Adnan Bratić: Na mladima ostaje da se izbore za vrijednosti zapadne civilizacije

Adnan Bratić
Autor 1.7.2019. u 15:23

Adnan Bratić: Na mladima ostaje da se izbore za vrijednosti zapadne civilizacije

Albert Camus je davne 1942. godine pisao o Meursaultu. Tom ravnodušnom liku, koji nema ni ime, koji se ne obazire na taj lažni prikaz svijeta, te koji zbog toga i strada. Taj lik, kao reprezentacija tzv. „pieds-noirs“, odnosno „crnih stopala“, francuskih civila koji su živjeli u kolonijalnom Alžiru, te ostatku Sjeverne Afrike, kao što su Maroko i Tunis, te koji su, kao takvi, imali razne privilegije, za razliku od domorodnih Arapa i Berbera te regije koju zovemo Magreb, je nama interesantan, bez obzira na to koliko se on nama činio nekim anti-herojem, osobom koja zaustavlja napredak svog društva, te osoba koja je, po nama, „crna ovca koju trebamo odstraniti od ostatka stada“. Iz istog razloga nam se sviđaju i likovi kao što su Harry Heller iz Hesseovog „Stepskog Vuka“ te Josef K. iz Kafkinog „Procesa“. Ti ljudi predstavljaju nas; neku srednju klasu, dovoljno svjesna da zna šta se dešava i da je ovo sve dio nekog korumpiranog sistema, ali nemoćna pred njim.

I mi smo kao i oni; posmatrači. Gledamo na naše društvo, sa neke više, ali opravdane tačke. Gledamo ih sa prezirom. Gledamo ih kako se svađaju na ulicama, radi neke nevažne novosti, vezane za politiku države koju nikada nisu vidjeli u životu, a koja im čini medvjeđu uslugu. Sa prozora naših kuća i stanova, jer nas je stid proći blizu njih. Primjećujemo nešto. To nije mješovita skupina ljudi po starosnoj dobi, to je skupina starih, konzervativnijih ljudi, i djece.

Djece, koja su podijeljena oko te tematike. Neki tu sjede i posmatraju, kao i mi, nemoćni. Neki se svađaju i glasniji su od starijih; hvale se svojim neznanjem. Neki pokušavaju prekinuti tu svađu. Neki samo ignorišu to; da li znaju išta o tome, ili ne, niko ih ne želi pitati. Iskreno, i ne moraju. Ta podijeljenost je uništila bilo kakvu šansu bilo kakve akcije kod mladih. Još se pitamo koja nova grupa bi trebala nastati, od tih raznih grupa koje već postoje.

Mi ih gledamo sa prozora, kao introvertne osobe koje ponekad bace pogled na te ekstroverte koji samo posjeduju moć govora. Doduše, neki nisu samo govornici. Prozvali su sami sebe i umjetnicima, te pjevačima. Jedni drugima šaraju kuće, trgove i religijske ustanove sprejem. Pišu nacionalističke poruke, crtaju simbole kojih bi se i najveći borci prošlog rata postidili. Bez cilja. Bez opravdanog cilja, ako se kao cilj računa „novi rat“. Pjevači su, ako se „bojne pjesme“ računaju kao dio muzike. Primjećujemo i da se njihove poruke ne razlikuju od poruka tih staraca. Identične. Slovo po slovo, riječ po riječ. Kao da je njihov vokabular samo sastavljen od riječi „ubij“, „zakolji“ i „velika“ (ovo „velika“ se, naravno, odnosi na iredentističke ideje te ranije spomenute elite). Kao da su ih ti starci učili samo tome. I, naravno, negiranju ostalih i, ako ne dobrovoljnom, onda prisiljenom, ljubavlju prema svom. Iako ogroman dio i ne zna šta da računa pod to „svoje“.

Rijetko ko u Srbiji razmišlja o Srebrenici, Prijedoru, te Sarajevu. Ako išta, većinom slušaju vijesti koje im prenose potplaćene radio-televizijske kuće. Rijetko ko u Republici Srpskoj misli o zločinima u Bijeljini, Višegradu i Nevesinju. Ako išta, samo pričaju o odvajanju Hrvata i „Muslimana“ te uništavanja te bivše multietničke države zvane Jugoslavija; kontradiktorno, oni svoju željenu državu zovu i „Velika Srbija“. Rijetko ko i u Hrvatskoj priča o ratu. Ako išta, dodaju razna priznanja nekadašnjim rukovodiocima Nezavisne Države Hrvatske, koja, kao što kažu i za Sveto Rimsko Carstvo, nije bila ni „nezavisna“, niti „država“, a kamoli „Hrvatska“, te javno dočekuju ljude koje mi zovemo „zločincima“ a oni „herojima“. Mladi aplaudiraju u neznanju; skoro niko od njih nije čuo za Jasenovac, a kamoli Dretelj ili Heliodrom. Doduše, mene najviše čudi taj stvarno nizak postotak samospoznavanja kod nas. Da u BiH niko nije čuo za logor „Stadion“ u Bugojnu, niti za masakr u Kravici, to mi nije jasno; čak personalno znam osobe koje, ne samo da ne znaju za takve slučajeve, nego ih nekada i negiraju. To su članovi takozvane „generacije X“, ili „milenijalci“. Milenijalci, koji, u vremenu Interneta i informacija nisu informisani o tim događajima, propagirajući treću verziju jedne priče koja je unikatno komplikovana i tužna.

Kao da se iskaljavalju nad drugim skupinama zbog neke dnevne frustracije. Kao da im je za sve kriv neko koga personalno ne znaju. Ali, tako su im rekli „oni s vrha“, kažu, pa misle da moraju pratiti sve.

Ili, u stihu Stevena Wilsona, vođe benda Porcupine Tree: „The music of rebellion makes you want to rage/ But it’s made by millionaires who are nearly twice your age“, iz pjesme „The Sound Of Muzak“.

Neki pričaju viceve o toj tematici, i to previše. Kažu da tako olakšavaju bol, ali mi se sve više i više čini da nije tako. Neki koriste tu tematiku kao sredstvo postizanja virtualne popularnosti, koristeći te pokolje i logore samo kao trend, inače ne mareći za takve stvari uopšte. Kao takvi, oni sami po sebi dokazuju da nemaju karakter, niti volju za učenjem. Tu stvar koriste i kao nekakav „dokaz“ njihove privilegije, efektivno postavljajući same sebe kao elitu njihovih lokaliteta. Sve to, znajući, ali polovno, da to nema apsolutno nikakvo značenje za njih, te ni za sve žrtve o kojima oni „brinu“. Ako ne znaju, to negiraju. Radi personalnog uspjeha. Ako se to može nazvati „uspjehom“.

Neki jednostavno šute, bilo da znaju o tome, ili da ne znaju, radi straha od nekog metaforičkog linča. Strah koji su njihovi roditelji iskusili se uvlači u njih, prisiljen riječima „ubistvo“ i „klanje“, te rečenicama kao „Naći ćemo te mrtvog u kanalu“. Taj strah ubija samopouzdanje te mlade osobe, tog mogućeg borca za pravdu, budućeg revolucionara… A neki su i javni o tome. Javno iskazuju svoje mišljenje o ratu, te nacionalističkoj i kvazi-ratnoj politici ovog područja. Javno se trude da pomognu drugima koliko mogu. Ako mogu, naravno. Neki od njih i završe kao žrtve sistema. Ti mladi ljudi nam vraćaju vjeru u ljudski rod. U Homo sapiensa, odnosno „razumnog čovjeka“. Brišu sve izmišljene granice radi širenja poruke optimizma, a ako ne optimizma, optimističkog realizma.

Što se tiče mira, rijetko ko voli ovaj mir, ako se ovo može nazvati „mirom“. Samo ljudi sa specijalnim privilegijama, vole ovakvu situaciju. Većina ostalih pokušava ili pogoršati, ili poboljšati trenutačnu situaciju.

I tu smo mi, kao mješavina Meursaulta, Hellera i Josefa K.; nekada i Ahmeta Šabe iz romana „Tvrđava“ Meše Selimovića, te i Ahmeda Nurudina iz djela „Derviš i smrt“. Posmatrači. Gledamo svijet kao neku podijeljenu supstancu. Kao jedna priča sa mnoštvo ljudi koji žele biti glavni likovi i heroji te priče. Rijetko ko da želi stati i razmisliti šta radi. I to nije samo trenutačno. Već odavno gledamo tu podijeljenost. Podijeljenost ne samo po religiji i etničkoj pripadnosti, nego i po karakteru. Većinom po karakteru. Ako ga neki imaju. Od mladih nogu ih uče da mrze, a, kada mrze, onda podržavaju  te branioce. I sve u krug. Unatoč tome, neki znaju šta rade i koriste njihovo legalno pravo glasa u dobrotvorne svrhe. Neki su se okrenuli od tog puta unazad, te pošli naprijed, i njima sve pohvale.

Naravno, ovdje možemo postaviti mnoštvo pitanja, ali je meni, personalno, ovo glavno pitanje koje moramo postaviti: ako na mlađima svijet ostaje, možemo li znati – na kojoj vrsti mlađih?

Adnan Bratić
Autor 1.7.2019. u 15:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija