Emina Kujundžić Begović: “Nema pravde za ubijenu djecu Sarajeva”

Predrag Blagovčanin
Autor 24.7.2019. u 10:50

Emina Kujundžić Begović: “Nema pravde za ubijenu djecu Sarajeva”

31. juli, za nekoga običan dan, za Eminu Kujundžić Begović datum koji joj je zauvijek promijenio život. Na taj dan 1992. godine Emina je izgubila brata, nanu, tetku i prvu rodicu.

Tog dana, od granate ispaljene sa srpskih položaja u Jukićevoj ulici u Sarajevu, ubijeni su Indira Kujundžić, Rizvan Kujundžić, Delveta Kujundžić, Hasija Kujundžić i Mirjana Maksimović.

Za ubistvo dvoje djece, Rizvana koji je imao 10 godina i Indire koja je imala 6 te još troje ljudi, do danas niko nije odgovarao niti u ovom trenutku postoji politička volja za procesuiranje odgovornih za ovaj zločin.

Rizvan je svojim tijelom mene spasio

Emina Kujundžić Begović tog 31. jula 1992. godine imala je 4 godine. Naglašava da se tog datuma odlično sjeća.

“Mi smo bili u haustoru u Jukićevoj. Moja nana, tetka, od tetke kćerka koja je imala 6 godina, moj brat i ja. U četiri sata popodne udarila je granata, a pet minuta prije granate moja mama i moj dedo otišli su sprat više u stan da slušaju vijesti. Tad je još uvijek kao bilo struje da čuju šta se dešava. Kad je udarila granata oni su svi na mjestu ubijeni, sem mog brata, on je svojim tijelom prešao preko mene i tako me spasio. Ja sam poslije toga dozivala mamu u pomoć, “mama upomoć, mama upomoć”. Dobro se sjećam tog dana, eto možda je nekome to nevjerovatno da se dijete od četiri godine sjeća, ali ja se sjećam.”

Rizvan Kujundžić preminuo je u bolnici dok je Emina ranjena. Nažalost, 8. januara 1993. godine, dva dana poslije Emininog rođendana njen otac Muris Kujundžić poginuo je na liniji u Donjem Hotonju blizu njihove porodične kuće.

“Poslije bratove pogibije on je bukvalno stalno bio na liniji i tako da je to bio očekivan slijed događaja. Ali eto, ne znam kako smo se izborili s tim. Meni je šestog februara rođendan, obećao mi je tortu. Mislim tortu u ratu (?!). Nikad je nije donio, jer je ubijen. Čovjek kad ovako posmatra sa neke distance, jedino, ja kažem, ostaje vjera u Allaha, i da će se barem ta pravda, Božija, kad tad ostvariti. Možda i to drži čovjeka. Tako da je teško, sve je to teško bilo, ali nekako ja sam pokušavala kanalisati svoju tugu i svoju žalost. I to što mi nedostaje i otac i brat kroz život. Prvenstveno radi majke koja se borila i radila kao medicinska sestra. Cijeli rat je radila i pomagala svima. Bez obzira na sve što se dogodilo ona je svima pomagala i mene je željela izvesti na pravi put. Nadam se da sam iole vratila to.”

Emina Kujundžić Begović odabrala je medicinu kao životni poziv. Završila je fakultet, a trenutačno je na specijalizaciji. Majka je i dvije kćerke. Iz perspektive majke drugačije gleda na tragediju koju je njena porodica doživjela.

“U jednom trenutku ja sam samo imala mamu, i ona je imala samo mene. Iz tog razloga iz svoje tragedije sam crpila snagu i energiju da napredujem, da se školujem, da budem dobar primjer drugoj djeci. Evo sad imam svoju djecu, imam dvije kćerke. Esmi je tri i pol godine, a Emi godinu dana. Kada sam dobila njih dvije tek tada sam shvatila šta je moja majka preživjela. Tek tad shvatiš kolika je bol kad roditelji ostanu bez djece. Kad poginu, kad se izgube, kad ih neko ubije. Kad vam neko uzme najveću ljubav koju osjećate, to se ne može opisati riječima.”

Zar je važan broj kad su djeca ubijana

Relativiziranje karaktera rata, nipodaštavanje žrtvi, negacija same činjenice da su u Sarajevu djeca ubijana, kontinuirano poigravanje s brojevima ubijenih ljudi za Eminu Kujundžić Begović sastavni je dio života. Naglašava da porodice žrtve nemaju nikakvu satisfakciju.

“Pa da je jedno dijete ubijeno to ne mijenja činjenicu šta se ovdje dešavalo. Kad slušate izjave i svjedočanstva mnogih roditelja, neki roditelji i ne žele davati izjave ili možda nisu među živima, ja ne mogu da shvatim da neko snajperom gleda dijete i ubije ga. Ne znam kakvu metu vidi u tom djetetu. To mi nije jasno i nikad mi neće biti. Poslije toga što smo preživjeli reći roditelju pa eto šta ćete, idete dalje, živite dalje, vidite i drugima se to dešavalo je veoma okrutno. Mi nemamo nikakvu satisfakciju. Jedna presuda Karadžiću i Mladiću i to je to. U slučaju moje porodice, a meni je čitava porodica ubijena, niko nije odgovarao za to. Niti će ikada odgovarati. Ja ne živim u zabludama da će neko nekada odgovarati. Jedino se uzdam u božiji sud da će im on presuditi.”

Prema riječima Emine Kujundžić Begović do danas niko nije konkretno odgovarao za ubijenu djecu Sarajeva. Smatra da je i kaznena politika takva da bi presude u ovom slučaju bile još jedno ismijavanje žrtava.

“Znam da pravdu od ove države nećemo imati. Što se tiče konkretno ubijene djece u Sarajevu, ja znam i preko Udruženja roditelja da još ništa nije procesuirano. Tačnije da ni za jedno ubijeno dijete još uvijek niko imenom i prezimenom nije odgovarao. Jeste, ja sam povukao obarač, jeste ja sam ubio – da se procesuira na bilo kakav način. Ali s obzirom na kaznenu politiku, možda je i bolje da se ne procesuiraju. Kazne od dvije-tri godine, slobodni vikendi, dobro ponašanje i smanjene kazne. To je smiješno, jer upravo takav odnos je vrijeđanje žrtve. Meni niko neće vratiti brata niti mojoj majci sina.”

Upravo zbog činjenice da sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva postepeno blijede, Emina je napisala knjigu Svjedočenje. Njena knjiga je podsjetnik na njenog brata kao i drugu djecu koja su nastradala u ovom gradu.

“Da ne živimo u nekim zabludama, nikakvu mi pravdu nećemo dočekati. Jer ako ja neću sudsku pravdu doživjeti, barem će moj brat imati neku pravdu, neko sjećanje ako stavim sve na papir šta se ovdje dešavalo. Da spomenem njegovo ime i da mu se barem na taj način zahvalim što sam ostala živa. Postoje periodi u životu kada se pitate šta bi bilo da je on živ, da sam ja poginula. To može shvatiti samo neko ko je prošao tu golgotu. I teško je to, pogotovo kada gledate roditelja kako pati za svojim djetetom. Tako da sam ja zbog toga prvenstveno napisala knjigu. Počela sam pisati u srednjoj školi i kad sam rekla “ja pišem knjigu”, nekako svi su podsmjehivali. Onda sam ostavila pisanje i tek kad sam završila fakultet završila sam i knjigu. S pisanjem sam imala jedan vid psihoterapije. Meni je knjiga stvarno pomogla, jer sva svoja osjećanja koja možda nisam mogla podijeliti sa majkom sam ispoljila na papiru. I dan danas patim za svojim bratom i za svojim ocem. Pitam se kako bi to izgledalo, da on ima sad svoju porodicu, pa da sam ja tetka, ili da je on daidža mojoj djeci. To je sve oduzeto.”

Sjećanje za političke poene

Odnos države pa i društva prema djeci koja su preživjela ubistva članova porodica za vrijeme rata je sramotan. Emina i njena majka su deložirane iz stana u kojem su boravile u toku rata, a porodična kuća devastirana u ratu, nije nikad obnovljena.

“Mi smo prije rata živjeli u Donjem Hotonju, imali smo svoju porodičnu kuću međutim, kako je počeo rat mi smo pobjegli u Jukićevu. Tu smo se uselili u jedan stan koji je bio u posjedu neke žene srpske nacionalnosti. Ona je za vrijeme rata bila na Palama ili negdje drugo. Ona je nakon rata potraživala stanarsko pravo, što je logično, ali nije logično da se šehidska porodica izbaci na ulicu bez prava na alternativni smještaj. Kuću nam nije niko obnovio, bile smo primorane da je prodamo. Mama je digla kredit da bi uzela stan. Tako da ne znam šta je to država uradila, sem mizerne penzije i dječijeg dodatka. Ja sam opet sve nekako stekla svojim radom i trudom. Moja mama je dizala kredite da bi mi plaćala knjige za medicinski fakultet.”

Prema mišljenju Emine Kujundžić Begović kultura sjećanja ne postoji kao kategorija u bh. društvu, dok su žrtve rata na marginama društva.

“Ako počnete tu temu u vašem krugu prijatelja reći će vam da je od rata prošlo dvadeset i nešto godina i da je to više dosadna tema. Šta ćete onda zahtijevati od društva. To je realno stanje, jednostavno mi nemamo razvijenu kulturu sjećanja. Eto 9. maj smo uzeli dan sjećanja na ubijenu djecu grada Sarajeva. Zašto se radi na taj dan, zašto škole rade na taj dan? Gledam svoju djecu i ako oni neće znati za svoga daidžu i šta se njemu desilo onda šta da očekujemo. Što se tiče mog odrastanja, najteže mi je bilo u gimnaziji. Profesori su mi dosta pomogli vezano za knjigu. Profesorica Malkić i profesorica Dušanka Hodžić, ali što se tiče prijatelja u razredu, ne znam, ja sam nekad sticala dojam da oni misle da ja na kartu svoje tragedije dobijam neke stvari. Iz tog razloga ja na fakultetu nisam govorila o onome što se meni dogodilo, isključivo iz razloga da me ne bi sažalijevali i gledali kroz tu prizmu.”

Za Eminu, nacionalizam i svakodnevna nacionalna prepucavanja na društvenim mrežama kao i medijima predstavljaju izvanredan instrument manipulacije ljudima. Smatra da mržnja onemogućava normalni život.

“Mene je iskreno strah za moju djecu. I sutra da kažu idemo, ja im nikada ne bi bila prepreka. Ja volim ovaj grad i što se mene tiče ostala bih tu bez obzira na to šta se dešava. Ali ono šta sam preživjela ne bih nikome poželjela, bez obzira na naciju. Mislim da je nacionalizam alatka za manipulaciju sa ljudima. Mržnja najviše opterećuje čovjeka koji mrzi. Najgore je kad ta mržnja preraste u agresiju, onda šteti drugim ljudima, svojoj porodici. Ne mislim da su porodice ljudi koji su ubijali djecu u Sarajevu ili bilo gdje u BiH sretne, čak i da su ti ljudi sretni. Nemoguće je.

Kad bi upoznala dijete od tog četnika koji je ubio mog brata, ja mu ne bih nikada mogla poželjeti nešto loše. Na kraju krajeva, ja sam ljekar i svima pomažem. Ne gledam kako se ko zovem jer to je van svake pameti. Moj razum mi to ne dozvoljava. Smatram da su društvene mreže, forumi strašna mjesta za strašne komentare, čekam dan kad će se ti ljudi procesuirati. U redu sloboda govora i mišljenja ali sve ima svoje granice.”

Generisana mržnja, najogavniji nacionalistički komentari iz usta ljudi koji nisu osjetili rat predstavljaju surovu realnost društva u kojem živimo. Emina Kujundžić Begović smatra da nam upravo zbog toga razvoj kulture sjećanja treba biti prioritet. Međutim, ističe da su manifestacije koje danas imamo pretvorene u političke skupove bez ikakvog stvarnog pijeteta prema žrtvama.

“Ja proživljavam isto svaki dan, ali ako smo izabrali neke datume onda treba da se znaju i činjenice. Smeta mi što je Sarajevo postrani stavilo žrtve, ne mislim samo na djecu nego na 11450 ubijenih ljudi. Mi imamo sporadične manifestacije, gdje je obilježavanje pretvoreno u izborne mitinge. Evo primjera, u Jukićevoj ulici je postavljena spomen ploča mojoj porodici a okupljanje organizuje Udruženje roditelja ubijene djece. Ako je izborna godina onda su tu načelnici, kandidati za načelnička mjesta ljudi iz gradske uprave, koji se pojave kad im trebaju glasovi. Ja bih političare dovela u Srebrenicu 12. jula da vide i osjete tišinu i muk. Ma njih baš briga za onom majkom što plače nad svojom djecom. Oni će staviti za rever cvijet Srebrenice, možda će pustiti koju suzu i hajmo na ručak negdje. To je tako.”

Ne možemo preskočiti prošlost

Emina Kujundžić Begović ističe da teško kao društvo možemo krenuti u budućnost ukoliko ne raščistimo stvari iz prošlosti. Preciznije, dok svi odgovorni za zločine u ratu ne budu procesuirani.

“Teško da možemo krenuti naprijed iz prostog razloga. Sudovi se ne poštuju, odluke se ne poštuju, niko nikoga uopšte ne shvata ozbiljno, stvari nisu zavedene kao činjenice. Ubijen je Rizvan Kujundžić, imao je deset godina, odgovarao je taj i taj. Da se zna tačno šta se desilo. Ne postoji činjenično stanje šta se desilo. Mi najnormalnije na televiziji gledamo negiranje genocida. Ne možemo krenuti u budućnost ako ne riješimo prošlost, a to je stoljećima prisutno u Bosni. Te stvari su se dešavale za vrijeme Drugog svjetskog rata i sad za vrijeme ovog rata. Daj Bože da više ne bude rata, ali nešto nisam optimistična. Kad vidim ovo stanje, mislim da nikada gore nije bilo, možda je čak I bolje bilo i odmah poslije rata. Za ovakvo stanje krivim ljude koji su na pozicijama koji su mogli stvari pokrenuti, a nisu zarad svojih ličnih interesa i dogovora. Oni se savršeno razumiju. Ali narod je taj koji nekako stoji u mjestu.”

Hiljade mladih ljudi svakodnevno napušta ovu državu. Razloge treba traži u materijalnoj egzistenciji, političkoj situaciji kao i sve prisutnijem osjećaju izostanka pravde. Emina je sa svojim suprugom napustila BIH ali kako naglašava nije mogla podnijeti da živi negdje daleko od Sarajeva.

“Suprug i ja smo bili nekih mjesec i pol dana u Njemačkoj ali sam stvarno patila za Sarajevom. Kao da sam dušu ovdje ostavila, a gore ponijela razum. Vratili smo se, jer stvarno sebe ne vidim nigdje drugo nego ovdje. Nosim teško breme, tragediju koja se desila, ali mislim da ako sam ovdje da na taj način ispunjavam neku svrhu. Borili su se sa ovu državu za ovaj grad i ja treba tu da ostanem. Možda se nekome ovo čini onako bajkovitim ali ja se tako osjećam.”

Osjećaj nemoći, zaborava i postepeno odustajanje za procesuiranjem odgovornih, prema mišljenju Emine Kujundžić Begović univerzalni je osjećaj kojeg imaju svi čija su djeca ubijena u opkoljenom Sarajevu.

“Imam ideju da uradim knjigu sjećanja roditelja ubijene djece, eto da barem prikupim ta sjećanja koja blijede. Osjećaje ljudi i emocije roditelja o svojoj izgubljenoj djeci. Nisam stigla, što ne znači da neću nekada naći vremena. Znam da su mnogi roditelji odustali i znam da mnogi roditelji čak ni ne dolaze na obilježavanja. Ne može ih niko kriviti, ne možete ni očekivati. Ja se na primjer divim svojoj majci koja stane i stoički podnese sve to, prouči fatihu i ne pusti suzu. Ali to što se ovdje dogodilo trebaju znati svi, a djeca pogotovo. Za nas je možda kasno za neke stvari. Mrzili ili ne mrzili desilo nam se što se desilo. Završena je tu priča, ali za moju djecu je tek počela. Jedino što bi me otjeralo odavde, je pomisao da moja djeca dožive ono što sam ja doživjela. Jer mislim da je to nešto što se nikome bi smjelo ponoviti.”

Predrag Blagovčanin
Autor 24.7.2019. u 10:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija