Čović blokadom uspostave vlasti, štiti vlastiti kriminal

Autor 6.2.2011. u 13:42

Čović blokadom uspostave vlasti, štiti vlastiti kriminal

Slavo Kukić je najveće ime sociologije na ovim prostorima  i jadan od najznačajnih sociologa današnjice. Autor je  osamnaest knjiga, preko stotinu znanstvenih radova, objavljenih na nekoliko svjetskih jezika u različitim znanstvenim časopisima ili zbornicima sa znanstvenih skupova širom svijeta. Sudionik je u velikom broju znanstvenih projekata, citiraju ga svi relevanti sociolozi,  a žele ga najveći svijetski unevrziteti.

I njegovi kritičari se dive njegovoj hrabrosti i principjelnosti. Njegov život obilježila je borba za pravdu i istinu kao takvu. Hrabrost istine, vjera  u moć čovjekovog  duha jeste za Kukića uvjet da čovek potvrdi svoju egzistenciju.  Puko postojanje nije egzistencija,  govorio je Jaspers,  a svojim životom potvrđuje Kukić. Zbog svojih stavova njegov život i život njegove porodice  je izložen rizicima. Uz fra. Petra Jeleča,  omiljena je meta desničarskih medija koji otvoreno pozivaju na njihov linč.

U razgovoru za portal tacno.net,  prof Kukić govori o blokadi pri uspostavljanju vlasti, o Josipoviću, Kosor, Čoviću, Tihiću, Raspudiću, Vlaisavljeviću, vjerskim elitama i stanju u Egiptu.

Profesore Kukiću, prošla su četiri mjeseca od izbora, a vlast još nije konstituisana. Možete li objasniti ovaj fenomen?

Dakle, moja teza je da se može dosta lako doći do scenarija koji je karekterizirao uspostavu vlasti u gradu Mostaru. Što to znači? To znači da se onima koji su obilježili proteklih četiri godine tj. protklih dvadeset godina, zapravo ne žuri, je oni produžavaju tehničkim mandatom i spremni su tim mandatom dočekati sljedeće izbore. Njima se ne žuri, svaku promjenu za koju su legitimitet dali zadnji parlementarni izbori, oni će kočiti na sve moguće načine. U ovom momentu koriste instrument konstituisanja županijskih vlasti u četiri županije, u kojima dva HDZ-a imaju većinu. Zašto ovo govorim? Tu vrstu blokade oni mogu koristiti četiri godine, uz sebe imaju CIK(Centralna izborna komisija), koja je zapravo  stranačko tijelo, jer su u nju ljudi imenovani po stranačkoj pripadnosti i po filozofiji.Ta CIK je izašla sa tumačenjem da federalna vlast ne može biti konstituisana  dok se ne konstituiraju sve županijske vlasti. To tumačenje je potpuno suprotno tumačenju koje je 2002.g. i 2007.g. donio OHR kada je decidno kazao: da bi se konstituirao fedaralni Dom naroda, potrebno je imati najmanje 30 zastupnika i da je od svakog naroda najmanje šest zastupnika. To tumačenje OHR-a u ovom momentu CIK je pobrisala zahvaljujući činjenici da su u njoj ljudi iz nacionalnih partija koji pokušavaju onemogućiti promjene za koje je legitimitet dao narod, građani BiH, u ovom slučaju građani Federacije. Sada postoji instrument da se ta blokada onemogući, da se proces uspostave vlasti deblokira. Sastavni dio sistema, prema Ustavu BiH još uvijek važećem, je institucija OHR-a. Ona je sastavni dio ustavnog sistema, nažalost do ovog momenta, a prošla su 4 mjeseca. OHR sam ne pokazuje spremnost da pomogne proces formiranja vlasti. Hoće li to učiniti, ne znam. Bez njega, bojim se, da ćemo sačekati sljedeće izbore i, bojim se, formiranje vlasti će biti onemogućeno.

Sami ste rekli da se sve čini da se izbornim pobjednicima onemogući dolazak na vlast. Radi li se o paničnoj potrebi ljudi koji su obnašali vlast u zadnjih dvadeset godina da zadrže stečene pozicije?

U javnom prostoru se pušta, dakle, teza kako je temeljni razlog da se ne konstituira vlast vezan za činjenicu da se pokušava delegitimirati hrvatski narod, što je potpuno netočno. Ako se pođe od Ustava BiH onda u njemu piše: procedure koje znače legitimaciju odnosno delegitimaciju, po tim odredbama Ustava Parlament Federacije je sastavljen od dva doma: jedan je Zastupnički dom, to znači Dom građana, a drugi dom je Dom naroda u koji ulaze zastupnici po broju osvojenih glasova i osvojenih mandata. Prema tome, o deligitimaciji bi se moglo govoriti ako se iz Doma naroda žele izbaciti predstavnici političkih partija koje su osvojili mandate nekog naroda. To u ovom slučaju naprosto nije slučaj. Zašto? Ako je to tako, operira se  tezom da se radi o delegitimaciji naroda.Zašto se operira tom tezom ako se Platformom koju je ponudio SDP i koju su potpisale četiri političke stranke, ostavlja otvoren prostor i drugima, recimo, konkretno dvama HDZ-ima, da potpišu Platformu i da čine sastavni dio koalicije na vlasti? Zašto se ta Platforma ne potpisuje, zašto se odbija? To je pitanje koje traži pravi odgovor. Po mom sudu, razlog je naprosto u odredbama koje u Platformi stoje, a prema kojima jedna od obaveza buduće vlasti u sljedeće četiri godine, je borba protiv kriminala i korupcije, procesuiranje svih kriminalnih korupcijskih djela i afera koje po zakonu logike i nužnosti, pogađaju dva HDZ-a, posebice gospodina Čovića i njegov interseni krug. Pošto je to tako, onda se se zapravo hrvatskom narodu prodaje magla kako je posrijedi njegova ugroženost i delegitimacija, a suština je u tome da  Čović zapravo mora u sljedaća tri mjeseca pred sud, u ovom momentu, u fazi pokretanja su sudski procesi… itd.

Platformu koju su potpisale četiri stranke podržali su najveći hrvatski intelktualci popout vas i fra Petra Jeleča, čime možemo reći da je hrvatska intelktualna javnost dala podršku tom dokumentu? Čini  mi se da je ovom Platformom SDP prvi put uspio  pomiriti nacionalno i građansko. Možete li nam nešto više reći o vašoj recepciji te Platforme?

Apsolutno, dvadeset godina HDZ-a, i jedna i druga frakcija, govore o tome kako su Hrvati majorizirani, kako im se ne omogućuje da izaberu svog člana predsjedništva. Dvadeset godina pri tome nikada nisu ponudili rješenje kojim bi se to onemogućilo. U Platformi se nudi rješenje, četiri političke partije se obavezuju na podršku ustavnim promjenama kojima će se članovi predsjedništva birati u Parlamentu, a ne na neposrednim izborima i to na način, koji onemogućuje da član predsjedništva iz svake etničke skupine izabere bilo tko osim zastupnika te etničke grupe. To je naprosto jedna revolucija kojoj se ne može ništa prigovoriti. U Platformi se predviđa funkcioniranje Federalne vlade na način koji je identičan načinu funkcioniranja Vijeća ministara, a  to znači, način na koji onemogućuje preglasavanje članova vlade  iz jednog etnikuma. Uspostavljaju se pravila kojima se utvrđuje najmanja kvota članova iz jednog etnikuma koji moraju podržati stavove vlade. Ako je to tako, što je onda razlog da se to ne podrži? Jer to je to, ono što se traži, uostalom, oba HDZ-a podržavaju način funkcioniranja Vijeća ministara. Ta formula se uvodi sada u Federalnu vladu. Zašto ne prihvatiti tu Platformu? Dakle, ti detalji mene naprosto tjeraju na razmišljanje, jesu li posrijedi rješenja koja su za Hrvate zaista dobra, ili one koji o tim rješenjima govore, rješenja te vrste uopće ne zanimaju, nego ih žuljaju potpuno druga rješenja koja su u vezi sa kriminalom i korupcijom.

Šta mislite o insistiranju Bakira Izetbegovića i Sulejmana Tihića da jedan od HDZ-a uđe u vlast?

Dakle, ja osobno mislim, i o tome sam i do sada pisao, da SDA ima zapravo racionalne razloge na insistiranju te vrste. Zašto? SDA je od 1990. g. bila najjača politička stranka u BiH. Sada joj se dogodilo da prvi put to nije, u odnosu na nju jače su dvije: SDP i SNSD,  pri tome je njoj SDP posebno važna kao pobjednička stranka u Federaciji, jer ona tjera naprosto na promjene u sistemu vladanja. Stoga, SDA traži rješenje u koalicijskim partnerima sa kojima može zadržati status quo, odnosno sa kojima može dovesti SDP u poziciju gubitničke stranke, zakočiti prava koja joj proizilaze iz činjenice da ju je podržao najveći broj građana Federacije. Dakle, narodskim jezikom kazano, suština tog zahtjeva je u ambiciji da se u koaliciji sa oba HDZ-a, što bi narod rekao da se SDP uškopi  i naprosto oštrica njegove snage onemogući. To je prava suština, i ništa drugo. SDA iz pozicije gubitničke stranke treba doći u poziciju pobjedničke stranke.

SDP i njen predsjednik Zlatko Lagumdžija, našli su se pod žestokim napadom medija bliskih Harisu Silajdžiću. Da li se radi o panici kriminalnih krugova okupljenim oko SBIH, da bi nova vlast mogla da istraži ili poremeti njihove poslove?

Dakle, mi imamo jedan paradoks. Imamo paradoks da je društvo sociloški promatrano dezintegrirano, da nemamo jedno društvo, već da imamo tri društva, i imamo paradoks da imamo potpuno integriranu mafiju. Kad to kažem, onda pod tim podrazumijevam i ovu činjenicu  da, zapravo  se promjenama suprostavljaju na sve moguće načine, oni koji su bili involvirani,  bez obzira hoće li biti dio vladajuće većine ili ne, svi oni koji su bili na ovaj ili onaj način involvirani u kriminalne radnje u BiH u prethodnih 15 ili 20 godina. Po onome što ja znam, ljudi iz SBIH  i iz Silajdžićevog stranačkog kruga, ali i miljea izvan stranačkog koji se okupljao oko Harisa Silajdžića, su do grla u tim kriminalnim radnjama, i zato njima, bez obzira što su formalno izvan vlasti, ne odgovara vlast koja sa sobom podrazumijeva promjene.

To je valjda, jedini razlog koji može ujediniti: Maria Vrankića, Senada Pećanina i Senada Hadžifejzovića.

Ja mislim da da. Prije tri večeri ili dvije, sam izdržao tri četiri minute gledajući to zajedničko sijelo Maria Vrankića i Senada, nisam više izdržao, ali te tri četiri minute koje sam izdržao bile su dovoljne da bi o tome sijelu donio svoj sud.

Možete li nam prokomentarisati zajedničku izjavu predsjednika Josipovića i premijerke Kosor o položaju Hrvata u BiH?

 Često se u zadnje vrijeme govori o toj izjavi. Prvo dakle,  ja ne vjerujem gospođi Kosor. Ona je kontinuitet hrvatske politike prema BiH,  sa kojom BiH ne može kazati da je imala velike sreće, ali ja vjerujem profesoru Josipoviću. Tog čovjeka znam iz nevladinog sektora i znam da je čovjek kojeg karakteriziraju univerzalne vrijednosti, i da je u pitanju čovjek koji je prijatelj BiH. Stoga, ne mogu se pridružiti onima koji u tim njegovim odnosima prema BiH, pa i toj izjavi, vide krunski dokaz u njegovom vraćanju temeljnim Tuđmanovim vrjednostima. To je potpuno netočno. Uostalom, ako se glada ta izjava, u njoj se od devet, uoči samo jedna  sporna, pri tome ne bih rekao ni da je ta točka koja se odnosi na konstituiranje vlasti u BiH, točka kojom se daje izravna podrška ulasku dva HDZ-a u vlast. Ne,  u njoj se govori o institucijalnoj ravnopravnosti,  a ne govori se o tome tko će formirati vlast, to jedna stvar. Druga stvar, pošto je ta točka izazvala  reakcije zbog svoje nejasnoće i neeksplicitnosti,  gospodin Josipović se potrudio poslije toga u pet navrata da nju razjasni, da on ne želi ni na kakav način utjecati kako će se formirati vlast u BiH, da je važna ravnopravnost Hrvata u institucionalnom smislu, ali ne mislim da primjer te ravnopravnosti predstavlja ulazak dva HDZ-a u vlast. Zašto? Zar nema Hrvata izvan HDZ-a? Uostalom, legitimitet pripada svima koji su osvojili  glasove  birača i koji mogu participirati u građanskom Domu po principu 50 plus 1.

Bivši predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, analizirajući prvu godinu mandata Ive Josipovića rekao je, da mu jedino zamjera odnos prema Miloradu Dodiku, tj. činjenicu da ne shvata koliku opasnost Dodik predstavllja za čitavu regiju. Koliko je problematičan odnos Josipovića prema Dodiku?

Kada govorim o mom generalnom odnosu prema Josipoviću, to ne znači da ja mislim kako je on bezgrješan i kako se u njegovoj dnevnoj praksi ne mogu pojaviti feleri. Svakako, jedan od felera je, način na koji on komunicira sa Dodikom. Ja ne mislim da ne treba komunicirati. Dapače, mislim da treba komunicirati. Uostalom, ja ga i podržavam zbog toga što je on bitan faktor relaksacije odnosa  u tom dejtonskom četvorokutu, ali pri tome treba, po mom sudu, voditi računa, na koji se to način radi. Recimo, ja na njegovom mjestu, ne bih sebi dopustio  izjavu kako je Milorad  Dodik zapravo ,najpouzdaniji partner,  jer sve što obeća on i izvrši. Stvarnost je nažalost, potpuno drugačija. Milorad Dodik u zadnje četiri godine sto puta je pozvao Hrvate da se vrate u RS, a tamo bi ih se trebalo vratiti oko dvjesto tisuća,  jer ih je umjesto dvjestodvadest tisuća, koliko ih je bilo prema popisu 1991.g., danas ostalo dvadeset tisuća, dakle,  stalno poziva, a u stvarnosti on nije napravio niti jedan potez da se Hrvati vrate. Onaj koji prođe od Doboja do Bosanskog Broda to na licu mjesta može vidjeti, to je naprosto spržena zemlja. U ovom momentu, najstrašniji dio BiH u kojeg nije uložena ni marka, u kojem Milorad Dodik  zapravo, i danas one koji su se vratili suptilnim metodama stimulira da odu. Ako je to tako, onda ne može biti pouzdan partner,  to nije točno. Ako se to odašilje u javnost onda se obeshrabruju i oni Hrvati koji su ostali u RS, njima se šalje poruka da trebaju razmisliti o odlasku iz RS. Ja recimo, takvu poruku ne bih dao, što ne znači da ne bih došao u Banja Luku kao i sve ostale dijelove BiH. Ja u tome podržavam Josipovića. Znači,  mislim da je njegov odnos prema Dodiku pogreška, ne mislim da je jedina, ali pogreške te vrste ne utječu na moj pozitivan odnos prema  onome što gospodin Josipović radi.

Primijetio sam u zadnje vrijema u hrvatskim medijima,  u sveopćem divljenju Dodiku da se pokušava predstaviti da u Posavini Hrvati nikada nisu bili neki faktor  i da trenutno stanje  u Posavini odgovara predratnom stanju.

U Posavini je prema popisu iz 1991.g. živjelo 130 tisuća Hrvata. Danas ih ima 35 tisuća. Čitava filozofija je u tome da je tih 135 tisuća Hrvata bila nadpolovična većina stanovništva tamo. Onaj koji pokušava ignorirati tu činjenicu zapravo, nema argumente kojima bi im netko u to povjerovao,  jer je stvarnost potpuno drugačija. Prije koji dan, su me pitali novinari:  podržavam li ja treći entitet? Rekao sam da ne podržavam, da ako itko ne treba tražiti treći entitet, onda su to Hrvati zbog činjenice da su najmalobrojni, zbog činjenice da su 1992.g. živjeli u svih 108 općina u  BiH, a danas su reducirani na tri male enklave od kojih  je  jedna značajniji prostor Hercegovine, a prostor Srednje Bosne i Posavine su u slučaju uozbiljenja priče o trećem entitetu, potpuno ugroženi i u opasnosti da ponovno krenu curiti Hrvati tako da bi treći entitet završio, ne u prostoru od Stoca pa do Livna,  nego bukvalno od Neretve pa do Livna. Prema tome, ako se pođe od te priče onda zapravo,  Posavina je dio koji je ugrožen. Kada me novinar pitao, šta fali trećem entitetu, rekao sam, gospodine dragi, između ostalog fali mu Posavina i  pola Republike Srpske u kojoj je živjelo 200 tisuća Hrvata, a danas za njih nema mjesta, eto to fali.  Pošto gospodin Dodik ne samo neće da razgovora o Republici Srpskoj već neće ni o Posavini, onda ja mislim, da svaka njegova potpora trećem entitetu je smišljena potpora destrukciji BiH,  sa ciljem da dođe do njene disolucije.

Objasnite nam mit Milorada Dodika u Hercegovini? Koliko su taj mit proizveli ovdašnji mediji koje Milorad Dodik obilato nagrađuje?

Da, mediji imaju tu svoju ulogu. Međutim,  suština njegove popularnosti u Zapadnoj Hercegovini je potpuno druge prirode,  u činjenici da u Zapadnoj Hercegovini vlada taj egocentrizam ili recimo profilirani interes da on riješi svoj prostor, sa ambicijom da se taj prostor sutra pripoji Hrvatskoj. Što će sa ostalim Hrvatima biti, to njih ne zanima, utoliko Dodikova priča o trećem entitetu, za koji oni znaju da ih neće zaobići, naprosto im je prijemčiva, to što će sa tom pričom izgubiti  Hrvati u drugim krajevima BiH, bojim se da za moje Zapadnohercegovce  nije važno. Pri tome bih podsjetio da su, u apsolutnom krivu iz pozicije općehrvatskog interesa. Opet se vraćam na popis iz 1991.g. Na tom rejonu, od Neretve do Livna, živjelo je  nekih 200 tisuća  Hrvata. Po popisu iz 1991.g.  u BiH je bilo 770 tisuća Hrvata  i danas, ako je vjerovati procjenama CCI-a po kojoj u BiH živi 550 tisuća Hrvata, mada ja mislim da je to optimistična brojka ali, ako pođemo od toga, izvan tog područja je 300 tisuća Hrvata. Danas je većina iznad tog područja, dakle, reduciranje samo na to, a eno njima šta bude ili neka sele je pristup koji je redukcionistički, koji je egoistički, koji polazi samo od sebe.

Milorad Dodik je u budžetu RS javno izdvojio dio za lobiranje stranih vlada, novinara, intelktalaca… Primjećuje se iznenadna ljubav intelektualaca i novinara u Hrvatskoj prema Miloradu Dodiku, najbolji primjer je Žarko Puhovski, od kojeg to nismo očekivali.

Da, prije nekoliko dana imao sam sučeljavanje sa profesorom Puhovskim na banjalučkoj Alternativnoj televiziji i moram priznati da me čovjek sve češće iznenađuje, ne samo svojim stavovima o Miloradu Dodiku već, uopćeno u svojim stavovima. Ako dakle, kod jednog čovjeka koji trideset godina, koliko ga ja pratim, promovira temeljna građanska i ljudska prava, promovira čovjeka, promovira  individualističke i individualne vrijednosti, ljudske vrijednosti, odjednom ste u situaciji da identificirate zapravo otklon od tih vrijednosti, usmjeravanje kritike prema građanskim partijama i sve veća benovolentost prema nacionalnom i nacionalnim partijama, onda ne možete izbjeći nikako konstataciju da je posrijedi jedan zaokret koji zaslužuje recimo detaljniju pozornost i analizu.Ja se ne mogu u ovom momentu opredjeljivati aksiomatski prema onome što se događa kod profesora Puhovskog. Možda je to moj dojam i možda sam na krivom tragu ali što se tiče mog dojma nešto se događa što u najmanju ruku upozorava da se prati slijed njegovog razmišljanja u sljedećim mjesecima i godinama.

Napad na Federalnu televizuju došao je iz Hrvatske od novinara Denisa Kuljiša koji je putem Dodikovih medija optužio FTV i Hadžiomerovića za reketiranje uglednih firmi. Da li je to u stvari napad na jedan od rijetkih medija koji podržava građansku opciju u BiH?

Što reći o čovjeku koji pred penziju završava fakultet? Dakle, on je jedan klasičan primjer i nije samo slučaj reketiranja Bakira  Hadžiomerovića, već ako se njegovi istupi gledaju u hrvatskom novinarstvu u zadnjih deset godina  Denis Kuljiš nema konstantu  prema tome ko mu i koliko plati, u ovom konkretnom slučaju on je dobro nagrađen od gospodina Dodika i njegovih medijskih trabanata. On je svoj posao odradio kako je plaćen i ja sam siguran da, kada bi dobio novac druge strane da bi preko noći okrenuo ćurak, dapače on je klasičan primjer kako u svakoj vrijednosti ima otpada

Kako komentarište medijsku hajku  Željka Kopanje koja se slobodno može nazvati medijskom agresijom na Federalnu televiziju?

Žao mi je Kopanje, ja sam Kopanju znao i u drugom svjetlu. Žao mi je i Nezavisnih novina koje su jedno vrijeme bile najbolje dnevne novine u državi,  u to vrijeme mu je naklada iz mjeseca u mjesec rasla. U ovom momentu po mojim spoznajama Nezavisne novine su dotakle dno i samo je pitanje vremena kada će ih  gospodin Kopanja ugasiti. To doticanje dna samo je posljedica zaokreta kojeg su doživjele Nezavisne novine, zaokret koji se najbolji zrcali u Glasu Srpske kojeg je vlasnik gospodin Kopanja u kojem je za glavnog urednika instalirao suprugu generalnog direktora RTRS  i koja zajedno sa svojim mužem putem RTRS odrađuje zapravo taj prljavi posao za Milorada Dodika i za te političkke elite koje u ime srpskog nacionalnog interesa prave zbrku u BiH.

Mnogi su skloni ustvrditi da se korijeni zla nalaze u akademskom prostoru ,da su intelektualci ti koji siju mržnju u javni prostor. Nedavno sam pročitao pismo koje vam je uputio Nino Raspudić koje vrvi od fašizma, šovinzma… i koje vjerovatno nije pisano ni u nacističkoj Njemačkoj. Način na koji Raspudić prokaziva vas i fra Petra Jelača nacionalnim izdajnicima je nešto čime bi se i Gebels postidio?

Dakle, ja tog momka ne znam, to je mlad momak pijevac koji je rano prokukurikao i  budući da je rano prokukurikao, ja mu ne proričem duži vijek trajanja. Po onome što ja mogu upratiti njegova pod navodnicima karizma koju je stekao tim etabliranjem u tzv. hrvatski intelktualni prostor već blijedi. U ovom momentu i nisam siguran da će ona izdržati još godinu dana. Prema tome, to je naprosto momak, koji je vidio da se na taj način najlakše i najbrže uzleti  i da se može postati prepoznatljiv. On je to dobro iskoristio, ali nisam siguran da je to dobar način da se dugo traje. Puno pametnije bi mu bilo  da se više posveti znanosti, da  umjesto tog svakodnevnog, da tako kažem upecavanja  u mreži nacionalnizma, napiše koju knjigu i da po tome postane prepoznatljiv.

Građansku intelktualnu javnost šokirao je mnogo više Ugo Vlaisavljević koji je zauzeo položaj ekstremne desnice i pogazio sav svoj dosadašnji intelkutalni angažman.

Ugo Vlaisavljević je moje najveće razočaranje. Ja sam o Ugi Vlaisavljeviću imao izuzetno dobro mišljenje. On jeste vrhunski intelktualac, ono što se s njim događa priznajem, da ja u ovom momentu ne mogu definirati, možda zbog moje slabosti prema njemu. Taj radikalni zaokret od ljudskog, građanskog prema etničkom, taj zaokret koji on radi u timu sa svojom suprugom je nevjerovatan i ponekad asocira i u sebi pokazuje elemente izražene mržnje. Dakle, to je zaokret kojeg ja naprosto ne mogu definirati i jedino mogu reći da ga žalim.

Volio bih da nam nešto kažete o ulozi vjerskih elita u BiH. Mnogi će ustvrditi da je BiH samo zvanično sekularna država.

Nažalost ona ni u Ustavu nije sekularna država, i zbog toga jedna grupa ljudi u kojoj se nalazim i ja u ovom momentu radi na prijedlogu promjene Ustava koji po našem sudu imaju realnu šansu da dobiju zeleno svjetlo u Parlamentu BiH. Među tim promjenama jeste i definiranje BiH kao sekularne države. U stvarnosti je daleko od sekularizma, dapače ako se gleda svakodnevni život u zadnjih 15 godina vjerski poglavari  zapravo nisu samo duhovni autoriteti nego su i stvarni društveni autoriteti. Oni određuju tko treba sastaviti vlast, oni određuju tko i kako treba pisati Ustav.  Podsjecam vas na jedan poziv reisa Cerića, Harisu Silajdžiću da konačno  napiše Ustav, dakle oni imaju stvarnu društvenu moć. Ono što ja međutim, smatram ohrabrujućim, jeste da građani BiH ne podržavaju promjene u kojima bi se uloga vjerskih zajednica povećavala i kojima bi se one trebale petljati u poslove države i društva. Ovo govorim temeljem istraživanja koje je provedeno u desetom mjesecu prošle godine i koje sam osobno prezentirao na jednom skupu u Sarajevu  koji se zvao „Drušvena uloga religije u BiH“, a prema kojem naprosto postoji gotovo, pa društveni konsenzus među građanima BiH  i pripadnicima svih naroda  da vjerske zajednice trebaju ostati unutar vjerske službe, da se ne trebaju miješati  u upravljanje države i društva, da ne treba podržati njihov utjecaj u medijima, u obrazovanju,  u politici. Treba onemogućiti utjecaj vjerskih poglavara na donošenje političkih odluka i na sastavljanje vlade. Ta informacija koje je ponudilo ovo istraživanje govori o tome kako, uprkos svim silovanjima, pa i religijskim silovanjima još uvijek nije sve  izgubljeno,  naprosto je ohrabrujuća.

Glavna priča u čitavom svijetu ovih dana je Egipat. Šta se po vašem mišljenje dešava u Egiptu?

Ja mislim  da Egipat nije zadnji i da to što je počelo sa Tunisom, nastavlja se sa Egiptom prenosi se u Jemen, je zapravo lančana reakcija za koju nisam siguran da nije potaknuta iz SAD. Ako sam ja na pravom tragu, a vjerujem da jesam, onda je to samo dio politike kojom SAD inače vodi prema tom dijelu svijeta. Ustalom oni su doveli Sadama Huseina pa su onda razorili Irak, pa su doveli Rezu Pahlavija, američki đak je Bin Laden pa sada su učinili čuda gonjajući Bin Ladena, tako da ja ne bih isključio da je to dio iste priče. Dakako, uvijek se to može okrenuti na gore. Mubarek jeste odolijevao islamizmu koji  nije sporan u Egiptu i zahvlaljuću Mubareku Kopti kojih ima 10 posto, imali su neke uvjete za život. Ne pada mi na pamet da branim ili podržavam Mubareka, očito je negdje u tim odnosima sa Amerikancima nešto zaškripilo. Pročitao sam podatak da je većina pomoći koju je  Amerika slala Egiptu bila vojna pomoć i narod je nije vidio.To je pomoć pomoću koje su ovi praznili svoja vojna skladišta. Ne mora značiti da se u tim odnosima nešto promijenilo i sada trebaju drugog partnera. Nisam siguran da su sada u toj priči nevini, dapače.

Vaša intelektualna hrabrost poznata je ne samo u granicama BiH. Herojstvo koje pokuzujete iznoseći stavove u sredini gdje su ti stavovi bogohuljenje, inspiracija su mladim ljudima širom regiona. Profore Kukiću rizikovali ste svoj život i život svoje obitelji  ostajući čvsti u tim stavovima. Kakav odnos čovjek treba imati prema istini kao takvoj da je spreman da rizikuje svoj život i život svoje obitelji?

Ja naprosto mislim da intelektualac ima na izboru dvije mogućnosti,  da funkcionira kao intelektualac u menhejemskom smislu te riječi ili da postane dio te opće drušvene žabokrečine. Ako se opredijeli za menhejmovsku poziciju onda to drugim riječima znači da on bira pozciju orla, poziciju sa koje stvari u realnom životu puno bolje vidi, u kojoj se ne svrstava, ali u poziciji u kojoj je on izložen poput glinenog goluba, naravno ljudi mogu činiti ovo ili ono. Ja sam izabrao tu poziciju i nikada se zbog toga nisam pokajao. Da ponovo sada biram, odabrao bi isto.

Na kraju da vas pitam, kada će uspostaviti vlast i kakva je budućnost BiH?

Taj dio po mom sudu se ne zna bez mudre Ciganke, osobno priželjkujem da se u čitavu ovu priču umiješa OHR  i da  prisile nacionalističke elite da omoguće konstituiranje vlasti, sugladno Ustavu i rezultatima na izborima. Ne umiješa li se OHR nisam siguran da ćemo tako skoro vlast dobiti, dapače.

Možete li zamisliti dan kada će Milorad Dodik , Dragan Čović i Haris Silajdzić   čavrljati u zajedničkoj zatvorskoj ćeliji?

Ako hipotetski pođete od toga da možete zamisliti egzistiranje BiH  kao pravne države, onda se  hipotetskom konstrukcijom naravno može izvesti konstrukcija sa popunjavanjem bosanskohercegovačkih zatvora, ljudima koji su danas veoma popularni i koji imaju silnu političku moć. Međutim, koliko ćemo čekati na BiH kao pravnu državu, je drugo pitanje i moram priznati, nisam specijalni optimist.

Autor 6.2.2011. u 13:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija