Bakira Hasečić: Žene žrtve rata dok su žive govorit će o onome što im se desilo i borit će se za svoja prava

Povezani članci

• O Danilu Kišu i trgovcima “mrtvim dušama”
• ZLATKO JELISAVAC: DEVEDESETE I ISIL
• Eduard Kukan u Sarajevu: BiH zaostaje za zemljama regiona
• Postoji li BiH još uvijek kao suverena država?
• Izgubljena pamet
• Boris Dežulović: Hrvati ne znaju slaviti svoje pobjede simpatično

Foto: Elman Omic/AA

Bakira Hasečić jedna je od poznatih aktivistkinja za prava žena u Bosni i Hercegovini. Ona je predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” u Sarajevu koje je osnovano prije 18 godina, a cilj mu je da pruži podršku preživjelim žrtvama ratnog silovanja, utvrđivanje istine i pravde za žrtve. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja u njenoj borbi za pravdu. Hasečić je 2018. godine dobila i doktorat Glasgow Caledonian Univerziteta zbog doprinosa u borbi za ljudska prava i pravde za žene, kroz njenu borbu za prava silovanih i seksualno zlostavljanih žena tokom rata u BiH.

U intervjuu za Tacno.net sa Bakirom Hasečić smo razgovarali o radu pravosudnih institucija u BiH na predmetima koji se tiču žena žrtava rata, da li su država i društvo pružili pomoć ženama žrtvama rata te zbog čega je bitno i 25 godina nakon završetka rata da se govori o ovoj temi.

Razgovarala: Elmedina Šabanović

Udruženje „Žena-žrtva rata” do danas je evidentiralo 10.155 žrtava silovanja, seksualnog zlostavljanja te fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Evidencija se odnosi na osobe koje su preživjele, ubijene ili su raseljene po cijelom svijetu. Prema evidenciji Udruženja ukupno je 96 osoba osuđeno za silovanje, seksualno zlostavljanje i podvođenje. Kako ističe predsjednica ovog Udruženja, oni su podnosili zahtjev VSTV-u, Tužilaštvu BiH i Sudu BiH da im dostave tačne podatke, međutim iz VSTV-a su kazali da podacima raspolažu Sud BiH i Tužilaštvo BiH. Sud BiH je odgovorio, dok od Tužilaštva BiH nikad nisu dobile odgovor.

“Udruženje prati u granicama mogućnosti suđenja, jer do unazad par godina ni preživjela žrtva, gdje je presuđen ratni zločinac, nije zaprimala prvostepenu i drugostepenu presudu, tako da se Udruženje moralo pismeno obraćati Tužilaštvu da oštećenoj dostave presude, a često se i na portalu Suda BiH ne objavljuju presude, pa smo također pismeno intervenisali prema Sudu.”

Na pitanje sa kojim problemima se žene žrtve rata danas susreću, vezano za rad pravosudnih institucija u BiH te da li su zadovoljne rezultatima rada istih, Hasečić nam je kazala da su najsloženiji predmeti, prema Strategiji za rad na predmetima ratnih zločina koja je usvojena u decembru 2008. godine, trebali biti završeni u roku od sedam godina na državnom nivou, do čega nije došlo, a preostali u roku od 15 godina. Državno tužilaštvo, kaže, nije ispoštovalo svoju obavezu da se bavi isključivo najsloženijim predmetima.

“U radu su, kontinuirano u proteklih 15 godina, imali i veliki broj predmeta koji su svojom složenošću trebali biti delegirani mjesno nadležnim sudovima na procesuiranje. Kako rok nije ispunjen, osnovana je Radna grupa za izradu izmjena i dopuna dokumenata, koju su činili stručnjaci iz Suda i Tužilaštva BiH i drugih institucija. Tako je 2018. sačinjena Revidirana strategija – koja je predviđala da svi predmeti ratnih zločina budu završeni u roku od pet godina, odnosno do 2023. godine.”

Kako kaže, neki predmeti su godinama stajali u ladicama ili su ustupljeni na niže nivoe, dok žrtve i svjedoci zločina umiru.

“Porazno je i to što se osobe osumnjičene za ratne zločine nalaze na funkcijama u vlasti, te se smatra da su neki od predmeta namjerno skrivani. Tempo kojim Tužilaštvo BiH rješava pitanja ratnih zločina počinjenih tokom agresije na našu zemlju, prvenstveno onih sa haške ‘A’ liste, izaziva revolt i nepovjerenje porodica žrtava prema pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine.”

Smatra da su svi najsloženiji predmeti ratnih zločina trebali biti završeni na državnom nivou i da je možda loša odluka da veći broj predmeta bude prebačen na nivo entiteta.

“Dio njih je već ustupljen entitetskim tužilaštvima, a kada smo od njih tražili informaciju o statusu predmeta sa ‘A’ liste, iz većine tih tužilaštava nisu imali nikakvu informaciju. U nekoliko slučajeva rekli su nam da su slučajevi sa ‘A’ liste isključiva nadležnost Tužilaštva BiH, što postavlja pitanje na osnovu čega su ti predmeti prebačeni na niže pravosudne institucije. Postoji jako puno nejasnoća u svemu tome. Mi želimo odgovore na pitanja gdje se nalaze, zašto su sklonjeni, zašto nisu i kada će biti procesuirani ovi slučajevi. Udruženje je u stalnoj komunikaciji sa Tužilaštvom BiH gdje smo više puta, pismeno i usmeno, na sastancima sa glavnim tužiocima, kako prethodnim tako i glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić predlagali i insistirali da se za silovanje i seksualno zlostavljanje sudi samo na Sudu BiH, da se ne ustupaju na niže nivoe iz razloga što se u većini slučajeva sudi optuženim u mjestu gdje su počinili ratne zločine.”

Ističe kako ima slučajeva u kojima preživjela žrtva živi u mjestu gdje je nad njom izvršen ratni zločin, a da se počinilac kojem se sudi pusti da se brani sa slobode (koji živi u istom gradu gdje i preživjela žrtva) pod određenim sudskim zabranama, koji ne poštuje mjere zabrane.

“Preživjeloj žrtvi je dodatna retraumatizacija samo svjedočenje, a posebno u mjestima gdje je počinjen ratni zločin. Iako imamo dobru saradnju sa Tužilaštvom BiH, nismo zadovoljni sa podizanjem optužnica za silovanje i seksualno zlostavljanje. Revidirana strategija donesena je zbog toga što nisu ispunjeni ciljevi ranije usvojene Strategije, znači najsloženiji predmeti – što podrazumijeva predmete i optužnice za osobe na najvišem nivou odgovornosti, komandne odgovornosti, i druge vrste složenih predmeta koji nisu završeni u roku jer pod komandnom odgovornosti se podrazumijeva i silovanje i seksualno zlostavljanje.

Ono što je očekivati jeste da se Tužilaštvo BiH pozabavi daleko ozbiljnije i odgovornije najsloženijim predmetima, a tim predmetima smatramo silovanje i seksualno zlostavljanje. Mnogi optuženi ratni zločinci ili osumnjičeni su u bjekstvu  u Srbiji, Hrvatskoj i širom svijeta gdje su preživjele žrtve primorane da ih same pronalaze i dostavljaju informacije Tužilaštvu BiH. Smatramo da treba povećati broj tužilaca, posebno na predmetima ratnog silovanja i seksualnog zlostavljanja.”

Kada je u pitanju pomoć ženama žrtvama rata, Udruženje “Žena – žrtva rata” pruža psiho-socijalnu pomoć zajedno sa akreditovanim psihoterapeutom koji pomaže potencijalnim svjedokinjama da se lakše pripreme za proces suđenja.

“Usluge psihoterapije se pružaju prije, u toku i nakon sudskog procesa. Također, psihoterapeut radi i sa ženama koje imaju potrebu za ovim vidom tretmana, bez obzira da li su u sudskom procesu ili ne. Ovaj vid pomoći im je od koristi jer uče tehnike „življenja sa traumom“. Osim toga, pomoć se pruža i članovima domaćinstva preživjele, a u većini slučajeva onih članova domaćinstva koji su bili prisutni u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Želimo napomenuti da kroz projekte koji to dozvoljavaju pomažemo i članicama Udruženja koje se nalaze na margini egzistencije, a pomoć pružamo prehrambenim i higijenskim paketima.”

Danas u BiH postoje četiri akreditovana udruženja koja pomažu ženama žrtvama rata pri ostvarivanju njihovih statusnih prava. Udruženja međusobno sarađuju kako bi na što lakši način ostvarili željeni cilj prema populaciji koju okupljaju.

“Svako od udruženja se trudi da na najbolji mogući način pruži usluge i pomogne žrtvama kako bi lakše prevazišle probleme sa kojima se susreću”, dodala je Hasečić.

Hasečić je također istakla da su se žene žrtve rata same organizovale kako bi se izborile za svoj društveni status, te da dok su žive govorit će o onome što im se desilo, kada god za to imaju priliku, i borit će se za svoja prava.

Žene žrtve rata su se također same izborile da imaju status posebne kategorije civilnih žrtava rata kroz Zakon o izmjenama i dopunama Zakona po osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom. Kroz naprijed navedeni zakon, žrtve silovanja i seksualnog zlostavljanja imaju mogućnost ostvarenja lične invalidnine.

Za kraj, istakla je da je važno da se o ovoj temi govori i svjedoči jer “samo na taj način može biti zadovoljena Pravda, kako za počinioca zločina tako i za žrtve.”