Esad Bajtal: Novi protesti bit će radikalniji od februarskih

Amer Bahtijar
Autor 8.10.2014. u 11:17

Izdvajamo

  • Odnosno, desetak svađalački raspoloženih kandidata za bošnjački dio državnog trona, slikovito govori o kom i kakvom jedinstvu je riječ. Ali i o etno-politici kao najrentabilnijem i ujedno najneodgovornijem, ublehaškom i dobro plaćenom zanatu ovih prostora. O toma najbolje svjedoči propast i bijeda bh građana, s jedne, i enormno multimilionersko bogatstvo ovdašnjih etno-vladara, s druge strane.

Povezani članci

Esad Bajtal: Novi protesti bit će radikalniji od februarskih

Predizborne bajke kao dio modernog političkog cirkusa nude to što nude, vođene jasnom prevarantskom sviješću o naivnosti gladnih očiju i duša porobljenih vlastitim nadama i htijenjem da se konačno kutarišu belaja i beznađa u kome tavore već više od dvije preduge gladne i životno hladne decenije…

Prof. dr. sci. Esad Bajtal ugledni intelektualac,  sociolog, psiholog, filozof te politički analitičar za tacno.net govori o predizbornoj kampanji, političkim cirkusantima, etno-vladarima, stanju u društvu i sveopćem siromaštvu građana BiH…

Razgovarao: Amer Bahtijar

Profesore Bajtal, kako komentirate  dosadašnji tok izborne kampanje?

Dosadašnji tok izborne kampanje, je zapravo unakrsno iznošenje prljavog veša izbornih aktera, što je, zanemarujući moralni momenat te vrste javnih istupa, zapravo, idealna prilika građanima da saznaju ranije dobro skrivane istine i zajednički prljave dilove aktualnih pretendenata na vlast. Možda je to najbolji način da konačno vidimo i drugu stranu ambicioznih i dobro našminkanih pajaca koji cirkuski smišljeno zabavljaju opljačkani, gladni, izvarani, nezaposleni i depresijom ophrvani nacion.

Izborni slogan SDA – U jedinsvu je snaga, SDP – Ujedinjeni,  koliko  te poruke koje zazivaju jedinstvo mišljenja nužno vode  ka totalitarizmu društva? Ozbiljna društva traže raznalikost u mišljenju? 

Kakvo jedinstvo? Čije jedinstvo? Narodno, stranačko? Za koga jedinstvo? I koja snaga? Jedinstvo Stranke i snaga gladnog demosa da i dalje, ropski strpljivo, i bez pobune, podnosi svoje dvodecenijsko sdeaovsko ponižavanje i kleroideološko zaluđivanje naivnih i obespravljenih podanika.

Odnosno, desetak svađalački raspoloženih kandidata za bošnjački dio državnog trona, slikovito govori o kom i kakvom jedinstvu je riječ. Ali i o etno-politici kao najrentabilnijem i ujedno najneodgovornijem, ublehaškom i dobro plaćenom zanatu ovih prostora. O toma najbolje svjedoči propast i bijeda bh građana, s jedne, i enormno multimilionersko bogatstvo ovdašnjih etno-vladara, s druge strane.

Konačno, ni nekada veliki SDP, danas podijeljen i rasut na niz pobočnih stranaka i strančica, nema puno više sreće s tom vrstom jedinstvujućeg priziva. Očito, interesna borba za vlast, plediranjem na apstrakno-deklarativnu, praksom porečenu jednost, ne poštuje ni elementarnu logiku idejnog i demokratskog raznoglasja koje bi SDP prvi morao da zagovara i argumentovano-logički brani.

Ukratko: svaka je programski njegovana jednost logički protivnik životnog šarenila i demokratskog višeglasja, a u službi parcijalno-stranačke apsolutizacije i konformizma koji se guši u zdahu vlastite poslušnosti i poniznosti stranačkih redōva.

Kako  će smrt  Sulejmana Tihića utjecati na procese u SDA? Hoće li skromni rezultati približavanja SDA političkom centru biti izbrisani ili će se vratiti svojoj suštini, konzervativnom političkom pokretu, koji nema baš mnogo zajedničkog sa modernim političkim strankama?

To morate pitati ljude te stranke. Teško je izvana prosuđivati budući tok unutrašnjeg procesa jedne političke strukture. Tim prije što iskustveno znamo da svaka stranka, tačnije njena vrhuška, ima svoju tajne, ezoteričke planove dobro skrivene od javnosti pa i od vlastitog članstva. Unutrašnje borbe i odnos podijeljenih snaga daće sigurno neki vidljivi ishod o kome ćemo tek naknadno moći racionalno suditi. U ovom času bila bi to samo jalova spekukacija, za koju, pošteno govoreći, nemam ni vremena ni potrebe.

Mnogima je najzanimljivija utrka za bošnjačkog člana predsjedništva. Izetbegoviću se pripusuju navodna politička ubistva devedesetih.  Radončića  američki tužitelj na Kosovu u optužnici spominje kao člana zločinačke organizacije. Bakira Hadžiomerovića povezuju sa reketiranjem firmi dok je bio novinar, Suljagića kao obiteljskog nasilnika… Jesu li te otužbe toliko ozbiljne da se njima bave tužilaštva ili se radi samo o  političkoj diskreditaciji?

Gdje ima dima, ima i vatre. Čak i uz sva moguća pretjerivanja oponenata u svrhu manipulacije i instrumentalizacije glasačke mašinerije, još je dovoljno blata na njihovim rukama da bi s njim, aksiološki govoreći, mogli graditi neko ljudski i moralno uzorno društvo.

Ovdje to međutim prolazi. Tim prije što tužilaštva umjesto da istražuju uzajamne optužbe, svojom pasivnošću, staju u odbranu svojih političkih mecena tj. onih političkih moćnika koji su u pravosuđe i visoke sudske funkcije, logikom lutkarskog pozorišta, instalirali svoje lutke, uz pomoć kojih osiguravaju nepropustivu tampon zonu koja ih čuva i dijeli od prava i pravde.

bajtal01

Prof. dr. sci. Esad Bajtal

Nisu li izbori u RS ipak najvažniji, rušenje Dodikovog apsolutizma se čini najvažnijom pričom izbora u BiH?

To je, ukoliko ne bude totalne prevare, bez koje dotični nema nikakve šanse, najmanje važan dio manjeentitetskog izbornog procesa. Tamošnje svenarodno nezadovoljstvo, glad, bijeda i prevare njegove manipulantske politike, prevršile su svaku mjeru. Sve to čini da on, s jedne strane, izbore ne smije nipošto izgubiti, ali ih, s druge strane, iz istog razloga, regularno ne može dobiti. Šta mu još u takvoj situaciji preostaje osim izborne prevare.

Uostalom, i u ostatku zemlje, stvari, po zakonu spojenih posuda, stoje upravo tako: aktualni vlastodršci izbore izgubiti ne smiju, a regularno ih dobiti ne mogu. Eto pat pozicije koja vapi za prevarom kao jedinim izlazom iz blata sveopšteg nezadovoljstva kojeg su februarski protesti najbolji, ali još uvijek samo stidljivo artikulisani, manipulacijom i silom privremeno potisnuti, sindrom.

Martin Raguž se predstavlja kao novo lice hrvatske politike, ipak nedavno je u Jajcu bio u društvu osuđenog ratnog zločinca Daria Kordića. Znači  li to hrvatska politika u BiH nije spremna za iskorak koji bi označavao osudu zločinačke politike iz devedesetih?

U svojoj podložnosti idejnoj šminki i šminkanju, lica su jedno, a tvrde etno-logike su nešto sasvim drugo. Uspjeh u njihovom okviru, traži upravo tu vrstu necivilizacijske ratno-poratne snishodljivosti i neprincipijelnosti onih koji nemaju hrabrosti za iskorak Mesićevog tipa.

Naime, poslije Mesića, koji je glatko dobio dva mandata na jasnoj antinacionalističkoj i antifašističkoj retorici, više niko nema opravdanja za svoj politički kukavičluk, moralnu nezrelost i pragmatsku servilnost gomili. Gomila je takva, ona, ma šta svjesno mislila, nesvjesno želi da bude vođena, bez obzira da li joj, kao ruku izlaza i spasa, nudite hitlerovsko-miloševićevsku ili gandijevsko-tutijevsku (Desmond Tutu, protivnik aparthejda), retoriku.

Tako je i uglađeni Raguž, u ime vlastitog obraza, slike o sebi i, konačno, u ime elementarne građanske hrabrosti, da je bilo perspektivističke pameti, morao izabrati mesićevsko-humanistički, ljudski, i suprotstaviti ga čovićevsko-ublehaškom i etno-rasističkom stavu izbornog udvaranja. Istinski ljudski obraz ne prihvata pijačno-izborno cjenkanje. Kao bivši liberal Raguž bi to, ne trebao, nego morao znati.

Priklanjanje ljudima krvavih ruku, trgovina čašću i obrazom, u ime predizborne trgovine, nije nikad krasilo biografije boraca za ljudsko i civilizacijski neupitno pravo svih građana ove zemlje na dostojanstven život, bez obzira na njihovu rasu, naciju, religiju ili boju kože. Žao mi je da je Raguž podlegao zovu predizbornog pragmatizma, tim prije što vjerujem da personalno ne spada u etno- ili klero-ostrašćene politikante bhs trojstva.

Trebaju li tzv. probosanski političari biti primjer i prvi otići pokloniti se žrtvama Kazana, Uzdola, Čelebića….?

Ne samo da treba (moralni normativ), nego naprosto moraju (ljudski diktum), da se poklone. I ne samo formalno, nego istinski iskreno i sa pijetetom koju svaka nedužna žrtva ove zemlje zaslužuje. Ne možemo se nadati ničem dobrom, živeći na okrvavljenoj i neokajanoj zemlji masovnih grobnica nedužnih. Kajanje u vidu poklona, uslov je vrline i garancija povjerenja i pomirenja. Ne možemo živjeti nepomireni.

A mir je potreban i nama i žrtvama; i živima i mrtvima. Nema samopoštovanja bez poštovanja drugoga i drugačijeg. Tek kroz poštovanje drugog iskazujem svu svoju vrijednost i vrline. Tome nasuprot, samoljublje je egoistički otrov i teški okov duha, kao što je tamnica nepodnošljivi okov tijela.

Bakir Izetbegović i u spotovima podsjeća na Erdogana. Koliko je opasna i za budućnost  BiH tragična ta politika pravljenja od BiH Turske provincije?

Turska je ovdje bila agresor i okupator, kao i svaki drugi poslije nje (Austro-ugarska, Njemačka, Srbija). Mazohizam je hvalospjevno-ponizno se klanjati jednoj lošoj prošlosti. Ako to neki ovdje ne razumiju, onda zvanična Turska, u ime neupitnog poštovanja suvereniteta BiH, treba da se, logikom mjere uzajamno-recipročnog poštovanja, distancira od bilo čije političke poltronerije s ovih prostora, kao što se Njemačka nedvosmisleno distancira od bilo čijeg fanatizma spram jedne loše prošlosti kojom je svojevremeno osvajački slijepo okrvavila svijet pa i ovu zemlju. Niko i nigdje danas, za razliku od servilnih bošnjačkih turkofila (a u tome Izetbegović nije sam), ne tvrdi da su mu Austro-ugarska ili Njemačka majka. Naravno, ne zaboravljam ni druge ovdašnje zvaničnike kojima je, podaničko-snishodljivi odnos prema Srbiji i Hrvatskoj cerićevsko-izetbegovićevski jednako simptomatičan.

Zlatko Lagumdžija  kraj mandata obilježava žestokim antiamerikanizmom. Treba li BiH biti žrtva njegovog sukoba sa američkom administracijom? Koliko je uopće opasno ući u sukob sa glavnim saveznikom  BIH?

Iz prethodnog odgovora, jasno je da niko BiH ne smije i ne može instrumentalizirati na bilo koji način. Ne samo u Americi, Bosna mora tražiti i nalaziti svoje prijatelje širom svijeta, ali nikad na način koji bi njen državotvorni dignitet i suverenitet doveo u pitanje. Imamo isuviše nesporazuma ovdje (kako unutar zemlje, tako u regionu), da bi smo ih, bilo kojom anti-politikom, bespotrebno uvozili sa drugog kraja svijeta.

Fahrudin Radončić  sebe postavlja kao novog lidera Bošnjaka, neku bošnjačku verziju  Aleksandra Vučića. Međutim, optužnica sa Kosova  govori  o dugogodišnjoj bliskoj vezi sa Naserom Keljmendijem jednim od najuticajnijih narko bosova u Evropi. Može li pod teretom te saradnje Radončić napraviti ozbiljan izborni rezultat? 

O rezultatu odlučuju glasovi naroda. Ili bi tako trebalo da bude. Budući da je ovdje sve moguće i da pravila igre služe samo za njihovo sofisticirano kršenje i izbjegavanje, to nikakav teret ljudske diskreditacije i loše prošlosti, nažalost, ovdašnje kandidate ne baca u kušnju izbornog rizika. Naravno narod je jedno, uljuđeno društvo nešto sasvim drugo. Odnosno, ako ima dovoljno pravnih elemenata te vrste o kojma pitate, već CIK je, ili neka druga društvena instanca, morala zakonski na vrijeme reagovati i stvari postaviti na svoje mjesto.

Željko Komšić  u 8 godina mandata nije napravio baš ništa, osim par  jeftinih populističkih izjava, ne znamo po čemu bi mogli pamtiti njegov mandat. Može li neko ko za osam godina nije uradio ništa biti vođa promjena?

Valja biti pošten: koliko se zaista može napraviti sa trećinom predsjedničke snage u kontekstu svih opstrukcija na koje je Komšić mogao nailaziti sa drugih strana? To je logički i nezaobilazni dio pitanja.

Principijelni dio odgovora podrazumijeva da se garancija bilo čijeg budućeg uspjeha profiltrira kroz prizmu efikasnosti prošlog vremena uključujući i ratno u kome je Komšić, za razliku od svih ostalih, ušao u životni rizik neposredne borbe za ovu zemlju, i time pokazao ličnu spremnost žrtvovanje najviše vrste. Osim toga, u poratnom periodu, revoltiran ekspanzionističkim izjavama iz susjedstva, znao je patriotski odvažno, i više ljudski emotivno (nego diplomatski uglađeno), udariti po prstima one krvave šape koja je ponovo, dnevno-politikantski, posezala prema BiH.

To se ne smije i ne može zaboraviti. I s tim i bez toga, na fonu smjenjivosti, kao ključnog uzusa demokratije, i u kontekstu dvodecenijske dominacije jednih i istih, Željko Komšić i njegova novoformirana DF zaslužuju povjerenje izborne šanse.

esad bajtal

Sefer Halilović je kampanju  obilježio ratnim pokličima. Koliko su ti ratni pokliči dugoročno opasni za destabilizaciju BIH?

Svaka neumjerenost ima svoju cijenu. Halilovićeva retorika je samo odgovor na Dodikov kontinuirani primitivizam i huškačko-otcepiteljski avanturizam na koji sad javno poziva i Hrvate BiH. Da je takav odgovor individualno samorazumljiv, znam. Da li je baš najbolji − to ne znam. Kažu klin se klinom izbija! Na biračima je da odluče.

Lično nisam za jezik i retoričku matricu i stil onih protiv kojih se boriš. Trebao bi biti drugačiji da bi bio bolji od onih koje kritikuješ. U suprotnom, samo pušeš u leđa vlastitom protivniku, i pomažeš mu da te dočekuje na vlastiti nož.

Teoretski, politika bi morala biti ono što treba da bude: umijeće mogućeg. I ništa više. Sila ne razgovara s mogućnostima, ona koketira s imperativima i ucjenama koje već godinama slušamo od manjeentiteskog lidera, koji godinama maše zastavom straha i beznađa. Sada sluša eho vlastite neumjerenosti. Nisam za razmjenu retoričke paljbe, pa ni u izborne svrhe. Ovoj zemlji potreban je put mira. Put razumijevanja i uzajamnog poštovanja u ime životnog smisla i budućnosti koja uvjerava da želi biti bolja od vlastite prošlosti.

Ozbiljne ankete  govore da bivši reis Mustafa Carić neće dobiti više od 3 posto glasova, bez obzira na to kolika će biti šteta  zbog njegovog  političkog angažmana?

Od njega nikad nije bilo nikakve društvene koristi, pa ni šteta od političkog pokušaja neće biti veća od one koju smo već iskusili. Konačno, na primjeru njegovog izbornog poraza, koji će vjerovatno uslijediti, budući egocentrici njegovog tipa, treba da nauče životnu lekciju o unaprijed izgubljenim bitkama, i da nas poštede svog prisustva u javnom i političkom prostoru.

U tom, i samo u tom, pedagoškom smislu, može se govoriti i o nekoj vrsti koristi od Cerićevog sadašnjeg angažmana.

Emir Suljagić je kažu ankete, najozbiljniji protukandidat Bakiru Izetbegoviću za bošnjačkog člana predsjedništva, iza sebe ima dva jako uspješna projekta: Glasaću za Srebrenicu  i koaliciju Prvi mart, ipak  mnogi mu zamjeraju retoriku koja je  često neprimjerena i bliža desnoj opciji nego lijevoj. Ipak nije tajna da Suljagićeva pobjeda ne bi bila mrska najmoćnijoj zemlji svijeta Sjedinjenim Američkim Državama. Nije li upravo ta bliskost sa ljudima u američkoj adminstraciji njegov glavni predizborni adut?

Ne znamo ništa pouzdano o toj vrsti „bliskosti“. Ako je ima, neće mu biti na odmet. Ipak će svoje ključne adute Suljagić morati artikulirati sopstvenim umijećem, znanjem i argumentacijom koja porađa izborno povjerenje građana. Međutim, iz najboljih namjera, bojim se da oni koji ne smiju izgubiti vlast, neće birati ni sredstva ni načine da ga onemoguće. I to je već vidljivo iz dosadašnjeg toka prljave predizborne kampanje.

Možda bi Suljagić, u svom mladalačkom buntu i životno-iskustvenom izazovu strašne porodične tragedije, te kasnijeg solidnog rada na vlastitom obrazovanju kroz koje je prošao, logikom sudbinske rezultante, mogao biti fatumski predoređeni nosilac željno očekivane i moguće promjene na polju političke filozofije naših prostora.

Naša stranka sa Denisom Gratzom, Peđom Kojevićem, Sabinom Čudić izgleda kao stranka ozbiljnih ljudi, ali činjenica da  postoje u faktički samo u tri grada  govori da je za kreiranje stranačke infrastukture potrebna pomoć  tranzicijskih dobitnika, kriminalaca i tajkuna?

Politika je oduvijek, a danas i ovdje posebno, interesna djelatnost oko koje se, naročito u pravno neuređenim državama poput naše, vrte najgori i „najsnalažljiviji“ (eufemizam za kriminal i bezakonje), koji svojim sumnjivo stečenim kapitalom i bogatstvom trasiraju životne tokove i aktivnosti javne sfere djelovanja. Ovdašnje politike su, davši prednost interesnom spram idejnog djelovanja, davno izašle iz ideologije, kao konceptualnog okvira potrebe borbe za bolje društvo. Takve, neideološke, odnosno pseudoideološke politike, čvrsto se pragmatski strukturiraju i povezuju s nečastivim tipovima, ciljevima i egocentričnim vrijednostima. U tome je naš ključni životni i društveni problem.

O ekonomiji se govori malo i skoro nikako u predizbornoj kampanji, izuzmemo li floskule o 100.000 novih radnih mjesta, cunamiju razvoja, te nastavku izgradnje auto puta, tj. 100 kilometara auto puta, zaboravljajući npr. da toliko Albanije izgradi za godinu dana. Zašto se o privređivanju ne govori na ostvariv, realan i primjenjiv način?

Bijeda i siromaštvo traže najkraći put iz nevolje. Otuda iluzije i brojne obmane kojima se najbrže krče izborni uspjesi. Kad ste čuli da neko gladnom narodu obećava samo so i hljeb. I koga to zanima. Zlatne kašike su probitačnija izborna priča koju sada zamjenjuje bajka o naprasnom zapošljavanju stotina hiljada ljudi. I to se, da paradoks bude kompletan, nudi od strane upravo onih koji su ih, pljačkaškom tranzicijom ostavili bez posla i istjerali iz njihovih, narodnih fabrika.

Iluzije kreiraju stvarnost životno poraženih slojeva, i samo tako se da objasniti popularnost lijepe književnosti nekad, ili filma, odnosno TV danas, kao najvećih sijača iluzija i masovne pučke zabave. Predizborne bajke kao dio modernog političkog cirkusa nude to što nude, vođene jasnom prevarantskom sviješću o naivnosti gladnih očiju i duša porobljenih vlastitim nadama i htijenjem da se konačno kutarišu belaja i beznađa u kome tavore već više od dvije preduge gladne i životno hladne decenije..

Bajtal: Nacionaliste ne zanima kako narod živi, nego ih zanima s kim podanici njihove nacije spavaju

Kako biste ocijenili protekle 4 godina vlasti, imali smo stalne političke krize, ponekad smo se pitali postoji li uopće vlast. Međutim, “statistike” govore da je vlada Nermina Nikšića najuspješnija do sada. Je li to više rezultat katasrofalnog rada prethodnih vlada od kojih nije bilo  teško biti bolji ili su ljudi odustali od očekivanja da vlast radi svoj posao?

Svaka čast svakome pa i na najmanjem doprinosu, čak i ako je riječ o situaciji kad nije teško biti bolji od onih koji su učinili manje od ništa. Naravno, kvalifikaciju „najuspješnija vlada“, ne mogu komentarisati bez konkretnih činjenica i ekonomsko-privrednih parametara. Međutim, znam samo jedno, kriterij uspješnosti, morao bi biti komparativno zasnovan i primjeren toj riječi na način na koji ona funkcioniše u uspješnim društvima i zajednicama. Biti bolji od najgoreg ne može se zvati uspjehom, nego tek pomakom. A to dvoje ne može biti isto.

Bliži se zima, USAID je upozorio vlast da ljudi u poplavljenim područjima  teško mogu preživjeti istu, za poplavljena mjesta nije urađeno skoro ništa, odgovor vlasti bio je – šta ćete vi nama pričati.  Šta smatrate da je potrebno poduzeti kako se stanovništvu ne bi dogodila zima tragičnija od nekih ratnih? 

Nije teško reći šta poduzeti, nego kako to ostvariti u tako kratkom periodu do zime, ako se za nekoliko neodgovorno propuštenih mjeseci nije uradilo skoro ništa. Postoje svjetska iskustva djelovanja u prirodnim nepogodama. Trebalo je na vrijeme ostvariti kontakt sa onima koji su znali da se suprotstave sličnim katastrofama. Zašto to nije urađeno? Zašto su obeskućeni ljudi ostavljeni na cjedilu i prepušteni sami sebi? Ostavljeni upravo od onih koji decenijama jašu na politikantskoj etno-priči o zaštiti tzv. vitalnog nacionalnog interesa. Zar je interes nacije da zimu dočeka nezbrinuta, bosa i gladna, i uz sve to još i − izmorena uzaludnim nadanjima, od kojih očito neće biti skoro ništa.

Volio bih da se varam.

Ali, govoreći jezikom svakodnevnog iskustva iza nas, poplave su ogolile sav moralni jad i bijedu trojnog etno-politikantstva koje etnosu okreće leđa u najtežim trenucima, tj. onda kad mu je zaštita života (lat. vita) najpotrebnija.

Februarski protesti  tražili su odgovornst političara i vlasti. Očekivali su solidarnost ne samo od građana BiH nego i političara koji vode ovu zemlju. O njihovoj solidarnosti najbolje govore imovinski kartoni bh političara koje je objavio Centar za istraživačko novinarstvo, a o odgovornosti  to da ni ministar energetike i rudarstva a niti relevantnim i nadležnim inspektoratima  nije palo na pamet da podnesu ostavke zbog smrti rudara u nedavnoj rudarskoj nesreći. Hoćemo li sa ovakvim stavom  političkih elita uskoro gledati reprizu februarskih protesta? 

Ne samo reprizu. Nevolja će, ukoliko se ništa radikalno ne promijeni (???), vjerovatno poroditi mnogo snažniji val građanske pobune od one kojoj smo svjedočili u februaru. Kriza je poprimila razmjeru tačke ključanja koja alarmira instinkt samoodržanja i refleksnog reagovanja u svrhu samozaštite života, porodice i djece. Broj samoubistava u BiH već godinama raste, ali nisam siguran da će to biti ni jedini ni većinski odgovor gladnih i poniženih za situaciju u koju su bačeni neodgovornom politikom etno-oligarhija. Ovih dana mogli smo čitati svjedočanstvo ojađene Džemile Topalović, koja sa dvanaestogodišnjim djetetom, grubo plaćajući cijenu etno-pljačke i sveopšte neimaštine, jede svaki treći dan. Čak su, kako sama kaže, i kante i kontejneri, u sve žešćoj konkurenciji naprasno osiromašenih, sve nepouzdaniji izvori hrane.

Šta još da se kaže?

Da li je realno očekivati efikasno i blagovremeno formiranje funkcionalnih vlada na svim nivoima, a koje bi provela sve promjene koje obećavaju i na kojima baziraju svoje predizborne kampanje, sa ovolikim brojem partija, nezavisnih kandidata, kandidata za člna predsjedništva BiH, a imajući na umu dosadašnja iskustva?

Šta da kažem, osim ono što već godinama, i sa uvjerenjem u daljnji pad standarda i kvaliteta naših života, rezignirano ponavljam: dobro je biće i gore!

 

Amer Bahtijar
Autor 8.10.2014. u 11:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija