Dubravka Ugrešić: Kako to da nitko ne traži lustraciju i reviziju povijesti na crkvenu terenu?!

Heni Erceg
Autor 12.7.2016. u 09:13

Izdvajamo

  • Antikomunizam, kritičko nezadovoljstvo, različite političke opcije, umjetnička produkcija koja je išla protiv mainstreama – sve je to našlo svoje utočište i priznanje unutar kulturnog podzemlja, unutar disidentskih pokreta u mnogim komunističkim zemljama. Zemlje poput Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske mogle su ponuditi bogate materijalne dokaze svoga antikomunističkoga djelovanja u slikama, filmovima, spisima, knjigama, političkim akcijama, demonstracijama, protestima, u poznatim disidentskim figurama. Jugoslaveni nisu u tom smislu imali ništa. Jugoslavija je jedina zemlja kojoj je trebao rat, i to rat koji je trajao četiri godine, baš kao i Drugi svjetski rat, da prekine s komunizmom, kad smo već kod toga. Paradoks, nije li? Svijetu je, naime, trebalo ponuditi razumljivi narativ za prljavu rabotu međusobnog ubijanja. Razumljivi narativ u to vrijeme bio je slom komunizma, i tako su Jugoslaveni postali žrtve komunizma. Komunizam i jugoslavenstvo postali su alibi za rat. I Hrvati su poželjeli da budu žrtve komunizam, a komunizam i jugoslavenstvo impostirali su, zna se, Srbi. I Srbi su poželjeli da budu žrtve komunizam, a komunizam su impostirali, zna se, Hrvat Tito i njegovi partizani. Narativ već, dakako, znate napamet.

Povezani članci

Dubravka Ugrešić: Kako to da nitko ne traži lustraciju i reviziju povijesti na crkvenu terenu?!

© Joseph Kiraly

Sindrom lažna pamćenja – Odjednom se otkrilo da su gomile ljudi bile represirane, odjednom je i Tito u kolektivnom sjećanju od najboljeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije postao diktator i krvolok, odjednom smo za vrijeme komunizma patili puno više od Rumunja, odjednom se broj ubijenih na Golome otoku stao uvećavati, broj ubijenih u Jasenovcu smanjivati, broj postradalih u Bleiburgu ne samo rasti, nego su mnogi pronašli da im je neki dragi rođak poginuo na Beliburgu od komunističke koljačke ruke. Sve je to u redu, ljudi si na razne načine olakšavaju ulizičku dušu, nemam ništa protiv. Samo takvo kolektivno sjećanje govori sljedeće: ili je represija u Jugoslaviji bila daleko jača nego u Sovjetskom Savezu i zemljama Istočnog bloka, pa su Jugoslaveni dobili priliku da progovore o titoističkom teroru tek nakon raspada Jugoslavije, ili da su Jugoslaveni bili apsolutno najveće kukavice komunističkoga svijeta, koje se pedeset godina nisu dosjetile da nešto o tome progovore.

Književnica Dubravka Ugrešić rođena je u Zagrebu, gdje je dvadeset godina, do 1992., predavala na Filozofskom fakultetu. Te je godine za njemački Die Zeit napisala ironičan tekst o suvenirima s natpisom „Čisti hrvatski zrak? Lakše se diše“ i postala metom nacionalističke desnice, da bi, nakon teksta u Globusu „Vještice iz Rija“, u kojemu je, zajedno s još nekoliko književnica i novinarki, proskribirana kao „profiterka komunizma“ koja „siluje Hrvatsku“, i brojnih drugih difamacija, napustila Hrvatsku i od tada živi u Amsterdamu. Njene su knjige i eseji – Ministarstvo boli, Bezuvjetna predaja, Kultura laži, Napad na minibar i brojne druge,  prevedene na sve evropske jezike,  a dobitnica je brojnih međunarodnih nagrada. Ugrešić u svojim esejima najčešće problematizira pitanja egzila, identiteta, kulturu društvene laži…, uvijek izrazito kritična prema svakom nacionalizmu i pojavama fašizma na evropskom tlu. Dobitnica je ovogodišnje slovenske, književne nagrade Vilenica.

Razgovarala: Heni Erceg, Mladina

Kako započeti intervju s književnicom, ženom, emigrantkinjom koja već 23 godine živi izvan Hrvatske? Možda s banalnim i kurtoaznim: kako živiš u Amsterdamu? Od čega? Može li od književnosti živjeti netko tako „isključiv“ i „neprilagodljiv“ poput tebe? To su, naime, upravo oni epiteti kojima se u Hrvatskoj već više od dvije decenije brani praksa progona „izdajnika“, kritičara vladajućeg nacionalizma.

Ti si prva koja me to pita. Čak ni moji bliski prijatelji ne postavljaju to pitanje. Pitanje je tako neočekivano, da si me na neki način ganula. Živim već godinama kao freelancer, kao slobodnjak. Nešto tog vremena provela sam na stipendijama, nešto kao povremena predavačica, semestar ili dva na fakultetima, uglavnom američkim. Povremeno sam pisala za novine, ponekad čak i u regularnim kolumnama, a regularna kolumna, to znamo, pruža slobodnjaku iluziju da je i on spisateljsko biće vrijedno poštovanja. Unazad nekih deset godina sve je teže preživljavati kao slobodnjak. Novine, koje zapravo svugdje izdržavaju pisce, prije je to bio radio!, danas smanjuju svoj prostor, sve je manje kolumni, a konzekventno tomu i sve manje mjesta za «strance». Bez obzira na velike riječi i obećanja, kao što su  mobilnost, fleksibilnost, globalnost — načelni entuzijazam povezan s tzv. «internacionalizacijom» kao da polako zamire. U Evropi, međutim, postoji institucija  «kulturnog managmenta». Zahvaljujući ideji i praksi «kulturnog managmenta» u kulturi ima sve više managera, a sve manje kulture. Mi živimo u vremenima gdje je ambalaža važnija od sadržaja, gdje su reklameri i prodavači proizvoda važniji od proizvoda, gdje su manageri kulture važniji od sadržaja kojim se bave. Ali sve je to samo dio jedne duge, velike i iscrpljujuće teme, kojom se malo tko bavi, zato što je iscrpljujuća.  Ali kada jednoga dana književnost izgubi svaku moć, za koju sada još uvijek vjerujemo da je ima, tada će «pjesme» pisati samo luđaci i žene.

Još do prije koju godinu vjerovali smo, štoviše zaklinjali se, u multikulturalnost i otvorenost Evrope, u pristojan odnos prema drugačijima, u mogućnosti koje države zapadne Evrope pružaju došljacima. Čini li ti se da se ta divna vjera u međuvremenu izgubila, za račun obnove „vrijednosti“ nacionalne države?

Ja nisam izgubila vjeru u multikulturalnost naprosto zato jer ju je nemoguće izgubiti. Ta vjera je nešto poput šifre zašifrirane u svakom ljudskoj jedinki. Multikulturalizam je ugrađen u temelje civilizacije. Svako potkresivanje vjere u multikulturalnost znači potkresivanje vjere u čovječanstvo. Zato na toj nekoj načelnoj razini svaki nacionalizam, svaki fašizam, kao i svaka vrsta isključivosti, koketira sa smrću, ali je i osuđena na smrt. Ne znam. Možda se radi o nekom općem i daleko širem «prestrukturiravanju», koje nama, običnim smrtnicima, nije vidljivo. Jer ne zaboravimo – a svi smo skloni da na to zaboravimo – mi smo promijenili stoljeće, milenij i doba. Živimo u nekom posve novom, i prije svega digitalnom dobu.

Koliko se upravo zbog težnji ka vražjoj nacionalnoj državi u Evropi opet rađaju pojave fašizma, s tim da se krivci traže samo u imigranatima s istoka? Pitam to stoga jer u velikoj i ekonomski moćnoj Poljskoj, na primjer, nema muslimanskih imigranata, pa su ipak Poljaci duboko zagazili u sve oblike konzervativizma i retardacije društvenog života, sve do zahtjeva za zabranom pobačaja? Ili Mađarska…

Ne znam zašto umjesto skupih katoličkih sumita netko ne organizira veliki skup gdje će stručnjaci, ekonomisti, politolozi, historičari, antropolozi raspravljati na temu: «Jesu li nam države potrebne, i ako jesu, zašto?» Potpuno mi je jasno da su države potrebne zbog Eurovizijskog natjecanja za pjesmu Evrope. Ali što su građani obavezni dati svojoj državi i što je država obavezna dati svojim građanima? Voljela bih da takvi predmeti postoje u školama. Blaženi Švicarci, oni zbog svoje države nemaju trauma, a ja,eto, zbog svojih imam: samo kad se sjetim onog dugačkog zmijolikog reda na zagrebačkom velesajmu, gdje smo se pomicali za stolicu, približavajući se šalteru za dokumente koji će potvrditi da smo rođeni tu gdje smo rođeni! Kad se samo sjetim onog pijukanja, onih slinavih iskazivanja ljubavi prema Hrvatskoj; kad pomislim na traume ljudi koji zbog domovnica nisu mogli dokazati da su rođeni tu gdje su rođeni. Dovoljno je, uostalom, pomisliti na poginule i ubijene – i sve to u ime domovine i države. U školama se uče pobjedničke priče, djeca se uče ljubavi prema domovini, ali ujedno i prema birokratskom aparatu koja se zove država. Domovina -država- uvijek se rimuje s riječju ljubav, iako domovina -država- za mnoge ljude znači — trauma.  Mi rijetko uzimamo u obzir traumatične priče o tome što se događa građaninu kada ga i država i domovina napuste. Zato, između ostaloga, duboko simpatiziram s izbjeglicama, emigrantima, egzilantima i migrantima. Nisu oni napustili svoje domovine, tj. države , nego su one napustile njih.

Zato fašizam, kao i nacionalizam, daje pojedincu jedinstvenu priliku da se, samo zato što pripada jednoj krvnoj grupi, iživljava nad ljudima koji pripadaju drugoj krvnoj grupi. Pritom naš pojedinac ne mora prolaziti kroz psihijatrijske preglede, ne mora pokazivati diplome, ne mora dokazivati svoju kompetenciju ni u čemu. On ima sva prava samo zato što pripada krvnoj grupi A, a njegova žrtva nema nikakvih prava samo zato jer pripada krvnoj grupi B. Vjerujem da je fantazija lova na Drugoga, ma tko drugi bio, jedna od jačih ljudskih fantazija. Kada se ljudska jedinka nađe u čoporu, u situaciji gdje je lov dopušten, započinje ljudska zabava. Fašizam ne dolazi izvana, on je hibernirniran u svakom ljudskom organizmu poput trajnog virusa, i uvijek postoji mogućnost da će se reaktivirati. Sve, dakle, zavisi od konstelacije: čovjek će teško odoljeti da ne čini svinjarije, ako mu je to već dopušteno.

Nije li i Hrvatska zapravo krenula unatrag, u obnovu političke atmosfere iz devedesetih, upravo nakon ulaska u EU, kada su dokinuti instrumenti vanjske kontrole?

Ja mislim da se radi o kontinuitetu, a ne o obnovi političke atmosfere iz devedesetih. Hajde da malo ponovimo stvari, ponajviše one iz kulture, tim više što što ih je maltko spreman čuti. Jedna od inicijalnih strategija nove hrvatske kulture nosila je ime “duhovna obnova”. Dovoljno je prolistati novine devedesetih, pročitati što su o duhovnoj obnovi rekli njezini zagovornici, pobrojati kulturnjake koji su je podržali, i dobit ćete jedan skladan repertoar izjava koje podržavaju koncept pro-ustaške kulturne obnove. U to vrijeme, rehabilitiran je Mile Budak, ministar kulture u Pavelićevoj vladi, promotor i potpisnik rasnog zakona, i književnik. Je li itko pobrojao koliko ulica i škola i dalje nose njegovo ime? Sjećam se da je netko bio predložio da se ulica Đure Salaja, u kojoj se nalazio Filozofski fakultet, preimenuje u ulicu Mile Budaka. Je li se tada itko s Filozofskog fakulteta javno i glasno pobunio? Ispričavam se ako jest, a ja to nisam uspjela zapamtiti. Vratio se tada iz Argentine i Vinko Nikolić, aktivni ustaša u Pavelićevoj NDH, i Pavelićev podstanar u Buens Airesu, urednik raznih emigrantskih novina i magazina, poput “Za Boga i Hrvatsku”, te autor književnog pamfleta “O ustaškoj književnosti”.  Dočekan je u Hrvatskoj s najvećim počastima, odmah je kooptiran u HDZ i  otada pa do njegove smrti viđat ćemo ga u saboru, na televiziji, a reizdana je i njegova pjesnička baština pod naslovom Skupljena baština. Danas «djeca» Vinka Nikolića, edukatori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tvrde u televizijskom razgovoru, još lani,  da su «mnogi Hrvati nakon Drugog svjetskog rata kretali prema Južnoj Americi, osobito Argentini, kako bi proširili svoje poslovne mogućnosti». Je li ikome taj detalj zapeo za uho, uključujući osobu koja je vodila razgovor, a osoba je također edukator, na istom fakultetu.

Aktivnost oko hrvatske “duhovne obnove” bila je tih godina neobično dinamična i živa, šakom i kapom dijelila su se besmislena odlikovanja, pozicije, radna mjesta, stanovi i ambasadorska mjesta, a lik Franje Tudjmana i hrvatska pobjeda u domovinskom ratu bili su na repertoaru raznoraznih umjetničkih uradaka. Biste Franje Tudjmana bile su dakako najpopularnije.  Bilo je to i vrijeme osnivanja znamenite Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, pod patronatom crkve i Gojka Šuška, tadašnjeg ministra obrane i nekadašnjeg piza majstora u Kanadi.

Očišćene su tada hrvatske knjižnice,  po naputku tadašnje ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić, a podaci govore da je uništeno 2,8 milijuna knjiga samo u devedesetima. Istina, Feral Tribune redovito je upozoravao na slučajeve paljevine knjiga, drugi su spominjali paljevine, sama sam pisala o knjigocidu. Pitam vas je li se itko iz hrvatske kulturne javnosti dobrano potresao oko toga? Već četvrt stoljeća lingvisti i implementatori mlate po hrvatskom jeziku do iznemoglosti. Tuđmanove nakaradne posuđenice ušle su u hrvatski jezik, dogodilo se “porusivanje» hrvatskoga jezika samo da bi se izbjeglo navodno “posrbljivanje”.  Uništenje 2,8 milijuna knjiga koje je prošlo bez značajnijih protestnih gesta imala je više nego jasnu poruku: čitat ćemo knjige koje mi hoćemo, govoriti jezikom kojim mi hoćemo, a svi koji se ne prilagode, završit će na lomači ili u smeću. Tako je i bilo: čišćenje hrvatske kulture od nepodobnih elemenata nije se zaustavilo, a i participanti u kulturi brzo su naučili što se smije, a što ne smije, što će ih zadržati na površini, a što neće.

Dakle, ja zaista mislim da se radi o kontinuitetu. Samo što je atmosfera znala biti rjeđa, pa gušća, zavisilo je od političke konstelacije.  Od faktične paljevine knjiga, simboličkog medijskog spaljivanja jedne glumice i nekih književnica i potonuća nekih književnika u anonimnost te nekoliko fizičkih nasrtaja u početku devedesetih, za ovih dvadesetak godina stigli smo do nešto opuštenije atmosfere: do simboličnog spaljivanja nekoliko knjiga predloženih za školsku lektiru, do fizičkih prijetnji i provale u stan jednom kazališnom režiseru, te do fizičkog nasrtaja na jednog književnika.

  • Slažeš li se da će se stvari, doduše sporo, ali ipak, promjeniti pojavom nekih novih, mladih ljudi na kulturnoj sceni?

Da, usprkos svemu — pojavila se cijela nova generacija mladih književnica i književnika,  cijela nova generacija izvrsnih dokumentarista i dokumentaristica, generacija mladih umjetnika i umjetnica, generacija mladih novinara i novinarki, neki mladi ljudi koji izvrsno misle. Svi oni daju nadu. A oni koje sam prethodno spomenula, poput bivšega ministra kulture Hasanbegovića,  Markić i nezine udruge, mnogi trenutni političari, tipovi poput Jakova Sedlara, mnogi „intelektualci“, profesori i crkveni ljudi- svi su oni iznikli iz povjesne ropotarnice poput zombija, samo što to još ne znaju. Možda im to treba jasno i glasno reći. 

Jednom davno pisala si o „čistom hrvatskom zraku“. Oni koji su ga odbijali udisati zbog zagađenosti Tuđmanovom diktaturom, ratnim zločinima, progonima srpskog stanovništva,  zahtjevima za etničkom čistoćom, bivali su proskribirani kao neprijatelji države, nacionalni izdajnici, „strani plaćenici“, bagra… Jesi li u međuvremenu povjerovala da je to sve iza nas, da Hrvatska postaje bliža relaksiranoj, suvremenoj državi?

Hrvatska će postati relaksirana država, samo je pitanje hoće li tada uopće biti država, jer države već sada nisu važne, štoviše postale su poprilično besmislene. Možda nas čeka vrijeme stagnacije, a možda i vrijeme strelovitog ubrzanja, koje će dovesti do nekih novih struktura, novih asocijacija, novih zajednica, možda će države biti poput poduzeća u kojima ćemo raditi na ugovor… Tko to zna. Jedno je sigurno, život u Hrvatskoj trenutno podsjeća na život u prašnjavu povijesnom muzeju.

Zbog stanja u Hrvatskoj, to jest nove konzervativne revolucije, otvorenog miješanja Crkve u svjetovna pitanja, udara na opozicijske medije i kulturne institucije, te imenovanja jednog ustašofila na dužnost ministra kulture, nedavno se bila pobunila oveća grupa ovdašnjih kulturnjaka, među njima i oni koji su hrvatskim nacionalistima devedesetih ljubili skute, režirali Tuđmanove rođendane, i uglavnom šutjeli. Ako bismo bile ironične, znači li to da je demokracija ipak zaživjela, utoliko što su i šutljivci progovorili i više se ne boje za svoje male sinekure?

Ja mislim da je stvar u kutu gledanja, u perspektivi. Ne bi se trebali stidjeti zbog toga što su lani u studenome pobijedili klero-fašisti, nego bi se se trebalo stidjeti zbog toga što smo izgubili. Čini mi se da samo ako tako gledamo na stvari možemo izaći iz vječnog statusa žrtve, koja nikada ni zašto nije kriva niti odgovorna. Jer tu se, naime, otvara ključno pitanje: A što ako smo im mi dali zeleno svjetlo?! Sve što se, dakle, događa u vezi s protestima za implementaciju novog kurikuluma pozitivno je utoliko što se stvari ipak pomiču. Ima jedan važan indikator koji pokazuje da stvari ipak kreću na bolje. To je trenutak kada one krenu nagore. Mračni ljudi, ljubitelji ustaških insignija, grupe okupljene oko neo-ustaških portala, mnogi ljudi na vlasti, uostalom, – svi oni postaju sve nervozniji i žešći. Ta njihova dernjava znak je da gube, da nemaju više glasa, da ih više nitko i ne sluša.

Kada je to politički oportuno, rado te se naziva hrvatskom književnicom, kao i godinama zaboravljenog Krležu, a otimačina za Ivom Andrićem između Hrvata i Srba traje u nedogled. Vjeruješ li u etno-identitetsko omeđivanje književnosti, kulture uopće? 

Naravno da ne vjerujem. Ali baš takav prašnjavi koncept usput hrani gomilu ljudi: učitelje, akademije, profesore, autore povijesti književnosti, sastavljače antologija, institucije, ministarstva, izdavače i na kraju i same književnike. Pratila sam javne istupe nekih hrabrih «kulturnjaka» koji su se nedavno našli na tapeti «desničara». Svi su javno istakli da su Hrvati, da su njihovi roditelji Hrvati, te da su već na međunarodnom srednjoškolskom natjecanju iz matematike branili boje Hrvatske. Meni je ovdje zanimljiva ta opća raširenost «braniteljskog narativa». Što bi se dogodilo da netko kaže: «Ja sam Srbin, komunjara, travestit i Crnac i iskreno mislim da je situacija u Hrvatskoj katastrofalna». Pa ipak, situaciju će i ovdje, kao i u svemu, promijeniti mladi ljudi. Posve nedavno sam sa zadovoljstvom pročitala intervju mladog glazbenika Aljoše Jurišića, koji je pijanistički talent i zauzeo je visoko mjesto na natjecanju pijanista negdje u Evropi. Na pitanje novinarke što može Hrvatska donijeti Europi što se glazbe tiče mladi glazbenik je odgovorio da interpretiranje starih djela nema nikakve veze s državom iz koje je izvođač.

Taj dečko je povukao granicu. Ovo je glazba, a ne Hrvatska. Točka. «Ovo je pošta, a ne Srbija». Točka. Ovo je književnost, a ne Hrvatska. Točka.

 Je li u ozbiljnom nacifašističkom skretanju Hrvatske udesno pripomoglo i okruženje, i na zapadu i na istoku, ili je to naše autentično ludilo, začeto devedesetih?

Hrvati, kao i Srbi, uostalom, imaju svoje autentično ludilo, i jedno ludilo potpiruje drugo. Međutim, istina je da je pripomogao kontekst. Nakon pada zida, istočno-evropske komunističke zemlje nosile su  komunističku stigmu. U želji da se što prije oslobode stigme stali su slati ljubavne pozdrave Evropi, i svi ti «ljubavni pozdravi» imali su poruku koja je glasila «I mi smo Evropa!». Tako su neke poruke bile dirljivo-komične: u svim istočno-evropskim zemljama zavladala je moda viteških igara. Sjećam se puta vlakom po cijeloj Evropi prije točno  šesnaest godina, putovala sam s grupom od stotinjak evropskih pisaca i u Poljskoj, Litvi, Latviji, Estoniji dočekivale su nas viteške igre koje su izvodili lokalni amateri. Osim turističke, igre su imale i političku poruku: «I mi smo imali vitešku kulturu!» Istina, s turističkog aspekta bilo bi puno bolje da su prodavali suvenire komunizma, ali suveniri komunizma indicirali bi da su te zemlje bile različite od Evrope, a one su željele ukazati na sličnost, i izbrisati svoju «komunističku prošlost». A komunisti su, zna se, bili Rusi, kao što su «komunjare» kod nas, zna se, bili isključivo Srbi. Zato su u katoličkoj Litvi, koja se, baš kao i Hrvatska vratila svome katoličkom biću, svi tragovi prisustva Rusa su izbrisani, tamo se ćirilica, na primjer, može vidjeti još jedino na teškim, željeznim uličnim šahtovima. Istu modu viteških igara gledamo po hrvatskim provincijskim mjestima, uključujući performanse Gupčeve seljačke bune i slične stvari. Njima se Hrvatska upisuje na mapu Evrope, kakvom je već lokalni izvođači amateri zamišljaju, i istodobno briše svoju «komunističku» mračnu prošlost. Zato imate neke posve blentave mlade ljude u Hrvatskoj koji se bore protiv upotrebe zvijezde i srpa i čekića, a koji s komunizmom nisu imali baš nikakve veze. Oni su nečiji «komsomolci», nečiji «pioniri», možda su čak «djeca» kakve crkvene udruge. Jer crkva je daleko bolji manipulator od komunista. Siroti komunisti trajali su jedva nekih pedeset godina, i svi ih pribijaju na križ po nekoliko puta,  dok crkva traje već dvije tisuće godina, i nitko ni da zucne. Ispričavam se na ovoj eskapadi protiv crkve, ali crkva se bavila mučenjem i spaljivanjem mojih «drugarica», vještica,  činila je to nekih dva stoljeća posvuda po Evropi, pa joj je i to, gle, oprošteno! Kako to da nitko ne traži lustraciju, kako to da nitko ne predlaže reviziju povijesti na crkvenu terenu?!

  • Slažeš li se da ovdašnji fašisti u pravilu države kojima su na čelu doživljavaju kao svoje poduzeće, kao nasljeđenu prčiju iz koje uzimaju koliko im se prohtije?

Mislim da su sve te ideološke igre dimna zavjesa kojom treba sakriti nešto drugo: nekompetentnost, nedostatak znanja za posao koji se obavlja, krađe,  korupciju, afere, neovlaštene prodaje ničijih, odnosno narodnih, odnosno bivših «komunističkih dobara». Sve su to trikovi kojima vladaju sitni lopovi, šibicari. Dakako, i mediji su članovi šibicarske bande, njihov je posao da skrenu pažnje naivnog sudionika sa važnih na nevažne stvari. Tako bi i fašizacija mogla šibicarima biti od koristi. Ona je ta dimna zavjesa ispod koje se vode poslovi, da se prigrabi to što se još može prigrabiti, da se posakriva prigrabljeni novac, da se izbjegne kazna, da se šibicari sakriju na sigurno. Zašto bih nakon dvadeset i pet godina gledanja istih šibicarskih igara povjerovala da će se ljudi na vlasti početi najednom ponašati kao Japanci i, u znak dubokog kajanja i stida, prisloniti revolver na vlastitu sljepoočicu. Naši će šibicari uvijek prisloniti revolver na tuđu sljepoočicu. 

Ipak, uvrštena si u taj novi kurikulum, na veliko zgražanje desničarskih zagovaratelja povratka u srednji vijek koji traže izbacivanje tvojih, zatim djela Slavenke Drakulić i još nekih pisaca, jer da promovirate „pornografiju“. Nije li to nastavak čišćenja literature iz devedesetih, kada su knjige nepoćudnih „pornografa“ masovno bacane u kontejnere?

To je, pretpostavljam, mišljeno da bude grand finale čišćenja. Zanimljivo je kako to da nitko od predlagatelja nije predložio da u kurikulum uđe recimo moja knjiga «Kultura laži»?! Ili neka knjiga eseja Viktora Ivančića? Ili Borisa Budena?  Rehabilitacije pisaca u Sovjetskom Savezu, proskribiranih u vrijeme staljinizma,  započinjale su uvijek s dječjim stvarima, naravno ukoliko su autori ikada napisali nešto za djecu. Prisjetila sam se tog «sovjetskog načela» kada su mi počele stizati ponude iz Hrvatske da netko izvede neku moju dječju stvar na radiju, uvrsti nešto u neku čitanku ili izvede nešto u nekom dječjem kazalištu. Princip je, dakle, da se proskribiranog autora uvede u tzv. matičnu književnost na mala vrata, kao bezazlenog dječjeg pisca, te da ga se usput  diskreditira i izbaci iz tzv. ozbiljne književnosti. Ova lista Udruge za zaštitu morala skrenula je pažnju užasnute javnosti na «pornografiju». Mogli su jednako tako uvrstiti i «Pjesmu nad pjesmama» kao pornografski tekst.. Zašto se nitko nije prisjetio intervjua Vlade Gotovca — «velikog hrvatskog mučenika», ikone hrvatstva – koji je na pitanje televizijske novinarke kakve on žene voli izjavio: «Čiste!». Ne ulazi li takav odgovor u repertoar «nacističke pornografije»? Njihov napad je poslužio nečemu potpuno drugom, zastrašivanju i testiranju vlastite moći. Sve u svemu, pred nama se odigrala scena iz romana Roya Bradburyja «Fahrenheit 451». Željka Markić i njezina udruga «U ime obitelji» su vatrogasna brigada. Glupi ljudi omamljeni su slikom na ekranu i ne čitaju. A pametni? Pametni su u šumama i pamte…

Sama riječ „Jugoslavija“ u Hrvatskoj predstavlja psovku, danas čak i u većoj mjeri nego prije koju godinu. Što je, po tvome mišljenju, stvarni razlog tom ozloglašavanju? I kako tumačiš paradoks da je hajka na „Jugoslavene“ i „komuniste“ utoliko veća što ovih manje ima, kao da je riječ o ratu protiv zombija?

Antikomunizam u svim zemljama bivše Jugoslavije je izuzetno jak, naprosto zato jer komunizma — barem ne onog kakvog znamo iz Sovjetskog Saveza i zemalja Varšavskog pakta — u Jugoslaviji nije bilo bilo. Bio je to «socijalizam». Možda je i ta muka s riječima najbolja indikacija: u Jugoslaviji se rijetko koristila riječ «komunizam»,  daleko češća bila je «socijalizam». «Komunizam» su, naime, imali «Rusi». Na tome su, uostalom, na razlici između Jugoslavije i drugih komunističkih zemalja, Jugoslaveni gradili svoje samopouzdanje. Možda bi trebalo prelistati izdavačke programe, književne novine, kino programe da bi se vidjelo kako je interes jugoslavenske publike prema književnostima, filmu, kazalištu i disidentskim pokretima u zemljama poput Poljske, Češke, Madjarske i Rusije bio širok i autentičan. Sve te zemlje imale su razvijene i bogate disidentske pokrete. Jugoslaveni nisu imali disidentski pokret, oni su imali dvije ili tri disidentske ikone, poput Milovana Djilasa i Mihajla Mihajlova, zatim nešto zabranjenih filmova i knjiga, i možda dva ozbiljna tabua, koja se nisu smjela rušiti: jedan je bio Tito, drugi Jugoslavija. Razlozi za politička hapšenja ležali su više u nacionalizmu, manje u anti-komunizmu. Goli otok u tom smislu može poslužiti kao neviđena političko-simbolička zavrzlama. Naravno, govorim jako ugrubo, na historičarima je da ponude rezultate preciznijih istraživanja. Drugim riječima, antikomunizam, kritičko nezadovoljstvo, različite političke opcije, umjetnička produkcija koja je išla protiv mainstreama – sve je to našlo svoje utočište i priznanje unutar kulturnog podzemlja, unutar disidentskih pokreta u mnogim komunističkim zemljama. Zemlje poput Rusije, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske mogle su ponuditi bogate materijalne dokaze svoga antikomunističkoga djelovanja u slikama, filmovima, spisima, knjigama, političkim akcijama, demonstracijama, protestima, u poznatim disidentskim figurama. Jugoslaveni nisu u tom smislu imali ništa. Jugoslavija je jedina zemlja kojoj je trebao rat, i to rat koji je trajao četiri godine, baš kao i Drugi svjetski rat, da prekine s komunizmom, kad smo već kod toga. Paradoks, nije li? Svijetu je, naime, trebalo ponuditi razumljivi narativ za prljavu rabotu međusobnog ubijanja. Razumljivi narativ u to vrijeme bio je slom komunizma, i tako su Jugoslaveni postali žrtve komunizma. Komunizam i jugoslavenstvo postali su alibi za rat. I Hrvati su poželjeli da budu žrtve komunizam, a komunizam i jugoslavenstvo impostirali su, zna se, Srbi. I Srbi su poželjeli da budu žrtve komunizam, a komunizam su impostirali, zna se, Hrvat Tito i njegovi partizani. Narativ već, dakako, znate napamet. Tko je, dakle, kriv za rat? Komunističke represije, federativna Jugoslavija, represija većinskog etniciteta, Srba, nad manjinskim etnicitetima. Tako se Jugoslavija raspala poput SSSR-a, osim što su temperamentni Jugoslaveni svoju priču poduprli ratom. A onda je na sve to krenuo i već poznati false memory sindrom, sindrom lažna pamćenja. Odjednom se otkrilo da su gomile ljudi bile represirane, odjednom je i Tito u kolektivnom sjećanju od najboljeg sina naroda i narodnosti Jugoslavije postao diktator i krvolok, odjednom smo za vrijeme komunizma patili puno više od Rumunja,  odjednom se broj ubijenih na Golome otoku stao uvećavati, broj ubijenih u Jasenovcu smanjivati, broj postradalih u Bleiburgu ne samo rasti, nego su mnogi pronašli da im je neki dragi rođak poginuo na Beliburgu od komunističke koljačke ruke. Sve je to u redu, ljudi si na razne načine olakšavaju ulizičku dušu, nemam ništa protiv. Samo takvo kolektivno sjećanje govori sljedeće: ili je represija u Jugoslaviji bila daleko jača nego u Sovjetskom Savezu i zemljama Istočnog bloka, pa su Jugoslaveni dobili priliku da progovore o titoističkom teroru tek nakon raspada Jugoslavije, ili da su Jugoslaveni bili apsolutno najveće kukavice komunističkoga svijeta, koje se pedeset godina nisu dosjetile da nešto o tome progovore.

O pomirenju na ovim prostorima trkelja se stalno. Istovremeno, zabranjuje se upotreba ćirilice, knjižare ne žele prodavati knjige štampane u Srbiji, nego samo one koje su „filtrirane“ od strane hrvatskih izdavača. Slažeš li se da su se bez problema izmirili najgori, primitivni desničari s obje strane, ali se kulturu, jezik, književnost, tobože želi sačuvati od utjecaja „barbara s istoka“, pa se zbog čistoće nacionalnoga žrtvuje čak i potencijalno veliko tržište knjiga, definirano prostom logikom zajedničkog jezika?

Sve je to logika budaletina i budala, tu se nema što reći, zato predlažem da se uzme onaj znameniti Krležin citat o gluposti iz njegova romana «Na rubu pameti», da ga se iskleše u kamenu, da ga se proglasi za novu «baščansku ploču», kamen temeljac, i  postaviti po svim većim i manjim mjestima u Hrvatskoj, pritom na mnogim jezicima i pismima. Možda to malo pomogne…

Dobitnica si brojnih, važnih međunarodnih nagrada, ali i onih u tzv. regiji, kako se danas naziva područje Jugoslavije. Sada si dobila i slovensku Vilenicu. Ipak, priznaj, kakav ti osjećaj izazivaju „nagrade“ u miloj nam domovini Hrvatskoj, gdje te uglavnom ignoriraju?

Moram priznati da me je jako razveselila Vilenica, ne samo zato što je doživljavam kao «domaću», nego i zato što je to jedina nagrada iz «regije» koja je ne samo međunarodna nego doista ima i međunarodni značaj. A što se Hrvatske i ignoriranja tiče, reći ću samo to da svaka kulturna sredina ima puno pravo da modelira svoju kulturu i svoje kulturne preferencije. Kada kažem «sredina» mislim na većinske participante u kulturi, na književnike, novinare, kritičare,  medije, edukatore i sl. Jer «policija», «sistem», «režim», «država» i «vlastodršci», «fašisti», «nacionalisti» rijetko se bave takvim stvarima. Takvim stvarima – ignoriranjem, mobingom, isključivanjem, simboličnim ubojstvima i sličnim – uvijek se bave  naše kolege, u širokom smislu te riječi. Postoji ona stara anegdota o Staljinu, koji zove telefonom Pasternaka, i kaže: «Slušaj, Borja, što ti misliš o Mandelštamu, je li on zaista tako dobar pjesnik kao što se priča?» Pasternak odgovara: «Pa znate, Josife Visarionoviču, ja ne poznajem Mandelštama lično, mi pripadamo različitim pjesničkim tendencijama, naši književni ukusi su različiti, pa ne bih volio suditi o tome…». Već drugi dan je Mandelštam bio uhapšen i odveden u logor.

U svom kritičkom eseju „Karaoke kultura“, riječ karaoke prevela si kao „prazni orkestar“. Pa svira li i dalje taj prazni orkestar u Hrvatskoj, ili…?

Prazni orkestar svira svugdje. Imitacija je sve, ona je temeljna šifra očuvanja ljudske i životinjske vrste. Tko zna, možda riječ Bog treba prevesti kao sposobnost imitacije.  Socijalizacija, učenje, sve se to zasniva na sposobnosti imitacije. Bez sposobnosti imitacije ne bi bilo ničega, ni kulture, ni kolosalnih padova, ni kolosalnih dostignuća u povijesti čovječanstva. Digitalna tehnologija je pojačala opću ljudsku sposobnost imitacije, zahvaljujući internetu i digitalnim igračkama danas ljudi u principu mogu sve — naučiti japanski, svirati gitaru, pretvarati se da su netko drugi, pjevati, crtati, stvarati, pisati, mjeriti svoj tlak, otkucaje srca, razinu šećera u krvi, i slične stvari. To je temeljni princip karaoka, tehničko pomagalo plus sposobnost imitacije. Zato sam svoj esej, koji sam objavila unutar knjige 2010, a lani i u obliku male knjige, nazvala Karaoke kultura. Ljudi su spremni da se polijevaju kantama hladne vode, jer se svi u svijetu polijevaju kantama hladne vode, ljudi čak i ne znaju zašto to čine, ali ako se Spielberg polijeva, onda je, valjda, za nešto dobro…

I pored svega, ja vjerujem u mlade i obrazovane ljude. Iskreno se nadam da će oni raspršiti sav taj otrovan ideološki smog koji je nalegao ne samo na Hrvatsku, Srbiju, Bosnu, na sve post-jugoslavenske zemlje, nego i šire. Znam da ovo zvuči «corny». Sama nada, međutim, nikada nije «corny».  Uostalom, stigla je vesela vijest da je pala hrvatska vlada. Pad vlade mogao bi se prevesti i kao početak demokratizacije!

Heni Erceg
Autor 12.7.2016. u 09:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija