Azra Berbić: Nove generacije moraju da se suoče sa prošlošću bez rezerve i kalkulisanja

Amer Bahtijar
Autor 24.11.2020. u 12:45

Azra Berbić: Nove generacije moraju da se suoče sa prošlošću bez rezerve i kalkulisanja

Azra Berbić je diplomirala pravo na Univerzitetu u Zenici. Aktivistkinja Centra za postkonfliktna istraživanja iz Sarajeva i dopisnica Balkan Diskursa. Aktivna je u organizacijama Oštra Nula iz Banje Luke i Narko Ne iz Sarajeva.

Za Tacno.net govori o kulturi sjećanja, govoru mržnje u javnom prostoru.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Dvedeset pet godina je prošlo od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koliko smo se udaljili od rata, i da li je u Dejtonu po vama zaista dogovoren trajni mir ili dugoročno primirje?

Komentarisala sam na godišnjicu kako mi se čini da Daytonski mirovni sporazum kao uspjeh jedino istinski slavi međunarodna zajednica ali ne i građani i građanke Bosne i Hercegovine. Naravno uspjeh je kada se okonča bilo koji sukob u kojem ispaštaju obični ljudi. Međutim, bojim se da sam sporazum nije postavio dobre temelje za zdravo pomirenje. Baš suprotno, sam ustav koji je dio tog sporazuma dijeli nas i diksriminatoran je, da ne spominjemo sve druge nametnute i vještačke torove u koje nas stavljaju. Mir nije samo odsustvo sukoba i rata, on je mnogo više od toga. Mir je odsustvo nepravnde, fašizma, sigurna i stabilna zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Mir je radno mjesto na kojem nema mobinga i ugnjetavanja. Mir je efikasan sistem socijalne zaštite, efikasan zdravstveni i obrazovni sistem. Bojim se da nam ništa od navedenog nije postavljeno na zdravim temeljima a i ti postojeći temelji su nagriženi korupcijom i nepotizmom. Dvadeset i pet godina poslije da živimo odsustvo rata ali ne i istinski mir i slobodu, svezani smo u luđačku košulju iz koje se ne uspijevamo izvbaviti jer nismo stekli praksu da se borimo za mir i slobodu.

Kako vrijeme prolazi govor mržnje je sve prihvatljiviji? Koje praktične posljedice tog govora mogu biti po sve nas?

Posljedice su, posebno posljednjih godina sve vidljivije. Svjedoci smo posljednjih godina da je širom BiH porastao broj pristalica koji/koje podržavaju ekstremističke modele ponašanja i djelovanja a što je najstrašnije oni koji slijede takve “ideale” najčešće su mladi ljudi. Nažalost, sve je prihvatljivije da se govor mržnje bez adekvatne i blagovremene sankcije koristi u javnom prostoru i takav postaje općeprihvaćen, postaje norma i model ponašanja od obrazovnih ustanova, zastupničkih i parlamentarnih klupa, medija, društvenih mreža do ulice. Prisustvo govora mržnje kako instirucionalno ali i kroz javni prostor samo još više dijeli ljude i mnoge od njih nažalost podstiče na ekstremizam i na zločine iz mržnje.

Kako napraviti distinkciju između govora mržnje i slobode govora? Sudovi i sudije na radost brojnih mrzitelja stavljaju znak jednakosti između toga.

Ne mislim da je teško prepoznati kada je sloboda govora zloupotrijebljena kao opravdanje za govor mržnje i nikako se ne smije stavljati znak jednakosti između te dvije kategorije. Nažalost, nemamo akdekvatan zakonski okvir na teritoriju cijele države koji uređuje ovu osjetljivu oblast. Imamo npr. za slučajeve zločina iz mržnje, ali zbog neblagovremenog sankcionisanja ili izostanka ikakve sankcije mnogi se osjećaju slobodno da govor mržnje usmjeravaju protiv drugih.

Mržnju je lako prepoznati, ona uvijek ima za cilj da uvrijedi, omalovaži, izoluje i/ili targetira osobu ili grupu, često je taj govor upravo poziv i inspiracija za zločine iz mržnje. Nažalost, svjedoci smo da mnoge sudije i sudinice nisu dovoljno edukivani, mnogi i ne žele biti, pa se ovim predmetima kada oni i dođu do suda ne posvećuju divoljno, već gledaju da to “ispadne iz ruku”. Svaka sloboda prestaje tamo gdje ona postaje opravdanje da se nečije pravo i/ili nečija sloboda ugrozi ili uskrati.

Smrt ili puštanje na slobodu presuđenih ratnih zločinaca pokazuje nam ljubav običnog, tzv malog čovjeka prema ratnim zločincima. Je li vas strah živjeti u takvom društvu?

Strah me. Uvijek me šokira taj fanatizam i slavljenje ratnih zločinaca, šokira me masovnost onih koji slave ubice i silovatelje, krvnike, zlostavljače. Šokira me strast sa kojom ih brane i veličaju. Strah me kada vidim koliko je mladih ljudi, novih generacija koje se uopšte ne sjećaju rata a slave zločince i opravdavaju ono što su činili. Pitam se sve češće kako smo dozvolili poslije svih strahota, izgubljenih života, izgubljene mladosti i budućnost da u mržnji i slavljenju zločina odgajamo djecu i mlade?

Kako gledate na to da imamo puno suosjećanje za „naše“ zločince? Da li je to posljedica odsustva individualnosti u našoj kulturi i tradiciji?

Ne može mi biti jasno suosjećanje za bilo kojeg zločinca, za mene su svi zločinci oni, ne mogu biti moji, tvoji, naši ili njihovi. Mi ljudi, smo na jednoj strani, a oni, neljudi su na drugoj, to mora ostati tako, i plaši me to što se toliko nas, ljudi identifikuje sa zločincima. Prilika očigledno ogoli ko je nečovjek a ko je čovjek, prethodni rat je pokazao da su izvršitelji najstrašnijih zločina upravo mali, obični ljudi.

Vjerujem da ulogu u tome igraju mnogi faktori, tu je prije svega to što nekada imamo priliku ili potrebu negdje pripadati, iako bih uvijek birala nemati gdje pripadati nego biti sa onima gdje se zločinci nazivaju “nasim”. Problem je u odgoju i obrazovnom sistemu, ni u kući ni u školi nije prisutno kritičko mišljenje. U nedostatku istog, spremni smo prihvatati nametnute i iskrivljene istine kao stvarnost, spremni smo usvajati tuđa mišljenja kao svoja, bez da ih propitujemo ni moralno ni kroz utvrđene i dokazane činjenice.

Treba li zakonom zabraniti veličanje ratnih zločina i zločinaca, koji su presuđeni u Hagu ili na domaćim sudovima?

Apsolutno, zabraniti zakonom veličanje i slavljenje zločinaca i zločina i odrediti stroge kazne za one koji ne poštuju odredbe zakona. Zabranila bih da se po osuđenim ratnim zločincima nazivaju škole, ulice, parkovi. Zabranila bih onima koji su odslužili kaznu ili kojima se sudi da obavljaju bilo koju javnu funkciju ili da se kandiduju za istu. Kako mogu takvi da rade za narod ako su činili zločine protiv naroda, protiv čovjeka?

Dugo čekamo zakon o zabrani negiranja genocida, visoki predstavnik je obećao da će ga nametnuti i prije pa nije, sada kaže da je spreman to učiniti. Jasno je kako ne postoji politička volja da se to desi. Međutim, bez jako strogih sankcija za one koji krše ovakve zakone, bez brzih sudskih postupaka zakoni ne znače mnogo, moramo osigurati njihovu primjenu.

Mogu li nove generacije političara da narod suoče sa ratnom prošlošću?

Nove generacije politička prije svega moraju biti spremne da se same sa njom suoče, bez rezerve i kalkulisanja. Ako prihvate činjenice, ne budu selektivni i osude sve zločine i zločince, daće primjer gazdama političkih partija ali i narodu kako ispravno postupati. Bojim se da još uvijek ne postoji dovoljne političke zrelosti, snage i moći, možda čak ni iskrene volje da ih suoče sa ratnom prošlošću. Prejako su vezani za svoje partijske glavešine pozicijama, a za glasače dobro isprobanim nacionalističkim narativima. Potencijal i volja postoje u pojedincima, nadam se da će oni osigurati dovoljno političke moći da to i učine.

Zašto se strane fondacije više brinu i ulažu u priču o kulturi sjećanja od domaćih instuticija?  Šta nam to govori?

Mislim da je poruka vrlo jasna i nedvosmislena, oni koji su se zrelo, odgovorno i na ispravan način suočili sa prošlošću, sa zločinima počinjenim “zbog njih i u ime njih”, jako dobro znaju koliko je tranzicija iz sukoba u održivi mir teška ali neophodna kako bi se postavili temelji zdravog društva. Neselektiva i nepristrasna klultura sjećanja, prijeko je potrebna našem društvu u cijelini. Nažalost, naše institucije ako i rade i kada rade na tome, pristupaju istom vrlo selektivno, često je i sam cij vrlo upitan. Sigurna sam da je to tako, jer vladajućim glavešinama odgovara ovo stanje konstantnog straha, kolektivne traume koju živimo i dvadeset i pet godina poslije. Uvjerena sam da sebi na taj način osiguravaju opstanak. Zašto bi se u našem parlamentu raspravljalo godinama o tome koje je najbolje rješenje za postavljanje spomenika žrtvama genocida, kao što su to odlučivali u Njemačkom parlamentu za spomenik žrtvama holokausta, kada se može pokazati poslušnosti negatoru tog istog genocida tako što ga se naziva bogom?

Izuzimam naravno, neke kulturne institucije i kulturne radnike koj su veliki dio svog rada posvetili kulturi stjećanja jer shvataju koliko nam je svima potrebna ta katarza. Postoje mnoge predstave i filmovi, kako dokumentarni tako i igrani, mnoge knjige proze i poezije, mnoge autobiografije, koje bih uvela kao obavezan dio nastavnog plana u časove historije u cijelom regionu.

Koji bi vaši argumenti bili da će biti bolje i da mladi ljudi ostanu da se bore za ovu državu?

Biće bolje onda kada zaista shvatimo da je moć u našim rukama, oduzeta nam je, izgubili smo elan i volju da je vratimo ali vjerujem da možemo.Mladi kada izlaze na izbore, najčešće glasaju kao i njihovi roditelji, nemaju jasnu sliku kaki funkcionira politički sistem, često ne znaju razliku između općih i lokalnih izbora. Razumijem zašto je to tako, mnogi su se umorili, jer država ne pokazuje realan interes i namjeru da mlade, sposobne i obrazovane zadrži ovdje. Svjedočimo već decenijama odlasku mladih zbog boljeg obrazovanja, boljeg posla, sigurnijeg života.

Ne mogu reći da će biti bolje, jer ni sama nisam uvijek sigurna u to, ali mogu tvrditi da ću odbijati biti dio korumpirane i nepotizirane hobotnice, da ću se boriti protiv nepravde, lopovluka i laži, svojim znanjem, vještinama, svojim glasom, kada god za to imam priliku. Ako svako od nas uradi toliko onda vrijedi ostati, vrijedi se boriti za prirodne resurse koje otimaju od nas i prodaju u bescijenje, vrijedi se boriti za naše pravo da nas se pita, da odlučujemo, za našu budućnost ovdje. No pasaran!

Ovaj program se realizuje u saradnji sa  Fondacijom Friedrich Ebert 

Amer Bahtijar
Autor 24.11.2020. u 12:45

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija