HERCEG-BOSNA U HAAGU (9)
Veličanje Kordića ruši racionalni temelj društva

Izdvajamo

• Petnaest godina nakon što je trijumfalno dočekan u Zagrebu, Dario Kordić nastavlja svoj “on the road show” preobraćenoga ratnog zločinca koji kao žrtvu predstavlja sama sebe, a o pobijenima ne progovara ni riječi. U travnju ove godine, studentski pastoral Katoličke crkve u Hrvatskoj organizirao mu je predavanje u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu. Studentima je Kordić pripovijedao kako je “susreo boga koji ga je promijenio”.

Povezani članci

• Kad si gladan nisi svoj
• Novi antifašizam?
• BEST Mostar – Punopravno članstvo: BIH dobila prvu punopravnu članicu u Evropskoj studentskoj inženjerskoj organizaciji – BEST
• Tanja Mravak u programu “Jutro s autorom” na sajmu “Knjige u nišama”
• Signali za uzbunu
• HDZ je najgenocidniji politički entitet u ovom dijelu Europe

Veličanje Kordića ruši racionalni temelj društva" />

Doček ratnog zločinca – Dario Kordić sa Draganom Čovićem i Borjanom Krišto – Foto: Srecko Stipovic/RFE/RL

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

“Ovo je pobjeda cijelog hrvatskog naroda iz Hrvatske, BiH, Herceg Bosne i iseljeništva. Svi smo danas jedno srce, srce Hrvatsko”. To je 6. lipnja 2014. uzviknuo Dario Kordić pred nekoliko stotina oduševljenih obožavatelja. Pljeskom i glasnim odobravanjem prekidali su svaku rečenicu čovjeka kojeg su dočekali nakon što je odslužio dvije trećine od 25 godina zatvorske kazne za ratne zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni 1993. godine, pa je potom pušten na slobodu.

Doček Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu Pleso 6. lipnja 2014. godine označio je početak groteskne pripovijesti o ratnom zločincu koji je doživio, kako sam tvrdi, čudesno katoličko preobraćenje, ali ga to nije potaklo da se pokaje zbog žrtava što ih je za sobom ostavio nacionalistički fanatizam kojem se u ratu odao.

Štoviše, Katolička crkva u Hrvatskoj, zajedno s ekstremno nacionalističkim dijelom javnosti, potrudila se Kordićevo navodno katoličko konvertitstvo prikazati kao dokaz da nije kriv za zločine – kao da osobno preobraćenje ima ikakvu javnu važnost, i kao da vjera može imati moralni značaj ako je lišena suosjećanja.

Kako god bilo, Kordić je, smjerna pogleda i ruku najčešće sklopljenih na prsima, nakon povratka trijumfalno zaredao Hrvatskom i Bosnom. U njegovom gradiću Busovači slavljena je misa zahvalnica u čast njegova povratka, a mediji su zabilježili kako je “crkva svetog Ante bila pretijesna za sve koji su željeli slaviti s Kordićem i njegovom obitelji.”

“Duhom smo bili vezani sedamnaest godina, sada si s nama i fizički”, poručio je ratnom moćniku busovački župnik fra Dominko Batinić, dok su u prvim redovima u crkvi sjedili čelnici HDZ-a BiH Dragan Čović, Borjana Krišto i Marinko Čavara. Njih su troje u to vrijeme bili na visokim položajima u državnoj hijerarhiji: Čović je predsjedao Domom naroda Parlamenta BiH, Borjana Krišto u njemu je bila zastupnica, a Čavara zastupnik u Parlamentu Federacije BiH.

Nitko na toj misi nije spomenuo nalaz iz presude Žalbenog vijeća Haškog suda od 17. prosinca 2004., koji kaže da je “Kordić, kao politički vođa sa značajnim vojnim utjecajem, sudjelovao u planiranju i naređivanju” zločina HVO-a nad Bošnjacima u Busovači.

“Žalbeno vijeće je konstatiralo da je razumni prosuditelj činjenica mogao zaključiti da su u Busovači brojni civili bili meta napada i da su pobijeni, te da su ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti, kao i krivično djelo protupravnog napada na civilne objekte, počinjeni u tom gradu u siječnju 1993.”, stoji u presudi Žalbenog vijeća, kojom je Kordiću potvrđena kazna od 25 godina zatvora.

“Žalbeno vijeće se nadalje poziva na nalaze Raspravnog vijeća u vezi s ulogom Kordića u kampanji progona, uključujući njegovu ulogu u preuzimanju vlasti u općinama od strane HVO-a, uključujući Busovaču, i njegovu ulogu u događajima koji su prethodili sukobu i uoči sukoba. Napad na Busovaču bio je uperen na muslimanske civile i civilne objekte i usmjeren na civilno stanovništvo: civili Muslimani su ubijeni, protjerani i njihova imovina uništena”.

Prema oba vijeća Haškog suda – i raspravnome i žalbenome – Dario Kordić znao je što radi u Busovači: “Žalbeno vijeće zaključuje da je nalaz Raspravnog vijeća da je Kordić imao potrebnu ‘mens rea’ za ova krivična djela, razuman”.

Ali ne i za biskupa sisačkog Vladu Košića. “Ja ne vjerujem da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne na temelju dokaza”, rekao je u jednom intervjuu, deset godina nakon što se Kordić vratio iz zatvora u Grazu.

Nakon Kordićeva povratka iz zatvora, Vlado Košić postao je neka vrst službenoga crkvenog pokrovitelja teze o Kordićevoj nevinosti: osim što se upadljivo trudio biti zapažen na njegovu dočeku – tvrdilo se čak da je Kordiću poljubio ruku – Košić ne propušta priliku ponavljati da ratni moćnik nije kriv za ratne zločine u srednjoj Bosni.

“Netko je sigurno počinio strašan zločin u Ahmićima, ali ne znači da treba osuditi bilo koga, nego doista počinitelja. No, ovaj sud to nije tražio, on je želio ovom presudom podijeliti krivnju za ratne zločine, a to znači i za sam rat u BiH, između svih triju naroda. Ipak to ne odgovara istini jer Hrvati su se samo branili”, rekao je Košić u navedenom intervjuu.

foto: express.hr 

Košić nije ponudio argumente za tvrdnju da je sud “presudom želio podijeliti krivnju za ratne zločine”, kao i za ocjenu da su se “Hrvati samo branili”. Nije spomenuo ni činjenicu da nijedan hrvatski sud nije pokrenuo nikakav proces zbog zločina u srednjoj Bosni, pa da pronađe “doista počinitelja”. Prešutio je i podatak da je hrvatska država godinama skrivala neke od počinitelja zločina u srednjoj Bosni.

Usprkos svemu tome, i uz svesrdnu pomoć biskupa Košića, Kordićevo preobraćenje postalo je jedina relevantna činjenica. Doživio ga je, navodno, 22. travnja 1999., večer uoči početka suđenja u Haagu, i kasnije opisivao ovako: “Oko tri sata u noći, život mi se promijenio. Bog mi je dao milost da gledam drugačije na život. Tu moju sobicu zabliještilo je svjetlo, koje je bilo nadnaravno. Nepripremljeni ste za to. Događa se nešto čudesno, svjetlo koje nije od ovoga svijeta. To je bilo svjetlo koje je opisom odgovaralo onom koje je vidjela sveta Faustina Kovalska”.

Osjećao se, kaže, “prelijepo”. “U tom blještavilu, vidio sam lik jednog svećenika u svećeničkim haljinama koji je imao lik nekoga od naše obitelji. Zatim sam čuo srce – ‘Ja sam glas Božji, s tobom sam uvijek u svemu’. Ja sam odgovorio kao Blažena Djevica Marija, evo me, evo službenika tvojega, Gospodine’”.

Ako govori istinu, Dario Kordić doživio je mnoge vjerske epifanije. Jedna od njih bilo je i ukazanje pape Ivana Pavla drugog – njemu osobno. Opisao ga je ovako: ”Bio je velik kao Biokovo, a ja sam bio kao mali miš. Čuo sam tada glas: ‘Pođi za mnom’”.

Je li sve to točno ili ne – trebalo bi biti nevažno. To, je li neki građanin doživio vjersko preobraćenje, za javne je poslove irelevantna činjenica. Ali, ako osuđenik za ratne zločine svoje navodno bratimljenje s Kristom koristi kao argument u tvrdnji da je nevin, pa mu u tome još pomažu i najviši religijski velikodostojnici – to bi trebao biti više nego dovoljan razlog za ozbiljan javni prosvjed. Jer, ako neprovjerljivo, posve osobno vjersko iskustvo koristite kao “argument” protiv dviju sudskih presuda, time osporavate racionalni temelj društva u kojem živite.

I baš se to dogodilo u “slučaju Kordić”: prihvaćajući i šireći iracionalnu tvrdnju da je busovački ratni moćnik nevin usprkos dvjema sudskim presudama, i to zato što je navodno doživio katoličko preobraćenje, sisački biskup Vlado Košić osporio je povjerenje u racionalnost i činjenice, bez kojeg ne može biti demokracije i društva utemeljenog na razumu, vladavini prava i provjerljivoj odgovornosti. Jednom riječju: veličajući Kordića, Košić i Katolička crkva u Hrvatskoj – a s njima i svi koji ih slijede – hrvatsko javno mnijenje pokušavaju vratiti u srednji vijek.

Istina, Žalbeno vijeće Haškog suda jest Kordića oslobodilo odgovornosti za neke zločine koje mu je pripisala nepravomoćna presuda, poput onih u Novom Travniku. Također, Žalbeno vijeće ustanovilo je da napad HVO-a na Vitez 16. travnja 1993. “nije bio usmjeren protiv civila”, što stoji u nepravomoćnoj presudi, nego da je bio rezultat sukoba Armije BiH i HVO-a.

Također, ubojstva nekih Bošnjaka, koje je raspravno vijeće nazvalo ratnim zločinom nad civilima, Žalbeno vijeće je prekvalificiralo u ubojstva “boraca”. Tu promjenu u činjeničnom smislu ilustrira svjedočenje Ediba Zlotrga. On je, navodi se u presudi Žalbenog vijeća, “rekao da su njegovog brata – koji je prije toga objavio pismo u novinama u kojem je kritikovao vojnike HVO-a što pucaju po gradu – vojnici HVO-a smišljeno ubili u njegovom stanu u Vitezu u aprilu 1993. U svom svjedočenju Edib Zlotrg je također rekao da su isti vojnici ranili u stomak njegovu snahu pucajući kroz vrata stana. Prema riječima ovog svjedoka, vojnici nisu dozvolili da se njegovoj snahi pruži medicinska pomoć i ona je umrla od iskrvarenja.”

Presuda potom navodi da u jednom dokumentu piše kako je Edibov brat Nedim Zlotrg bio “pomoćnik komandanta Opštinskog štaba Teritorijalne obrane Vitez za personalne poslove”, te da je njegova supruga Mira Zlotrg “radila u Opštinskom štabu Teritorijalne obrane”. I zaključuje: “Na osnovu gornjih dokaza nema nikakve sumnje da su vojnici koji su pucali na ove dvije žrtve imali namjeru da ih ubiju ili da im nanesu tešku povredu, s razumnom sviješću o tome da će posljedica vjerojatno biti smrt. Ipak, stav Žalbenog vijeća jeste da ove dvije žrtve kao pripadnike TO-a treba smatrati “borcima”, te da one nemaju pravo na status civila.”

Oslobađanje od krivnje za pojedine zločine, međutim, nije značilo da Kordić nije odgovoran za ostale. Dapače: “Žalbeno vijeće smatra da je nakon sastanka političara na kojem je Kordić bio prisutan, 15. travnja 1993., postojao opći plan da se protjeraju civili Muslimani i unište kuće civila. Kordić je kao visoki regionalni političar sudjelovao u planiranju vojne operacije i napada na Ahmiće, čiji je cilj bio ‘čišćenje’ ovih područja od Muslimana. Žalbeno vijeće smatra da je taj opći plan obuhvaćao cijelu Lašvansku dolinu i da su zločini o kojima se izričito raspravljalo bili ubojstva vojno sposobnih muškaraca, protjerivanje civila i razaranje kuća.”

Kordić je znao što slijedi: “Za ta krivična djela Kordić je imao direktnu namjeru. Kordić je odobrio opći plan a pri tome je znao da će krivična djela biti počinjena i bio svjestan velike vjerojatnosti da bi i druga krivična djela kao što su pljačka i protupravno zatvaranje civila mogla biti počinjena u izvršenju ovog općeg plana. Planiranje uz ovakvu spoznaju mora se smatrati prihvaćanjem ovih zločina. U zaključku, Žalbeno vijeće konstatira da su neke od Kordićevih žalbi usvojene, ali ne u odnosu na točke optužnice u cjelini već ograničene na određene lokacije.“

Petnaest godina nakon što je trijumfalno dočekan u Zagrebu, Dario Kordić nastavlja svoj “on the road show” preobraćenoga ratnog zločinca koji kao žrtvu predstavlja sama sebe, a o pobijenima ne progovara ni riječi. U travnju ove godine, studentski pastoral Katoličke crkve u Hrvatskoj organizirao mu je predavanje u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu. Studentima je Kordić pripovijedao kako je “susreo boga koji ga je promijenio”.

Ima, ipak, i onih koji sve to ne pristaju: na toj je tribini bilo i nekoliko mladih koji su transparentima i vikanjem pokušali podsjetiti da je ugledni predavač optužen za ratne zločine. Na dočeku Darija Kordića u lipnju 2004, aktivist Zoran Ivančić jedva je izvukao živu glavu nakon što je istaknuo sličan transparent i Kordiću stao vikati: “Sotono! Ubojico!”. Otpor dakle postoji, ali jedva preživljava: njegov doseg, brojnost i utjecaj svjedoče o tome koliko je razuma u hrvatskoj javnosti s obje strane granice.