom presudom Haškog suda čelnicima Herceg-Bosne nije, međutim, ispisana samo povijest “jednog dijela BiH”, nego, u dobroj mjeri, i Hrvatske. Taj dokument činjenično je najtemeljitije opisao strašne događaje, nasilje i zločine, koje je HVO počinio u ratu protiv Armije BiH, nastojeći trajno zagospodariti jednim dijelom Bosne i Hercegovine.

I to, kako je zaključilo sudsko vijeće, zagospodariti u korist politike Franje Tuđmana: presuda navodi cijeli niz tvrdnji o tome da je “Franjo Tuđman smatrao da bi trebalo da BiH kao suverena i samostalna država prestane postojati i da bi se značajan dio teritorije BiH morao pripojiti teritoriji Hrvatske”.

“Iz dokaza proizlazi da su rukovodioci Herceg-Bosne, i rukovodioci Republike Hrvatske uključujući Franju Tuđmana, u decembru 1991. ocijenili da je za dugoročno ostvarenje političkog cilja – tj. za uspostavljanje hrvatskog entiteta djelimočno u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda – neophodno da se promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju HR HB”, navodi se u presudi.

“Dakle, po mišljenju vijeća, dokazi potvrđuju da je za potrebe ostvarivanja političkog cilja najkasnije sredinom januara 1993. uspostavljen udruženi zločinački pothvat.”

Navodi su to iz četvrtog toma presude, koji obuhvaća više od petsto stranica. U njemu su izneseni zaključci vijeća o kaznenoj odgovornosti svih optuženih, kao i o odgovornosti svakoga od optuženih ponaosob, te objašnjene i izrečene prvostupanjske kazne svakome od njih.

Dojmljiva je iscrpnost i temeljitost kojom prvostupanjska presuda analizira povijesne, pravne i činjenične pojedinosti Herceg-Bosne i HVO-a, rata protiv Armije BiH, te ratnih zločina protiv Bošnjaka počinjenih u tom ratu.

O tim detaljima i danas se malo zna, čak i u Bosni i Hercegovini, a u Hrvatskoj naročito: dok u Bosni i Hercegovini nema ni znanstvenih kapaciteta, ali ni političke i javne volje da se presude Haškog suda pročitaju temeljito i u dobroj vjeri, te da se njihovi nalazi pretoče u politički, javni i obrazovni život zemlje, u Hrvatskoj su haške presude za Herceg-Bosnu postale javni tabu o kojemu se ili ne govori, ili ga se negativistički osporava, i to najčešće iz kvazihistoriografskih krugova koji su imali udjela u ratu HVO-a i Armije BiH.

Time, međutim, haške presude niti će nestati, niti će njihovi nalazi biti opovrgnuti. Činjenice o zločinima su na suđenjima utvrđene minucioznom i nepristranom pažnjom, i ti se nalazi više ne mogu krivotvoriti. Odgovorna historiografija, a naročito odgovorna politika, tim bi nalazima prišla s odgovornošću i u dobroj vjeri, čemu se odgovorna javnost i jest nadala kada je Haški sud utvrđivao činjenice i donosio presude.

No bilo je to očito naivno očekivanje: usprkos tome što je Hrvatska 2013. postala članicom Europske unije, njezine vlasti – baš kao i vlasti u Srbiji –  odbijaju haške presude ugraditi u novu, dobrosusjedsku politiku prema Bosni i Hercegovini, koja bi koristila svima, i u Hrvatskoj, i u BiH.

Umjesto toga, uvijek se iznova perpetuira višegodišnji status quo, u kojemu nije riješen nijedan ključni problem, i koji izgleda više kao primirje između dvaju ratova, a nipošto kao istinski i zdravi  dobrosusjedski mir.

Proces šestorici čelnika Herceg-Bosne pred Haškim sudom trajao je ukupno 13 godina. On je vrhunac svih haških suđenja za ratne zločine HVO-a nad Bošnjacima, u kojima je optuženo ukupno 27 ljudi iz svih razina vojne i političke hijerarhije, od običnih vojnika i neposrednih počinitelja zločina, do najviših političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne i HVO-a.

Većina tih ljudi optuženi su do 1998. godine, a samo šestorica 2004., kada je otvoren sudski predmet čelnicima Herceg-Bosne. Te je godine Haški sud optužio Jadranka Prlića, predsjednika HVO-a i premijera Herceg-Bosne, ministra obrane Herceg-Bosne Brunu Stojića, zapovjednika Glavnog stožera HVO-a i bivšeg pomoćnika hrvatskog ministra obrane Slobodana Praljka, načelnika Glavnog stožera HVO-a i generala Hrvatske vojske Milivoja Petkovića, načelnika Vojne policije HVO-a i ministra unutarnjih poslova Herceg-Bosne Valentina Ćorića i predsjednika Službe za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića.

Trinaest godina kasnije, pravomoćnom presudom koju je Žalbeno vijeće Haškog suda izreklo 29. studenog 2017., ti su ljudi osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne zbog ratnih zločina nad Bošnjacima: Jadranko Prlić na 25 godina, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković na dvadeset, Valentin Ćorić na 16, te Berislav Pušić na deset godina zatvora.

U času kada je predsjednik Žalbenog vijeća, sudac Carmel Agius, pročitao presudu Slobodanu Praljku, osuđenik je, stojeći, glasno rekao: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Potom je iz male bočice, koju je prethodno držao u rukama, popio otrov, od kojega je nedugo nakon toga i umro.

Prva optužnica protiv šestorice objavljena je 2. travnja 2004. Tužiteljstvo je dvaput mijenjalo optužnicu, 2006. i 2008., a posljednja verzija, na temelju koje je provedeno suđenje, obuhvaćala je šezdesetak stranica. Tri dana nakon što je optužnica objavljena, svi optuženici dobrovoljno su se predali, i 6. travnja 2004. pred sudskim vijećem Haškog suda izjasnili se da nisu krivi. Time je počelo suđenje.

Prvostupanjski dio trajao je devet godina, žalbeni još četiri. Nepravomoćna presuda izrečena je 29. svibnja 2013., a pravomoćna 29. studenoga 2017. To je, istodobno, bila i posljednja presuda koju je izrekao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju; ostalih nekoliko presuda, koje je preostalo izreći srpskim optuženicima, dovršit će njegov nasljednik, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove.

Nepravomoćna presuda detaljno je analizirala Herceg-Bosnu i HVO, njihov politički i pravni ustroj, političku svrhu njihova postojanja, rat protiv Armije BiH, a naročito ratne zločine protiv Bošnjaka.

Dokument je podijeljen u šest svezaka. Prvi obuhvaća tristotinjak stranica: na prvih osamdeset raspravlja se o međunarodnopravnim regulama primijenjenim u postupku; sljedećih pedesetak posvećeno je pravilima o prihvaćanju dokaza, dok se na preostalih oko 180 stranica detaljno izlaže stvaranje, razvoj te politička i pravna organizacija Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane.

Cijeli drugi svezak presude, koji obuhvaća više od petsto stranica, te prvih stotinjak stranica trećeg sveska, detaljno opisuju kronologiju sukoba HVO-a i Armije BiH te zločine HVO-a nad Bošnjacima.  Pregled je raspoređen po općinama: sedamdesetak stranica posvećeno je općini Prozor, otprilike isto toliko općini Gornji Vakuf.

Više od dvjesto stranica posvećeno je događajima u Mostaru, uključujući i snajpersko ubojstvo osmogodišnjeg djeteta opisano na početku ovog teksta. Potom je, na sedamdesetak stranica, opisan logor u Heliodromu; dvadesetak stranica posvećeno je logoru Vojno, a otprilike isto toliko zatvoru u Ljubuškom. Događaji u općini Stolac i u općini Čapljina opisani su na ukupno šezdesetak stranica, čime završava drugi tom presude.

U trećem svesku presude, na prvih osamdesetak stranica opisani su logori u Dretelju i Gabeli, nadomak granice s Hrvatskom, a sljedećih pedesetak stranica posvećeno je kronologiji događaja u općini Vareš.

Potom vijeće, do kraja trećeg toma koji obuhvaća petstotinjak stranica, iznosi pravne zaključke o zločinima, i smješta ih u kontekst međunarodnog prava koje je primijenilo u sudskom procesu.

Cijeli četvrti tom presude, duži od pesto stranica, posvećen je kaznenoj odgovornosti optuženih, te iznošenju i objašnjenju dužine kazni. Kaznena se odgovornost objašnjava precizno, od događaja do događaja, za svakoga optuženog ponaosob.

Peti tom na stotinjak stranica iznosi povijest cijelog postupka, a šesti, na više od petsto stranica, izdvojeno i djelomično suprotno mišljenje predsjednika raspravnog vijeća Jeana Claudea Antonettija.

Sljedeći nastavci ovoga feljtona sažet će ključne nalaze tih poglavlja, jer je riječ o činjenicama koje su utvrđene, kako glasi pravnička fraza, “van razumne sumnje”: u temeljito, sveobuhvatno i nepristrano vođenom sudskom postupku, pa ih treba smatrati istinitima u mjeri kojoj se činjenična istina uopće može ustanoviti.

A to, što su sve te činjenice istinite, i jest razlog zbog kojega ih se tako demonstrativno prešućuje.

tačno.net
Autor 28.12.2019. u 09:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija