MEDIJSKA KONSTRUKCIJA PROŠLOSTI

Belma Kasumović
Autor 17.1.2020. u 09:26

MEDIJSKA KONSTRUKCIJA PROŠLOSTI

U postkonfliktnom društvu kao što je bosanskohercegovačko treba konstantno raditi na procesu prihvatanja i pomirenja, podizanju nivoa tolerancije, sloge i pozitivnog javnog diskursa. Mediji igraju ključnu ulogu u tom procesu. Oni su ti koji prave konstrukcije prošlosti i sadašnjosti. U ovom slučaju ne važi agenda setting: mediji nam ne govore kako da mislimo, ali nam govore o čemu da mislimo. Onima koji nisu svjedočili, koji nemaju druge izvore i predstave mediji govore i kako da misle. Mediji nam oblikuju svijest.

Uloga medija tokom rata

Tokom ratnih dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije mediji bili su važan faktor u izgradnji i održavanju nacionalnih identiteta. A bili su i mnogo više od toga. Tako Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Komisije UN za ljudska prava primjećuje: „mediji (sredstva javnog informisanja) bivše Jugoslavije su jedno od najznačajnijih sredstava u propagiranju vojnog sukoba u tom regionu.“ [1]

O tzv. patriotskom novinarstvu, kao navijačkom i propagandističkom, koje je proniklo iz ovih dešavanja piše profesor Enes Osmančević u knjizi Demokratičnost WWW komuniciranja. Najbolji primjer najmorbidnijeg izvještavanja bio je Risto Đogo, tadašnji urednik RTRS na Palama. U svojoj knjizi, profesor Osmančević navodi primjer njegovog televizijskog preformansa „u dnevnicima RTRS-a nakon masakra na sarajevskoj pijaci Markale 5. februara 1994., kada je tvrdio da su “Muslimani granatirali sami sebe želeći da pri tome optuže srpsku stranu”, i da tijela ubijenih ljudi nisu bila stvarna, već da su to zapravo bile lutke koje su uzete iz obližnjih izloga i montirane kao žrtve “kako bi zataškali sopstveni zločin”.“[2]

Ovo je samo jedan od pokazatelja koliko je novinarstvo bilo daleko od profesionalizma i objektivnosti. To znači da ni građani nisu mogli imati jasan uvid u dešavanja jer nisu raspolagali činjenicama. To, nadalje, znači da su stvorili pogrešne slike o „onim drugim“ iz kojih su nastale brojne predrasude. Te predrasude još uvijek predstavljaju barijere u našem društvu. S tim u vezi, profesor Osmančević piše „na predrasudama, stereotipijama, mržnji spram drugog i drugačijeg, lažima o svojoj nadmoći i tuđoj nemoći, masovni mediji na Balkanu potkraj devedesetih godina 20. stoljeća stvorili su posebnu kulturu laži u kojoj je sve dopušteno i sve se bezrezervno prihvata kao istina ako služi ostvarenju višeg cilja. Na Balkanu je to svakako nacionalizam.“[3]

Nastavak rata drugim sredstvima

Ono što smo zadržali nakon ratnih sukoba je podijeljenost medijskog prostora po etno religijskim karakteristikama a samim tim i podjelu javnosti. Olakšicu pruža činjenica da je porastao broj medija i da to, zajedno sa Internetom kao najdemokratičnijim medijem, može ponuditi i alternative i uvid u drugu i treću stranu.

Veliki značaj u medijima a i u kreiranju stavova o prošlosti imaju izvještavanja o ratu i suđenjima za ratne zločine. Izvještavanja o samim suđenjima te reakcije na njih i na presude, mogu produbiti postojeće konflikte i dovesti do veće netrpeljivosti u društvu. Najslabija karika za novinare zna biti presumpcija nevinosti.

O tome govori publikacija „Mediji i nacionalne ideologije: analiza izvještavanja o suđenjima za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji“ autora Amera Džihane i Zale Volčić. Istraživanja kojima su se autori bavili radeći na analizi konkretnih slučajeva pokazala su pristrasnost medija pri izvještavanju, etnonacionalističko oblikovanje događaja, evidentne razlike u prikazivanju istog događaja u medijima okrenutim različitim nacionalnim ideologijama. Tako mediji bivaju sredstva sukobljavanja i održavaju hladni rat. Ovakvim sadržajima se još uvijek privlači javnost znajući da su to teme na koje ne mogu biti imuni. „Komercijalni nacionalni tj. nacionalistički model medija, koji se trenutno stvara u regiji bivše Jugoslavije, zasnovan je na efikasnosti, predvidivosti i snažnom naglasku na (nacionalnim) slikama i stereotipima koji privlači gledaoce i kao građane i kao konzumente.“[4]

Bavljenje ovim temama je rizično i kompleksno i uvijek ima prostora za greške. Prikazivanje bilo čega osim činjenica za sobom povlači niz reakcija i vjerovatno neželjenih posljedica. To se posebno odnosi na pojednostavljivanje i iskrivljavanje istine. „Relativiziranjem ratnih zločina poništavaju se sve ratne grozote i žrtve, u pitanje se dovode određene temeljne ljudske vrednote i, na taj način, opravdavaju se i moguće sadašnje i buduće društvene nepravednosti.“[5]

Je li apsolutna objektivnost moguća?

Izvještavanje o ratu, tokom i godinama poslije, nije i ne može biti isto kao i izvještavanje o dnevno političkim dešavanjima. Novinari ne mogu zalediti emocije dok ljudi oko njih ginu, a ni oni sami nisu sigurni. No, saosjećanje sa žrtvama je jedno a prikrivanje činjenica i favoriziranje nešto sasvim drugo.

Postoje ipak pozitivne situacije u kojima se javni interes i sigurnost stavljaju ispred potpunog, činjenično potkrijepljenog izvještaja. Izvještavanja o ratu u BiH prisjeća se tadašnji novinar Sky Newsa Zoran Kusovac: „…nismo uvijek govorili sve što smo vidjeli, ni sve što smo mislili. (…) Uvijek smo imali na umu dobrobit ljudi u priči, vlastitu sigurnost i život svojih kolega.“ [6] Nadalje, Kusovac daje primjer kako su vodili računa o sigurnosti pažljivo snimajući i birajući kadrove i slike. „Uvijek smo veoma pažljivo snimali vojne položaje i jedinice, pazeći da ne prikažemo nikakva karakteristična obilježja koja bi mogla pomoći neprijatelju da odredi određeno mjesto. To radimo sa svim vojskama u svim ratovima, jer ne želimo nikoga da dovodimo u opasnost.“[7]

Rad za opće dobro

Nekada pod pritiscima, nekada pod prijetnjama, nekada nehotice, greške se dešavaju svima. Novinarstvo je profesija koja se bavi svima i kojom se bave svi. Rizik, dileme i konstantna borba sa drugima i sa samim sobom dio su svakodnevnice. Novinari ipak moraju biti svjesni koliku ulogu imaju u kreiranju javnog mnijenja. S tim u vezi, nužno je da vlastita uvjerenja, simpatije i nepotkrijepljene sumnje svedu na minimum.

Bosanskohercegovačkom društvu ponajmanje treba raspirivanje vatre i povlačenje starih pitanja u svrhu stvaranja tenzija. Još uvijek nam fali edukacije, još uvijek nam fali profesionalizma i fali nam tolerancije. Medijski prostor mora ove tri stavke podići na viši nivo. Zbog prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbog općeg dobra.

[1] https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/06800.pdf

[2] isto

[3] isto

[4] https://www.media.ba/sites/default/files/mediji_i_nacionalne_ideologije_-_za_web.pdf

[5] isto

[6] https://www.media.ba/bs/media-watch-magazin-medijska-politika-regulativa/mediji-nemaju-moc-da-zaustave-ratove

[7] isto

Belma Kasumović
Autor 17.1.2020. u 09:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija