HERCEG-BOSNA U HAAGU (25) – Praljak: “Sredite situaciju bez milosti prema bilo kome”

tačno.net
Autor 4.4.2020. u 10:32

Izdvajamo

  • Događaji i zločini HVO-a u općini Vareš opisani su na pedesetak od ukupno oko dvije tisuće stranica presude šestorici političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne, koja je podijeljena u šest svezaka. Prvostupanjska presuda izrečena je 29. svibnja 2013., a pravomoćna, kojom su svim optuženicima potvrđene dugogodišnje zatvorske kazne, 29. studenog 2017. godine.

Povezani članci

HERCEG-BOSNA U HAAGU (25) – Praljak: “Sredite situaciju bez milosti prema bilo kome”

Foto: Tanjug/AP

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome”. To je 23. listopada 1993. zapovjedio načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak; među ostalima, Milivoju Petkoviću, Ivici Rajiću, Dariju Kordiću i Tihomiru Blaškiću.

Prema interpretaciji Haškog suda, ta je Praljkova zapovijed bila jedan od ključnih okidača nasilja nad muslimanima što ga je HVO počinio krajem listopada i početkom studenoga 1993. u dotad relativno mirnoj srednjebosanskoj općini Vareš: u samo nekoliko dana, ondje su počinjeni neki od najtežih zločina u ratu HVO-a protiv Bošnjaka na području BiH koje je, prema zamislima vođa hrvatske politike u Zagrebu, Mostaru i Grudama, trebao pripasti Herceg-Bosni.

Dva dana prije nego što je Praljak izdao tu zapovijed, Armija BiH napala je selo Kopjari nedaleko Vareša. Kao reakciju na taj napad, HVO je poslao dodatne snage prema Varešu, a Praljak je, 23. listopada, uputio spomenutu zapovijed.

Na suđenju šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, čiji su rezultati objavljeni u dvije tisuće stranica dugoj presudi, opisuje se rasprava koja se o toj Praljkovoj zapovijedi vodila pred sudom.

U svom svjedočenju, Slobodan Praljak izjavio je da su se riječi “bez milosti” odnosile na “tri vojnika HVO-a koji su bili uzrok nevoljama u Stupnom Dolu”, selu pored Vareša u kojem je HVO počinio teške zločine, Potom je Praljak ustvrdio da se njegova zapovijed odnosila na “vojnike HVO-a hrvatske nacionalnosti koji su se bavili kriminalnim radnjama kao što je šverc.”

Milivoj Petković pred sudom je tumačio da se Praljkova zapovijed odnosila na “ljude u zapovjedništvu i na one oko zapovjedništva koji su se sukobili sa zapovjedništvom,”

Odvjetnici Slobodana Praljka, pak, u svom su podnesku tvrdili da je zapovijed njihovog branjenika “bila upućena Milivoju Petkoviću samo kao običan savjet, a ne kao naređenje”, ali i da su se riječi “bez milosti” “odnosile na pripadnike hrvatske zajednice Vareša koji su eventualno počinili zločine, a ne na muslimansko stanovništvo u opštini.”

Suci su većinom odbacili takve obrane i prihvatili tumačenje tužiteljstva, koje je je ustvrdilo kako je, “u kontekstu sukoba između HVO-a i Armije BiH i zločina počinjenih nad muslimanskim stanovništvom za vrijeme tog sukoba, Praljkovo naređenje moglo samo doprinijeti kriminalnim događajima koji su se odigrali u opštini Vareš.”

Suci su konstatirali “da su izjave Sobodana Praljka i Milivoja Petkovića protivrječne (…) i da stoga ne mogu biti uzete u obzir.” Vijeće je povjerovalo svjedočenjima prema kojima je Praljkova zapovijed dovela do toga da je “agresivnost vojnika HVO-a prema bosanskim Muslimanima time pojačana, zbog čega je Ivici Rajiću (zapovjedniku HVO-a u Varešu, op.a.) postalo vrlo teško održavati kontrolu nad vojnicima na području Vareša.” “Većina vijeća zaključuje, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, da su snage HVO-a u opštini Vareš primile naređenje Slobodana Praljka koje su protumačile kao dopuštenje za nasilno postupanje”.

Događaji i zločini HVO-a u općini Vareš opisani su na pedesetak od ukupno oko dvije tisuće stranica presude šestorici političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne, koja je podijeljena u šest svezaka. Prvostupanjska presuda izrečena je 29. svibnja 2013., a pravomoćna, kojom su svim optuženicima potvrđene dugogodišnje zatvorske kazne, 29. studenog 2017. godine.

U presudi se ne spominju ratni događaji u Varešu prije listopada 1993. godine. Prema popisu stanovništva iz 1991., u općini Vareš živjelo je 22.203 stanovnika, od kojih 40 posto Hrvata, 30 posto muslimana, 16,5 posto Srba i 13,5 posto “ostalih”.

Nakon napada Armije BiH na obližnju općinu Kakanj, 13. lipnja 1993., deset do petnaest tisuća Hrvata s tog je područja pobjeglo u Vareš, ali, prema navodima iz presude, ti su ljudi “počeli da odlaze u periodu od juna 1993. do novembra 1993. godine.”

Na prvim slobodnim izborima 1990., u Varešu je SDP osvojio dvadeset, a HDZ i SDA po trinaest vijećničkih mjesta. Načelnik općine postao je Zvonimir Dugonjić iz HDZ-a. “Nakon što su Muslimani u Varešu u junu 1992. odbili organizaciju opštine pod isključivom vlašću HVO-a, Dario Kordić, dopredsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, dao je uputstva (…) da HVO preuzme vlast u opštini”, navodi se u presudi.

Zapovjedio je, među ostalim, da HVO “stavi pod kontrolu sve važne objekte u gradu, konkretno zgradu skupštine grada, sud i policijsku stanicu, što je i učinjeno 1. jula 1992.” Kao odgovor na to, “SDA je formirao vladu u egzilu pod nazivom ‘ratno predsjedništvo’, sa sjedištem u Striježevu, a potom u selu Dabravine.”

Godinu kasnije, “po odobrenju Brune Stojića, predstojnika Odjela obrane Herceg-Bosne, i Milivoja Petkovića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, Tihomir Blaškić je 12. maja 1993. imenovao Ivicu Rajića zapovjednikom 2. operativne grupe. Ivica Rajić je tada dobio zapovjedništvo nad brigadama ‘Kotromanić’ iz Kaknja, ‘Bobovac’ iz Vareša i ‘Ban Josip Jelačić’ iz Kiseljaka.”

Kakvo je to vojničko okruženje bilo, svjedoči ova rečenica iz presude: ”Vijeće se takođe upoznalo s izvještajem SIS-a Glavnog stožera (HVO-a,op.a.) , upućenim Perici Jukiću, ministru obrane, Anti Rosi, načelniku Glavnog stožera HVO-a, i gospodinu Viri iz Političke uprave HR HB, u kojem je opisan sukob između Ivice Rajića i Željka Bošnjaka, ‘pomoćnika zapovjednika za sigurnost 2. operativne grupe’, koji je kulminirao u avgustu 1993., kad su Ivica Rajić i njegovi ljudi Željka Bošnjaka likvidirali.”

U takvim je okolnostima dotad relativno mirni Vareš dočekao drugu polovinu listopada 1993., i naglu eskalaciju sukoba HVO-a i Armije BiH.

Na dan kada je Slobodan Praljak uputio zapovijed opisanu na početku ovog teksta, “pripadnici HVO-a, pod komandom Ivice Rajića, stavili su u izolaciju tri opštinska funkcionera, odnosno Antu Pejčinovića, predsjednika Opštinskog vijeća Vareša, Ivicu Gavrana, komandira MUP-a Vareša, i Zvonimira Dužnovića, pomoćnika zapovjednika Brigade “Bobovac” za SIS”. Ti su ljudi, prema ocjenama Rajića, navodno ”slabili vojni potencijal HVO-a u Varešu demobilizacijom vojnika”. Te noći, “Ivica Rajić dobio je od Milivoja Petkovića naređenje prema kojem Ante Pejčinović, Ivica Gavran i Zvonimir Dužnović treba da budu razriješeni dužnosti.”

Razrješenjem Pejčinovića, Gavrana i Dužnovića, u Varešu su s vlasti maknuti umjereniji zapovjednici, koji su dotad održavali kakav-takav mir. Na civile, ali i bošnjačke ratne zarobljenike, to je imalo užasavajuće posljedice.

“Svjedokinja DF izjavila je da su 23. oktobra 1993. godine u njenu kuću ušla tri ‘vojnika’, od kojih je jedan imao kapu sa slovom ‘U’. Jedan od trojice vojnika odveo ju je u sobu i natjerao je na ‘analni’ seksualni odnos, poslije kojeg joj je ejakulirao u usta pred drugom dvojicom vojnika, a onda joj rekao: ‘Povrijedio sam te, ponizio sam te.’ Vojnici su Svjedokinji DF takođe oduzeli zlato i srebro”, navod je iz presude.

“Svjedokinja DG izjavila je da je nekoliko ‘vojnika HVO-a’ koji su prethodnog dana hapsili muškarce Muslimane, 24. oktobra 1993. godine ujutro došlo u kuću komšinice kod koje je i ona bila, te da su tu ostali cijeli dan i pili. Svjedokinja DG izjavila je da su je tri vojnika, od kojih su dvojica smrdjeli na alkohol, u noći sa 24. na 25. oktobar 1993. odveli njenoj kući i da su je izuzetno brutalno prisilili na seksualni odnos, iako je bila nevina i iako je tokom odnosa krvarila.”

No nasilje je počelo već i nekoliko dana ranije. “Dana 18. oktobra 1993., Ešref Likić, Jakub Likić, Mehmed Likić, Himzo Likić, pripadnici Armije BiH, kao i Rešad Likić i Mufid Likić, koji nisu bili pripadnici ABiH, vozili su se automobilom kad su ih na kontrolnom punktu u Pajtovom Hanu zaustavili vojnici HVO-a.”

Odvedeni su u zatvor Vojne policije u Varešu, u kojem su zadržani pet dana. “Dok su bili zatočeni, jedan pripadnik voda Vojne policije brigade ‘Bobovac’ naredio je toj šestorici da kleknu na zemlju s rukama na leđima, i da u tom položaju ostanu nekoliko sati.” Tukli su svu šestoricu: “Prvo su tukli Jakuba Likića i Ahmeda Likića, svakog po 45 minuta. Ostali zatočenici mogli su da čuju njihove jauke. Potom su Mufidu Likiću na glavu stavili pantalone s učkurom, na ruke lisice i udarali ga palicama, šakama i nogama.” Tukli su ih i sljedećih dana, a Himzu Likića “sve dok se nije onesvijestio.”

Ipak, 23. listopada 1993. bio je dan najvećeg nasilja u Varešu. Tada je “Ivica Rajić naredio (…) pretres kuća u gradu i hapšenje svih vojno sposobnih muškaraca Muslimana.” Istog dana, “Rajić je Milivoju Petkoviću, dozapovjedniku Glavnog stožera HVO-a, uputio izvještaj (…), u kojem ga obavještava da je grad Vareš ‘očišćen’ i da su svi vojno sposobni Muslimani stavljeni ‘pod prismotru’”.

“Pod prismotru” – to je značilo, uhićeni, mnogi od njih zlostavljani i pretučeni, i zatočeni u nekoliko zatvora u općini, među kojima u gimnaziji i školi u Varešu, te u zatvoru, bivšoj zanatskoj školi u Vareš-Majdanu, u nepodnošljivim uvjetima, bez hrane, sanitarnih uvjeta, i na golim podovima u uvjetima neugodno hladne jeseni u srednjoj Bosni.

“Vijeće je saslušalo svjedočenje Salema Čerenića, pripadnika ABiH, koji je izjavio da su 23. oktobra 1993. ujutro vojnici u maskirnim uniformama (..) došli u njegovu kuću, gdje se on nalazio sa suprugom i dvoje djece. Vojnici su vrijeđali Čerenića nazivajući ga ‘balijom’, stavili mu cijev puške u usta, i tražili zlato, novac i oružje. Potom su ga izbacili iz kuće, nisu mu dali vremena da se obuče i ukrali su mu burmu. Zatim su ga natjerali da trči glave pognute prema zemlji, s rukama na zatiljku, do druge grupe vojnika koja se nalazila nekih pedeset do sedamdeset metara od njegove kuće. Čerenić je poslušao i trčao je od jedne do druge grupe vojnika koji su ga udarali i vrijeđali, i to cijelim putem do gimnazije u Varešu.”

“Svjedokinja DF, Muslimanka iz Vareša, izjavila je da su 23. oktobra 1993., u 6 sati ujutro, vojnici s oznakama HVO-a, odnosno sa šahovnicama na kapama i rukavima (…) pokucali na njena vrata, pogledali ličnu kartu njenog oca koji je imao 74 godine i koji je bio bolestan, i rekli mu da mora poći s njima.“

Salem Čerenić bio je jedan od oko 250 zatočenih Bošnjaka u vareškoj gimnaziji, od kojih su većina, prema presudi, bili civili. Najteže je pretučen. “Sedam ‘vojnika HVO-a’ sat vremena ga je tuklo nogama, pendrecima i kundacima”. Slomili su mu rebra i dva zuba, dobio je frakturu lobanje i oštećenje kičme, i bio sav u modricama i masnicama.”Izjavio je da su ga, tokom pet do šest dana koje je proveo u zatočenju u gimnaziji u Varešu, ‘vojnici HVO-a’ tukli pet do šest puta dnevno i da mu nikad nije ukazana ljekarska pomoć. Takođe je izjavio da su 23. oktobra 1993. premlaćeni i drugi zatočenici.”

Usprkos liječenju koje je trajalo nekoliko mjeseci, Salem Čerenić trajno pati od posljedica premlaćivanja. A opet, sve što se tih dana događalo u Varešu nije onoliko strašno koliko zločin u obližnjem Stupnom dolu, jedan od najtežih u mučnoj i dugoj kronici ratnih zločina Herceg-Bosne.

tačno.net
Autor 4.4.2020. u 10:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija