FELJTON U POVODU 19. JUNA, MEĐUNARODNOG DANA BORBE PROTIV SEKSUALNOG NASILJA U RATU: TRIDESET GODINA OD PATNJE, TRI DESETLJEĆA MUKE, BORBE I SUOSJEĆANJA (3)

Sud koji je ohrabrio žrtve i prekinuo ciničnu šutnju

Boris Pavelić
Autor 2.7.2022. u 09:46

Sud koji je ohrabrio žrtve i prekinuo ciničnu šutnju

foto: ICTY

“Istina, hrabrost i odlučnost su moj najveći vjetar u leđa u borbi za pravdu. Moja bol nije moja sramota. Ona je moja hrabrost.”

Midheta Kaloper Oruli, generalna sekretarka Udruženja žrtava rata Foča 92-95

“U cijelom međunarodnom kaznenom pravu nećete naći niti osminu sudske prakse koja obrađuje seksualno nasilje u odnosu na ono što se može naći u samo pet ili šest naših slučajeva zajedno. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je u pet godina stvorio više sudske prakse nego drugi međunarodni kazneni sudovi u posljednjih petsto godina.” Izjavila je to savjetnica za rodne zločine Tužiteljstva Haškog suda Patricia Sellers u dokumentarnom filmu “Kraj nekažnjivosti – seksualno nasilje pred Tribunalom”, koji je 2011. godine objavio Outreach program MKSJ-a.

Izjava Sellers ilustrira važnost koju je MKSJ poklonio istraživanju i sankcioniranju seksualnih zločina u ratovima devedesetih, u odnosu na dotadašnje međunarodno kazneno pravo. Do osnivanja tog suda, naime, seksualno zlostavljanje u ratu u međunarodnopravnoj praksi vrlo je rijetko sankcionirano. “Osnivanje MKSJ označilo je prekretnicu u razvoju međunarodnog prava primjenjivog na seksualno zlostavljanje počinjeno u oružanim sukobima”, konstatirala je Sabina Subašić Galijatović s Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu u svojoj knjizi “Zločini seksualnog zlostavljanja u BiH 1992-1995. u svjetlu teorija i prakse međunarodnog prava”, objavljenoj 2021. u Sarajevu.

O tom međunarodnopravnom, ali i civilizacijskom pozitivnom lomu koji je postigao Haški sud, svjedoči već i statistika u broju presuda MKSJ kojima su sankcionirani seksualni zločini: više od polovine optužnica pred Haškim sudom, od ukupno 161 podnesene, uključuju i optužbe za seksualne zločine: takvi su zločini kriminalizirani u 91 optužnici. Po državama zahvaćenima ratom na području bivše Jugoslavije, daleko najveći broj odnosi se na Bosnu i Hercegovinu: za zločine u toj državi podneseno je ukupno 127 optužnica, a od tog broja seksualni zločini sankcionirani su u 75. Za Hrvatsku je MKSJ podnio ukupno 17 optužnica, od kojih se seksualni zločini kriminaliziraju u pet, a za Kosovo je podneseno petnaest optužnica, s jedanaest u kojima su kriminalizirani i seksualni zločini. Ti podaci, osim što svjedoče o pažnji koju je Haški sud posvetio istraživanju seksualnih zločina, govore i o masovnosti te vrste nasilja u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije.

Pritom nikako ne treba zaboraviti da je seksualno nasilje u ratu jedan od najtežih oblika nasilja koji se uopće može preživjeti. “Ono je oružje, jer zadire u samu psihu osobe, u njezino fizičko i društveno biće. Takvim nasiljem osobu možemo dovesti do toga da se osjeća kao da je iskusila smrt, ali je osuđena da nastavi živjeti”, opisala je savjetnica za rodne zločine Tužiteljstva Haškog suda Patricia Sellers u spomenutom filmu “Kraj nekažnjivosti”.

Haški je sud već u svom prvom pravorijeku, presudi predsjedniku Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu kod Prijedora Dušku Tadiću, sankcionirao jezive seksualne zločine – i to kako nad ženama, tako i nad muškarcima. Riječ je o važnom i višestrukom presedanu u primjeni međunarodnog prava: osim što je presuda Tadiću prva presuda Haškog suda, kao i “prva sudska osuda politike ‘etničkog čišćenja’”, ona je i prva kojom je seksualno nasilje tretirano kao ratni zločin, ravnopravan zločinima kao što su pogubljenja, mučenja, premlaćivanja i teška zlostavljanja.

Na suđenju Tadiću, nasilniku i sadistu koji je ljudima osobno nanio jeziva zla u logorima za nesrbe Omarska, Keraterm i Trnopolje, silovanje je prvi put u povijesti humanitarnog prava navedeno kao zločin.  “Neće biti pravde ukoliko žene ne budu dio te pravde”, kazao je u govoru pred sudskim vijećem tužitelj koji je zastupao optužnicu protiv Tadića. Šokantna su bila svjedočenja žrtava i svjedoka na tom suđenju: bilo je to vjerojatno prvi put u povijesti da je javnost iz prve ruke, do najpotresnijih detalja, mogla čuti kakve je nezamislive patnje čovjek seksualnim nasiljem sposoban nanijeti svom bližnjem – ili, češće, svojoj bližnjoj. A to je bio samo prvi proces s takvim svjedočenjima. U tome je, bez sumnje, velika i nenadoknadiva zasluga Haškog suda: dao je glas žrtvama, omogućio im da pobijede strah i kažu što im se dogodilo.

Svjedok Halid Mujkanović, na primjer, posvjedočio je kako je Tadić bio prisutan kada je čovjek bio prisiljen drugome odgristi spolovilo. Svjedok Sulejman Bešić svjedočio je kako je, zajedno s drugim zatočenicima, bio prisiljen promatrati kada je vojnik mladom zatočeniku rekao: “Sad ću te natjerati da siluješ svoju mrtvu majku.” Bešić je posvjedočio kako su zatočenici na tu prijetnju reagirali pokušajem da pobjegnu iz zatočeničke prostorije. Ali, “drugi vojnik rekao je: ‘Sjedi i gledajte! Koji se bude mrdao, biće ubijen.’ Mi smo morali da gledamo”, svjedočio je Bešić. “Odjednom sam čuo pucanj, i pogledao sam kako je dječak pao pored svoje majke.” U kaznu od dvadeset godina zatvora, na koju je osuđen, Dušku Tadiću uvrštena je i odgovornost za te zločine.

Presuda Haškog suda Zdravku Muciću, Hazimu Deliću i Esadu Landži, zapovjedniku, zamjeniku zapovjednika i stražaru u logoru Čelebići kod Konjica, za zločine počinjene 1992. godine, još je jedna važna presuda Haškog suda, koji je njome uveo pravni presedan, proglasivši silovanje oblikom mučenja. Mucić, Delić i Landžo osuđeni su na devet, osamnaest i petnaest godina zatvora za silovanja žena i jezive seksualne zločine nad muškarcima, koje su neki od njih i osobno počinili: dokazano je, među ostalim, da je Delić brutalno silovao dvije žene, a Landžo je “jednom zatočeniku na genitalije stavio zapaljeni štapin”.

Haški je sud 10. prosinca 1998. donio presudu u još jednom procesu koji je proglašen povijesnim: Anto Furundžija, nižerangirani zapovjednik postrojbe HVO-a u srednjoj Bosni, osuđen je na deset godina zatvora na temelju optužnice koja je kriminalizirala njegovu nazočnost, u svojstvu zapovjednika, silovanju i teškom seksualnom zlostavljanju zatočenice. “Pretresno vijeće je zaključilo da je svjedokinja A podvrgnuta silovanju i teškom seksualnom zlostavljanju od strane optuženog B tokom ispitivanja koje je vodio Anto Furundžija. Optuženi B penetrirao je penisom u usta, vaginu i anus svjedokinje A. Silovanja i seksualno zlostavljanje počinjeni su javno; pripadnici ‘Džokera’ gledali su i tiskali se oko otvorenih vrata ostave. Smijali su se onome što se događalo”, navodi su iz sažetka presude Furundžiji.

“Pretresno vijeće je zaključilo da je svjedokinja A od strane  optuženog B pretrpjela tešku fizičku i duševnu bol, uz javno poniženje, djelima koja predstavljaju

povredu njenog dostojanstva i seksualnog integriteta. Vijeće je zaključilo da Anto Furundžija nije lično silovao svjedokinju A, ali njegovo prisustvo i njegovo nastavljanje ispitivanja ohrabrili su optuženog B i znatno pridonijeli krivičnim djelima koja je počinio. Furundžija je proglašen krivim za pomaganje i podržavanje povreda protiv ličnog dostojanstva, uključujući silovanje”, navodi se u presudi.

Usprkos tim prijelomnim procesima, najvažnije suđenje kojim je Haški sud sankcionirao seksualne zločine jest suđenje Dragoljubu Kunarcu, Radomiru Kovaču i Zoranu Vukoviću, zapovjednicima Vojne policije Vojske Republike Srpske u Foči. Ta su trojica osuđena na 28, 20 i 12 godina zatvora za – prva dvojica – silovanje i porobljavanje žena, a Vuković – koji je silovao djevojčicu od petnaest godina – silovanje. U presudi, izrečenoj 22. veljače 2001, silovanje i porobljavanje prvi put u povijesti proglašeni su zločinom protiv čovječnosti.

“Ono što sveukupni dokazi nedvojbeno pokazuju jeste što sve ličnost sklona kriminalu može, u ratnim vremenima, učiniti bespomoćnom civilnom stanovništvu”, pročitala je predsjedateljica sudskog vijeća, sutkinja Florence Mumba, izričući presudu Kunarcu, Kovaču i Vukoviću.  Dokazi na suđenju nedvojbeno su pokazali da su ta trojica osobno silovali žene i držali ih ropkinjama, te omogućavali i podržavali takvo ponašanje, koje je preraslo u teror.

“Trojica optuženih nisu samo slijedili naređenja, ako su takva naređenja uopšte postojala, da siluju muslimanske žene. Dokazi upućuju na njihovu slobodnu volju”, kazala je sutkinja Mumba. “Među zatočenim ženama i djevojkama, bila je i jedna djevojčica kojoj je tada bilo samo 12 godina. O njoj se više nije ništa čulo od trenutka kada ju je jedan od optuženih prodao. Žene i djevojke su bile posuđivane ili ‘iznajmljivane’ drugim vojnicima isključivo u svrhu uništavanja i zlostavljanja. Neke od žena i djevojaka držane su u ropstvu mjesecima”.

Sudsko vijeće konstatiralo jeda Kunarac, Kovač i Vuković “ne ulaze u kategoriju političkih ili vojnih pokretača koji stoje iza sukoba i strahota”, ali i naglasilo kako “ne prihvata da zbog nižeg ranga ili podređenog položaja neko treba biti pošteđen krivičnog gonjenja”. “Politički vođe i ratni generali ostaju bez svoje moći ako obični ljudi u ratu odbiju vršiti krivična djela. Oportunisti koji se ne obaziru na zakon ne trebaju očekivati milost, bez obzira na to koliko su po položaju nisko u komandnom lancu. Dapače, ovom prilikom treba reći da ni u mirnodopsko ni u ratno vrijeme časni ljudi ne zlostavljaju žene”, zaključila je sutkinja Mumba.

Ključnim proceduralnim alatom koji je sudskim vijećima Haškog suda omogućio da dobiju vjerodostojna svjedočenja, a tužiteljima da dokažu seksualne zločine, pokazalo se pravilo 96 Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Usvojeno vrlo rano, još 11. veljače 1994, propisalo je da svjedočenje žrtve seksualnog delikta ne treba dodatnu potkrepu, kao i da se pristanak žrtve ne može upotrijebiti kao obrana ako je žrtva bila izložena nasilju ili prijetnji, ili je imala razloga vjerovati da bi netko drugi mogao biti tome izložen, u slučaju da odbije što nasilnik traži.

I žrtve su odlučile svjedočiti. “Žene su pokazale nevjerojatnu hrabrost. Silovanje je najintimniji zločin, a vi sjedite u sudnici preko puta osobe koja vas je silovala”, ilustrirao je hrabrost potrebnu za svjedočenje bivši zamjenik haškog tužitelja David Tolbert. Potvrdila je to i Florence Mumba, predsjedateljica sudskog vijeća na suđenju Kunarcu, Kovaču i Vukoviću: “Mnogo žena svjedočilo je na otvorenoj sjednici, naročito u predmetu Kunarac. Odlučile su reći istinu, jer su htjele da pravda bude zadovoljena, ali i zato što im je Pretresno vijeće omogućilo otvorenu platformu da svijetu kažu što im se dogodilo”.

Valja, pri svemu, upozoriti i da je Haški sud potaknuo posebnu vrstu istraga seksualnih zločina, koje nisu nalikovale doznavanju detalja u dotad standardnim kriminalističkim istragama. “Ovo su morale biti vrlo, vrlo specifične istrage, koje su se morale voditi diplomatski, senzibilno i s naročitim poštovanjem žrtava”, opisao je šef Operativnog odjela Tužiteljstva Haškog suda Bob Reid. Također, Haški sud uspio je savladati “nevjerojatnu i obehrabrujuću noćnu moru”, kako je savjetnica Haškog suda za podršku svjedocima Wendy Lobwein opisala teškoće pri osiguravanju podrške žrtvama i svjedocima, te organizacije njihova sigurnog i koncentriranog svjedočenja pred Haškim sudom.

Nedvojbeno je, dakle, da je Haški sud donio povijesne presude kojima je silovanje u ratu proglasio ratnim zločinom. Sabina Subašić Galijatović u svojoj knjizi konstatira

kako je taj sud “utemeljio operativne postupke i pravne presedane koji su izmijenili postojeće pravne okvire u procesuiranju zločina seksualnog zlostavljanja”, pa je tu vrstu nasilja gonio “kao povredu svih oblika zločina iz Statuta MKSJ”. Povrh toga, “dao je i novu definiciju” nanošenja teških patnji ili ozbiljnih povreda tijela ili zdravlja, “konstatujući da povrede tijela i zdravlja uključuju i moralnu, a ne samo fizičku patnju”. MKSJ, također, dao je i “značajan doprinos u uključivanju djela seksualnog zlostavljanja u kvalifikaciju teških duševnih i tjelesnih povreda iz Konvencije o genocidu”.

Usprkos svemu tome, dodaje Subašić Galijatović, u praksi MKSJ “neka od ključnih djela koja su omogućavala da se zločini seksualnog zlostavljanja sagledaju u cijelom svom opsegu, kao što je slučaj sa porobljavanjem i prisilnim trudnoćama, ostala su nedovoljno obrađena ili im uopće nije bila posvećena pažnja”.

Sud također, tvrdi Galijatović, “nije u dovoljnoj mjeri osudio zločine seksualnog zlostavljanja s obzirom na razloge njegovog osnivanja – kažnjavanje najtežih djela i počinilaca visokog ranga. Nije sagledan opseg seksualnog zlostavljanja niti je okvalifikovan na način da se kriminalni fenomen sagleda jasno. Ova djela su suđena kao pojedinačni događaji u različitim teritorijalnim cjelinama, ali nisu u dovoljnoj mjeri povezana sa generalnim kontekstom zločina počinjenih u BiH”.

Preciznost tih kritičkih ocjena postaje i dodatno očitom ako se zna kakav je odnos prema zločinu i zločincima tridesetak godina kasnije: činjenica da se neki od haških osuđenika za silovanja i porobljavanja žena usuđuju i danas otvoreno prijetiti žrtvama, tek je sitan detalj u općem veličanju ratnog nasilja i njegovih počinitelja kojemu u stanovitoj mjeri svjedočimo na području cijele bivše Jugoslavije, ali u Republici Srpskoj i Srbiji naročito. Pritom, nažalost, sve se lakše i češće zaboravlja patnja u kojoj su žrtve prisiljene neprestano živjeti; patnja koju je jedna od njih opisala ovom rečenicom: “Mislim da čitav moj život, neke misli ili neka bol koju sam osjećala i koju još uvijek osjećam, nikad neće nestati.”

FELJTON

Boris Pavelić
Autor 2.7.2022. u 09:46