HERCEG-BOSNA U HAAGU (12): Prozor u strahote

tačno.net
Autor 4.1.2020. u 09:07

Izdvajamo

  • U studenome 1993., nakon jednogodišnje kampanje nasilja uime Herceg-Bosne, u prozorskoj općini živjelo je dvadeset puta manje Muslimana nego dvije godine ranije: s oko 12 tisuća 1991. godine, njihov je broj 1992. smanjen na šestotinjak ljudi. Učinjeno je to zločinima, nasiljem, okrutnošću i protjerivanjem – politikom koju je provodila i financirala vlada izabrana i od birača Republike Hrvatske.

Povezani članci

HERCEG-BOSNA U HAAGU (12): Prozor u strahote

Foto: Dnevnik.ba

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunja i Duga koji nisu osigurani svakodnevno se odvode djevojke, žene u kuće gdje se vrši silovanje i maltretiranje, ponižavanje istih kao npr. gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuju se, neke šišaju na ćelavo. Dolazi se takođe u muslimanske kuće gdje se vrši skidanje kćerki pred ocem ili obratno. Sve ovo se dešava već duže vrijeme i sistematski iako smo sa istim upoznali pismenim putem predsjednika HVO-a Iliju Jozića i zap. brigade te zap. vojne i civilne policije. […] Ovakve stvari uglavnom rade domaći vojnici i jedan dio vojne policije”. To je dio izvještaja o stanju u općini Prozor koji je 14. kolovoza 1993. sastavio načelnik Sigurnosne službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Luka Markešić, a citiran je u prvostupanjskoj presudi Haškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne.

Markešićev izvještaj opisuje tek malen dio zlostavljanja rekonstruiranih u dijelu presude koji predstavlja ratne zločine HVO-a nad Bošnjacima u općini Prozor, počinjene od listopada 1992. do kraja 1993. godine. Prozor je prva među općinama i logorima u kojima je HVO počinio zločine nad Bošnjacima, a koje presuda detaljno rekonstruira.

Cjelovita prvostupanjska presuda Haškog suda vojnim i političkim čelnicima Herceg-Bosne obuhvaća više od dvije tisuće stranica, i podijeljena je u šest tomova. Minuciozno rekonstruirane činjenice o zločinima iznesene su na više od šesto stranica u drugome i trećem tomu presude, a od toga sedamdesetak stranica odnosi se na zločine u općini Prozor.

U tom gradiću, u listopadu 1992. počeo je rat HVO-a i Armije BiH. Uoči rata, 1991., općina Prozor obuhvaćala je 25 sela s oko 19.500 stanovnika, od kojih 63 posto Hrvata, 36 posto Muslimana i jedan posto Srba i ostalih. Samo dvije godine kasnije, 10. studenog 1993., “u opštini Prozor bilo je 600 Muslimana, od kojih je njih više od pola bilo zatočeno”, utvrđeno je tijekom suđenja u Haagu.

Napetosti HVO-a i Armije BiH rasle su u Prozoru još od proljeća 1992. U svibnju, HVO je postavio kontrolne punktove na ceste prema Hercegovini i Hrvatskoj. Nekoliko dana prije napada, na policijskoj stanici u Prozoru istaktnuta je hrvatska zastava. “Od 19. i 20. oktobra 1992., prisustvo snaga HVO-a i HV-a, među kojima je bio jedan oklopni transporter, oklopna vozila i tenkovi HV-a, u velikoj mjeri se pojačalo na području Prozora”, navodi se u presudi.

Napad je počeo 23. listopada 1992. Sudsko vijeće, na temelju dokaza, zaključilo je da je HVO napao Prozor “tokom sastanka između Hrvata i Muslimana u Prozoru”,  na kojem je “Ilija Petrović, predsjednik HDZ-a Prozor, tražio od muslimanskih vlasti da se stave pod političku i vojnu vlast HZ HB i HVO-a”, ustvrdivši ”da će se time zaustaviti napetosti i nasilje između Muslimana i Hrvata”. Međutim, “oko 15:00 sati, u pauzi tokom sastanka, HVO je, uz pomoć HV-a, napao grad Prozor tenkovima, artiljerijom, snajperskom vatrom i oklopnim transporterima”. Na grad je palo više od 1.500 projektila, a u tjednu koji je uslijedio, vojnici HVO-a polili su benzinom i zapalili oko 75 kuća u vlasništvu Bošnjaka.

Dan nakon napada, 24. listopada 1992. navečer, zapovjednik Željko Šiljeg “primio je izvještaj brigade ‘Rama’ po kojem HVO ima kontrolu nad gradom Prozorom i nad područjem Ramskog jezera, i u kojemu stoji da su ta dva rejona ‘etnički čista – muslimansko stanovništvo je pritvoreno ili pobjeglo.’”

Počelo je nasilje nad prozorskim Bošnjacima. Ono će označiti uvod u 1993., godinu koja se, prema nalazima presuda Haških suda, može označiti najsramotnijom hrvatskom godinom još od 1941.: u različitim formama, nasilje hrvatskih snaga nad Bošnjacima na području Herceg-Bosne trajat će do kraja sljedeće godine, prerastajući nerijetko u okrutnosti najgore vrste.

Dan nakon napada na Prozor, osamnaest vojnika HVO-a ušli su u selo Paljike nedaleko grada; četvorica su bila podrijetlom iz Paljika. O tom je događaju pred Haškim sudom svjedočio čovjek kojeg su uhapsili i ranili. Kada su došli do jedne kuće na osami u kojoj je živjelo dvoje Muslimana − Selmo Polić, stariji čovjek i Ema Hodžić − razvalili su vrata i u kuću bacili ručne bombe, a potom je i zapalili. “Bježeći iz kuće kroz prozor, Svjedok BQ je vidio da su Selmo Polić i Ema Hodžić mrtvi i da njihova tijela gore. Svjedok BQ je bio ranjen”.

Uslijedio je niz napada na sela u okolici Prozora. U travnju 1993. spalili su kuće u selu Tošćanica. U tom napadu, 19. travnja 1993., “hicima iz vatrenog oružja ubili su Ibru Piralića, naoružanog čovjeka starog oko četrdeset godina, odjevenog u civilnu odjeću, te Ramu Vilu i Ahmeta Husrepa, dvije starije osobe”.

Mjesec kasnije napadnuto je selo Skrobućani, u kojemu su živjeli većinom Muslimani, te zapaljene njihove kuće i džamija. 19. srpnja, u napadu na zaselak Prajine sa samo šest kuća, “ubili su jednog bolesnog starca”, a “dvojicu drugih ljudi, od kojih je jedan bio stariji muškarac od oko 80 godina i nepokretan, vojnici HVO-a su premlatili, a nakon toga ih je ubio Nikola Marić.” Ubojica je bio pripadnik takozvanog “Kinder-voda” – doslovno, “voda djece” – koji se, prema nalazima presude, “sastojao od mladih lokalnih Hrvata”, i čiji su pripadnici počinili neke od najgnusnijih zločina na području Prozora.

Vojnik HVO-a u razrušenom Prozoru – foto Radiosarajevo.ba

U noći istog dana kada su napadnute Prajine, 19. srpnja 1993., petnaestak vojnika HVO-a, “koji su sijali teror po Gračanici u junu 1993.”, upali su u štalu na planini Tolovac, u kojoj se skrivala “grupica muškaraca, žena i djece, Muslimana, među kojima i jedan invalid” iz Gračanice. O tome je pred sudom svjedočio jedan od tih ljudi.

“Ušli su u štalu i naredili svima da izađu napolje, prijeteći im da će ih u protivnom ubiti. Odvojili su Bajru Munikozu od grupe i izudarali ga kundakom puške. Svjedok BK je nakon toga čuo pucanj i više nitko nikada nije vidio Bajru Munikozu. Dva vojnika HVO-a su nakon toga odveli Sahu Munikozu i vratili se bez nje. Kasnije je Svjedok BK pronašao, ispruženo na putu, njeno krvavo, beživotno tijelo. Vojnici HVO-a, i to prvenstveno Ivica Papak i Ivan Miličević, ispalili su dva rafala na Šabana Hodžića, invalida, Muslimana. Nakon toga su štalu polili nekom tekućinom i zapalili je. Na osnovu tih dokaza Vijeće konstatuje da su 19. jula 1993. u selu Prajine vojnici HVO-a prvo pretukli, a zatim ubili trojicu muškaraca Muslimana, od kojih jednog osamdesetogodišnjeg invalida. Vojnici HVO-a takođe su ubili Bajru Munikozu, Sahu Munikozu i Šabana Hodžića 19. jula 1993. na planini Tolovac”.

Srednja škola u Prozoru pretvorena je u zatočenički centar i poprište višemjesečnih neprestanih mučenja. Svjedok Ragib Mulahusić posvjedočio je kako je vojnik HVO-a, “bez ikakvog razloga izvadio zub zatočeniku Sejadu Islamoviću kliještima koja se inače koriste za održavanje konjskih kopita”.

Iz Srednje škole odvodili su ljude koji se i danas vode kao nestali: 2. kolovoza 1993. na stepenicama škole teško je ranjen Munib Grcić. “Pola sata kasnije, tri vojna policajca, jedan od njih se zvao Zadro Petrović, odvela su ga napolje, pri čemu Vijeće nema podataka o tome kuda su ga odveli. Munib Grcić se nikada nije vratio u Srednju školu i odonda se vodi kao nestao”. Dan kasnije, odvedeni su Mirsad Pilav, Ibro Pilav, Vahid Berić, Šefik Čičo i Edis Omanović. Nitko ih nikad više nije vidio, a jedan je svjedok čuo da su ti ljudi odvedeni na deponij smeća Duška Kosa, gdje su navodno ubijeni hicima iz vatrenog oružja”.

Posljednjeg dana kolovoza 1993., liječnik HVO-a preporučio je oslobađanje šestorice zatočenika: Abdule Alibegovića, Ahmeta Hodžića, Bajre Pilava, Omera Purgića, Nume Imamovića i Hase Hrinića. “Po toj ljekarskoj preporuci, Ante Pavlović, zapovjednik brigade ‘Rama’, zapovjedio je da ih se pusti i prebaci opštinu Konjic, što je trebala organizovati Vojna policija HVO-a. Nakon tog zahtjeva, između 1. i 5. septembra 1993. pripadnici HVO-a, među kojima je bio Nikola Marić zvani Kobra, pripadnik ‘Kinder-voda’, došli su po te zatočenike koje nakon toga niko više nikada nije vidio i koji se i danas vode kao nestali”, stoji u presudi.

Krajem srpnja zbio se naročito okrutan zločin, o kojemu se i do danas u javnosti vrlo malo zna. 31. srpnja 1993. ujutro, Armija BiH ispalila je dvije ili tri granate na Prozor. Istog dana, pedeset zatočenika iz Srednje škole u Prozoru odvedeno je na Crni vrh planine Makljen nedaleko Prozora, prema liniji fronte i položajima Armije BiH.

“Kada su stigli na Crni vrh, vojnici HVO-a natjerali su 50 zatočenika da siđu s kamiona, da izuju cipele i da bosi hodaju u koloni dva po dva, gledajući u zemlju, u pravcu linije fronta. Nakon toga su svakom od njih vezali telefonskim kablom ruke na leđima, a onda su ih vezali sve zajedno telefonskim kablom oko vrata tako da se, ako bi se bilo koji zatočenik pomjerio, ostali počeli gušiti.”

“Vojnici HVO-a bili su neposredno iza kolone zatočenika koji su hodali prema ABiH. Otvorili su vatru na kolonu zatočenika. Pucali su im u leđa i pale su prve su žrtve. Ostalim zatočenicima je telefonski kabel automatski stegnuo vrat budući da se napeo uslijed težine tijela onih koji su pali te im tako onemogućio da dišu. Vojnici HVO-a su zatim odvezali jednog zatočenika, kako bi on odvezao leševe iz ostatka kolone, a potom su mu naredili da ih stavi na gomilu. Vojnici HVO-a su se udaljili od kolone, a pokraj zatočenika ostavili su samo jednog vojnika kojeg je razoružao oslobođeni zatočenik. Zatočenici su se uspjeli svi odvezati i pobjeći trčeći. Vojnici HVO-a su potom otvorili vatru pucajući u leđa zatočenicima u bijegu”. Otprilike polovina od ukupno pedeset zatočenika uspjeli su pobjeći preko linije fronta i pridružiti se ABiH. Ubijeno ih je najmanje dvadeset. Tijela tih žrtava ekshumirana su pet godina kasnije u Prozoru.

Sela Podgrađe, Lapsunj i Duge, naselja oko grada, bila su poprišta gnusnog seksualnog nasilja. “Vijeće konstatuje da su od jula do avgusta 1993. HVO, brigada ‘Rama’i vojni policajci muslimansko stanovništvo smješteno u Podgrađe, Lapsunj i Duge, na tri lokacije u zoni odgovornosti brigade ‘Rama’, podvrgavali napadima, pljački, verbalnom i fizičkom nasilju, konkretno seksualnom nasilju, a da su politički i vojni organi HVO-a u Prozoru i organi SIS-a u Odjelu obrane bili upoznati s tim. Vijeće je saslušalo svjedoka BR580 koji je potvrdio da su u julu i avgustu 1993. vojnici HVO-a silovali, ponekad čak u više navrata, približno 30 Muslimanki iz više sela u okolini Prozora (Varvara, Klek, Lapsunj, Duge i Družinovići) i iz grada Prozora”, navodi se u presudi.

Ali, to nije trajalo tek dva mjeseca: “Vijeće zaključuje da su od kraja avgusta 1993. do decembra 1993. žene, djeca i starije osobe, Muslimani, bili držani u selu Duge, gdje su ih zlostavljali pripadnici HVO-a koji su pripadali ‘Kinder-vodu’. Takođe, pripadnici HVO-a, konkretno iz ‘Kinder-voda’, prisiljavali su muslimanske žene i maloljetne djevojke na polne odnose”.

Jedna je svjedokinja izjavila “da su je decembru 1993. u više navrata, na različite načine i nasilno, ‘silovali’ izvjesni Baja i još jedan plavokosi čovjek, a nakon što je završio, taj ju je čovjek izvrijeđao. Dva ili tri dana kasnije, izvjesni Mendžo i Ante prijetili su, vrijeđali i nasilno ‘silovali’ drugu svjedokinju. Ta je žena pred sudom izjavila: “Nakon što ju je silovao izvjesni Ante, Svjedokinja BO ga je upitala: ‘Šta smo zgriješili da nam ovo činite?’ Čovjek po imenu Ante joj je odgovorio: ‘Niste ništa zgriješili, vaša jedina greška je što ste balije.’”

U studenome 1993., nakon jednogodišnje kampanje nasilja uime Herceg-Bosne, u prozorskoj općini živjelo je dvadeset puta manje Muslimana nego dvije godine ranije: s oko 12 tisuća 1991. godine, njihov je broj 1992. smanjen na šestotinjak ljudi. Učinjeno je to zločinima, nasiljem, okrutnošću i protjerivanjem – politikom koju je provodila i financirala vlada izabrana i od birača Republike Hrvatske.

tačno.net
Autor 4.1.2020. u 09:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija