Koliko traje ratni zločin?

Lejla Gačanica
Autor 25.2.2021. u 16:33

Koliko traje ratni zločin?

Negiranje žrtava i patnje preživjelih, etničke podjele i permanentno održavanje latentnog sukoba su i ciljevi i posljedice isključivih nacionalističkih interpretacija prošlosti. U tome ih niko nije sprečavao a empatija i društvena svijest očito ne funkcioniraju na dobrovoljnoj niti individualnoj bazi. Nama nedostaje odgovornost u odnosu prema prošlosti, i vizija mirne budućnosti. Sadašnjost je vrijeme u kojem ovu paradigmu treba mijenjati. Uprkos svim otporima.

Piše Lejla Gačanica: DWP

Kada smo prije dvije godine počeli raditi na inicijativi za pravnu regulaciju zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina na naš radni papir smo stavili sljedeća pitanja: kontekst (treba li nam i zbog čega), mogućnosti (šta su prepreke, šta su prednosti), modele zakonskog teksta (šta treba da se reguliše, na kojem nivou, u kojem obimu, sankcije). Cilj donošenja ovakve zakonske regulative bio bi prekidanje s kulturom nekažnjivosti: oni koji su odgovorni za to treba da budu kažnjeni i da se tim ne manipulira. Presuđeni zločini moraju biti priznati u javnom prostoru bez obzira na to koja strana ih je počinila. Pravna regulacija zabrane negiranja, opravdavanja ili odobravanja presuđenih ratnih zločina i zločinaca neće riješiti sve probleme (ne)suočavanja sa prošlošću u BiH, svjesni smo toga od samo početka. Dobijanje pravne regulacije u BiH neće biti lak proces, svjesni smo i toga. Što, iz aktivističkog, ljudsko-pravaškog, profesionalnog ugla – sasvim sigurno ne treba značiti da od zahtjeva za pravnu regulaciju zabrane negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja ratnih zločina treba odustati.

U diskusijama koje se vode o potrebi usvajanja zakonske regulative kojom bi se zabranilo negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, često se susrećemo sa postavljanjem pozicije da se potreba za ovim zakonskim rješenjima posmatra ne kroz to šta s njom želimo postići već da li je moguće (realno) da je imamo u BiH, imajući u vidu političku situaciju i nizak nivo poštivanja zakona. Ovakvom postavkom, prevlast odnosi nemogućnost nad potrebom za zakonom. I to je upravo ono što opstrukcijama ovakvih inicijativa ide u korist. Međutim, zabrana negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina bi doprinijela zaustavljanju manipulacija narativima i žrtvama u javnom i političkom diskursu. Istina, političke volje nema (a jasno je i zašto), kao i činjenica da zakon(i) neće riješiti baš sve probleme trenutnog stanja procesa izgradnje mira u BiH, te to ne treba ni stavljati kao nerealno očekivanje na pleća ovih zakonskih rješenja. Zakonska regulativa bi trebala biti dio rješenja, alat koji dosada nismo imali, za konstruktivno suočavanje sa prošlošću i smanjenje tenzije između etničkih grupa i podsticanje procesa zacjeljivanja društva. Jer ratni zločini i ratni zločinci itekako žive u našim prostorima, sistemima, našem ‘odsustvu oružanog sukoba’. Oni traju duže nego životi preživjelih rata, i ostavljaju posljedice po cijelo društvo. Negiranjem ratnih zločina dehumaniziraju se cijele grupe ljudi, što je u prošlosti rezultiralo masovnim zločinima.

Život zločina 1: ratni zločin ne zastarijeva. To znači da za genocid, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin (kršenje međunarodnih ugovora, Haških konvencija i deklaracija iz 1899. i 1907. te Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata iz 1949, i običajnih pravila međunarodnoga humanitarnoga prava) nema vremenskog ograničenja za krivično gonjenje i kažnjavanje. Za razliku od krivične odgovornosti za počinjena djela ratnih zločina, ostvarivanje prava civilnih žrtava rata nažalost je doživjelo nametanja zastara u BiH. Izuzimanje zastare za ratne zločine se temelji na razlozima koji se tiču karaktera samih zločina (radi se o izvanredno teškim krivičnim djelima koja se ne mogu zaboraviti niti je opravdano zaboraviti ih); da je zastara vezana uz svrhu kažnjavanja, pri čemu je opravdanost pretpostavke o resocijalizaciji počinitelja krivičnih djela (bez njihova kažnjavanja) upitna, naprotiv, da mnogi od njih predstavljaju potencijalnu opasnost u budućnosti; razlozi međunarodne solidarnosti. Zločin, čini se, ne blijedi ni u našem javnom diskursu, društvenoj svijesti. Ističe se, slavi, veliča, negira, prenoseći ratne narative uspješno na nove generacije. Nije da nemamo krivičnu pravdu za ratne zločine počinjene devedesetih u BiH (procese protiv počinilaca) i nije da nemamo presude i pravne kvalifikacije – imamo. Ono što nemamo je njihovo priznavanje. Tako svjedočimo selektivnom prihvatanju presuda (kada su u korist ‘naše’ etničke grupe), direktnom negiranju presuda (‘nije bilo zločina’, ‘nije bio genocid’), veličanju presuđenih zločina (‘heroj a ne zločinac’). U takvom okruženju krivična pravda ne vrijedi mnogo, a društvena pravda je obojena etničkim.

Život zločina 2: nedozvoljenost izazivanja ili poticanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Sve dok su ratni zločini i zločinci javno promovisani i podržavani, teško da možemo govoriti o izgradnji mira. Ako to zabranimo – da li će nestati verzije prošlosti u kojima će zločinci biti heroji a ratni zločini laž? Vjerovatno ne, i sigurno ne preko noći, ali će značiti da recimo političari ne mogu osporaviti presuđene ratne zločine, veličati ratne zločince, zasnivati politike na ratnim ideologijama. I tu dolazimo do pitanja – kako? Koja politička volja je potrebna za usvajanje ovakve regulative? Ona koja je od 1995.godine na vlasti, u raznim kombinacijama, se pokazala nespremnom, nepostojećom, sabotirajućom za prijedloge zakona ili zakonskih odredbi koji bi zabranili negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Na svim nivoima – na državnom (BiH) četiri puta, na entitetskom u Federaciji Bosne i Hercegovine dva puta, a u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu BiH je nikada i nije bilo. Međunarodna zajednica je pak vrlo jasnog stava o ovome – zabrana negiranja ili veličanja ratnih zločina u BiH mora postojati. Ovo je dodalo sloj diskursu o međunarodnoj zajednici u BiH, pozivajući se na poznati repertoar – ‘OHR mora da ide’, ili pak ‘molimo OHR da nešto uradi’. Poput prosute vode, dijalog o zakonskoj zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida ili ratnih zločina se razlio u mnoštvo diskusija irelevantnih za smisao i potrebu ove regulacije, pretvarajući je u ‘srpsku’, ‘hrvatsku’ i ‘bošnjačku’, ponovo aktivirajući mitološke argumentacije. Ponovo su zločini i zločinci u središtu naših života, po istom receptu kako žive i u zadnjih 25 godina. Žrtve, sluđeni građani/ke, generacije koje žive na odvojenim verzijama istine o ratu kojeg nisu doživjeli, civilni sektor, aktivisti/kinje, svi naši ne-etnički identiteti su na marginama, dok se ponovo spinuju naše potrebe i naš mir. Pitanje važnosti postojanja zakonske regulative o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja ratnih zločina nije i ne smije biti uslovljeno našim pesimizmom u političku volju, u mogućnost donošenja zakona redovnim parlamentarnim putem ili nametanjem. Pitanje važnosti mora biti odraz naše potrebe i insistiranja za ovom regulativom, kako bi ratni zločini i zločinci bili nazvani pravim imenom, a njihovo trajanje u našim životima ograničeno zabranom negiranja ili veličanja.

Život zločina 3: zakoni se moraju poštovati. Suviše često se sudaramo sa pitanjem šta će nam još jedan zakon koji se neće poštovati ni primjenjivati. Pogrešno. Zakoni se donose da bi uredili (nove) društvene pojave, odnose. Njihova svrha nije da ih ne primjenjujemo, već obratno – usvajanje znači obavezu i za društvo i za institucije za provedbu. Ova deformisana logika da su zakoni tu da se krše, ili da imamo loše institucije koje ih ne provode i nizak nivo zaštite prava, ne amnestira potrebe i zahtjeve da donosimo zakone koji će poboljšati naše živote (možemo li zamisliti svijet bez garancije prava na imovinu? Na brak? Na privatnost? Na slobodu govora? I možemo li zamisliti da se zadovoljimo sa obimom regulacije koju trenutno imamo u navedenim oblastima i nikada više ne tražimo njeno poboljšanje?). Dakle, nije poenta zakona da ‘na papiru’ zabrani negiranje, veličanje, opravdavanje genocida, ratnih zločina i zločinaca a da se u praksi nastavi po istom. Svrha imanja ovakvih zakonskih odredbi bi bila da niko ne može reći da presuđenog zločina nije bilo. Da u Srebrenici nije bio genocid. Da su presuđeni ratni zločinci heroji po kojima se nazivaju ulice, ustanove, nagrade. Jednom utvrđena činjenica odgovornosti više nije stvar pregovora ili interpretacije. Time ne bismo mogli više tvrditi da je samo jedna etnička grupa bila žrtva. Jer je i žrtava i zločinaca bilo na svim stranama. Uskraćivanjem upisivanja ratnih zločinaca kao heroja u javne prostore, kao i mogućnost upisivanja stradalih u javne prostore, je mijenjanje paradigme o ulozi počinjenih zločina u našem postkonfliktnom društvu i našim svakodnevnim životima. Neophodno je, baš zbog toga što je jedina struktura koju imamo ona koja govori disonantnim glasovima o prošlosti koja se pregovara. Uprkos činjenicama, presudama i šteti koju čini na sve tri bosanskohercegovačke postkonfliktne strane.

Život zločina 4: nema kompromisa oko prošlostiVjerujem da je sasvim jasno da se spontano razumijevanje neophodnosti za kritičkom kulturom sjećanja i institucionalnom izgradnjom mira ovdje neće desiti. Nema kompromisa o prošlosti jer su suprotstavljeni narativi o ratu uspješno ugrađeni u sve oblasti naših života (obrazovanje, religija, mediji, javni prostori), a političke elite žive gotovo isključivo na njima. Ovo stanje duboke zamrznutosti konflikta i mira nas drži u istim (etničkim) pozicijama i postizanje saglasnosti o ratu bi značilo i preuzimanje (individualne) odgovornosti i odmak od ratne retorike. Naravno da se neće desiti samo od sebe. Na tome se, i to nije slučaj samo za BiH, mora sistemski raditi. Izgraditi kontekst i potaknuti empaiju kako bi se razumjelo šta nam se to (svima!) desilo devedesetih i kako da sa time živimo. Propust da se to napravi u prethodnih 25 godina jeste produbio mržnje, podjele i verzije istina o ratu. A rat je još uvijek jako bitan u našim životima. Ako to što se desilo doživljavamo isključivo kroz leće etničkog kolektivnog narativa o ratu, ne vidimo sve ono što se brižljivo izostavilo iz tog aspekta – stradanja drugih, ljudskost drugih, zločine počinjene iz naše etničke grupe. I to nam daje za pravo da negiramo, osporavamo tuđa stradanja i opravdavamo zločine ‘svojih’. Neznanje, usko i simplificirano postavljeni okvir sjećanja nas istina mogu čuvati od ionako teške prošlosti ali isto tako nas zaključati u tišinu, vlastite traume i strah od drugih.  Korak ka ozbiljnom i odgovornom odnosu ka prošlosti bi bilo poštovanje presuda donesenih za ratne zločine i zločince. Ni ovo neće doći spontano – pogledajmo zadnjih 25 godina – zbog čega postojanje zakonske norme o tome je nužno. Zajedno sa svim drugim naporima u izgradnji mira.

Koliko, dakle, traje ratni zločin u BiH? Reafirmacijom u javnom prostoru produžavaju se iznova život i posljedice zločina. Ovo je praksa koja mora prestati i moramo biti svjesni da se to neće desiti samo od sebe. Negiranje žrtava i patnje preživjelih, etničke podjele i permanentno održavanje latentnog sukoba su i ciljevi i posljedice isključivih nacionalističkih interpretacija prošlosti. U tome ih niko nije sprečavao a empatija i društvena svijest očito ne funkcioniraju na dobrovoljnoj niti individualnoj bazi. Nama nedostaje odgovornost u odnosu prema prošlosti, i vizija mirne budućnosti. Sadašnjost je vrijeme u kojem ovu paradigmu treba mijenjati. Uprkos svim otporima.

Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.

Lejla Gačanica
Autor 25.2.2021. u 16:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija