HERCEG-BOSNA U HAAGU (20): Zatvor u Ljubuškom: Osam dana u samici, a voda do koljena

tačno.net
Autor 29.2.2020. u 15:38

HERCEG-BOSNA U HAAGU (20): Zatvor u Ljubuškom: Osam dana u samici, a voda do koljena

Zatvor u Ljubuškom – foto: š.g.

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Osam dana u samici manjoj od dva četvorna metra, u kojoj je voda sezala do koljena. Tako je zatočeničke dane u zatvoru HVO-a u Ljubuškom provodio svjedok, pred Haškim sudom zaštićen šifrom “CU”. “Sead Delalić je takođe izjavio da je zatočenicima u podrumu voda dosezala do koljena tokom zime”, stoji u presudi Haškog suda šestorici vojnih i političkih čelnika Herceg-Bosne, izrečenoj 29. svibnja 2013. godine.

Tom presudom, koju je Haški sud nepravomoćno izrekao u svojem najdužem suđenju, i jednome od svojih najsloženijih procesa, šestorica optuženika osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora. Pravomoćna presuda Žalbenog vijeća izrečena je 29. studenog 2017., i njome su kazne potvrđene: predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora; ministar obrane HB Bruno Stojić, kao i zapovjednici HVO-a te generali Hrvatske vojske Slobodan Praljak i Milivoj Petković na dvadeset godina; zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16, te šef komisije za zatvore i zatočeničke centre HVO-a Berislav Pušić na deset godina.

Zatvori na području Ljubuškog jedna su od tema prvostupanjske presude u kojoj su utvrđene činjenice o zločinima što ih je HVO počinio na području BiH prozvanom Herceg-Bosnom. Presuda obuhvaća oko dvije tisuće stranica, i podijeljena je u šest svezaka, a zatvorima na području Ljubuškog posvećeno je tridesetak stranica.

Zatvor u Ljubuškom osnovala je Vojna policija HVO-a u lipnju 1992., u zgradi policijske stanice. “Zatvorenici su počeli da stižu u zatvor početkom 1993., a čuvalo ih je desetak vojnih policajaca HVO-a. U septembru 1993. broj čuvara se udvostručio.” Sudsko vijeće ustanovilo je da je za to mjesto bila odgovorna Vojna policija HVO-a i 4. brigada HVO-a.

Prije rata, Ljubuški je bio većinski hrvatska općina: prema popisu stanovništva iz 1991., ondje je živjelo 26.127 Hrvata i 1.592 muslimana. Vjerojatno se i takvim međunacionalnim omjerom može objasniti relativna stabilnost koja je, u odnosu na područja Herceg-Bosne s podjednakim brojem Hrvata i Bošnjaka, potrajala sve do ranog ljeta 1993.

Tako je i ljubuški zatvor u početku bio mjesto “nacionalne ravnopravnosti”: premda su prvi muslimanski zatočenici onamo počeli pristizati “počekom 1993.”, u taj su zatvor “dovođeni i zatočenici Srbi”, ali i “veliki broj Hrvata, privedenih radi izdržavanja zatvorske kazne ili zbog dezerterstva.”

No antimuslimanska histerija, koju je krajem 1992. i početkom 1993. na području Herceg-Bosne proširio HVO, nije zaobišla ni Ljubuški. U presudi se navodi “izvještaj SIS-a (Sigurnosna služba, op.a.) 4. brigade HVO-a od 7. maja 1993.”, u kojem piše “da su vojni i civilni organi vlasti opštine Ljubuški bili zabrinuti zbog prisustva 4,5 posto Muslimana u sastavu 4. brigade (HVO-a, op.a.) i zbog nepoznatog broja ‘vojno sposobnih muslimanskih izbjeglica u opštini’”.

Početkom svibnja 1993. počelo je razoružavanje: Vojna policija planski je razoružala muslimanske vojnike HVO-a, a policija naoružane muslimanske civile. 30. lipnja 1993., načelnik Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković izdao je zapovijed o “razoružavanju svih muslimana koji su ostali u jedinicama HVO-a” te da se “izoluju svi vojno sposobni muškarci.” Tjedan kasnije, 6. srpnja 1993., regionalni zapovjednik HVO-a Željko Šiljeg zapovjedio je “da se na teritoriji Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina uhapse svi Muslimani u dobi od 16 do 60 godina. Ti Muslimani su potom poslani u Zatvor u Ljubuškom”, stoji u presudi.

No već krajem svibnja, broj zatočenika “premašio je prihvatni kapacitet”, jer je zatvor u Ljubuškom bio predviđen “da primi oko stotinu zatočenika.” U drugoj polovini 1993. to će mjesto biti pretvoreno u “zatočenički i tranzitni centar, koji je gotovo stalno bio pretrpan.” “Činjenica je da je zatvor imao ulogu tranzitnog centra prije raseljavanja zatočenika u treće zemlje”, napominje presuda.

“Dok je zatvor funkcionisao, zatočeni Muslimani su dovođeni s cijele teritorije pod kontrolom HVO-a, ali i iz Hrvatske. U više izvještaja voda Vojne policije pridodatog 4. brigadi, govori se o premještanju u zatvor u Ljubuškom Muslimana uhapšenih u Hrvatskoj ili prilikom prelaska granice.”

Prema svjedočenju jednog pripadnika Vojne policije HVO-a, u početku su “Muslimani zatočavani uglavnom zato što su odbijali da se bore za HVO.” Kasnije, “zatočeni su samo zato što su Muslimani.”

Vjerojatno najveći paradoks ratnih zbivanja u Ljubuškom jest u tome što su tamošnje vlasti poslije rata uporno tvrdile kako su hercegbosanske vlasti u tom gradu počinile najmanje nasilja prema Muslimanima. Kako je to “najmanje” izgledalo, može se razabrati iz činjenica utvrđenih pred Haškim sudom.

U ljubuškome zatvoru, “ponekad je i do 40 zatočenika bilo strpano u ćelije dimenzija oko sedam sa dvadeset pet metara. Kad su htjeli da spavaju, zatočenici nisu mogli da legnu, jedva su mogli da sjede, a vazduh u ćelijama bio je zagušljiv.” Pred sudom je svjedočio zaštićeni “svjedok RR”, “koji je s još dvadesetak osoba bio zatočen u ćeliji površine 7,5 kvadratnih metara”, a Sead Delalić bio je s dvanaest ljudi u ćeliji od dvanaest četvornih metara. “Morao je da spava na vlažnom podu i stisnut uz druge zatočenike.”

“Vijeće napominje da je Svjedok CU osam dana bio zatočen u samici, u ćeliji čija je površina bila manja od dva kvadratna metra i u kojoj mu je voda dosezala do koljena. Sead Delalić je takođe izjavio da je zatočenicima u podrumu voda dosezala do koljena tokom zime”.

Izgladnjivali su ih: “Dnevno su uglavnom dobivali samo jedan obrok lošeg kvaliteta. Naime, obično nisu dobivali ništa za doručak i večeru, ili su dobivali samo komad hljeba i paštetu. Svjedok AP4558 je izjavio da je za vrijeme zatočeništva izgubio 30 kilograma, a Sead Delalić između 15 i 20 kilograma.” U zatvoru nije bilo tekuće vode, i postojao je samo jedan WC.

Čak i “Komisija za vojne zatvore Hrvatske republike Herceg-Bosne”, osnovana potkraj studenoga 1993., zatvor u Ljubuškom svrstala je među one koji su “prenapučeni”, a “stražari u zatvoru nisu upoznati sa službovnikom o radu i ne postupaju po propisanim uputama.” Predložila je “da se puste svi zatočenici protiv kojih se ne vodi krivični postupak mlađi od osamnaest i stariji od pedeset godina”, kao i da se zatvor “koristi samo za pritvorenike HVO-a kojima se izreknu stegovne mjere.” Te preporuke nisu usvojene: “U pismu od 3. februara 1994., koje je Ured predsjednika Predsjedništva RBiH (Republike BiH, op.a.) uputio premijeru Republike Hrvatske, tako se navodi da je ‘najmanje 80 zatočenika, od kojih su većina ugledni ljudi i intelektualci Muslimani’ još uvijek u zatočeništvu u Zatvoru u Ljubuškom.”

Jedan od tih “uglednih ljudi i intelektualaca Muslimana” jest i Fahrudin Rizvanbegović iz Stoca, prijeratni profesor Univerziteta u Mostaru, koji će poslije rata biti i ministar u vladi Federacije BiH. On je u svjedočenju pred Haškim sudom opisao što mu se dogodilo u zatvoru u Ljubuškom, kao ilustraciju odnosa prema zatočenicima. “Dva muškarca ušla su u njegovu ćeliju i u usta mu gurnula pištolj tako duboko da je počeo da povraća, a kada mu je jedan od njih brutalno izvukao pištolj iz usta, slomio mu je dva zuba.”

Zaštićeni svjedok “Y4628” “bio je toliko pretučen da praktično više nije mogao da hoda, a i danas ima brojne ožiljke koji su posljedica premlaćivanja u zatvoru u Ljubuškom.” Ismet Poljarević “opisao je kako je jedan vojnik HVO-a, koji je u zatvor došao izvana, premlatio zatočenika Feriza Junuzovića, čije je lice bilo krvavo, a tijelo prekriveno modricama.”

Zaštićeni svjedok “CU4622” “pozvan je da dođe u ured Ivice Kraljevića, tadašnjeg zapovjednika zatvora, gdje su se nalazila dva muškarca. Kada je Ivica Kraljević izišao, oni su ga vezali i podvrgli elektrošokovima tako što su mu oko ušiju stavili električne žice. Ta dva muškarca su mu čak sipali vodu u uši da mu povećaju patnju. To je trajalo pola sata dok nije izgubio svijest.” Alija Lizde, pak, pred sucima je izjavio “da je jedan vojnik HVO-a, koji je u zatvor došao izvana, tako snažno udario jednog zatočenika lopatom da mu se od udarca spljoštio nos.”

Prisilni rad na liniji fronta bio je redoviti način mučenja zatočenika u zatvorima Herceg-Bosne, pa i u onome u Ljubuškom. Zatvorenik Ibro Kukić ranjen je gelerima granate dok je radio između Stoca i Popovog Polja, a “Omer Kukić ranjen je u nogu iz vatrenog oružja na liniji fronta na području Stoca.” Na radilištima tukli su i maltretirali zatočenike. “Svjedok HH je izjavio da ga je jedan vojnik HVO-a prisilo da popije veliku količinu konjaka kada je tražio vode dok je utvrđivao liniju fronta između HVO-a i srpskih snaga u selu Ravno, zatim ga je vezao za drvo izloženo suncu, na liniji fronta prema Srbima.”

Zatvor nije bilo jedino mjesto na kojemu su u općini Ljubuški zatvarali muslimane. U najtoplija dva mjeseca 1993., srpnju i kolovozu, postojao je i “logor Vitina-Otok”, “vinograd s proplancima i livadama”, a na jednoj od njih “nalazila se betonska ploča približnih dimenzija dvadeset sa deset metara, iznad koje je bila nadstrešnica”. Bio je tu i “mali aluminijski hangar bez ležaja, stolica i pokrivača približnih dimenzija deset sa dvadeset metara”, u kojemu je temperatura “ponekad dostizala četrdeset Celzija”.

Na to je mjesto, primjerice, 6. srpnja 1993. iz srednje Bosne dovedeno “430 muškaraca Muslimana u dobi od 20 do 60 godina, koji su prema dokazima predočenim vijeću okarakterisani kao ‘civili i vojnici’”. Milivoj Petković zapovijedio je 8. kolovoza da se “bez odlaganja utvrdi linija fronta”. “Na osnovu tog zahtjeva, vod Vojne policije brigade iz Posušja je 10. avgusta 1993. preuzeo sto zatočenika iz Logora Vitina-Otok.”

I u logoru Vitina–Otok bilo je nasilja: pretučen je Hamdija Tabaković, a Vojna policija morala je čak štititi zatočenike od mještana obližnjeg sela Vitina. “Naime, stanovnici tog sela pucali su u pravcu logora u kojem su bili zatočeni Muslimani, a 7. jula 1993. pokušali su i da uđu u logor. Vod Vojne policije pridodat 4. brigadi, morao je da interveniše i udalji seljane.”

Povrh svega, općina Ljubuški jedan je od oglednih primjera etničkog čišćenja, koje su bile odlučile provesti vlasti Herceg-Bosne, tvrdeći kako to čine – zbog sigurnosti protjeranih. U presudi stoji: “Iako je Jadranko Prlić pred međunarodnom zajednicom tvrdio da su Muslimani iz Ljubuškog internirani radi vlastite bezbjednosti jer se vojnici HVO-a po povratku s fronta svete, vijeće, kao i tužilaštvo, primjećuje da je u avgustu 1993. u opštini Ljubuški bilo organizovano hapšenje Muslimana.”

Zatvor u Ljubuškom – foto: š.g.

Sigurnosna služba HVO-a izdala je 14. kolovoza 1993. zapovijed da se muslimanski muškarci iz općine Ljubuški moraju javiti u zatvor. Sutradan, HVO je uhapsio 297 Muslimana i istog dana premjestio ih na Heliodrom. Isto se dogodilo sa svim muslimanskim muškarcima iz obližnjeg sela Gradska. Ljubuški Bošnjaci i danas s gorčinom pamte da su pohapšeni i odvezeni u logor baš na katolički blagdan Velike Gospe.

Kada je to obavljeno, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić izdao je zapovijed “na osnovu koje su sve osobe u posjedu garantnog pisma trebale biti oslobođene i u najkraćem roku sa svojim porodicama napustiti područje opštine Ljubuški. Ta pisma trebalo je da sadrže garanciju treće zemlje da će prihvatiti zatočenika i njegovu porodicu .”

Načelnik SIS-a Petar Majić izdao je zapovijed prema kojoj su “Muslimani iz opštine Ljubuški zatočeni u zatočeničkim centrima HVO-a imali 24 sata da sa svojim porodicama napuste područje opštine.”

Sažimajući događaje u Ljubuškom 1993. godine, presuda Haškog suda konstatira kako je “HVO odlučio da 14. i 15. avgusta 1993. izvrši hapšenje svih muškaraca Muslimana u opštini”, nakon što je popisao, razoružao i ograničio slobodu kretanja muškarcima od osamnaest do šezdeset godina starosti.

“HVO je zatim organizovao oslobađanje tih muškaraca Muslimana zatočenih na raznim mjestima, pod uslovom da donesu garanciju da će napustiti teritoriju opštine u roku od dvadeset četiri sata, s cijelom svojom porodicom, i da će preko Hrvatske otići u treće zemlje, na primjer u Njemačku ili Norvešku”. Rezultat: “Većina tih Muslimana zaista je napustila BiH”. U njihove kuće useljeni su Hrvati.

tačno.net
Autor 29.2.2020. u 15:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija