Bugojno 25 godina nakon rata: Čitati Jaspersa na trgovima

Amer Bahtijar
Autor 25.3.2019. u 20:09

Bugojno 25 godina nakon rata: Čitati Jaspersa na trgovima

Nedavno se navršilo 25 godina od zatvaranja logora u Bugojnu koji se nalazi na stadionu FK ISKRA.

Bio je to najgori logor Armije BiH. Mjesto pakla za sve koji su bili u njemu.

Priča o logoru “Stadion” je priča o suočavanju sa jednim od najmračnijih momenata rata iz devedesetih.

Josip Kalaica Bugojanac, prijeratni fudbaler, zarobljen je 23. jula 1993. god. U zatočeništvu je proveo 239 dana. U svojoj knjizi  „Razmijenjeni iz Bugojanskog logora „Stadion“ 19.3.1994. 20 godina poslije“ opisuje događanja u logoru sa imenima svih logoraša, njihovim slikama, sa detaljima ko ih je pojedinačno tukao.

Za Tačno.net Kalaica kaže da knjiga predstavlja njegovo lično svjedočenje o onome što je vidio, sa tačnim podacima kad je zarobljen, pod kojim brojem je zaveden.

„Nema u knjizi sentimentalnosti i nekog mog viđenja povijesti, već taj je pretučen tad i tad od tog i tog.  Sa većinom zarobljenika sam razgovarao. To je dokument koji ima 519 strana.“

Sud je do sada pravomoćno osudio 8 ljudi za ratni zločin nad Hrvatima Bugojna uključujući i upravnika logora Stadion: Handžić Enes, Dautović Suad, Duraković Šaćir, Vrban Enes zvani Enko, Šego Osman, Gasal Nisvet, Kukavica Musajb, Osmić Alija na ukupno 43 godine zatvora.

Kroz razne zatvore Armije BiH prošao je ukupno 1081 pripadnik HVO-a.

“Neki od tih ljudi poput Handžić Enesa bili su jako korektni prema meni ali čovjek potpisuje  dokument o odvođenju zarobljenika i sad kaže ne zna gdje su.”

No najveća sramota za bugojanske Bošnjake, u čemu se slažu i bugojanski Bošnjaci i Hrvati je odluka “Bugojanskog ratnog Predsjedništva” da ove ljude: Dilber Miroslav, Ante Markulj, Dragan Miličević, Zoran Galić, Zdravko Jurišić, Niko Zlatunić, Nikica Miloša, Perica Crnjak, Branko Crnjak, Ivo Miloš, Dragan Ekrapić, Niko Džaja, Mihovila Strujić, Željko Miloš, Frano  Jezidžić i Zelić Stipica označe kao posebne ekstremiste HVO-a i prebace ih u Zenicu.

Na putu za Zenicu, u motelu na Ravnom Rastovu predati su u ruke 7. muslimanske brigade od kada im se gubi svaki trag. Smatra se da su pogubljeni a njihovi ostaci nisu pronađeni još ni danas.

Svoju krivnju za ovo na Sudu BiH priznao je Enes Handžić.

Najvećom sramotom Armije BIH u Bugojnu, nestanak i ubijanje zatvorenika, smatra i komandant Armije BiH u Bugojnu Abdulah Jeleč, mada napominje da je to isključiva odgovornost sedme muslimanske brigade.

Abdulah Jeleč predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina odbrambeno-oslobodilačkog rata iz Bugojna je čovjek u poznim godinama, ratni je komandant Armije BiH U Bugojnu. Pristao je da govori za Tacno.net, ističući da nema lijepa iskustva s medijima iz Sarajeva. Nakon što nam objašnjava potanko uzroke sukoba Armije BiH i HVO, prepričava brojne razgovore sa oficirima HVO-a kako bi se spriječio sukob. Objašnjava kako je tragično završena priča o zajedničkim punktovima Armije BiH ubistvom 5 pripadnika Armije BiH, nastavljena pokoljem 50 bošnjačkih civila u Vrbanji i priznaje „nakon toga većina naših vojnika jedva je čekala početak rata sa HVO koji nas je ponižavao duže vrijeme ubistvom 5 pripadnika Armije BiH i pokoljem 50 civila.“

„HVO nas je napao“, kaže Jeleč „jer je jednostavno bio bolje naoružan i opremljen nego mi. Mi smo o njihovom oružju i uniformama mogli samo sanjati“.

Abdulah Jeleč

Pitam ga o logoru na stadionu.

„Kako vlasti nisu reagirale na brutalna kršenja ljudskih prava i terora nad civilima. Radili smo sve što smo mogli, hapsili smo naše ljude.. jednostavno nismo znali šta da radimo. Deseci hiljada Hrvatske vojske napadali su Gornji Vakuf sa najmodernijim oružjem, imali smo liniju prema Srbima.“

U svojoj knjizi „Bugojanski dnevnik„ Katica Nevistić koja je radila u Bugojanskom župnom uredu sjeća se susreta sa Jelečom u komandi Armije BiH, i primjećuje da je bio izrazito ljubazan  i  da joj je obećao pomoći. Kada je rekla da joj je unuk  u zatvoru, Jeleč je odmah ponudio  da ga puste na što je Nevistić odgovorila da traži da ga ne tuku ne da ga puste jer u kući je meta za ubistvo.  “Znam da nemate kontrolu nad vojskom, ali bit ćete osuđeni kao ratni zločinac.“

Jeleč nije optužen za ratne zločine i provodi mirno penzionerske dane.

Pitam ga zašto ljudi koji su činili zločine u Bugojnu nisu osuđeni? „Kako nisu? Osuđeni su na 43 godine zatvora.” Da, ali tek 2011. Zašto im vi niste sudili  ’93. godine?  “Vi kažete da sam ja odgovoran”, kaže i ustaje sa stola.

Vraća se i pita “Da li vas zanima Vrbanja?„. Naravno, to ćemo pisati u zasebnom tekstu ali monstruozan zločin u Vrbanji ne opravdava zlostavljanje zatvorenika i ubistvo zatvorenika.

Josip  Kalaica je narušenog zdravlja  i dalje traga za pitanjem kako nam se dogodila 1993. godina.

„Rat je najgora moguća stvar koja se može dogoditi ali tu možete biti čovjek ili ološ. Na svim stranama ima izvrsnih ljudi, krasnih ljudi ali  tih godina je prevladao ološ.“

Josip je bio jedan od zaštitnih znakova prijeratnog urbanog Bugojna, fudbaler koji je igrao u FK ISKRA  gradska faca, znali su ga svi i tu dolazi do najvećeg razočarenja.

„Dok sam bio u logoru nitko mi nije pomogao, a znao sam sve te ljude, bio sam zadovoljan ako me nisu mlatili.„

O strahotama ratnog Bugojna opširno je pisala Katica Nevistić koja je dobrovoljno otišla u zatvor kako bi se solidarizirala sa uhićenim.

Pljačke imovine uhićenih Hrvata, ubistva, paljenje crkve u Kandiji, rušenje grobalja, sve je to dio bugojanske priče.

Posebna priča je dugogodišnji  bugojanski načelnik Dževad Mlaćo.

U svojoj knjizi, Josip Kalaica  donosi bilješke, kako on tvrdi, iz ratnog dnevnika Dževada Mlaće, gdje on pravi bilješke sa sjednice ratnog predsjedništva općine Bugojno u kojoj Mlaćo kaže da treba likvidirati ekstremni dio HVO pripadnika.

U izjavi za Tačno.net Dževad Mlaćo kaže “Josip ili laže ili je preuzeo od nekoga lažnu informaciju. Njegov odnos prema pravosnažnim presudama najviših institucija Međunarodnog prava, suda u Haagu o Herceg Bosni dovoljno  govori o njegovoj nespremnosti da prihvati istinu koja se događala u periodu 1991- 1996 pa i danas. Ne znam da li imate knjigu „Zločin u Vrbanji 1993.” koja obiluje  autentičnim  dokumentima o ponašanju HVO i HV u Bugojnu a koju oni zaobilaze i nikada ne komentarišu. Njihov selektivni pristup istini i pravljenje konstrukcija kojima žele promijeniti kvalifikaciju za udruženi zločinački poduhvat  je očito politički zadatak na kojem će oni još dugo raditi“.

Dževad Mlaćo

Abdulah Jeleč tvrdi da se taj sastanak nije nikada dogodio i da nije bilo nikakve naredbe o ubijanju bilo kojeg zatvorenika. „Da je naredba postojala ubijali bi se ljudi i ne bi bilo zatvorenika. Stvarnost negira te tvrdnje, broj zarobljenih pripadnika HVO od kojih je veći dio pušten odmah nakon što je saslušan govori da te naredbe nikada nije bilo.„

Katica Nevistić u svom dnevniku također tvrdi da je “Mlaćo bio gospodar ratnog Bugojna”.

Nakon rata, Mlaćo je bio dugogodišnji načelnik Bugojna, najmoćniji čovjek SDA Srednjobosanskog kantona, visoki funkcioner SDA. Danas je profesor matematike u bugojanskoj gimnaziji.

Profesor na franjevačkoj teologiji dr. Ivan Šarčević je zapisao: „Ostali su veliki ožiljci rata, tortura i logora. Još ima u nepoznato odvedenih. I kad više na sceni nema ratnog kabadahije Dževada Mlaće i njegovih jastrebova, njihov projekt pokasabljenja Bugojna traje. Oni se još nisu izjasnili što su zapravo htjeli i hoće od Bugojna. A hrvatske tvornice ugroženosti i optužbi često su po medijima i do Haaga slale traljave i paušalne podatke da su samo i svi drugi krivi. Zato sudovi jedni drugima prebacuju predmet. A i suci se klone činjenica, istraživanja pogotovu. Neki se i boje. Ljudi su.

Krivnja drugih ipak ne može sprati sramotu i zlo vlastitih ratnih protuha, zločinaca i katastrofalnih nagodbi što se produženom rukom praljaka i sličnih domaćih veličina najprije zanosno busalo u plan hrvatske (Vrbaske) banovine i hercegbosanske minijature, a onda je, preko noći, sve ispuhalo i iscurilo kroz Koprivnicu, Kupreški tunel, preko Raduše i Makljena u mjesta i zemlje ‘otvorenih’ ruku i ‘mirnih’ snova.“

U Bugojnu se 1993. dogodio jedan od najtežih zločina tog perioda, zločin u Vrbanji u kojem je masakrirano 45 Bošnjaka o čemu ćemo detaljno pisati u jednom od narednih tekstova, logori za Bošnjake,  žestoka granatiranja grada u kojima su spaljeni  brojni objekti  i druge stvari ali sve to kao što kaže fra Ivan Šarčević „Krivnja drugih ne može sprati sramotu i zlo vlastitih ratnih protuha, zločinaca“.

Knjige Josipa Kalaice i Katice Nevistić ne donose cijelu istinu o ratu u Bugojnu ali nude i više nego dovoljno argumenata  da  dođemo do jasnog zaključka da je dužnost Bošnjaka Bugojna ali i svih koji su devedesetih  i danas borili i bore za BiH da se suoče sa užasom koji se događao u Bugojnu nakon što je Armija BiH odbranila grad.

To što se događalo je sramota za čovjeka kao takvog i bugojanski trgovi vape za glasnim čitanjem Karla Jaspersa.

Bugojno danas živi dvije odvojene istine i dvije različite boli.  Stiče se dojam da nikoga previše ne zanima bol onog drugog.

Stradanja onog drugog kao da se nisu dogodila.

I zaista moglo bi biti da je lakše umrit’ nego ljudima reći oprosti.

Amer Bahtijar
Autor 25.3.2019. u 20:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija