HERCEG-BOSNA U HAAGU (13): I HV je ratovao u Duši, gdje je ubijeno troje djece

tačno.net
Autor 11.1.2020. u 10:18

Izdvajamo

  • Pripadnici Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića zvanog Tuta, pa i on osobno, zlostavljali su i premlaćivali zatočenike iz Sovića i Doljana na nekadašnjem Ribnjaku nedaleko Doljana, koji je HVO pretvorio u svoje zapovjedno mjesto. “Vojnici HVO-a tukli su zatočenike na način koji su zvali 'branje grožđa', što je značilo da su zatočenike, dok su oni klečali držeći ruke u zraku kao da beru grožđe, udarali u predjelu grudnog koša i stomaka. Vijeće napominje da se Tuta lično uključio u premlaćivanja i ponižavanja. Na primjer, snažno je udario po licu Svjedoka TT, a zatočenicima je naredio da legnu i ljube hrvatsku zemlju.”

Povezani članci

HERCEG-BOSNA U HAAGU (13): I HV je ratovao u Duši, gdje je ubijeno troje djece

Foto: pr.sh.you tube

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Razorena sela, srušene džamije, poginula djeca i civili, ubijeni ratni zarobljenici te raseljeni Bošnjaci – to je posljedica sukoba HVO-a i Armije BiH na području općina Gornji Vakuf i Jablanica, u dijelu kojih je sudjelovala i Hrvatska vojska. To je sažetak činjenica koje je Raspravno vijeće Haškog suda opisalo u prvostupanjskoj presudi šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne.

Događaje u općinama Gornji Vakuf i Jablanica presuda opisuje u drugom svesku, na devedesetak stranica. Cijela presuda podijeljena je u šest tomova, i obuhvaća gotovo dvije tisuće stranica.

Napetosti između Armije BiH i HVO-a u Gornjem Vakufu rasle su u posljednjim mjesecima 1992. godine, da se naglo pogoršaju nakon incidenta “u vezi s isticanjem hrvatske zastave 6. januara 1993”, navodi se u presudi.

U to je vrijeme već šest mjeseci vrijedila zabrana isticanja nacionalnih zastava u općini, osim na vjerskim objektima i kasarnama, koju je 24. lipnja 1992. donijelo predsjedništvo Skupštine općine Gornji Vakuf, kako bi spriječilo međunacionalne incidente. Napetosti su, međutim, izbile već oko Božića 1992., jer “su Hrvati istaknuli zastave hrvatskog naroda u BiH”, što je “izazvalo više incidenata”, pa su “vojnici muslimanskih snaga reagovali tako što su uklonili desetine hrvatskih zastava u opštini Gornji Vakuf”.

Konkretni incident ovako je opisan: “Dok je zabrana još uvijek bila na snazi, 6. januara 1993., HVO je, zajedno s pripadnicima HOS-a, stavio pod svoju kontrolu jednu muslimansku školu u Gornjem Vakufu. Hrvatska zastava je nakon toga istaknuta na toj školi, i to u prisustvu jedne ekipe novinara hrvatske televizije koji su došli iz Splita da snime taj događaj. Jedan vojnik ABiH-a pokušao je ukloniti zastavu, međutim u tome ga je spriječio vojnik HVO-a zapucavši prema njemu.”

Ti događaji ubrzali su izbijanje oružanog sukoba. Tjedan kasnije, na sastanku predstavnika HVO-a i ABiH, HVO je zatražio da se “sve snage ABiH stave pod kontrolu HVO-a”. Zahtjev je ponovljen 16. siječnja 1993., i to na temelju “opšteg naređenja o potčinjavanju koje je 15. januara 1993. izdao Milivoj Petković.”

“Tužilaštvo je u vezi s tim istaklo ulogu Slobodana Praljka, koji je došao iz Zagreba kako bi se uvečer 15. januara 1993. pridružio zapovjedništvu snaga HVO-a u Gornjem Vakufu, kao i odlučnost s kojom je 16. januara 1993. preko svojih zapovjednika nametnuo ‘ultimatum’, upozoravajući predstavnike ABiH u Gornjem Vakufu da ‘će biti pregaženi ukoliko ne budu prihvaćali odluke HZ HB’. Praljkova odbrana je u svojoj završnoj riječi precizirala da je Slobodan Praljak tokom svog svjedočenja pobijao te navode, i da tako nešto nije rekao”, navodi se u prvostupanjskoj presudi.

Rekao to Praljak ili ne, HVO je postavio ultimatum: ABiH se mora potčiniti HVO-u općini Gornji Vakuf do 17. siječnja 1993. Dan nakon isteka ultimatuma, HVO je napao: “Vijeće je prihvatilo velik broj dokaza koji se odnose na napade 18. januara 1993. na opštinu Gornji Vakuf i saslušalo više svjedoka koji su potvrdili da su snage HVO-a napale grad Gornji Vakuf i sela Dušu, Uzričje, Ždrimce i Hrasnicu.” Nakon tog napada, “grad Gornji Vakuf je gorio”, a “muslimanski dio Gornjeg Vakufa bio je mjestimično teško razoren”.

Presuda opisuje i razaranja u selima Duši, Uzričju, Ždrimcima i Hrasnici. Najveća tragedija dogodila se u Duši: granata je jednoj kući usmrtila sedmoro bošnjačkih civila, među kojima troje djece.

“Dokazi uvršteni u spis ukazuju na to da je HVO selo Dušu napao i granatirao 18. januara 1993. ujutro iz pravca Mačkovca. Napad su vodili vojnici HVO-a i HV-a (…) Neki su imali okrugle bedževe sa dva slova, ‘H’ i ‘V’, a drugi oznake s ukrštenim mačem i puškom ispod kojih je pisalo ‘HVO’”.

Ispitujući navode iz optužnice, da je “tokom napada na selo ubijeno više civila Muslimana”, suci su ustanovili da je “jedna granata pogodila kuću Envera Šljive usmrtivši sedam osoba u podrumu”. To su bili Mirsada Behlo (jedanaestogodišnje dijete), Muamer Zulum (dvanaestogodišnje dijete), Mirsad Behlo (trogodišnje dijete), Sabaha Belho (žena stara 31 godinu), Rasiha Belho (žena stara 20 godina), Fatka Gudić (žena stara 44 godine) i Salih Čeho (muškarac star 65 godina) koji je, iako je preživio napad, preminuo od zadobivenih ozljeda.”

Selo Duša “je najviše uništeno uslijed napada HVO-a”, a “znatan dio imovine u vlasništvu Muslimana u selu oštećen”. “Vijeće je u mogućnosti da zaključi da je tokom napada na selo život izgubilo više stanovnika koji nisu učestvovali u borbama i da su uništene muslimanske kuće”.

Presudom je utvrđeno da su snage Hrvatske vojske ratovale zajedno s HVO-om i u Gornjem Vakufu i u Jablanici. “Kad je riječ o opštini Gornji Vakuf, više dokaza potvrđuje prisustvo snaga HV-a u toj regiji u januaru 1993. Isto tako, više dokaza potvrđuje da su vojnici HV-a, zajedno sa HVO-om, sudjelovali u napadu na Soviće 17. aprila 1993. Pripadnike HV-a su, osim toga, viđali na tom području sve do maja 1993.”

Sovići su selo u općini Jablanica koje je, zajedno s obližnjim Doljanima, najteže stradalo u napadima hrvatskih snaga. “Niz dokaza ukazuje na to da su u napadima na sela Sovići i Doljani u aprilu 1993. i u hapšenjima koja su potom uslijedila učestvovali vojnici HV-a”, navod je iz presude.

Razaranje ta dva sela opširno je sankcionirano i u presudi Mladenu Naletiliću i Vinku Martinoviću, jer je Kažnjenička bojna Mladena Naletilića sudjelovala u napadu, a njezin zapovjednik Naletilić bio jedan od zapovjednika u napadu na Soviće i Doljane.

Napad je počeo 17. travnja 1993. ujutro. Tri dana kasnije, “svjedokinja D1447 je vidjela vojnike HVO-a i HV-a, kao i ljude u crnim uniformama bez oznaka, kako uz povike i pjesmu pale kuće u vlasništvu Muslimana”.
“U jednom izvještaju HVO-a od 23. aprila 1993. stoji da su nakon prestanka sukoba u Sovićima i Doljanima sve muslimanske kuće u tim selima zapaljene po zapovijedi “viših zapovjednika”.

“Dana 4. maja 1993., Hasan Rizvić, član delegacije ABiH i HVO-a koja je poslana u Doljane i Soviće, ustanovio je da je selo Doljani potpuno uništeno, da su kuće spaljene, a dvije kuće dignute u vazduh eksplozivom. Ustanovio je isto tako da su u Sovićima uništene ili spaljene sve muslimanske kuće, a da su sve hrvatske kuće ostale netaknute”.

U oba sela srušene su džamije. “Svjedokinja X i Nihad Kovač, koji su oboje bili zatočeni u školi u Sovićima, vidjeli su džamiju u Sovićima u plamenu. Nihad Kovač je potvrdio da je oko 18. aprila 1993. džamija u Sovićima dignuta u vazduh eksplozivom i da je nakon toga gorjela oko pola sata.”

“Što se tiče džamije u Doljanima, svjedokinja CA1461 je rekla da je čula vrlo jaku eksploziju i da je kasnije saznala da je džamija u Doljanima dignuta u vazduh. I drugi dokazi, među kojima su i dva izvještaja HVO-a, potvrđuju da je HVO u danima nakon napada na selo Doljani uništio tu džamiju.”

Raspravno vijeće u presudi je spomenulo izvještaj načelnika Ureda obrane HVO-a u Jablanici od 23. travnja 1993., prema kojemu su “viši zapovjednici HVO-a zapovjedili da se unište dvije džamije na području Sovića i Doljana”. Međutim, “Vijeće ne raspolaže informacijama o identitetu tih zapovjednika”.

Nakon što su sela razorena a mještani pohapšeni i protjerani, 13. svibnja 1993., “Marko Rožić, načelnik Ureda obrane HVO-a Jablanica, donio je odluku prema kojoj se sva pokretna i nepokretna imovina u vlasništvu ‘iseljenih’ Muslimana iz sela Sovići i Doljani smatra ratnim plijenom i pripada HVO-u HZ HB.”

Mještane Sovića i Doljana HVO je pohapsio i raselio. U danima nakon napada, zatočeni su u školi u Sovićima, “iznureni i prljavi”, “natrpani u dvije učione. Životni prostor bio je skučen, a higijenski uslovi vrlo loši.”

“U prvim danima zatočeništva, zatočenici nisu imali dovoljno hrane ni vode, a vojnici HVO-a su zabranjivali da im bilo koji Musliman ili Hrvat spolja nešto donese. Ipak, Svjedokinja D, zatočena Muslimanka, pomenula je da su postojali WC-i i da je imala mogućnost da dobije vodu kako bi svojem novorođenom djetetu mogla pripremiti hranu”, detalj je koji potresno dočarava situaciju.

“Više svjedoka koji su bili zatočeni u školi u Sovićima izjavilo je da su tokom svog zatočeništva bili žrtve ili svjedoci premlaćivanja ili drugih oblika zlostavljanja koje su vršili vojnici HVO-a. Iz svjedočenja proizlazi da su vojnici HVO-a, među kojima su bili vojnici Kažnjeničke bojne, tukli i muškarce i žene.”
“Dana 19. aprila 1993., dva vojnika HVO-a ne samo da su tukli dvije zatočene Muslimanke, nego su Svjedokinju X i tu drugu Muslimanku prisiljavali da oko pola sata jedna drugu jako udaraju komadom drveta. Osim toga, (…) uvečer 18. aprila 1993., vojnici HVO-a su maltretirali jednog zatočenika po imenu Muharem Helbet tako što su mu zarili nož u butinu (…)”.

U toj su školi ubijena i četiri ratna zarobljenika. “Iz dokaza proizlazi da su 20. ili 21. aprila 1993. Ismeta Čilića, Salema Škampu, Hasana Radoša i Ekrema Tašića, četvoricu Muslimana, pripadnika 44. brigade ABiH, koji su bili zatočeni u školi u Sovićima od 17. aprila 1993., u blizini škole u Sovićima ubili vojnici HVO-a, čiji identitet je Vijeću nepoznat.”

Svjedok Nihad Kovač posvjedočio je pred sudom da su “20. ili 21. aprila 1993. u školu u Sovićima došla dva vojnika HVO-a koje svjedok nije poznavao; oni su imali kod sebe listu s imenima, prozvali su zatočenike i naredili im da izađu iz škole.”

“Pet minuta kasnije, Nihad Kovač je čuo četiri pucnja. Svjedok D je pak čuo rafalnu paljbu, a kad je išao u WC iza škole, vidio je na zemlji krv i prepoznao leševe Ekrema Tašića, Hasana Radoša, Ismeta Čilića i Salema Škampe koji su ležali na leđima.”

Tuta – foto: pr.sh.youtube

Pripadnici Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića zvanog Tuta, pa i on osobno, zlostavljali su i premlaćivali zatočenike iz Sovića i Doljana na nekadašnjem Ribnjaku nedaleko Doljana, koji je HVO pretvorio u svoje zapovjedno mjesto.

“Vojnici HVO-a tukli su zatočenike na način koji su zvali ‘branje grožđa’, što je značilo da su zatočenike, dok su oni klečali držeći ruke u zraku kao da beru grožđe, udarali u predjelu grudnog koša i stomaka. Vijeće napominje da se Tuta lično uključio u premlaćivanja i ponižavanja. Na primjer, snažno je udario po licu Svjedoka TT, a zatočenicima je naredio da legnu i ljube hrvatsku zemlju.”

Usprkos ratnim užasima opisanima u ovom nastavku feljtona o zločinima Herceg-Bosne pred Haškim sudom, ti se događaji mogu činiti manjim zlom u odnosu na ono što se u isto vrijeme, i mjesecima koji su uslijedili, događalo u Mostaru. O tome, međutim, u sljedećem nastavku.

tačno.net
Autor 11.1.2020. u 10:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija