Vanja Šunjić: Ljuta sam na svoje vršnjake što još nemaju hrabrosti, da pitaju svoje očeve za šta su se to oni borili

Povezani članci

• Kultura sećanja kao jedini izlaz: Ne gradi se kuća na masovnoj grobnici
• Adnan Bratić: Na mladima ostaje da se izbore za vrijednosti zapadne civilizacije
• Jasmin Agić: Država mora brinuti o nezavisnim medijima
• Negiranje genocida:” ne spominje genocid u Skupštini Republike Srpske”
• Narativi o prošlosti
• Hana Ćurak: Epizode o pomirenju

Novinarka i književnica, Vanja Šunjić govori za Tacno.net o kulturi sjećanja, poricanju zločina, te zakonu o zabranu negiranja genocida i zločina koji su potvrđeni pred domaćim i međunarodnim sudovima.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Koliko je za BiH važna priča o kulturi sjećanja? Može li BiH naprijed dok se ne suoči s prošlošću?

Kultura sjećanja je jako važna u našem poratnom društvu. Kažem našem, uprkos svjesnosti da je plural u ovom kontekstu nemoguć i da egzistiramo kroz tri etno-nacionalne zajednice, koje imaju svoje post-istine, plus šačica nas ostalih, koji nismo sporni ostatak prošlosti, nego smo oni koji zahtijevaju drukčiju viziju budućnosti. Sve dok se ne suočimo s prošlošću, odnosno dok se ne vratimo u tačku iz koje je sve krenulo naopako, vrlo teško da možemo naprijed. I dalje je sveprisutna potreba negacije, guranja pod tepih ili relativizacije svega onoga što se desilo devedesetih, pa i ranije, i to se radi kako na institucionalnom nivou, tako i kroz obrazovni sistem, kulturu življenja, subkulturu i nešto što se zove prihvatljivo ponašanje, ili prihvatljiv stav. Trenutno živim na najmanje tri adrese u Bosni i Hercegovini i vrlo je zanimljiva, ali i tužna percepcija istih stvari na različitim mjestima. Sve dok ne usaglasimo istoriju, historiju i povijest, plašim se da nećemo naprijed, a nažalost, to se neće desiti skoro, jer vladajućim elitama ne odgovara ta vrsta suglasja. Dok god smo getoizirani po etno-nacionalnoj pripadnosti, njihova moć u manipulativnom prostoru je veća, a opstojnost stabilnija i daće sve da ne dođe do preispitivanja politike sjećanja i drukčije interpretacije historijskih narativa.

 Dobar dio svog rada posvetili ste kulturi sjećanja, koliko je ta tema teška za mlade ljude?

Da. Baviti se kulturom sjećanja na našim prostorima je valjda najveći usud, ali i privilegija i odgovornost. Dvije godine sam bila polaznica Škole za kritičko mišljenje, koju organizuje Centar za kritičko mišljenje iz Mostara. Jedva čekam da se sredi situacija s pandemojom i da se u školu vratim u nekoj drugoj ulozi. Predavači i predavačice koje sam upoznala na tim predavanjima u potpunosti su iskristalisali moje novinarske i akademske, u konačnici i moralne norme, jer nakon što sam čula njihove priče, neprihvatljivo i nepristojno mi je bilo da se bavim bilo čim drugim.

Ljuta sam na svoje vršnjake što još nemaju hrabrosti, ili volje da pitaju svoje očeve za šta su se to oni borili. Bez ikakvog propitivanja, prihvataju stavove zasnovane na emocijama, a ne na činjenicama, a identifikacija, pa makar i sa onima sa pogrešne strane, budi empatiju. Od mitova mladi ljudi grade subkulturu i ta ikonografija je prisutna u njihvom načinu ponašanja, promišljanja, stilu odijevanja, pa ako hoćete i govoru mržnje prema drugima. Potpuno mi je šizofreno kad vidim da mlada osoba nosi majicu na kojoj piše Kninska krajina, a za sve godine školovanja nije znala pokazati Knin na karti. Vjerovatno ni dan danas ne umije.

Za razliku od te većine, u svojoj doktorskoj disertaciji ja sam odabrala da se bavim onom manjinom, koja je na margini, bavi se kulturom otpora, kritički promišlja i bez obzira što nema nikakvu fizičku vezu sa Jugoslavijom, osjeća se dijelom tog prostora i identitetskog koda uspostavljenog kroz jezik, kulturu i umjetnost.

Je li vas ljuti što strane fondacije višu brinu o kulturi sjećanja nego državne institucije?

Nakon što smo Jugoslaviju izgradili radnim akcijama, dopustili smo da nas stranci uče timskom radu, pa valjda je za očekivat da nas uče i kulturi sjećanja. Državne institucije generalno ne zanima kultura, to vidimo na slučaju Zemaljskog muzeja i mnogih drugih institucija. Ukoliko želite biti dijelom političke scene, jedina kulturna odrednica koja vam treba jeste etno-nacionalni identitet. Po nacionalnom ključu i političkoj podobnosti se sve bira, pa onda nije ni čudo što je naš politički establišment nesvjestan šta znači kultura u pravom smislu riječi. Kao građanku ove zemlje, koja koristi svoje biračko pravo i na svakim izborima samo pokušava da glasa za manje zlo, to me jako ljuti i vrijeđa.

Da biste se bavili Balkanom, morate biti dovoljno daleko od njega. Balkanologija, moj studij, postoji tek u Ljubljani. Otud valjda potreba, interes, ali i hrabrost stranih fondacija da se bave kulturom sjećanja. Budući da sam ja odrasla u etnički čistoj sredini, prije desetak godina smo moj prijatelj i ja, zahvaljujući jednoj italijanskoj fondaciji, otišli iz našeg sela Petrova na kamp u Miričinu. Nas dijeli samo rijeka Spreča, a mi smo prvi koji su poslije rata prespavali tamo. Tada je to bio skandal, ali još tužnije je bilo vidjeti istinski strah u očima naših staratelja.

Jedna strana će uvijek tvrditi da je briga stranih fondacija o kulturi sjećanja ubleha, pomoću koje stranci peru pare preko napaćenog balkanskog naroda. Uostalom, postoji  takva teorija i o ratu, da su oni došli, kako bi se obogatili. Svjesna sam određenih malverzacija u NGO i nezavisnom sektoru, ali to se nažalost uglavnom odnosi na onaj dio koji se bavio infrastrukturalnom obnovom. Ono što je urađeno po pitanju socijalne integracije je od nemjerljivog značaja.

Zalažete li se za zabranu negiranja genocida i zločina potvrđenih pred međunarodnim sudom u Hagu?

 Apsolutno. Ali, i dalje vjerujem da postoji neki prosvjetiteljski momenat u svemu tome, prije zakonskih regulativa. Istina, njih bih dosljedno upotrebljavala kad su u pitanju političari i njihovo negiranje genocida. Trenutno sam dio jedne radne grupe koju čine sjajni ljudi iz Srbije, poput prof. Dinka Gruhonjića, Nemanje Stjepanovića, Vladimira Miladinovića i novinara i novinarki koji žele izvještavati o ovim temama. Porazno je da smo samo kolega Ljupko Mišeljić i ja iskazali interesovanje za ove teme, kao prekodrinski drugari.

Ponovo smo otvorili priču o tome kako govoriti o genocidu u Srebrenici a ne biti napadan i ne gurati prst u oko negatorima, nego ih na suptilan način kroz umjetnost i ljudske priče suočiti sa onim što se dešavalo u Srebrenici i svim drugim mjestima (iako se ja i dalje zalažem za to da se stvari neprikosnoveno moraju nazivati njihovim imenima), ali kroz neku drugu formu.

Koliko je vama kao spisateljici inspirativna priča o suočavanju s ratnim zločinima?

I kao spisateljici i kao magistri sociologije ova tema mi je izrazito zanimljiva, a još zanimljivija mi je negacija istih te moć i potreba jedne etno-ideologije da pomoću mitova već decenijama, kroz nasilnu i ružnu retoriku straha, mržnje i (samo)viktimizacije obmanjuje nadolazeće generacije, bez imalo odgovornosti, uprkos činjenici da nas kult žrtve čini zlim.

Važno je kroz umjetnost progovarati o kulturi sjećanja. Na Balkanu postoji čitav spektar umjetnika i umjetnica koji komemoriraju ljudske sudbine i čiji rad izaziva bol, ali i čišćenje. Međutim, ti ljudi su skrajnuti i nisu popularni kao oni drugi, koji se bave revizionizmom i učvršćivanjem nacionalnih identiteta. Upravo zbog toga je važna nezavisna scena i nadam se da će ti sjajni ljudi u jednom trenutku istinski dobiti prostor koji zaslužuju. To odlično rade Darko Cvijetić, Jasmila Žbanić i mnogi drugi. Zahvaljujući srpskom reditelju Ognjenu Glavoniću i njegovog igranom filmu Teret, nemali broj mladih ljudi u Srbiji, ali i BiH prvi put se susreo sa zločinima koji su činjeni na Kosovu i počeo se interesovati za njih. Te informacije gotovo da ne postoje u mejnstrimu.

Osobe koje se suoče s presudama međunarodng suda pravde u Hagu, suočeni su s brojnim prijetnjama, mržnji koju fabriciraju mediji.. kako sve to podnosite?

Stalno sam izložena govoru mržnje na društvenim mrežama i u realnom životu, no to mi je samo indikator koliko posla još ima. Važno je da masovni mediji počnu učestvovati u procesu detraumatizacije i deviktimizacije ovih društava, da afirmišu kulturu sjećanja naspram kulture zloupotrebe sjećanja, i da konačno progledaju izvan svojih skučenih etno vizura. Ovo što mi radimo je i dalje margina.

Živite i radite u Sarajevu, koliko je za Sarajlije, vaše prijatelje, važna priča o suočavanju s prošlošću?

 U Sarajevu je situacija mnogo bolja nego u ostatku BiH, ili je bolja u krugovima u kojima se ja krećem.

Sarajevo, osim što ima istinske junake poput Karima Zaimovića, ima i institucije koje se na jedan vrlo ozbiljan način bave kulturom sjećanja. Za razliku od Sarajeva, tamo gdje sam ja odrastala, u nedostatku herojstava, podliježemo mitomaniji, pa je Spomenko Gostić, maloljetni dječak koji je bio mobilisan u ratu heroj, dok niko ne postavlja pitanje otkud maloljetno dijete u ratu. Pritom, Spomenka porede s majorom Tepićem, a ne recimo sa Boškom Buhom.

Ovaj program se realizuje u saradnji sa  Fondacijom Friedrich Ebert