HERCEG-BOSNA U HAAGU (28): Hrvatska je “vršila stvarnu vlast” u okupiranim općinama Herceg-Bosne

tačno.net
Autor 25.4.2020. u 09:46

Izdvajamo

  • Raspravno vijeće je “van razumne sumnje” zaključilo da je HVO, uglavnom u drugoj polovini 1993., okupirao zapadni Mostar te općine Prozor, Ljubuški, Čapljina i Stolac, kao i neka sela u općinama Jablanica i Gornji Vakuf, te grad Vareš i selo Stupni do.

Povezani članci

HERCEG-BOSNA U HAAGU (28): Hrvatska je “vršila stvarnu vlast” u okupiranim općinama Herceg-Bosne

foto: pr.scr.youtube

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Od prisutnosti vojnika gardijskih brigada Hrvatske vojske u logoru Heliodrom do činjenice da je Franjo Tuđman pregovarao u ime Herceg-Bosne – na temelju niza činjenica, suci Haškog suda presudili su da je HV ratovao na strani HVO-a, a Hrvatska kontrolirala HVO u ratu protiv Armije BiH, što je bilo dovoljno za odluku da je “sukob između ABiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba”.

Na osnovu brojnih dokaza, suci Haškog suda većinom su, i “van razumne sumnje”, zaključili “da je HV, te samim tim i Hrvatska, direktno intervenisao u sukobu između ABiH i HVO-a, te da je uslijed te intervencije sukob dobio međunarodni karakter”. Također, “vijeće je prihvatilo dokaze na osnovu kojih je većinom, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključilo da je Hrvatska imala opštu kontrolu nad HVO-om”.

To su dva od tri ključna pravna zaključka kojim je prvostupanjska presuda Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne definirala ulogu Hrvatske i njezinog političkog vodstva u ratu HVO-a i Armije BiH, koji je trajao od listopada 1992. do travnja 1994. godine. Žalbeno vijeće, u presudi izrečenoj 29. studenog 2017., nije osporilo zaključke prvostupanjskog vijeća. Štoviše, u odnosu na prvostupanjsku presudu, proširilo je i vrijeme i područje na kojem je trajao međunarodni oružani sukob.

U prvostupanjskoj presudi, koja obuhvaća oko dvije tisuće stranica i podijeljena je u šest svezaka, razmatranje o postojanju međunarodnog sukoba iznosi se u trećem tomu, nakon što su na više od šesto stranica temeljito opisane činjenice o zločinima HVO-a nad muslimanima u općinama koje su trebale postati dijelom Herceg-Bosne.

Oružani sukob na području jedne države, opisali su suci u presudi, može se smatrati međunarodnim ako “druga država sopstvenim trupama interveniše u tom sukobu ili ukoliko neki od učesnika u unutrašnjem oružanom sukobu djeluju u ime te druge države.” Ta intervencija, dakako, “mora biti činjenično dokazana”.

Mnogo je dokaza na temelju kojih su suci zaključili da je HV intervenirao na strani HVO-a. Predočena su im, na primjer, “brojna svjedočenja osoba koje su bile zatočene na Heliodromu i koje su vidjele pripadnike brigada HV-a ‘Gromovi’ i ‘Tigrovi’ stacioniranih na Heliodromu u različitim momentima tokom perioda od maja do decembra 1993.” Osim toga, “postoje i drugi dokazi koji takođe potvrđuju prisustvo pripadnika HV-a u tom zatočeničkom logoru u periodu između avgusta 1993. i januara 1994.”

Prisutnost vojnika hrvatskih gardijskih brigada u Heliodromu samo je jedan od detalja u rekonstrukciji nazočnosti HV-a na području Mostara u vrijeme sukoba s Armijom BiH. Dokazi “koji potiču od lokalnih svjedoka ili su u vidu dokumenata organa vlasti i oružanih snaga Herceg-Bosne i Republike BiH, potvrđuju da je HV bio prisutan u Mostaru od maja 1993. do marta 1994.”

Vlasti Hrvatske i Herceg-Bosne sustavno su nastojale opovrgnuti da vojnici Hrvatske vojske odlaze u BiH, tvrdeći da je riječ o dobrovoljcima. Suci nisu povjerovali tim tvrdnjama: “Uprkos poricanju političkih zvaničnika Hrvatske i Herceg-Bosne da su snage HV-a bile prisutne u Mostaru, vijeće konstatuje da je osoblje Promatračke misije Europske zajednice i UNPROFOR-a generalno uočilo prisustvo i direktnu intervenciju snaga HV-a u BiH, a posebno na području Mostara tokom čitave 1993. godine.”

Kao jedan od argumenata koji osporava tvrdnju o dobrovoljcima, suci su naveli “izvještaj Ivana Kapulara, zapovjednika zbornog područja Osijek od 23. jula 1993.”, prema kojemu su “roditelji vojnika HV-a demonstrirali protiv slanja svoje djece na ‘južno bojište’”. Također, spomenuli su “naređenje Ivana Kapulara, zapovjednika 5. gardijske brigade HV-a”, na osnovu kojega je “26 pripadnika 4. motorizirane brigade HV-a disciplinski kažnjeno jer su odbili da idu na ‘južno bojište’ 22. oktobra i 11. novembra 1993.” Pritom, “južno bojište”, napominje se u presudi, “prostiralo se na jednom dijelu Herceg-Bosne”.

Presuda navodi “više dokaza u kojima se navodi da su 23. listopada 1992. snage HVO-a i HV-a osvojile Prozor”. Ti dokazi, zaključili su suci, potvrdili su “pismenu izjavu svjedoka DR”, koji tvrdi da je “saznao od vojnika na terenu da su vojnici koji su napali Prozor 23. oktobra 1992. bili porijeklom iz Splita, Gruda i Livna, te da su bili dio jedne mješovite jedinice HVO-a i HV-a, iako su svi pripadnici te jedinice nosili oznake HVO-a.” Sucima su iznesena svjedočanstva i dokumenti “koji potvrđuju da su snage HV-a u više navrata bile prisutne na području Prozora u periodu od novembra 1992. do januara 1994.”

Hrvatska vojska, prema nalazima prvostupanjskog vijeća, u siječnju 1993. bila je na području Gornjeg Vakufa, kao što su i “vojnici HV-a, zajedno sa HVO-om, sudjelovali u napadu na Soviće 17. aprila 1993.”, oko Jablanice. “Pripadnike HV-a su, osim toga, viđali na tom području sve do maja 1993.”

HV je djelovala i drugdje. “Izjave više svjedoka i dokumenti međunarodne zajednice potvrđuju prisustvo snaga HV-a u Ljubuškom između maja i oktobra 1993”, a “brojni dokazi potvrđuju prisustvo snaga HV-a na području Čapljine od ljeta 1992. do jula 1993.”

Na temelju takvih dokaza, “većina vijeća se, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, uvjerila van razumne sumnje da je HV direktno intervenisao u sukobu između HVO-a i ABiH na strani HVO-a u većini logora i opština navedenih u optužnici i tokom perioda na koji se ona odnosi”. Ti nalazi o “direktnoj intervenciji” bili su dovoljni da suci “van razumne sumnje” zaključe kako je “sukob između ABiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba”.

Četiri godine nakon što je prvostupanjsko vijeće, 29. svibnja 2013. godine, izreklo presudu, Žalbeno vijeće proširilo je opis međunarodnog sukoba, kakav su ponudili suci u prvom postupku. Žalbeno vijeće “poništava zaključak Pretresnog vijeća prema kojem je međunarodni oružani sukob između snaga HVO-a i vojske bosanskih Muslimana (ABiH) postojao samo tamo gdje su se vodila aktivna borbena dejstva”.

Žalbeno vijeće podsjetilo je “da se vremenski i geografski obim međunarodnog oružanog sukoba proteže i izvan tačnog vremena i mjesta neprijateljstava”, što je omogućilo da odredbe Ženevskih konvencija “budu primjenjive na zločine počinjene u bilo kojem dijelu BiH sve do kraja oružanog sukoba, pod uslovom da se može utvrditi neophodni neksus s tim oružanim sukobom”. Takvim zaključkom Žalbenog vijeća, nalazi iz prvostupanjske presude dodatno su zaoštreni – na štetu Hrvatske.

U prvostupanjskoj presudi napominje se kako je već i intervencija HV-a dovoljna za zaključak o međunarodnom sukobu, pa “nije potrebno da vijeće donosi zaključak u vezi s postojanjem opšte kontrole Hrvatske nad oružanim snagama Herceg-Bosne i HVO-a”. Dokaza je, međutim, očito bilo napretek: “S obzirom na broj dokaza koje su strane u postupku predočile i rasprave koje su s tim u vezi vodile kao i u cilju iscrpnosti, vijeće će iznijeti svoje zaključke o tom pitanju”.

Potom se navode spomenuti dokazi. Većina njih je općepoznata: da su, primjerice, “osobe koje su bile na najvišim položajima u HVO-u, poput Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka i Žarka Tole – sva trojica su u različitim periodima bili zapovjednici Glavnog stožera – te Ivan Kapular, zamjenik zapovjednika Glavnog stožera, istovremeno bili i oficiri HV-a.” Vrijedi to i za niz srednjerangiranih zapovjednika HVO-a, poput, primjerice, pukovnika HV-a Stanka Sopte, koji je bio zamjenik zapovjednika Kažnjeničke bojne.

“Više dokaza pokazuje da su zapovjednici HV-a izdavali naređenja jedinicama HVO-a za vojne operacije”, a stručni svjedok Haškog suda Ciril Ribičič konstatirao je da je “Herceg-Bosna koordinisala svoje vojne aktivnosti s Hrvatskom”. Na temelju tih nalaza, većina sudaca, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključila je “da iz dokaza proizlazi da su HV i HVO združeno rukovodili operacijama u BiH.” HV i HVO, potom, razmjenjivali su izvještaje, a Hrvatska je HVO-u slala novac, oružje i opremu, te je obučavala vojnike i policajce Herceg-Bosne.

Jasna je i politička kontrola Hrvatske nad HVO-om. “Vijeće konstatuje da dokazi pokazuju da je međunarodna zajednica, od maja 1992. pa sve do Washingtonskog sporazuma, često tražila od hrvatskog rukovodstva, posebno predsjednika Tuđmana, da izvrši uticaj na rukovodstvo Herceg-Bosne kako bi se prekinula neprijateljstva između HVO-a i ABiH. (…) Brojni dokazi pokazuju da je uslijed tih pritisaka, rukovodstvo Hrvatske zaista poduzelo korake kako bi rukovodstvo Herceg-Bosne ispunilo zahtjeve međunarodne zajednice.” Jedan je od tih koraka smjena Mate Bobana 4. siječnja 1994., koju je Franjo Tuđman “proveo na zahtjev SAD-a”.

Također, “hrvatski rukovodioci, konkretno Gojko Šušak, Mate Granić i Franjo Tuđman, imali su odlučujući uticaj prilikom donošenja odluka o političkim strukturama HR HB i imenovanju njenih najviših zvaničnika.” Naposljetku, “Franjo Tuđman na mirovne pregovore pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice dolazio je kao predstavnik bosanskih Hrvata, te je donosio odluke u njihovo ime.” On je, “pod međunarodnim pritiskom, naposljetku prihvatio američki prijedlog na osnovu kojeg je sklopljen Washingtonski sporazum 1. marta 1994.”

“S obzirom na sve razmotrene dokaze, većina Vijeća se, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, uvjerila van razumne sumnje da je oružani sukob bio međunarodnog karaktera, zato što je HV direktno intervenisao u sukobu između HVO-a i ABiH i zato što su HV i Hrvatska imali opštu kontrolu nad HVO-om”, zaključak je iz presude.

No to nisu i konačni sudački zaključci o “općoj kontroli” Hrvatske nad ratom koji je HVO vodio protiv muslimana na području koje je proglasio Herceg-Bosnom. Postoje i oni na temelju kojih se može tvrditi kako je Haški sud zaključio da je Hrvatska, “preko HVO-a” – okupirala neke općine u BiH.

Raspravno vijeće je “van razumne sumnje” zaključilo da je HVO, uglavnom u drugoj polovini 1993., okupirao zapadni Mostar te općine Prozor, Ljubuški, Čapljina i Stolac, kao i neka sela u općinama Jablanica i Gornji Vakuf, te grad Vareš i selo Stupni do.

Obrane optuženih žalile su se na taj nalaz prvostupanjskog vijeća, ali je Žalbeno vijeće odbilo njihove prigovore, napisavši u sažetku svoje presude kako je “Pretresno vijeće ispravno analiziralo je li stanje okupacije postojalo u relevantnim opštinama u vrijeme kada su određeni zločini protiv zaštićenih osoba i zaštićene imovine počinjeni na okupiranoj teritoriji.”

Suci koji su odlučivali o žalbama ustvrdili su “da neka sila može, na posredan način, da provodi vlast kakva joj je neophodna za svrhe okupacije, putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa.” I potom zaključili: “Bilo je mnogo faktora koji pokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim opštinama”.

tačno.net
Autor 25.4.2020. u 09:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija