Edin Pobrić: Nacionalizam je opasna droga na kojoj je trenutno region

Amer Bahtijar
Autor 31.12.2019. u 10:10

Izdvajamo

  • Nauka, to je valjda svima jasno, ne poznaje privilegovane, niti poznaje istinu unaprijed zadatu sa stanovišta kolektiviteta. Naučna istina je katkada surova, ali proizvodi činjenice na osnovu kojih bi ljudi trebali uspostavljati vrijednosni sistem u našim malim životima. Nasuprot tome, kod nas vladaju kolektivni identiteti i „kolektivne istine“, identiteti koji su u potpunosti pogazili, samljeli pojedinca i njegovu žeđ za istinom i naukom. A nauka o književnosti odavno je dokazala da ne postoji beskorisnija tvrdnja od tvrdnje kako su stvari identične same sebi.

Povezani članci

Edin Pobrić: Nacionalizam je opasna droga na kojoj je trenutno region

Građani BiH se moraju razračunati sa jednom pošasti koja je ušla u sve pore našeg društva a putuje kao avet – strah. Bosna je zemlja straha, i to andrićevskog straha. Andrić je pisac Bosne u čijem se djelu mi danas, a posebno danas, prepoznajemo – da li ponosno ili postiđeno, svejedno je, ali se prepoznajemo. To je onaj svijet hijerarhije gdje strah putuje kao avet, u kome svako ima nekoga kome mora da polaže račune, a sebi da predviđa mjere, a u svijetu u kojem patnja, neimaština, korupcija i strah caruju, računi su obično pogrešni a mjere kratke.

Edin Pobrić, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, za Tacno.net govori o godini koja je iza nas, o pokušaju smjene Vlade Kantona Sarajevo, Povorki ponosa, suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, odnosu susjeda prema Bosni i Hercegovini i nudi nadu iako je to danas teško povjerovati.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Profesore Pobriću, nije li rušenje Vlade Kantona Sarajevo neka vrsta pucnja u nadu da je moguće malo drugačije društvo od onog u kojem decenijama živite?

Na prvo zapažanje izgleda upravo tako, jer nužno taj postupak smjene Vlade donosi osjećaj razočarenja i nepravde kod građana, kao i svijest da nisu toliko ni važni sami po sebi ljudi koji odlaze i novi koji dolaze nego da su bitni procesi koji su započeti sa ovom Vladom i da će oni skoro svi stati (uzmite za primjer samo Bjelašnicu), i da oni procesi koji su skoro zaustavljeni (korupcija) ponovo će, nažalost, biti pokrenuti. Međutim, ipak u sveukupnosti nije tako crno. Osjećam da je potpuno obrnuto. Kada je formirana ova Vlada nisam očekivao da će opstati dovoljno dugo da pokaže građanima da zaista može biti i drugačije u našem malom svijetu – naprosto nisam očekivao da će joj to dopustiti Izetbegović i Komšić (iza ćoška se sve vrijeme krio, i pomalo izvirivao preko svog modela – umanjenja slika stvarnosti – Zvonka Marića, Radončić). Pokazat će se u budućnosti, čvrsto vjerujem u to, da je tih godinu dana rada ove Vlade obrazac neke bolje Bosne i Hercegovine, uz greške koje su donosili (nepopravljivi ideološki konteksti predsjednika Skupštine koji, pored dobrog dvokoraka i zakucavanja – antikorupcija i transparentnost, redovno pravi greške u koracima – voli čovjek dati novac kome ne treba davati, kao da su njegovi).

To je možda i prva vlada koja nije proizvodila simulakrume. Nacionalne stranke su uspostavile jedan novi svijet u Bosni i Hercegovini, i nažalost tom svijetu su se, s vremena na vrijeme, pridruživale i ostale stranke kako su uz njih participirale u vlasti. Taj svijet počiva na simulaciji novih vremensko-prostornih odnosa koji skoro da nemaju nikakve veze sa našim pojavnim svijetom. Oni kada sjede zajedno, kada su na kojekakvim prijemima i sjedeljkama, na pauzama skupštinskih sjednica, prepričavaju jedni drugima ko je šta rekao i kako su na to reagirali mediji i građani. Pri tome je najvažnije imati opušteni stav, stav razumijevanja naspram „protivnika“ – svakome je jasno tamo, u tom zatvorenom prostoru „pauze“, da je to samo jedna igra zahvaljujući kojoj opstaju na vlasti. To je jedan izdvojeni svijet, sebi potpuno dovoljan i po svemu nepripadajući svijet svijetu u kojem ljudi trpe zbog nedostatka osnovnih egzistencijalnih prava. Uzmimo za primjer samo jednu rečenicu. Vrh SDA je objavila kako će se u budućnosti „boriti“ za građansku BiH!? I članovi SDA, i oni koji nemaju upliva u važne odluke ali i oni koji imaju, znaju da to nema veze sa svijetom u kojem mi živimo, znaju to i članovi drugih stranaka pogotovo HDZ-a i SNSD-a, a znaju to i mediji, ipak nikome od nabrojanih ne smeta da nas maltretiraju deset dana sa tom pričom. To je simulacija života.

E, prvi put se desilo da jedna vlada u BiH ne učestvuje u simulakrumu. To je bila Vlada Kantona Sarajeva. Trebalo bi da njihova transparentnost, pojedini projekti i borba protiv korupcije nešto znači za budućnost ove Zemlje.

Profesor ste na fakultetu i u svojim predavanjima, po tvrdnjama vaših studenata, unosite puno inovacija ali i puno strasti. Možemo li se složiti da je naš obrazovni sistem upravo suprotan, neinovativan i zastario?

Ima jako dobrih učitelja, nastavnika i profesora. On svojim radom, usprkos nakaradnom sistemu, čine mogućim i svrsishodnim obrazovanje, jer naš sistem obrazovanja napravljen je tako da ne stigne igdje određeno. On je naprosto napravljen na sistemskoj grešci, proizvodu niza pogrešno donesenih zakona u nizu loših ministara, pa ispadne da se neke stvari mogu popraviti samo utoliko da se uopšte nisu desile.

S druge strane, nisam siguran da je „zastarjelost“ prava riječ – jer imaju i postoje neke stvari i fenomeni u našim životima koji ne zastarijevaju a to je, između ostalih, prenošenje znanja (naravno, uvijek se mogu koristiti neke nove metode i nove tehnologije) – nego je u pitanju strašna politizacija obrazovanja na svim nivoima, od vrtića do fakulteta. I to je jedan zatvoreni krug. Ako su politizirani fakulteti, znači da oni „štancaju“ kadrove sa akcentom na ideološki a ne naučni kod, a ti isti kadrovi postaju nastavnici u školama. Nauka, to je valjda svima jasno, ne poznaje privilegovane, niti poznaje istinu unaprijed zadatu sa stanovišta kolektiviteta. Naučna istina je katkada surova, ali proizvodi činjenice na osnovu kojih bi ljudi trebali uspostavljati vrijednosni sistem u našim malim životima. Nasuprot tome, kod nas vladaju kolektivni identiteti i „kolektivne istine“, identiteti koji su u potpunosti pogazili, samljeli pojedinca i njegovu žeđ za istinom i naukom. A nauka o književnosti odavno je dokazala da ne postoji beskorisnija tvrdnja od tvrdnje kako su stvari identične same sebi.

Zašto niko nema hrabrosti da predloži ozbiljnu reformu obrazovanja u osnovnom i srednjem obrazovanju koje vodi učenike zaključku da je to mučilište, kako je primijetio Ozren Kebo?

Najveći problem je u tome što je bilo toliko „reformi“ u obrazovanju da sam sistem obrazovanja to nije mogao da podnese. Kako je koji ministar, na bilo kojem nivou, obnašao tu funkciju, tako je svijet obrazovanja počinjao od njega. Da bi uopšte funkcionirala ta složena struktura, neophodno joj je 20 godina postojanosti na stabilnoj platformi. Naš sistem vrijednosti je ponovo uspostavljen 1996. godine na principu da ono što je bilo ranije nije vrijedilo. Kada se poništilo to što „nije vrijedilo“ (a nikako ne tvrdim da nije trebalo modernizirati taj sistem) uspostavilo se ništa koje je svoju vrijednost tražilo u dnevno-političkim igrama. Za ozbiljnu reformu u obrazovanju neophodna je opsežna javna rasprava i stabilna vlada u kojoj nema tragova političkih partija koje su u zadnjih dvadeset godina i uništile obrazovanje u BiH.

Podržali ste Povorku ponosa koja je održana krajem ljeta u Sarajevu. Nisu li djedice, bakice i djeca koji su mahali s prozora zgrada kuda je prolazila povorka, potvrdile da je Sarajevo još uvijek grad?

Da jesam, i danas još više nego tada, stojim iza teksta koji sam napisao za vaš Portal. Sarajevo je oduvijek bio grad, samo što je, kao i svaki drugi grad, imao svoje krize. Istinsko lice Sarajeva je lice njegovih ljudi, a to je bez dvojbe lice antifašizma. Manjina (vrlo moćna s obzirom na instrumente vlasti) i oni koji s vremena na vrijeme zalutaju na drugu stranu, uvijek je bilo i bit će. Povorka ponosa je važna za povijest i budućnost BiH i Sarajeva. Vrijeme uvijek učini svoje. Znate, ratne 1993. godine časopis Ljiljan je objavio stravične tekstove o tzv. mješovitim brakovima u BiH. Ipak, danas ta vrsta ludila više nikome, ukoliko ozbiljno želi da participira u društveno-političkoj sceni BiH, ne pada na pamet. Povorka ponosa, kao simbol svih drugosti u BiH (a ima ih jako puno), napravila je značajan iskorak, kako za tu populaciju, tako i za sve one koji na bilo koji način osjećaju da su diskriminisani. Svaka naredna bit će primljena sa više razumijevanja i manje spektakla. Jednostavno je, katkada obrazovanje treba da izađe na ulice, ako ga već nema u školama na adekvatan način.

Primijetio sam vaše ushićenje novom zbirkom pjesama Asmira Kujovića “Nestorov pehar“, da li ta zbirka govori da još imamo pjesnika koji pišu veliku poeziju koju je pisao, i na sreću još piše, Marko Vešović.

Možda je poezija u kvantitetu, nasuprot svih drugih književnih žanrova, trenutno nešto što je najkvalitetnije u BiH, a Marko Vešović je antologija sam za sebe. Ono što mi je u ruke došlo ove godine, a što bih trebao izdvojiti, četiri su izvrsne zbirke pjesama. I evo ovom prilikom ih preporučujem vašim čitateljicama i čitateljima. Adnan Žetica je napisao nesvakidašnju zbirku poezije pod nazivom Velesje: putopis u stihovima, u kojoj je probao i, čini se, u mjeri u kojoj je to uopšte moguće, uspio, suprotstaviti kulturu prirodi, i posmatrati nas male ljude iz tog konteksta. Tanja Stupar u kontinuitetu svojom književnosti obraća pažnju čitalačke populacije, a njena zbirka Razmnožavanje domaćih životinja je jedna izvrsna „sintetička“ dekonstrukcija naše stvarnosti. Asmir Kujović je napisao „leksikon“ mitologija i monoteističkih religija sa pogledom na bh. stvarnost u zbirci koja se naziva Nestorov pehar, i najzad Amir Brka je u zbirci Nebeski nomad, pokazao koliki je majstor kada je tradicionalnu formu soneta preinačio u savremeni lirski iskaz.

Nedavno je legendarni urednik Oslobođenja Mehmed Halilović rekao: “Bez suočavanja s prošlošću živjet ćemo sa montiranim lažima i danas i u budućnosti”. Koliko je po Vama važno suočavanje sa prošlošću?

Pa to vam je sličan izbor naspram dileme egzistencije svakoga čovjeka ponaosob: suočiti se sa sobom ili bježati od sebe putem različitih vrsta stimulansa i droga!? Ubjeđen sam da nas ta vrsta suočenja sa prošlošću neizbježno čeka u budućnosti (jasno je kako tog eksplicitnog suočenja nije bilo do sada), a to se može lijepo vidjeti iz dvije vrste tekstova koji su aktualni u medijskom prostoru. Prva je ona koja naučno, historiografsko-politološki analizira ratna dešavanja i zločine na prostorima bivše Jugoslavije od 1992. do 1996. Na osnovu tih tekstova, zatim rada sudova u Hagu i sudova na južnoslavenskim prostorima pisat će se neka zvanična historija. Međutim, druga vrsta tekstova nije nimalo manje važna. To su umjetnička djela, umjetnička a ne trivijalna. Umjetnost na osnovu svoje strukture ne podržava nijednu vrstu laži (a da se pri tome ne mora u cijelosti referirati na dokumentarističku istinu), i na osnovu toga, između ostalog, razlikujemo umjetničko djelo od trivijalnog i šunda. Umjetnički tekst može da koketira, i to vrlo uspješno sa antiherojima i antijunacima, ali ne može, i to odgovorno tvrdim, da u ukupnosti svoje strukture flertuje sa fašizmom, nacionalizmom i rasizmom. Dakle, sve vrste umjetnosti, a posebno književnost, donosi nam jedan drugačiji pogled na taj period – to je pogled pojedinca (poetika svjedočenja). To je dekonstrukcija historije, a ne njena revizija. Kada se sve svede, ko je agresor a ko je žrtva, jedno će ostati neprikosnoveno tačno – pokazat će se da je mali čovjek žrtva historije (pri tome treba uspostaviti razliku, nikada oni koji su mogli odlučivati na visokom nivou ne mogu biti žrtve historije), još jedne prevare koju su uspjeli da naprave „veliki“ – zbog novca, vlasti, moći ili pak ludih mitologija.

Koliko je važno oduzeti od SDA monopol na ratno sjećanje i koliko to nužno treba biti tema građanske opcije u BiH?

Političke stranke u BiH, Srbiji i Hrvatskoj uspostavljaju sferičnu historiju (sfera je zaokružena cjelina), koja nema puno toga zajedničko sa historiografijom kao naukom. Sferična historija je historija pogleda odozgo u kojoj se pojedinac posmatra kao stopljeni dio kolektiviteta, cjeline koja je dovoljna sama sebi. To je „pogled iz aviona“ na povijest. U tom smislu mi smo dobili tri „sfere“ historije koje su same sebi dovoljne na način da je svaka suprotstavljena preostalim dvjema. Zgodna je to struktura. Nikada ne omane na izborima u svojoj „tačnosti“, pa je možda ovo jedno od suštinskih pitanja s obzirom da su u rukama ljudi iz SDA arhivi iz rata (nisu u rukama države, jer država nema ruke), i da na historiju gledaju kao na zgodno parče svojih ideoloških premisa (na taj parcijalni način i koriste sve te arhive u čije postojanje smo svi mi upisani. To znači, da je svako od građana BiH u povijest upisan sa stanovišta dnevnog raspoloženja jedne političke stranke). U stvari, kao neko ko je proveo sve to vrijeme u uniformi i upoznavao planine BiH kako ih do tada nisam znao (i nadam se da ih više nikada takve neću vidjeti), osjećam se prevarenim. Moje sjećanje i moji motivi (Platforma Predsjedništva BiH) na taj period i tumačenje zvanične politike SDA onoga gdje sam i zbog čega sam bio tu, nisu isti filmovi.

Živimo u stalnom vanrednom stanju, u stanju vječnog primirja, kad će konačno primirje prijeći iz stanja primirja u stanje trajnog mira?

Ubijeđen sam da pod onim što smatramo periodom naše savremenosti neće biti nekog novog rata ovdje. Ali kada će se promijeniti ta retorika koja, kako dobro napominjete, stalno vraća u stanje rata!? Onoga trenutka kada to bude u interesu vladajućih stranaka (ovo je pitanje u potpunosti do građana BiH – izbori), onoga trenutka kada se bude spremno na mijenjanje Ustava u BiH, i onoga trenutka kada u vlasti ne budu predstavnici nacionalnih stranaka i ostrašćeni patrioti koji, osim tog „praznog“ patriotizma, nemaju šta drugo ni ponuditi. Ne postoji patriotizam u formi koju nam nude nacionalne stranke, članovi našeg Predsjedništva već dvadesetak i kusur godina, osim u ratu i u sportu. Naši-vaši političari nas stalno vraćaju na kolektivitet. A čovjek je individua. Patriotizam je kad plaćaš račune državi, kada nisi korumpiran, kada svojim radom participiraš na način da zajednica napreduje, kada poštuješ zakone i da, kada navijaš za reprezentaciju BiH bez obzira kako dobro/loše igraju. (smijeh)

Uostalom, nađite mi neku patriotsku pjesmu a da je poezija – nema je. Poezija nije obmana, a priča o patriotizmu i zajedništvu je najveća obmana Kitarovićke i Čovića, Vučića i Dodika, Komšića i Izetbegovića.

Ministarstvo odbrane Srbije organizuje promociju knjige koja poriče zločin na Tuzlanskoj kapiji, Kolinda Grabar Kitarović se sjeća presuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka. Da li će 1992. i 1993. ikada završiti u političkom vrhu naših susjeda? Koliko vas to brine?

Intimizacija sa ratnim zločincima predstavlja direktni čin homogeniziranja etničke zajednice i čin simboličke razmjene gdje zločinac nastavlja živjeti u vođi, a time i u svakom drugom pripadniku te iste zajednice. S druge strane, nekrofilija oživljava kolektivne strahove date etničke zajednice u kojoj osnovni način govora postaje govor predaka koji se, stavljen u službu vladajućih režima, pretvara u diskurs mržnje prema drugom. Ali, treba jasno reći i sljedeće, podsjetiti: ono što to krivotvorenje historije čini užasnim samo je jedna činjenica – da to čine ljudi.

Na izbore izlazi otprilike oko 50 % stanovništva i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u BiH. Ko su oni koji ne glasaju? Da li su to otprilike isti ljudi – u najvećem broju vjerojatno da (a to ne znamo). Desnica na ovim prostorima ima stabilno biračko tijelo, čini ga, u odnosu na one koji izlaze na izbore oko 55 % Mislim da najveći procenat onih koji ne glasaju pripadaju svojim uvjerenjima lijevoj orijentaciji ili pak politici centra, ali isto tako mislim da bi uopšte prestala ta glasačka apstinencija, treba te ljude nešto da pokrene. U tom smislu, bilo bi dobro, na primjer, da ta ista lijeva orijentacija, ili orijentacija centra, prestane kalkulirati sa vrijednostima sekularizma kao što je problematika vjeronauke u školama, zatim da glasači osjete da se neko zaista bori za socijalnu pravdu čovjeka, da se neko zalaže za pravo glasa svih onih drugih (npr. podrška Povorci ponosa), da se osjeti da se neko istinski zalaže za pravo žena u okrilju našeg patrijarhata (zašto feministkinje nisu povezane za partijama centra i ljevice!?), da ljudi osjete da je to sve skupa jedno istinsko izbjegavanje svakog oblika korupcije i bahatosti itd.

Nacionalizam, i sve više fašizam, koji dolazi u naletima od naših susjeda, ima plodno tlo u tzv. bošnjačkoj politici. Iako su planirani zločini i genocidne politike dolazile od naših susjeda (pisao sam o tome na vašem Portalu tekst pod nazivom Perverzija solidarnosti), BiH sa Izetbegovićima na čelu propustila je priliku, i još uvijek to čini, da se razračuna sa zločinima u vlastitim redovima. Pogledajte samo kako retorikom i postupcima hrane jedni druge Izetbegović-Komšić-Čović-Dodik. Kada bi se retorika promijenila, kada bi ta riječ postala realitet društveno-političke stvarnosti BiH, garantujem da bi svako od njih četvorice bio politički mrtvac.

Kada očistimo vlastita dvorišta, bit će se mnogo lakše boriti sa tim otvorenim fašizmima koji dolaze iz Hrvatske i Srbije. Uostalom, ljudi oduvijek znaju da se fasada na vlastitoj kući radi iz tri razloga: prvi, važan ali ne presudan, zbog toplotne izolacije, drugi, manje važan, kada ulaziš u kuću da pomisliš baš je lijepa, a najvažniji je treći kojeg si svjestan samo kad gledaš susjednu kuću: bilo bi dobro da komšija (jer je i tvoj pogled usmjeren na njegovu kuću), gleda u lijepo a ne u ružno.

Koliko vas plaši bošnjački nacionalizam kome smetaju glavni kritičari politike Franje Tuđmana: Drago Bojić, Dragan Markovina, nekada pokojni Predrag Lucić.. može li čisti um to spoznati?

Mene jedino mogu uplašiti ljudi koje volim. Znam da je vaše pitanje konotativno intornirano, ali je zaista tako. Nacionalizam i ljude koji baštine tu opasnu bolest jednostavno ne volim, pa ih se i ne plašim. Ne mislim da je historija učiteljica života, ali znam da ovaj svijet opstaje jer je zrno dobra uvijek pobjeđivalo veliku količinu zla. Znate, mi ljudi se razlikujemo između sebe očigledno samo po jednoj stvari: po poimanju zla. Tu scenu kojom sada, pored hrvatskog i srpskog, vlada i bošnjački nacionalizam – uobličen kroz neke institucije, novine, portale – treba nazvati pravim imenom – to je zlo. Bošnjački nacionalizam je dijagnoza sa kojom se suočavamo u periodu nakon agresije na BiH. On je posljedica najprije rata i u njemu stravičnog stradanja Bošnjaka, a kasnije svoj oblik dobiva kroz ulogu političku elite na vlasti koja od Bošnjaka permanentno želi i u budućnosti napraviti ulogu žrtve da bi se kroz proizvodnju straha od drugog kod građana, ta ista elita održala na vlasti, zadržavajući moć i kapital.

Nacionalizam je opasna droga na kojoj je trenutno region. Političari na vlasti, jedni drugima, po jako niskim cijenama, dilaju „opijate“ a pravu cijenu plaćaju građani sve tri zemlje. U BiH taj mrak, između ostalog, dolazi sa časopisom Stav. Ništa zdravo-razumski ne dolazi iz tog područja. Igra s ljudima je isto kao igra sa stvarima. Sistem vrijednosti nije samo promijenjen, nego je u potpunosti zaokrenut. Nekada mi se čini da opsceni užitak degradacije drugog i drugačijeg (pored Bojića, Markovine, Lucića tu je još niz imena sa kojima se „razračunavaju“ ideolozi bošnjačkog nacionalizma) postaje jedini način uvjeravanja samih sebe da postoje.

Koliko je bitno to što imamo svjetski relevantne umjetnike: nedavno je Amila Ramović dobila prestižno priznanje Honorary Fellow of the Plymouth College of Art, Saša Stanišić je za svoj roman “Porijeklo” dobio nagradu za najbolji roman na Frankfurtskom sajmu knjiga, Aleksandar Hemon je apsolutna zvijezda američke književnosti?

Da, to je naizgled jedan od paradoksa koji baštini ova Zemlja. Tako smo mali, a imamo tako dobru umjetničku scenu. Ne može biti vrhunske umjetnosti bez pokušaja razumijevanja običnog malog čovjeka. Nikada se još nije desilo da je neko iz BiH izašao „vani“ sa nekim sumnjivim idejama, a da je dobro prošao. Umjetnost ne može bez moraliteta, estetika ne može bez Čovjeka. Jako je važno da permanentno uvijek imamo nekoga ko pokazuje sve te kvalitete. Spisak je malo duži, i ja neću sada nabrajati sve te ljude (da ne bih nekoga izostavio), ali evo, dva svijetla primjera, koja su svježa, naveli ste vi – Saša Stanišić i Amila Ramović (kada je u pitanju neki kontinuitet, uz Aleksandra Hemona u ovom kontekstu mora odmah ići i ime Semezdina Mehmedinovića). Saša Stanišić je, koga ne poznajem, napisao roman za koji je dobio nagradu unutar njemačkog jezičkog područja. Ogromno je to područje, i veliko priznanje. Na žalost knjigu nisam čitao pa je ne mogu ni komentarisati. Amilu Ramović poznajem, i nije me iznenadilo priznanje koje je dobila s obzirom na ono što je sve radila na kulturnoj i umjetničkoj sceni, a meni najdraža crtica iz njene biografije je: Amila je prva doktorirala iz područja postmoderne muzike u BiH. A to je ipak šire područje od njemačkog govornog područja. (smijeh)

Bez obzira što pišete ozbiljne naučne knjige uspijevate da ih napišete na način da su razumljive širem krugu čitatelja, na čemu sada radite i kada možemo očekivati novu knjigu?

Kada se okrenem iza sebe, čini mi se da su moje dvije posljednje knjige moja neka vrsta „razračunavanja“ sa dva velika fenomena koja su se prošetala i još uvijek šetaju književnom scenom. Najprije u knjizi Priča i ideologija osjeti se da me je jako žuljao upliv nacionalizma i esencijalizma u interpretaciji književnosti Bosne i Hercegovine, a u posljednjoj Roman i manirizmi moderne, pisao sam o odnosu prirodnih i društvenih nauka naspram književnosti i umjetnosti, i činjenici koliko su humanističke nauke postale žrtve rigidnog kapitalizma savremenog svijeta. Peta knjiga će jednostavno biti knjiga o književnosti koja bi trebala pokazati da je danas Sartrova sintagma „angažovana književnost“ suvišna, jer je književnost oduvijek, makar ona velika, bila dio života, dio pojavnog svijeta, neposredno inkorporirana u njega, i možda stvarnija i postojanina od svi drugih diskursa koji nam, čini mi se s vremena na vrijeme, kvare pogled na ono što nazivamo našim životima.

Na promociji knjige Drage Bojića “Kraljevstvo božje i nacionalizam” u Jajcu jedna gospođa je izlazeći iz dvorane pitala svoje kolegice: “Kad će biti Bosna i Hercegovina po mjeri profesora Pobrića i Drage Bojića?”. Imamo li pravo sanjati BiH koju simbolizirate Vi i Vaši prijatelji Drago Bojić, Ivan Šarčević, Nerzuk Ćurak i drugi?

Na isti način kako je zlo moglo da uđe u naše živote i ovoliko dugo da se zadrži na globalnom planu, u potpunosti sam siguran da će doći i vrijeme u kojem će sistem vrijednosti biti postavljen na način na koji ga imaju moji prijatelji Drago, Ivan, Nerzuk, i mnogi drugi. I da, ubijeđen sam da ima mnogo više ljudi koji su na strani socijaldemokratske pravde nego što je onih koje svoje utemeljenje identiteta traže u praznim nacionalističkim konceptima. Oni su, iako je to danas teško povjerovati (politika i moć), u manjini.

S druge strane, da bi sve to moglo biti moguće građani BiH se moraju razračunati sa jednom pošasti koja je ušla u sve pore našeg društva a putuje kao avet – strah. Bosna je zemlja straha, i to andrićevskog straha. Andrić je pisac Bosne u čijem se djelu mi danas, a posebno danas, prepoznajemo – da li ponosno ili postiđeno, svejedno je, ali se prepoznajemo. To je onaj svijet hijerarhije gdje strah putuje kao avet, u kome svako ima nekoga kome mora da polaže račune, a sebi da predviđa mjere, a u svijetu u kojem patnja, neimaština, korupcija i strah caruju, računi su obično pogrešni a mjere kratke.

Amer Bahtijar
Autor 31.12.2019. u 10:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija