HERCEG-BOSNA U HAAGU (26) – Stupni do: Apostoli smrti i kumovi zataškavanja

tačno.net
Autor 11.4.2020. u 10:21

Izdvajamo

  • “Ivica Rajić koristio je pseudonim Viktor Andrić počev od 27. decembra 1993. i nastavio je obavljati svoje dužnosti nakon 30. decembra 1993., sve do maja 1994. Analiza dokaza uvrštenih u spis pokazuje da su Milivoj Petković, Ante Roso, Tihomir Blaškić, Mate Boban, Perica Jukić i Krešimir Zubak, predsjednik Predsjedničkog vijeća HR HB, znali da su Viktor Andrić i Ivica Rajić jedna te ista osoba.”

Povezani članci

HERCEG-BOSNA U HAAGU (26) – Stupni do: Apostoli smrti i kumovi zataškavanja

Foto: IRMCT

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Vojnik HVO-a zvani Kum, koji je nosio oznaku sa slovom ‘U’, udario je nogom u trbuh Rifeta Likića, pripadnika Armije BiH, nožem mu prerezao grkljan i ispalio mu nekoliko hitaca u glavu naočigled mještana Stupnog dola. Potom je nogom udario Rašidu Likić i usmrtio je jednim hicem. Pa je ubio Edina Mahmutovića, vojnika ABiH, i invalida Mehmeda Likića. Tijela ubijenih vojnici HVO-a bacili su u zapaljenu kuću Zejnila Mahmutovića, čije je beživotno tijelo nekoliko dana kasnije pronađeno izvan sela “s velikom ranom na leđima”.

To je opis dijela masakra koji su 23. listopada 1993. vojnici HVO-a počinili nad muslimanima u Stupnom dolu, selu pored Vareša. Bio je to jedan od najokrutnijih ratnih zločina koje je počinio HVO u ratu protiv Bošnjaka od 1992. do 1994. godine. Selo sa sedamdeset kuća potpuno je spaljeno; ubijeno je 36 ljudi, neki od njih zaklani, neki živi spaljeni, a tri su žene silovane. Ostalih dvjestotinjak stanovnika spasilo se bijegom u šumu na samom početku napada.

Pokolj je počinjen istog dana kada su postrojbe HVO-a pod zapovjedništvom Ivice Rajića napale Vareš te počinile ratne zločine i na drugim mjestima u gradu i vareškoj općini. Stupni do bio je vrhunac bestijalnosti: selo su napale specijalne jedinice ‘Maturice’ pod zapovjedništvom Dominika Ilijaševića zvanog Como, i postrojba ‘Apostoli’, kojima je zapovijedao Marinko Jurišić zvani Spiro. Objema postrojbama zapovijedao je Marinko Ljoljo, a napad je naredio Ivica Rajić.

Ti su podaci dostupni u presudi Haškog suda šestorici političkih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne, u kojoj je masakr u Stupnom dolu opisan na više od dvadeset stranica. Presuda na oko dvije tisuće stranica sažima suđenje koje je trajalo od 2004., kada su se svi optuženici predali Haškom sudu, do 29. svibnja 2013. godine, kada je izrečena prvostupanjska presuda. Pravomoćna presuda, kojom je potvrđeno svih šest dugogodišnjih zatvorskih kazni, izrečena je 29. studenog 2017., i nije osporila nijednu činjenicu utvrđenu o Stupnome dolu u prvostupanjskome suđenju.

Do druge polovine listopada 1993., vareški je kraj sačuvao kakav-takav mir. U lipnju te godine, HVO je stanovnicima muslimanski većinskog Stupnog dola uputio ultimatum zahtijevajući da predaju oružje, što su oni odbili. Nakon toga, većina stanovnika kroz šumu je pobjegla iz sela. No ubrzo je održan sastanak čelnika Stupnog dola i lokalnih zapovjednika Armije BiH sa zapovjednicima HVO-a, na kojemu je HVO “mještanima dozvolio da zadrže naoružanje čija bojeva moć, po mišljenju HVO-a, nije predstavljala veliku opasnost”. Petnaestak dana kasnije, i mještani su se vratili kućama.

U listopadu, Armija BiH utvrdila je položaje na brdu Bogoš s kojih je kontrolirala nekoliko sela oko Vareša. HVO je odlučio uzvratiti. “Prema riječima Svjedoka EA, 23. oktobra 1993. godine, u prvoj fazi operacije, specijalne jedinice ‘Maturice’ i ‘Apostoli’, pod zapovjedništvom Marinka Ljolje, imale su zadatak da zauzmu brdo Bogoš, kako bi se uspostavila linija odbrane i spriječila ABiH da zauzme Vareš. U drugoj fazi operacije, zadatak im je bio da zauzmu i stave pod nadzor selo Stupni Do.” Dan uoči napada, “jedina stanovnica Stupnog Dola hrvatske nacionalnosti otišla je po bratovljevoj preporuci iz sela, jer je on slutio da predstoji napad na selo.”

Stupni do čuvale su seoske straže kojima je zapovijedala Armija BiH. Njezini pripadnici nisu imali nikakvu vojnu obuku, i bili su slabo naoružani. “Uoči napada na Stupni Do, sposobnost mjesnog stanovništva za oružani otpor bila je mala. (…) Oružane snage HVO-a bile su najmanje dva puta brojnije od seoske straže i mnogo bolje opremljene.”

Napad je počeo 23. listopada 1993. oko osam ujutro. Dvjestotinjak mještana uspjelo je pobjeći u šumu; ostali su se skrili po kućama. Do 17 sati, Stupni do više nije postojao, i samo su leševi pobijenih, neki od njih spaljeni, ležali razbacani po spaljenoj i opljačkanoj pustoši.

Mufida Likić imala je četrnaest godina. Sakrila se u podrum kuće Kemala Likića, zajedno sa svojom sestrom Medinom, tetkom Hatidžom, susjedom Nevzetom te Lejlom, Merimom i Adisom – sve istog prezimena – kao i s troje djece, trogodišnjom Indirom Žutić te s Mebrurom i Vahidinom Likić, koji su imali trinaest i osam godina.

Kad su se vojnici HVO-a približili kući, dio tih ljudi pobjegao je u drugi zaklon, među njima i Mufida, pa je u bijegu ranjena u lijevu nogu. Vratila se u kuću, u kojoj su ostale njezine sestra, tetka i susjeda. U presudi stoji: “Mufida Likić izjavila je da su žene imale jednu pušku i jednu ručnu bombu. Vojnici HVO-a čija su imena bila Dragan, Kum i Kakanjac ušli su u podrum, oduzeli ženama pušku i ručnu bombu i otišli iz podruma. Nešto kasnije, u podrumu su eksplodirale dvije ručne bombe, a da nijedna od žena nije bila ranjena, a iza eksplozije uslijedila je puščana vatra. U tom trenutku Mufida Likić osjetila je kako je tijelo njene sestre, Medine Likić, ispod kojeg je bila sakrivena, otežalo. Kad su vojnici otišli, Mufida Likić ustanovila je da su Medina Likić, Hatidža Likić i Nevzeta Likić podlegle od zadobivenih pogodaka. Poslije toga, Mufida Likić uspjela je pobjeći iz sela u pravcu šume.”

Vlasnik kuće Kemal Likić u šumi je pronašao svoju suprugu Kadu i sumještanku Zinetu. Kada se dva dana kasnije, 25. listopada navečer, vratio kući, pronašao je leševe tri žene. “Hatidži Likić bio je prerezan grkljan i odsječena dojka, a na lijevom obrazu Nevzete Likić bili su tragovi žestokih udaraca. S obzirom na svjedočenja Mufide Likić i Kemala Likića, vijeće zaključuje da su tijela te tri žene unakažena poslije smrti.”

Pougljenjeni leševi Merime Likić i njezine djece Mebrure i Vahidina, Lejle Likić i njene unuke Indire Žutić, te Šuhre i Adisa Likića, pronađeni su u kući i oko nje.

“Vijeće konstatuje da su pripadnici specijalnih jedinica ‘Maturice’ i ‘Apostoli’ u Stupnom Dolu, u kući Kemala Likića i u blizini kuće, ubili deset stanovnika Stupnog Dola. Među njima bilo je šest žena, troje djece i jedan muškarac”, zaključak je iz presude.

Svjedokinja identiteta zaštićenog šifrom “EG” izjavila je da je “vojnik čiji je nadimak bio Kum odveo njenu majku u kuću”. Potom je čula pucnje, a isti taj vojnik kasnije joj je rekao “da nikad više neće vidjeti majku i, doista, nikad je više nije vidjela.”

“Vijeće napominje da dokazi potvrđuju smrt izvjesnog Samira Likića ili Rahića, starog 33 godine, pripadnika ABiH ili seoske straže, ubijenog hicima iz vatrenog oružja,” Kako je ubijen, nije utvrđeno.

“Ugljenisano tijelo Saliha Likića, starog 74 godine, takođe su u selu pronašli pripadnici UNPROFOR-a. Prema riječima Svjedoka AI, članovi iste porodice, odnosno Ibrahim Likić, star 79 godina, Džehva Likić, stara 63 godine, Abdulah Likić i njegova supruga Šerifa Likić, ubijeni su u blizini.”

Šerifa Lulić, koja je imala 64 godine, “živa je zapaljena”. Nazif Likić imao je 66 godina, i bez oružja je izašao iz kuće da razgovara s napadačima. Izrešetali su ga. “Njegovo tijelo potom je prebačeno u kuću koju su “vojnici HVO-a zapalili.”

“Vernes Likić i Zahida Likić živi su spaljeni u kući Ramiza Likića koju su opkolili pripadnici HVO-a. Što se tiče Ramiza Likića, vijeće je takođe primilo k znanju svjedočenja Mufida Likića i Svjedokinje ‘AI’, prema kojima su im ‘vojnici koji su bili pripadnici HVO-a’ rekli da su u Stupnom Dolu ubili Ramiza Likića.” Mrtva je pronađena i 61-godišnja Hafa Likić, ali suci nisu uspjeli utvrditi kako je usmrćena.

Presuda sažima ovako: “Vijeće zaključuje da je prilikom napada pripadnika specijalnih jedinica ‘Maturice’ i ‘Apostoli’ na selo Stupni Do život izgubilo 38 Muslimana, mještana sela, da su pripadnici tih postrojbi od ukupno 38 ubili njih 36, i da su od tih 36 ubijenih njih 11 bili pripadnici seoske straže ili Armije BiH.”

Silovane su, prema nalazima vijeća, tri žene. Jedna, koja se u presudi navodi kao “svjedokinja DH”, imala je sedamnaest godina. Jedan ju je vojnik “odveo u podrum neke kuće udarajući je puškom.” ”Naredio joj je da se skine, a kad je legla, prvo joj je cijev puške stavio u usta prijeteći joj da će je ubiti ako ne bude radila ono što joj kaže, a onda joj je stavio nož pod grlo da ne može da viče. Zatim joj je stavio penis u vaginu, primorao je na polni odnos i u zamjenu za 100 njemačkih maraka je pustio.”

Svjedokinju zaštićenu šifrom “EG”, zlostavljao je vojnik HVO-a “koji je smrdio na alkohol, zvao se Filip, bio visok, plav i imao oko 27 godina”. U jednoj ju je kući natjerao da se skine, a kad mu je rekla da ima menstruaciju, nije je prisilio na snošaj. Izveo ju je pred kuću, a potom joj je već spomenuti Kum “poderao majicu i grudnjak, uhvatio je za grudi i snažno ih stiskao naočigled svih komšija.”

HVO je za sobom ostavio spaljeno, uništeno i opljačkano selo. Tri dana priječili su UNPROFOR-u i međunarodnim organizacijama da uđu u Stupni do, prijeteći im da će ih napasti. “Vijeće konstatuje da je, nakon što je 24. oktobra 1993. godine Ivica Rajić Glavnom stožeru HVO-a uputio izvještaj u kojem izričito kaže de će, ako se UNPROFOR ne povuče, njegove snage ‘intervenisati’, Žarko Tole, načelnik Glavnog stožera, mu je u odgovoru naredio da razmjesti protivoklopno naoružanje HVO-a oko vozila UNPROFOR-a i da upozori pripadnike UNPROFOR-a kako će ih snage HVO-a ‘uništiti ako onemoguće djelovanje HVO-a u borbi protiv snaga ABiH’”. Međunarodne su snage ušle u Stupni do tek tri dana kasnije, 26. listopada, nakon intervencije Milivoja Petkovića.

Osim što je, uz Ahmiće, postao sinonimom za bestijalnost, Stupni do postao je i primjer višegodišnjeg, državno organiziranog, skrivanja odgovornih i zataškavanja pravih posljedica masakra.

Suci Haškog suda utvrdili su da je Milivoj Petković 23. i 26. listopada Ivici Rajiću izdao dvije zapovijedi za provođenje istrage. “Međutim, prema riječima svjedoka EA, Ivica Rajić je 26. oktobra 1993. godine dobio rukom pisanu poruku na kojoj je bilo ime Milivoja Petkovića, u kojoj se kaže da je zapovijed od 26. oktobra 1993. o provođenju istrage formalnost i da je upućena samo zato da bi UNPROFOR povjerovao kako HVO provodi istragu.” Isti je svjedok pred sudom izjavio da je Milivoj Petković “26. oktobra 1993. uveče telefonom pozvao Ivicu Rajića i potvrdio sadržaj pismene poruke koju mu je poslao tog dana.”

Obrana Milivoja Petkovića na sudu je opovrgavala autentičnost te Petkovićeve poruke, a i sam je optuženik opovrgavao da je takvo nešto ikad poslao, tvrdeći i da te večeri nije razgovarao s Rajićem. Nakon što su razmotrili dokaze i protudokaze, suci su, “uz suprotno mišljenje sudije Antonettija”, zaključili “da u poruci od 26. oktobra 1993. godine Milivoj Petković jeste izdao naređenje Ivici Rajiću da ne postupi po pismenim uputama za provođenje istrage i da je to naređenje ponovio usmeno istog dana.”

Premda su “organi vlasti HR HB i HVO-a, odnosno Dario Kordić, Milivoj Petković, Tihomir Blaškić, Mario Bradara i Mate Boban, dobili više izvještaja (…) da je tokom napada na Stupni Do ubijen velik broj ‘civila’ Muslimana”, nitko nije kažnjen, štoviše. Istragu je u studenome 1993. tražio i Franjo Tuđman osobno, a postupak otpočet na osnovu njegova zahtjeva jedna je od tri ili četiri istrage koje su bile pokrenute.

Rezultata, međutim, nije bilo: “Vijeće”, stoji u presudi, “ne raspolaže nijednim dokazom koji bi pokazao da su istrage uistinu i provedene. Naprotiv, dokazi govore u prilog tome da je HVO prevario međunarodnu zajednicu pokušavši je uvjeriti da se vode istrage.”

Bilo je to i više od prevare: Ivica Rajić, koji je zapovjedio napad, unaprijeđen je i pohvaljen. “Vijeće je analiziralo dokaze koji pokazuju da je 2. novembra 1993. ukazom Mate Bobana, a na prijedlog Brune Stojića, Ivica Rajić ne samo unaprijeđen u čin djelatnog pukovnika, nego da je početkom novembra 1993. nastavio da rukovodi operacijama specijalnih jedinica ‘Maturice’ i ‘Apostoli’. Dana 5. novembra 1993., Ivica Rajić je za akciju u Varešu dobio čestitke, između ostalih i od Tihomira Blaškića, zapovjednika Zbornog područja Vitez.”

No, 10. studenog, o odgovornosti Ivice Rajića obaviješten je Franjo Tuđman, koji je Mati Bobanu i Mati Graniću, tadašnjem hrvatskom ministru vanjskih poslova, naredio da Rajić bude razriješen s mjesta zapovjednika HVO-a u Kiseljaku. Rajićevo je razrješenje javno objavljeno, ali je “Rajić tom prilikom od Mate Bobana dobio garancije da će HVO pronaći rješenje da ga zadrži na dužnosti.”

I pronašao ga je: 30. prosinca 1993., Tihomir Blaškić službeno je razriješio Rajića, ali i istog dana obavijestio Glavni stožer HVO-a i Ministarstvo obrane da njegovo mjesto preuzima Viktor Andrić. No, Ivica Rajić i Viktor Andrić bili su – ista osoba.

“Ivica Rajić koristio je pseudonim Viktor Andrić počev od 27. decembra 1993. i nastavio je obavljati svoje dužnosti nakon 30. decembra 1993., sve do maja 1994. Analiza dokaza uvrštenih u spis pokazuje da su Milivoj Petković, Ante Roso, Tihomir Blaškić, Mate Boban, Perica Jukić i Krešimir Zubak, predsjednik Predsjedničkog vijeća HR HB, znali da su Viktor Andrić i Ivica Rajić jedna te ista osoba.”

A Tuđman? Je li znao Franjo Tuđman? Odgovor na to pitanje daje kasnija sudbina Ivice Rajića, kojega je Haški sud, kao prvog Hrvata, optužio još 1995.: deset godina poslije rata taj je čovjek, pod pseudonimom Viktora Andrića, mirno živio u hotelu Hrvatske vojske Duilovo u Splitu, sve dok ga 2003. nije uhapsila posebna policijska postrojba koju je ustrojio SDP-ov ministar Ranko Ostojić. Svih tih godina, službeni Zagreb uporno je tvrdio da pojma nema gdje se krije krivac za jedan od najgnusnijih ratnih zločina Hrvatskog vijeća obrane.

tačno.net
Autor 11.4.2020. u 10:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija