Kemija Hodžić: Preživjele žrtve genocida u Srebrenici pakao devedesetih proživljavaju svaki dan

Amer Bahtijar
Autor 10.7.2021. u 13:46

Kemija Hodžić: Preživjele žrtve genocida u Srebrenici pakao devedesetih proživljavaju svaki dan

Kemija Hodžić, aktivistica, blogerica, najvažniji i najautentičniji glas nove generacije Srebreničana. Hodžić na poseban način govori o razmjerama i posljedicama genocida ali hrabro govori i o svim dešavanjima u opkoljenoj Srebrenici, manipulacijama kao i uzimanjem novca na račun žrtava.

U intervjuu za Tacno.net jasno i hrabro govori o Srebrenici devedesetih, kao i Srebrenici danas.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Bliži nam se još jedan 11. juli, da li to za Srebrenicu znači ponovno proživljavanje pakla iz devedesetih? 

„Možda je za neke Srebrenica prošlost i historija, ali za nas je život“ kazao je 11. jula 2019. godine u potresnom govoru tokom komemoracije posvećene žrtvama genocida u Srebrenici, Nedžad Avdić, koji je imao 17 godina kada je zarobljen i odveden na strijeljanje, ali se uspio spasiti. On i preživjele žrtve genocida, Srebrenicu žive svaki dan. Žive je u državi koja veliča osuđene ratne zločince umanjujući patnju i stradanje jednog naroda. Žive je u bosanskohercegovačkom entitetu u kojem vladajući politički lideri negiraju genocid. Žive je u gradu čiji načelnik proslavlja Božić uz ratnohuškačke pjesme Baje Malog Knindže i ne vidi ništa sporno što se on i prisalice mu vesele rođenju Isusa Krista, u konvoju kamiona, auta i zaprežnih kola, sve sa pjesmom: „Na njemu je deset ljutih rana, stari četnik, željan je megdana“. Preživjele žrtve genocida pakao devedesetih proživljavaju svaki dan, ali 11. juli je dan kada i Svijet zajedno s njima proživljava ono što nije spriječio devedesetih godina prošlog stoljeća. A mogao je…

Zadnja komemoracija 11. jula bila je dostojanstvena i svjetska, da li taj nivo organizacije dugujemo žrtvama Srebrenice i istini kao takvoj?

Prošlogodišnja Komemoracija posvećena žrtvama genocida u Srebrenici je zbog epidemiološke situacije bila drugačija u odnosu na prethodne godine. Vjerski dio, odnosno dženaza ubijenim žrtvama genocida, održana je u prisustvu članova porodica, a Komemoracija je održana u bivšoj tvornici akumulatora. Prisutnima su se obratili domaći lideri, a svoje video poruke su poslali brojni svjetski zvaničnici. Prethodnih godina smo viđali desetine hiljada ljudi u Memorijalnom centru u Potočarima 11. jula. Viđali smo štandove ispred kojih bi okupljena masa kupovala ćevape ili suvenire a Komemorativni skup, čija je funkcija odavanje počasti žrtvama i promocija kulture sjećanja pretvoren je u mjesto na kojem politički i vjerski lideri homogeniziraju i iskorištavaju žrtve i njihove porodice kako bi prikupili jeftine političke poene. Tako je, tokom jedne od prethodnih komemoracija, turski ministar promovisao Zirat banku i njihove kredite. Zadnja Komemoracija posvećena žrtvama genocida u Srebrenici je zaista bila dostojanstvena i svjetska, odnosno upravo onakva kakva i treba da bude. Tokom čitavog mjeseca jula posjetitelji Memorijalnog centra u Potočarima mogli su pogledati izložbu Safeta Zeca, dok će ove godine, posjetitelji moći pogledati izložbu Jelene Jaćimović „ArchiWar“ koja predstavlja svojevrsni otpor dominantnim politikama sjećanja u Srbiji zasnovanim na nacionalizmu i militarizmu koji se ogleda u negiranju genocida i veličanju osuđenih ratnih zločinaca. Svi radovi ove autoke, koji su nastali u saradnji sa Fondom za humanitarno pravo, biće poklonjeni Memorijalnom centru u Potočarima.

Na koji način se svijet može odužiti Srebrenici za kukavičluk i izdaju koja je rezultirala genocidom?

Ne može se odužiti, no, čini mi se da ni ne pokušava to da učini. Od 6. jula 1995. godine, kada je ispaljena prva granata po naredbi generala-majora Milenka Živanovića, koja je pala na udaljenosti od 300 metara od Štaba holandskog bataljona u Potočarima, pa narednih 5 dana koliko je trajao taj napad, u kojem su pripadnici VRS bez ikakvog otpora preuzimali holandske osmatračnice, svijet je zatvarao oči. Komandant holandskog bataljona je tražio citiram: „ U ime stanovnika Enklave Srebrenice, tražim pomoć svim sredstvima: kopnenu i zračnu“ – no pomoć, iako je mogla, nikada nije stigla. Bivša potparolka Haškog tribunala Florens Hartman je u svom djelu „Krv realpolitike“ navela na osnovu „mase dokaza koji dokumentiraju opsadu Srebrenice“, da su vlade Britanije, SAD-a i Francuske znale i podržavale bosanske Srbe u naumu da zauzmu Enklavu. Između ostalog, Hartman navodi i da je na godišnjem odmoru u istom periodu (prije a i nakon 11. jula 1995. godine) bila većina UN-ovih zvaničnika odgovornih za Srebrenicu. Tako je Jasuši Akaši, mirovni izaslanik UN-a u Jugoslaviji i jedini koji je imao ovlaštenja da zahtijeva zračnu podršku NATO-a, od 8. do 10. jula 1995. godine bio na sastanku u Ženevi i u Dubrovniku, te kako je kasnije tvrdio, do 11. jula nije ni bio upoznat sa situacijom u Enklavi. Ipak treba napomenuti da je Akaši već 15. jula 1995. godine bio na ručku sa Ratkom Mladićem i Slobodanom Miloševićem, a par godina kasnije kao svjedok Mladićeve odbrane pred Haškim tribunalom je istakao da u „zaštićenoj zoni“ nije sproveden proces demilitarizacije kako je to predviđeno Sporazumom, te da su SAD, Njemačka i „neke islamske zemlje“ i pored embarga UN-a, tajno naoružavale pripadnike Armije RBiH. Pored Akašija, na godišnjem odmoru su bili Kofi Anan, šef mirovnih operacija (u Štokholmu), Butros Gali, Generalni sekretar UN-a (u Africi) te Rupert Smit, operativni komandant UN-a za BiH (u Hrvatskoj), a bivša potparolka Haškog tribunala ne smatra da je to bila slučajnost. Sve navedeno, govori u prilog činjenici da je svijet mogao mnogo toga učiniti, a nije ništa. Da ne pričamo o situaciju u Enklavi, u kojoj je tri godine desetine hiljada ljudi živjelo na području od 150 kvadratnih kilometara sa sjedištem u Srebrenici bez vode, struje, hrane i lijekova. Danas, kao i prije 26 godina, većina svjetskih zvaničnika zatvara oči pred negiranjem genocida, veličanjem osuđenih ratnih zločinaca, ostavljajući građane Srebrenice na milost i nemilost takvima.

Nakon pravomoćne presude Ratku Mladiću krenulo je ponovno poricanje genocida u medijima i na društvenim mrežama. Koliko vas to lično boli i vrijeđa?

Poricanje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca nikada nije ni prestajalo, ali taj oblik fašizma i mitomanije, svoju ekspanziju doživaljava pri izricanju svake nove presude. Medijska ratnohuškačka retorika danas se mnogo ne razlikuje od one koju je propagirao Risto Đogo a slična je i kod političkih lidera koji negiraju genocid. Tako je recimo član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Milorad Dodik, koji je svojevremeno bio jedan od glavnih zagovarača politike pomirenja, sve sa svojom sada već kultnom izjavom: „Bio je genocid u Srebrenici, i to je nesporna pravna činjenica“ pod uticajem javnog mnijenja, odnosno biračkog tijela, postao jedan od glavnih negatora genocida u Srebrenici. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, a koji zahtjeva iščitavanje presuda pred Haškim ali i domaćim sudovima, na dnevnom nivou, mene ne vrijeđa ali me plaši negiranje genocida. Plaši me količina neznanja koje je krije iza svakog ratnohuškačkog komentara na društvenim mrežama a koji dolazi od čovjeka starijeg od 40 godina. Plaši me odsustvo svijesti i želje da saznamo šta se ustvari dogodilo jednom narodu, ali i pozivi da se to isto ponovi. Količina dokaza koje su prikupili istražitelji Haškog tribunala da bi dokazali genocid je frapantna i zaista ne ostavlja aposlutno nikakvu dilemu da su pripadnici Vojske Republike Srpske počinili genocid u Srebrenici, ali od svih prikupljenih dokaza, meni je najbolnije to što jedan dio građana Bosne i Hercegovine, ovih koji veličaju osuđene ratne zločince, nemaju empatije prema svim ljudima koji su preživjeli genocid. A mnogi od njih su svjedočili pred Haškim tribunalom i ta svjedočenja su javno dostupna. Ja ću izdvojiti samo jedno, ono u kojem zaštićeni svjedok 101, bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, koji je svjedočio u slučaju Popović i drugi, priča o bošnjačkom dječaku: „Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi. Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: ‘Šta čekate, završite s njim!’ Tada su mu vojnici, kojima uopće nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: ‘Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?’ Svi su nakon toga zanijemili“ – i ne, ne vrijeđa me negiranje genocida ali me plaši odsustvo empatije prema ovakvim i sličnim pričama koje lede krv u žilama, a nažalost, takvim priča u i o Srebrenici je mnogo.

Treba li donijeti zakon o zabrani negiranja genocida ili šta bi njegovo usvajanje značilo za žrtve?

Kultura poricanja i negiranja je sveprisutna u Bosni i Hercegovini jer ne postoji politička volja za suočavanjem sa prošlošću. Upravo taj relativistički i revizionistički narativ ukazuje na potrebu donošenja zakona ili izmjene Krivičnog zakona BiH u smislu donošenja odredbe kojom će biti zabranjeno negiranje i poricanje genocida u Srebrenici. Zaštita istine, kažu stručnjaci, je najbolji način sprečavanje genocida, te da samo njegovo negiranje predstavlja zločin, odnosno posljednju fazu genocida. Zakonom koji bi kriminalizovao negiranje i poricanje genocida, suzio bi se prostor djelovanja negatorima i revizionistima a u isto vrijeme poslala bi se jasna poruka građanima šta jeste, a šta nije prihvatljivo ponašanje. Obzirom da u BiH ne postoji politička volja za izglasavanjem takvog zakona, iako je bilo par neuspjelih pokušaja u proteklih desetak godina, smatram da je neophodno da Visoki predstavnik u BiH, nametne zakon o zabrani negiranja genocida, kako bi zaštitio dostojanstvo žrtava i preživjelih ali i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji je dokazao da je genocid počinjen u tada „zaštićenoj zoni“ UN-a.

Političari su za Srebrenicu uradili malo, šta obični ljudi u BiH i svijetu koji osjećaju bol srebreničke tragedije mogu uraditi da pomognu ljudima koji žive tamo?

Srebrenica je grad koji živi samo jedan dan u godini. Grad bez trafike, mesare, pekare, vodstva i ljudi. Grad u koji bošnjački politički lideri ili oni koji sebe tako nazivaju dolaze isključivo kada žele prikupiti jeftine političke poene, a u međuvremenu je prepušten Mladenu Grujičiću, negatoru genocida i zabavljaču širih narodnih masa na društvenim mrežama sa kokardom na glavi, te bošnjačkim političkim predstavnicima koji su, ako je sudeći po načinu na koji se suprotstavljaju Grujičiću i njegovom kvazidemokratskom režimu, potpuno neorganizovani. Srebrenica je grad duhova u koji je uloženo više od 2 milijarde KM. Grad u kojem četnički konvoji sa Bajom Malim Knindžom tjeraju i ono malo Bošnjaka što je ostalo u Srebrenici, no to bošnjačkim političkim liderima, kojima se „vitalni nacionalni interes“ svodi na dio od Baščaršije do Marindvora, i ne smeta mnogo jer donacije u Srebrenicu više ne stižu a građani Srebrenice su ponovo, prepušeni sami sebi. Dakle, političari više ne čine ništa ali zbog istine, kulture sjećanja i sprečavanja novih zločina, potrebno je da obični građani koji osjećaju bol srebreničke tragedije, dođu u Srebrenicu prije i poslije 11. jula, jer je to, čini mi se, jedini način da Srebrenica prestane biti grad duhova koji živi samo jedan, onaj najbolniji, dan u godini.

Ljudi masovno napuštaju BiH, naročito mladi, hoće li Srebrenica biti grad bez ljudi i je li to konačan pad Srebrenice?

U prethodnom pitanju sam već dala odgovor na ovo pitanje, ali da. U Srebrenici je sve manje mladih ljudi. Otjerala ih je loša ekonomska situacija kao i fašistički ispadi sa kojima se susreću svaki dan.

Pišete o stvarima o kojima se neki ne usuđuju ni misliti. Koliko je Srebreničanima bitna istina o svemu što se događalo u opkoljenom gradu, ali i nakon genocida i protjerivanja. Da li je važno ko je uzeo svaku marku namijenjenju Srebrenici?

Naravno da je važno, ali bojim se da više (ako je ikada i bilo) ne postoji volja da se otkriju malverzacije koje su se događale u Srebrenici, a bilo ih je mnogo. Srebrenica, zahvaljujući trenutnom vodstvu postaje medijski izolovan grad kojeg se sjetimo jedino u kontekstu genocida i sporadičnih incidenata koji ili dolaze od strane mlađahnog načelnika negatora genocida ili šačice bošnjačkih političara koji su ostali u Srebrenici, a gdje i kako su nestale donacije namijenjene Srebreničanima je prevaziđena tema kojom se više niko ne bavi. Jedan određeni period, mogu slobodno reći dok je Ćamil Duraković bio načelnik, Srebrenica je pokazala da može bolje i više u kontekstu ekonomskog napretka, a onda se sve ugasilo. Donacije su kako sam već konstatovala nestale. Srebrenica danas živi od socijalnog budžeta. Što se infrastukture tiče, 130 kilometara puta u opštini Srebrenica nije asfaltirano. I možda to, iz perspektive čitatelja koji nikada nije posjetio nijedno srebreničko selo i ne izgleda toliko strašno, ali frapantna je činjenica da ljudi, povratnici u opštinu u kojoj je počinjenin genocid, u 21. stoljeću žive potpuno odsječeni od civilizacije. Nažalost, takvi povratnici, više nisu bitni bošnjačkom političkom vrhu, a pitanje je, obzirom da je za njih urađeno malo ili ništa, da li su ikada i bili bitni.

Ovaj program se realizuje u saradnji sa  Fondacijom Friedrich Ebert 

Amer Bahtijar
Autor 10.7.2021. u 13:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija