FELJTON U POVODU 19. JUNA, MEĐUNARODNOG DANA BORBE PROTIV SEKSUALNOG NASILJA U RATU: TRIDESET GODINA OD PATNJE, TRI DESETLJEĆA MUKE, BORBE I SUOSJEĆANJA (4)

Hrabra kćer najhrabrije majke

Boris Pavelić
Autor 9.7.2022. u 08:54

Izdvajamo

  • Ali, ni Ajna ni Sabina na tog se tipa ne obaziru. Zna se tko o njemu treba da vodi računa. U Ajninom životu, taj ne postoji
  • tu je Nusret, tu je Sabina, tu su dobri ljudi. Pa ako na ovom svijetu postoji revolucija, revolucija je ono što radi Ajna Jusić: mijenja vlastito društvo, patrijarhalno i konzervativno do srži, u najosjetljivijem i najmanje dostupnom području, kakvo je tradicionalistički odnos prema intimnosti začeća i rođenja. Djelovanje, kolektivno terapijsko djelovanje, udruženja Zaboravljena djeca rata javno je i svima dostupno, i vrijedno bi bilo da se o njemu što više ljudi obavijesti. A za nj je najzaslužnija Ajna Jusić, djevojka tamnih očiju u kojima se nazire nesvakidašnja mudrost, i neko duboko, preduboko znanje. Ali, ako je i preduboko, Ajnine se oči smiju. Često se smiju.

Povezani članci

Hrabra kćer najhrabrije majke

Foto: FB Ajna Jusic

“Istina, hrabrost i odlučnost su moj najveći vjetar u leđa u borbi za pravdu. Moja bol nije moja sramota. Ona je moja hrabrost.”
Midheta Kaloper Oruli, generalna sekretarka Udruženja žrtava rata Foča 92-95

“O majci me pitate? Ona je moja heroina. Snaga koju je moja Sabina pokazala, i koju pokazuje iz dana u dan, nije ovozemaljska.” Tako govori Ajna Jusić, 28-godišnja psihologinja iz Sarajeva, koja, zajedno s malobrojnim drugaricama i drugovima iz udruženja ‘Zaboravljena djeca rata’, u Bosni i Hercegovini upravo predvodi ništa manje nego etičku i civilizacijsku revoluciju: uči društvo – a često ga i tjera – da odbaci duboko uvriježenu šutnju, i prigrli djecu začetu u ratnim silovanjima, vraćajući istodobno dostojanstvo njihovim majkama, žrtvama ratnih trauma od kojih nije lako zamisliti veće.

“U toliko je zatvorenih vrata moja Sabina udarila – ali svaka je otvorila. Ali nijedna tako da je nekog vrijeđala; ne, otvorila ih je svojom pameću, svojom ljudskošću. I zato, kad nas dvije, nekako, kad ja nju vidim, u čaršiji dole, u Zavidovićima, da kroz čaršiju prođe podignute glave, ja, njezino dijete, ne mogu biti sretnija. Jer moja Sabina je toga dostojna. Nije ona zaslužila da hoda pognute glave”. Tišina je kad Ajna pripovijeda. Ljudi ne brbljaju; slušaju. A Ajna govori često, i hrabro – želi reći svijetu ono što mora da se čuje. U travnju, gostovala je u Centru za kritičko mišljenje u Mostaru, gdje je ispripovijedala svoju priču. Ovaj zapis rezultat je tog nesvakidašnje dojmljivog razgovora.

S nepune 22 godine, Sabina je preživjela ratno silovanje na području općine Zavidovići. Zlostavljali su je pripadnici HVO-a. Preživjela je, a potom je i spašena u sigurnoj kući udruženja Medica Zenica, zasigurno jednom od najvažnijih mjesta u spašavanju seksualno zlostavljanih žena tijekom rata u BiH, ali i šire. Usprkos prvoj pomoći i brizi koju je ondje dobila, Sabina je, posve razumljivo, jedva podnijela spoznaju da je zatrudnjela. Ipak, rodila je djevojčicu. I zavoljela je, bolnom ljubavlju ranjene žene.

Mi, koji smo začeti u žudnji i ljubavi, ne možemo uistinu razumjeti kako je to kad začneš dijete u činu nasilja i mržnje. Ne možemo uistinu razumjeti ni kako je roditi i podizati ga, kao što ne možemo razumjeti ni kako je živjeti sa spoznajom da si začet iz mržnje, umjesto iz želje i ljubavi. Ali, dobra strana ljudskosti očito je snažnija od zle: dok Ajna Jusić, tridesetak godina nakon nasilja u kojem je začeta, stoji pred vama i govori, biva vam jasno da je ta žena, svemu usprkos, stasala u ljubavi. Ajna Jusić, i djeca poput nje, izrasla su u ljubavi, kao i svatko drugi – jer ne određuje ženu zlo kojom je se želi uništiti, nego ljubav kojom je sposobna da mu se suprotstavi. A u Sabine i Ajne ljubav je moćnija od potopa mržnje kojom su ih htjeli ugušiti.

Nekoliko godina živjele su u sigurnoj kući u Zenici. “Do 15 godina nisam znala što se dogodilo. Majka mi nije rekla. Ali sam kroz cijelu osnovnu školu slutila da u mojoj porodici nešto ne štima. Imala sam nestabilno djetinjstvo. Mama i ja bile smo prisiljene na stalne selidbe. Kasnije sam shvatila zašto: jer je mama bila izložena strahovitoj diskriminaciji i stigmatizaciji, ne samo u društvu, nego bogami i u vlastitoj porodici.”

Odmah se to prelilo i na Ajnu. “Kao dijete, u školi sam vrlo brzo počela doživljavati veliko vršnjačko nasilje, često i fizičko. Djeca nisu znala kako sam rođena, ali sam bila označena kao dijete bez oca, kao dijete neke “kurve”, jer su moju majku tim imenom nazivali, zato što se poslije rata sa svojih 25, 26 godina vratila u svoje rodno mjesto i donijela dijete.”

Nitko Sabinu nije pitao otkud joj dijete, ali su zato osude samo pljuštale. “Mojoj mami, nažalost, nije išlo u prilog ni to što je radila u lokalnom restoranu da bi mene odgojila i nahranila, i to zato što nije mogla dobiti posao za koji je obrazovana. Sabina je viša geodetska tehničarka, dva puta je bila učenica generacije. Nikad poslije rata nije dobila pos’o, otkako je definisana kao civilna žrtva rata. Niko neće zlostavljanu ženu da zaposli – zamislite tu diskriminaciju. I zato je bila konobarica, što joj nikako nije išlo u prilog. I tako ni ja, od najranije škole pa ni do dandanas, nikako ne mogu da razumijem kako je moguće da moram trpjeti nasilje, a da pojma nemam šta se dešava. Kako je moguće da, od stotinu djece, baš ja budem ta crna ovca, a baš se fino ponašala, ono, kikice imala, lijepo me mama odgajala, koliko god je mogla…”

Kada je Ajna imala četrnaest, Sabina je shvatila da takav život ne može izaći na dobro. “I odlučila se na ekstreman korak, koji meni tada nije bio jasan, ali danas jeste: poslala me iz Zavidovića u Zenicu. Bukvalno me dovezla u Zenicu, i rekla: ‘Ti od danas ovdje živiš, jer ono što si živjela u Zavidovićima ne može biti dobro za tebe. Ne možeš više to da trpiš.’ Samostalno, bez ikakvog upita, upisala me u medicinsku školu. Pristala sam, jer sam vjerovala u maminu odluku. Već mi je sa četrnaest bilo jasno da preživljavam nešto, a ne znam što. I prilagodila sam se: vrlo, vrlo rano sam prestala živjeti s majkom. Od 14. godine živim sama, što je direktna posljedica diskriminacije, jer bih ja voljela da sam živjela duže s mamom. Ali, evo, bože moj.”

Kad je već morala otići od majke, nadala se barem mirnijim vremenima, daleko od zlostavljanja. “Ali vrlo brzo, već u prvom razredu srednje škole, doživjela sam ponovno jednu katastrofu. Na jednom od uvodnih časova u medicinskoj školi, profesor me pitao za ime oca, a ja sam naivno i nevino rekla da ne znam, jer sam nekako mislila da sam u toj sredini sigurnija. Na to je profesor pitao: ‘Zna li ti mama?’ Cijeli razred se počeo smijati.”

“Ja sam u tom trenutku shvatila da što god se dešava u pozadini mog života, ja to moram uskoro da saznam”, pripovijeda Ajna. “Nisam imala hrabrosti da pitam majku, jer sam shvatila da je nešto jako važno ako mi već petnaest godina ne govori. I zato sam odlučila iskoristiti svoj avanturistički i aktivistički duh. Saznala sam sama.” Kad je jednom došla na vikend u Zavidoviće, krenula je tragati. “Znate da skoro svaka kuća u ormaru čuva onu ‘Nike’ ili ‘Adidas’ kutiju od cipela s važnim papirima. E, tako sam i ja, kroz tu logiku, našla jednu maminu kutiju, pa sam, nažalost, imala priliku da na osam stranica vrlo detaljnog opisa pročitam što se njoj desilo. To je trauma za sebe. U zadnjoj rečenici – i to ne mogu nikako da zaboravim – u zadnjoj rečenici je bila vrlo jasna izjava u kojoj kaže da se, poslije svega što je doživjela, rodilo dijete koje nosi ime Ajna Jusić.”

Dok pripovijeda, olujni osjećaji na licu joj se vide. Ali, pripovijeda dalje, hrabro, dosljedno, uporno. “Za mene je taj trenutak bio trenutak prekretnice. Sve drugo sam kao dijete mogla izmaštati, osim toga: da su se razveli, da je pogin’o, da je otiš’o, da ga nije briga za mene, da ovo, da ono… Ali moj kognitivni sistem uopšte nije znao šta je silovanje. Uglavnom, izabrala sam možda, u tom trenutku, loš, ali meni tada jedini logičan mehanizam obrane: šutnju. Jer, mislila sam, ako je mama petnaest godina šutjela, znači da bih trebala i ja. Vodila sam se idejom da je, očito, šutnja zlato u našem društvu, jer ako je mama tako radila, trebam i ja. Devet mjeseci sam šutjela.”

Ali nije šutjela duša. “U tih devet mjeseci napravila sam pravo velike probleme u školi. Nisam htjela boraviti u društvu koje mi se smijalo. Izbacili su me iz škole. Ali – i to je moja sreća, i to uvijek moram naglašavati – bila sam u medicinskoj školi, koja je imala vrlo osviješteno osoblje. I kad su profesori shvatili da sa mnom nešto nije u redu – da bježim, da padam dva ispita, biologiju i matematiku – obezbijedili su mi stručnu psihološku podršku. Dobila sam priliku da svojoj razrednoj profesorici, pedagogici, direktoru, nekako, s profesionalnom podrškom, kažem šta se dešava. I dobila sam vrlo jasnu pomoć. Ali ja sam među rijetkima: u našim školama apsolutno nedostaje stručna psihološka struktura koja bi mogla biti sigurna zona za djecu izloženu nasilju ili diskriminaciji.” U Ajninoj pripovijesti, intimna i bolna ispovijed stapa se u jedno s aktivističkom osviještenošću žene odlučne da poboljša vlastito društvo. Da ispravi krive Drine, ako hoćete – jer ona to može.

Ajna Jusić i Sabina Jusić Basic – foto FB

U školi su joj pomogli, ali još ju je čekao najteži trenutak: onaj u kojemu majci mora reći da zna. O tom je trenutku javno progovorila tek desetak godina kasnije, sada već kao očvrsla aktivistica, u kazališnoj predstavi “U ime oca”, koju je, zajedno sa svojim udruženjem Zaboravljena djeca rata, premijerno odigrala u Tuzli 29. marta 2019. godine. U toj je predstavi, kroz umjetnost, koju smatra i utočištem i lječilištem od traume, opisala trenutak u kojemu je sjedila, leđima okrenuta vratima, kada je majka ušla u sobu. “Tad sam osjetila najveći strah u životu. Toliko sam se bojala da se okrenem, da majku pogledam. Ušla je iza mene na vrata. Čula sam svoju majku kako plače. Osjetila sam da ona zna da ja znam. Prvo što sam joj rekla kad sam se okrenula: ‘Molim te, majko, nemoj da me napustiš.’ Ona je jecala, ja sam jecala, i samo je rekla: ‘Molim te, nemoj me napustiti’. I onda smo se zagrlile, i plakale, i plakale… Onda je ušao moj očuh, naš vječni drug, i zagrlio nas je, i rekao da nas voli.”

Očuh, vječni drug, otac… Nusret. “On je moj otac”, kaže Ajna. “Divan čovjek. Primjer kako ljudi trebaju prihvatiti, podržavati osobe koje preživljavaju ovakve stvari. Primjer antipatrijarhata, antidiskriminacije, antistigmatizacije. Jer, znate, Nusret nije ni psihoterapeut ni psiholog, nego mašinski inženjer. I samo se vodio logikom ljudskosti: nema šanse da je Sabina ovo birala. On je išao s ljudskog stajališta, zanemario je patrijarhat. OK, ima moj Nusret nekih patrijarhalnih obrazaca, nećemo sad lagat, znamo kako to ide – frkne one čarape iza sećije, mama ga, joj…” Duhovitost iz Ajne posve prirodno izbija. “Ali, dobro, on je išao iz perspektive sebe: ja ovo ne bih volio da doživim; ja ovo ne želim sebi, i naravno da ni ona nije željela. On je bio momak, a oženio ženu s djetetom – to je onda u našem selu bilo šlag na tortu, po pitanju svega: joj, kako sad i ovo… On je zaista cijeli svoj život posvetio mojoj majci, i onome što se njoj desilo, da on pokaže tom selu, i barem nekom dijelu društva, da njoj ništa ne fali, i da ona nije ni pogrešna, ni pokvarena, ni prljava, ni nedostojanstvena, kako god je prije toga nazivali, nego da je ona normalna žena, vrijedna ljubavi, vrijedna pažnje. I to je njegov pristup u svemu. I prema meni: nije ovo dijete biralo da dođe ovako na svijet, i ne smije to biti razlog da mu se išta uskrati. Nusret je jako dobar primjer kakvo društvo trebamo”, kaže Ajna za svog tatu.

Od početka je sve znao. “Od kad su se počeli zabavljati, njemu je mama odmah rekla. Danas, on je naš mali anđeo čuvar, definitivno. Posredovao je između nas, njegove, naše porodice… Trebalo je mojoj majci mnogo snage da se, nekako, polako, upozna s dijelom njegove porodice. Prvo je rekla njegovoj sestri, pa je rekla drugoj sestri, pa je trebalo dugo vremena za braću, hoćemo li reći, nećemo… On je taj koji je moderirao tu konverzaciju, saznanje. I mama je, uz njegovu pomoć, uspjela iskomunicirati s užim krugom porodice, šta joj se desilo, da ljudi ne žive u neznanju. Jer je jako teško: ja i mama smo došli u već formiranu porodicu. Tim ljudima je manjkalo informacija, i trebao je to neko da moderira, i Nusret je preuzeo tu ulogu. I to je važno. Za mnoge preživjele žene, koje su poslije svega toga ostvarile bračni odnos, važno je imati partnera koji je spreman, i koji je svjestan svih poteškoća i rizika koji se mogu desiti u porodičnim odnosima, u kontekstu ove teme. Jer, OK, Nusret je prihvatio, ali dok smo to mi s drugima iskomunicirali, trebalo je vremena. Nije to, ono, dođeš i kažeš. Njegovu ulogu smatram ključnom u tome što mi danas imamo jako stabilne i jako lijepe odnose porodične. Sad svi sve znaju, podržavaju, sad tetke me dijele, amidže me dijele po Facebooku, svi su sad ponosni, sve je to, kad me vide na TV-u, svima drago… Sve ima neki svoj čar.“

I tako su to troje velikih ljudi, Sabina, Ajna i Nusret, uz veliku i nezaobilaznu pomoć psihoterapeuta, odlučili progovoriti javno. Dogodilo se to prvi put tačno na današnji dan prije četiri godine, 9. jula 2018. I tu se Nusret pokazao velikim. “Kad smo odlučili, 9. juli 2018., kad je izašao prvi snimak, ja, mama i Nusret – ima taj snimak, tri minute – mi smo njemu rekli: ‘Eto, Nusrete, ono, ako hoćeš, ne moraš… ‘ A on, prvi izaš’o pred kameru, da kaže šta ima.”

Od tog jula 2018., Ajnin život, i život njezine obitelji, od borbe protiv stida pretvorio se u obnavljanje dostojanstva – i osobnog, i obiteljskog, i cijeloga društva. Ajna je u udruženje Zaboravljena djeca rata okupila petnaest drugarica i drugova, od kojih su svi rođeni u neprirodnim, nasilnim ratnim okolnostima. Alen Muhić, na primjer, začet je nasiljem pa ostavljen na pragu bolnice u Goraždu, da bi ga usvojila familija bolničkog domara. “Divna i prekrasna porodica”, kaže Ajna. U udruženju ima i ostavljene djece mirotvoraca UN-a i humanitaraca koja ne znaju za očeve, djece rođene iz prisilnih brakova, koji su neka vrsta permanentnog institucionaliziranog silovanja, jer su sklopljeni pred matičarom, ali protiv ženine volje.

U četiri godine, koliko djeluje, udruženje je postiglo koliko nijedna država nikad ovdje još nije: izborili su se za vlastiti javni lik, glas i dostojanstvo, ta djeca koja su, bez ikakve vlastite krivnje, trebala biti osuđena na doživotnu stigmu, samo zato jer su začeta iz mržnje, nasilja ili ravnodušnosti. Obranili su i dostojanstvo svojih majki, tih žena čije drugo ime je hrabrost.

A nasilnici? Još su na slobodi. Odavna je Sabina na nadležnim mjestima dala sve izjave i informacije, i podrobno opisala tko joj je što učinio. Zna imena, i rekla ih je. Ali, do danas ništa. Ajna oko toga nema dilema. “Kad me ljudi pitaju, što za mene znači suočavanje s prošlošću, ja kažem: kad tog čovjeka vidim u zatvoru, ja mogu da počnem nešto. Nema tu pokajanja. Jer mogli su birati. Mogli su to ne učiniti. Imate na internetu slučaj preživjele žene s područja Tuzle koja je bila zatočena u kolektivnom centru. Dolazili su vojnici, bilo je masovno silovanje, i ona kad je ušla u tu sobu, jedan joj je vojnik rekao: “Molim te, samo vrišti. Opalio joj dva, tri šamara da je raskrvari, poderali su odjeću, i rekao joj: Stani pored vrata, i vrišti, vrišti, vrišti.” Dotaknuo je nije. Imali su izbor. Svi su imali izbor.” Ovi koji su odabrali nasilje, kad-tad će odgovarati – to mora biti odlučan građanski zahtjev svih nas.

Ali, ni Ajna ni Sabina na tog se tipa ne obaziru. Zna se tko o njemu treba da vodi računa. U Ajninom životu, taj ne postoji; tu je Nusret, tu je Sabina, tu su dobri ljudi. Pa ako na ovom svijetu postoji revolucija, revolucija je ono što radi Ajna Jusić: mijenja vlastito društvo, patrijarhalno i konzervativno do srži, u najosjetljivijem i najmanje dostupnom području, kakvo je tradicionalistički odnos prema intimnosti začeća i rođenja. Djelovanje, kolektivno terapijsko djelovanje, udruženja Zaboravljena djeca rata javno je i svima dostupno, i vrijedno bi bilo da se o njemu što više ljudi obavijesti. A za nj je najzaslužnija Ajna Jusić, djevojka tamnih očiju u kojima se nazire nesvakidašnja mudrost, i neko duboko, preduboko znanje. Ali, ako je i preduboko, Ajnine se oči smiju. Često se smiju.

FELJTON

Boris Pavelić
Autor 9.7.2022. u 08:54