SJAJ I BIJEDA MALDIVA

tačno.net
Autor 11.1.2014. u 20:24

SJAJ I BIJEDA MALDIVA

 Foto: Progecta

Na otoku Male, kako se ujedno zove i glavni grad Republike Maldivi u Indijskom oceanu, na malom prostoru, živi oko 120.000 ljudi. Stariji domoroci  pričaju da prije 20 godina ovdje nije bilo ni jedne zgrade koja je bila viša od dva kata. Danas niču novi neboderi gdje god se za njih nađe mjesto. Otok zbog toga djeluje kao minijaturni Manhattan, gdje nema parkova, ali ima bezbroj motocikla i ljudi. Oni spavaju u dvosobnim, minijaturnim stanovima na višekatnim krevetima, što plaćaju po 2000 dolara, ili u sobicama u najzabačenijim područjima, bez prozora, bez WC-a i bez svježeg zraka. Eto, tako stanuju radnici iz Bangladeša. Ponekad bi Hussein posjetio svoje prijatelje na drugom otoku, ali mu za prevoz čamcem nedostaje 50 pfeninga, koliko košta prevoz.

Otok Male je u rukama narko dilera. Heroin je tu jeftin i lako se do njega  dolazi, poteban je samo kratak razgovor sa pomoćnicima,  bivšim trgovcima droge. Čim se zađe u pozadinu zgrade, već se susreću na stepenicama ljudi mršavi kao kosturi, praznog pogleda i bez prave budućnosti, koji „Brown Sugar“ u alufolijama zagrijavaju za inhaliranje. Ni te trgovce droge nije teško naći, većinom su po kafićima gdje otvoreno pričaju o svojoj trgovini, bez straha od policije.„Braun šećer“ je najnekvalitetnija droga, a uvozi se iz Pakistana i Avganistana. Procjenjuje se da je na tim otocima više od 30% mladih ljudi ovisno od droge. Dileri iz Šri Lanke dovozili su 90-tih godina drogu u Male i prodavali po najnižoj cijeni, i tako stvarali svoje buduće mušterije. I političari  pred izbore dijele drogu i tako kupuju glasove.

U toj  državici žive isključivo muslimani. Po njihovom zakonu tu ne mogu ni kršćani ni hindusi dobiti državljanstvo. Dok su u Maleu, gdje stanuju domoroci, svinjsko meso i alkohol zabranjeni,  u turističkim ponudama nema nedostataka svinjske šunke i bogatih vinskih podruma gdje se lageruje  i po 5000 flaša vina za rezervu. Većina turista dolazi iz Kine i bogataši iz Rusije koji u gotovu plaćaju svoje aranžmane 10.000-20.000 dolara. U mnogim hotelima se ograničava broj tih turista, jer zbog njih domaćini ne žele izgubiti goste iz zapadnih zemalja. Pri kraju mjeseca posta ramazana dolaze milijarderi iz arapskih zemalja. Oni rezerviraju cijeli otok za sebe, da na miru mogu uživati.

Na tom otoku je razlika između bogatih i siromašnih neopisivo velika. Tu razliku je pokušao smanjiti prvi demokratski izabrani predsjednik Maldiva Mohamed Nasheed od 2008.-2012. On je dozvolio turistima na otoku noćenja kod domorodaca, nabavio je brojne brodove, uveo je zdravstveno osiguranje, zaštitu za žene, prisilio je bogate vlasnike hotela da plaćaju porez i pojačao kontrolu za zaštitu klime, zbog čega je na konferenciji za zaštitu klime u Kopenhagenu 2009. bio  dočekan kao velika zvijezda. Danas je taj slavljenik na kraju svojih političkih snaga. Prije nekoliko tjedana izgubio je na izborima sa 49 prema 51%. To što se prezentira kao demokracija je samo farsa.  Izbori nisu protekli na korektan način. Počelo je u februaru 2012. Opozicija i vojska pripremili su puč protiv Nasheeda. Vojska je otkazala poslušnost. U septembru 2012. pod internacionalnim pritiskom došlo je do novih izbora. Nasheed je više puta bio  izabran, ali svaki puta su izbori poništeni. Čak je policija uhapsila njegovog voditelja izbora, i pučem postavila Abdulla Yameena, polubrata dugogodišnjeg diktatora Gayooma. Izbori su održavani sve dok stara banda nije uspjela doći na vlast.  Onda je Nasheed Mohamed biračima rekao da je bolje da priznaju tu novu vladu. Njegova prošlost bila je strašna: bio je u zatvoru 6 godina, od toga je 18 mjeseci izdržao u tamnici, bio mučen i prebijan. Zbog toga i danas mora nositi korzet na leđima. Novi diktator i njegov potpredsjednik uvode povratak smrtnih kazni i bičevanje žena po Šerijatu. Potpredsjednik je poznat po tome što je nekad ranije jednom zatvoreniku pri mučenju polomio kičmu.

Dok na Maldive svakog trena slijeću turisti, otokom vlada strah i trepet novog diktatorskog sistema. Još nisu počela masovna hapšenja, ali svako ko malo duže razgovara sa žrtvama novog diktatora, osjeća strah povratka režima. Tako je i jedna kritički raspoložena novinarka samo zahvaljujući slučajnosti izbjegla tragediju kad ju je na stepeništu njene kuće simpatizer režima pokušao ubiti željeznom štangom. U međuvremenu su njene slike i slike njenog sina objavljene putem interneta. I karikaturist bivšeg predsjednika bio je više puta hapšen i mučen. Poslije izgubljenih izbora pobjegao je u Šri Lanku. Tu su i ljudi kao što je Mohamed Naseen čiji život je uništila Gayoomova diktatura. Bio je u zatvoru od 1997. do 2003. I on kao i bivši predsjednik Nasheed pati od bolova zbog mučenja u zatvoru. Taj 50-godišnjak ne vidi i ne može svaku rečenicu dovršiti jer ga pamćenje izdaje. „Mučenja su bila svakodnevna“, kaže Naseen. „Mene su zavezali na jednu kokosovu palmu i cijeli dan me tukli. Onda su me polili vodom punom šećera i čekali dok su me mravi prekrili kao tepih“. Kaže da su čuvari i mučitelji zatvorenika bili kreativni: „Doživio sam da su 20 ljudi u jednoj maloj zatvoreničkoj komori zavezali lancima jednog za drugoga. Tri tjedna, dan i noć, morali su to izdržati. Jednoj ženi polijepili su friško lišće po cijelom golom tijelu, a zatim pustili stado gladnih koza  na nju da lišće pojedu i nju izgrizu“.

Prošle godine  Naseen je snimio  zatvorske žrtve i snimak objavio na internetu. Na webstranici „Uncuffed mv“, u prevodu „Oslobođen“, jedan čovjek priča da je tri mjeseca bio obješen na palmu. Drugi zatvorenik je morao više dana izdržati u plehanoj šupi  pregrijanoj od sunca, i udarce jednom džepnom lampom po licu, dok mu jedna strana lica nije deformirana.

Mnogo toga desilo se na „saslušavajućem“ otoku Dhoonidhoo, samo par kilometara udaljenom od Malea. Na tom otoku je saslušavan i mučen i bivši predsjednik Nasheed. Kad je izabran za predsjednika, prvo što je zabranio, bilo je mučenje po zatvorima. Sad kad je izgubio na izborima, ponovo funkcioniraju mučenja po starom sistemu. Eto, to je raj za turiste tik pored pakla za radničku klasu. A sve to me nešto podsjeća na Goli Otok…

O, kako je lijepo živjeti u demokratskoj zemlji! Ipak, moramo biti beskrajno zahvalni što imamo sreću da živimo u slobodi.

Janja Zec

tačno.net
Autor 11.1.2014. u 20:24