ESAD BAJTAL: Palica kojom su kukavički okrvavili profesora Kukića, obiće se o glave onih koji su je uveli u javni i politički život ove zemlje

Štefica Galić
Autor/ica 4.7.2014. u 15:13

Izdvajamo

  • Za podsjećanje, i jezikom činjenica: "Olujom", topovima i krvlju, zbrisana je jedna divlja republika (Republika Srpska Krajina) na tlu Hrvatske. Uprkos tome politikantski nedosljedni Čović i HDZ, ovdje podržavaju istu takvu (RS) i, uz nju, traže još jednu − svoju (HRH-B), u ime koje je zločinac Kordić ubijao, rušio i palio gdje god je stigao. Zapitajmo se kako bi Čović, HDZ i njihovi zagrebački mentori reagovali da Italijani u Istri zatraže svoj entitet (republiku)? Ili da Dubrovnik zatraži ono što je imao do 31. 01. 1808. (Respublica Ragusina), kada je bio i ubrajao se u "najrazvijenije zemlje ondašnjeg svijeta". Samorazumljivost mogućeg odgovora, slika je i prilika licemjerja, bijede i politikantskog nemorala, koji za sebe traži upravo sve ono što drugima silom i krvlju uskraćuje.

Povezani članci

ESAD BAJTAL: Palica kojom su kukavički okrvavili profesora Kukića, obiće se o glave onih koji su je uveli u javni i politički život ove zemlje

Prof. dr. Esad Bajtal, sociolog, psiholog, filozof te politički analitičar, istinski borac za ljudska prava, autentičan, skroman, čovjek koji svojom jednostavnošću, znanjem i plemenitošću ustaje, bez kalkuliranja, u obranu siromašnih, poniženih, u obranu ljudskosti od sveopće zaglupljujuće i zastrašujuće otimačine, korupcije, nepotizma i nasilja koje traje godinama u BiH. Nesposoban da bude podoban i živi od pisanja, daleko od važnih društvenih institucija, stranačkih atara, katedarskih pozicija i privilegija. (E.B.)
Za portal Tačno.net kritički govori o brutalnom napadu na prof. Slavu Kukića, o potrebi suočavanja s otvorenom fašizmom koji traje, predstojećim izborima, korumpiranoj vlasti, protestima, velikim umnim ljudima….

Razgovarala: Štefica Galić

Niste bili ovih dana u BiH kada je napadnut i brutalno pretučen akademik i profesor Slavo Kukić na mostarskom Sveučilištu u vlastitom uredu zbog komentara o svečanom dočeku osuđenog ratnog zločinca Daria Kordića od strane vrha HDZ-a BiH. Kako komentirate ovaj napad?

Tačno, vijest o napadu na profesora Kukića, zatekla me je izvan BiH. Kažem, zatekla, ali ne i iznenadila. Kad kažem da me nije iznenadila, imam na umu to da brutalni napad na prof. Kukića spada u etno-diktatorski arsenal predizborne kampanje onih koji su napad planirali, organizirali i konačno, našli jeftinog i dovoljno glupog izvođača za njegovu besramnu realizaciju.

Ali, sve im je uzalud. Njihovo je vrijeme na izmaku, a pameti i morala ionako već poodavno nemaju. Inače ne bi radili to što rade, ni tako kako rade. U tom smislu, asocijativno-pedagoški vrijedno je podsjećanje na misao hrvatskog pjesnika, dramatičara i političara, Ante Tresić-Pavičića (1867−1949). Ante, pozivajući se na primjer svjetskog rata, pokazuje i dokazuje da su propali svi oni koji su vjerovali, i držali se načela da je sila jača od prava.

Premlaćivanje prof. Kukića je vrhunac negativne kampanje koja se vodi protiv njega a i svih koji upozoravaju na nužnost suočavanja s prošlošću i ratnim zločinima. Očigledno je da je u Hercegovini zakon linča i bejzbol palice nad svima koji misle drugačije, legalan. Kako je moguće da se tolerira takav otvoreni fašizam i brutalnost i pored policije i pravnih institucija u BiH?

Odgovor na Vaše pitanje, porađa jedno drugo, društveno i ljudski bitnije pitanje: Čija je policija i čije su tobožnje “pravne institucije”?, na koje se pozivate. Naše, građanske, ljudske? Ili stranačke?

Što se konstatacije o prošlosti tiče, i izostajanja potrebe tamošnjih aktualnih političkih struktura za sučavanjem sa činjenicama ratnih zločina, zlodjela, i zakona linča koji pominjete, to već potpada pod Ajnštajnovu konstataciju da sila oduvijek privlači ljude niska morala, a da tirane, “bez izuzetka”, nasljeđuju nitkovi. Dakle, riječ je o kontinuitetu tiransko-nitkovske prakse koja koristi i razumije samo jezik sile i time samu sebe osuđuje na propast o kojoj govori pomenuti Ante Tresić-Pavičić.

Očito, i za razliku od Evrope, koja ga je najprije proizvela, a zatim silom potisnula sa javne i političke scene, (neo)fašizam ovdje stanuje i javno djeluje već više od dvije decenije. U tome prepoznajemo razlog lažnog, deklarativnog zagovaranja, a sofisticirano-praktičnog bježanja ovdašnjih fašistoidno orijentisanih etno-čelnika od evropskog puta BiH. I upravo to sam nastojao da pokažem svojom prošlogodišnjom knjigom “Neofašizam u etno-fraku”, koja već živi svoje drugo izdanje.

Isti dan kada je pretučen akademik Kukić Hercegovina je dobila novog akademika Dragana Čovića.  Slučajnost ili ne?

U politici, kako nas povijesno iskustvo uči, nema slučaja. Politika je sve ono što nam se događa: neredi na utakmicama, nasilje nad ljudima od uma i pameti, otimačine, pljačka, siromaštvo, bijeda, ogromna nezaposlenost i opšte nezadovoljstvo u ovoj zemlji produkt su ovdašnje politike. Kažem politike (jednina), a ne politikâ (množina), jer u pitanju je Jedno i Isto koje nas smišljeno-planski pohodi sa svih etno-strana. Jer, ovdje vladaju jedni i isti. Oni za koje važi samo negativna gradacija poređenja: loši, gori i najgori. Kako god da ih pogledate. I zato zaslužuju da što prije odu sa javne scene. Oktobar i izbori su najbolja i najciviliziranija prilika za to.

Ako ne odu, ko zna šta su sve u stanju da pokrenu kako bi nastavili sa neredom, neradom i pljačkom ionako do gola opljačkanih građana. Ostaje još samo to da doslovno inkvizicijski deru kožu malih, i skidaju glave, najumnijih ljudi.

Primjer profesora Kukića, brutalno napadnutog na radnom mjestu, dakle u kabinetu sred fakulteta, samo je znakovito i vrlo slikovito uzoran uvod u ono što nas čeka ukoliko oktroisani, dnevno-politikatnski i idejno štancani ad hoc “akademici”, i njima slični na drugim etno-stranama, ostanu na vlasti i poslije oktobra.

Solidarnost i podršku prof. Kukiću izrazili su mnogi iz zemlje i svijeta. Ipak izostala je osuda ovog čina od strane  fakulteta na kojem godinama radi kao redovni profesor. Obeshrabruje li to dodatno i studente i ostale građane koji bi željeli dati podršku prof. Kukiću?

Ljudsko dostojanstvo ne poznaje niti priznaje manir slijeđenja. Ono je, samo po sebi, sklono spontanoj osudi ovakve i svake druge vrste nasilništva. To, u Kukićevom slučaju, znači da ni građanima ni studentima, koji drže do sebe i vlastite savjesti, nije potreban nikakav primjer koji bi ih ohrabrivao i vodio u osudi političkog nasilja i primitivizma. Oni automatski čine ono što im kao savjesnim i samosvjesnim ljudima pripada.

S druge strane, dotični fakultet svojom šutnjom očito pokazuje samo to čiji je, i da, ne poznaje pojam autonomije univerziteta, pa shodno tome ni kategoriju akademskih sloboda i nepovredivosti akademskog prostora.

Konačno, ni akademska zajednica, izuzev sporadičnih etikecijski doziranih reakcija, nije pokazala istinsku brigu koje nasilje ove vrste mora da izazove. Odnosno, reakcija akademske zajednice morala je biti jasna, glasna i ultimativno jedinstvena. Pri tome mislim na neophodnost obustave svih aktivnosti, uključujući i stopiranje ispita, sve dotle dok slučaj Kukić ne dobije rigorozno adekvatan pravni odgovor. Ovako, svojom polušutnjom, akademska zajednica pristaje na to da, svaki njen član ubuduće, za svaku izgovorenu slobodnu misao, prođe kroz krvavo batinašku, ili torturu slične vrste.

Ta nas polušutnja podsjeća na veliku misao Meše Selimovića koja kaže: “Ljudi su zla djeca, zla po činu djeca po pameti”. Akademska skrušenost pred silom i bezumljem etno-politikanstva, moju ljudsku strepnju pretvara u dekartovski (R. Descartes), neizbježnu sumnju. A samu sumnju u moralno indikativno pitanje: Kako od te idejno poslušne, akademske, zle djece, očekivati da bilo čemu dobrom nauče svoju i našu djecu?

eb24

Prof. Slavo Kukić i prof. Esad Bajtal

Prof. Kukić se oglasio kako neće odustati od svojih opredjeljenja i ukazivanja na korupciju i fašizam sadašnje vlasti i njenih poslušnika. Nisu ga mogli premlaćivanjem zastrašiti. Kako uopće čovjek koji razmišlja svojom glavom može preživjeti i raditi svoj posao u ovakvim okolnostima?

Takve okolnosti su, zapravo, etički vrlo izazovne za sve one koji drže do vlastite svijesti, savjesti i obraza. Ostali sluganski poslušno slijede zov etno-gazda. To objašnjava činjenicu da u već debelo nepismenoj zemlji imate na desetine hiljada obrazovanih, nezaposlenih ljudi, dok, istovremeno, oni poslušni, idejno podobni, drže i po nekoliko radnih, i dobro plaćenih mjesta. Upravo zato, imate javnu, uporno ponavljanu sagu o nedostatku profesorskog kadra na univerzitetu, uprkos činjenici da brojni doktori i magistri nauka čame na biroima za zapošljavanje.

Očito, smisao te licemjerne priče je da opravda sve one koji drže iracionalno besmislen broj predmeta, poput onog čudovišno-monstruoznog mega-dvojca iz Brčkog. Jedan je predavao 70, a drugi 56 predmeta.

Šta li bi Einstein ili Tesla rekli na to?

Naravno, nikad nismo saznali imena ove dvojice “genijalaca”, baš kao ni imena desetina drugih koji, jureći od palanke do palanke, drže po pet, sedam ili dvanaest katedri po tamošnjim fakultetima. Njih, nakon objelodanjivanja slučaja ove dvojice iz Brčkog, više niko ni ne spominje. Da ne govorim o idejnom konformizmu, nepotizmu, mitu, korupciji i brojnim seks aferama, koji cijeli sistem devalviraju do te mjere, da, evo, padam u iskušenje da se javno pohvalim time što nisam član te i takve akademske zajednice.

Samo u takvom sistemu moguće je da ortodoksno zaošijani etno-politikanti i stranački prvaci, snagom idejne perverzije naprasno i preko noći, bez adekvatnih radova, knjiga i znanja, postaju “akademici” koji, svoj inauguralni akademski iskorak, umjesto uobičajeno govornog, otjelovljuju u western-performans premlaćivanja drugih, idejno nepodobnih akademika.

Policija se otvoreno i pristrasno priklanja vladajućim strankama, svugdje u BiH. Ministri policije su nerijetko stranački visokopozicionirani. Bili smo šokirani tokom istrage ponašanjem ministra Bevande koji se ponašao gotovo kao odvjetnik napadača. Kakva je to poruka svima onima koji traže nekog drugog neistomišljenika bejzbol palicom?

Poruka je jasna: etno-policija i etno-demokratija instrumentalizirani su izraz osiljene, kriminalizirane i privatne etno-države, u kojoj krvavo nasilje poprima legalnu formu pedagoške batine namijenjene prevaspitavanju neistomišljenika. Zar je onda čudo što stranački etnoljubi utrkuju kako da se, u svrhu predizborne cirkusijade, sluganski poklone notornom ratnom zločincu i nadmenom etno-rasisti, osuđenom za 116 ahmićkih žrtva.

Za razliku od tog ratnog zločinca, i njegovog istomišljenika, novopečenog etno-akademika, Slavo Kukić niti je ubijao, niti naređivao da se ubija. Naprotiv, Kukić se gnuša zločina i zločinaca ma koje vrste. I u tome je sva njegova krivica zbog koje su mu, ravno u kabinet, poslali onog megaidiota naoružanog palicom.

HDZ sa SDA dogovoreno paralelno upravljaju podijeljenim Mostarom već godinama. Konstantno se proizvodi strah jednih od drugih kako bi mogli ostati na vlasti i biti nacionalni heroji svojih strana. Građani Mostara nažalost nemaju šansu presuditi toj praksi u oktobru?

Dίvide ut regnes (“podijeli da bi vladao”), stara je latinska poslovica koja izražava svu natražnost i logiku vladanja etno-demokrata. Oni još žive, misle i rade na povijesno prevaziđen način rimske imperijalne logike kojoj sila, oholost, i primitivna nadmenost, dozvoljavaju, pa čak i nalažu, da svijet i ljude oko sebe podređuju svojim subjektivnim idejnim matricama i dogmama. “Rim htjede vladati. Kad padoše njegove legije, poslao je u provinciju svoje dogme” (H. Heine), kojih se slijepo drže današnji, povijesno retardirani etno-demagozi, odnosno, etno-dogmagozi.

O tome se dakle radi.

Time i jedni i drugi, sasvim svjesno, čak planski osmišljeno, ponižavaju upravo one (SDA Bošnjake, a HDZ Hrvate), koje tobože brane od supremacije i dominacije onih drugih. Pri tome, ni od koga ništa pitani, životno poraznu cijenu plaćaju treći (Srbi), i četvrti (tzv. Ostali), u koje i sam spadam.

Mostar je, zapravo, samo izoštrena slika cjelokupnog bh. apsurda. Ljudskija budućnost tog grada, baš kao i cijele zemlje, zahtijeva radikalno prevladavanje totalitarne matrice etno-vladanja na ukupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Jer, kako to reče talijanski državnik i historičar, Francesko Guicciardini (1843.−1540.), “Kad vladaju opaki i neznalice, onda nije čudo da vrlina i dobrota nisu na cijeni, jer je prvi mrze, a drugi je ne poznaju”. Odnosno, “Kad imamo pravo na vladavinu, to i ne pitamo: mi vladamo. Ima li narod pravo da nas skine s vlasti, na to se i ne obaziremo; samo se čuvamo da ne padne u iskušenja da to i učini” (J.W. Göthe (1483.−1540.).

Oktobar je pravo vrijeme tog narodnog iskušenja. Hoće li narod još jednom nasjesti na sve njihove laži, obmane, stranačke marifetluke i inscenirane etno- i klero-incidente, kojima svjedočimo svih ovih poratnih godina, to ne znam. Tek, neka svako sam za sebe, pojedinačno, ljudski otvorenih očiju, sjedne, razmisli i odluči.

Dakle, do naroda je.

Nedavno je zamjenik  visokog predstavik  Tamir Wasser  rekao da Čović i HDZ žele u Mostaru ono što ne žele na nivou Federacije.  Nije li Wasser rekao istinu i time objasnio da BiH i Mostar mogu funkcionirati samo kao složene multietničke sredine gdje će broj  nekog naroda ili grupe biti potpuno irelavantan?

Naravno, Čović i HDZ, ne samo da u Mostaru hoće ono što u Federaciji neće, nego, još dalje i još ciničnije: u Bosni i Hercegovini praktično provode ono što u Hrvatskoj ni u mislima ne bi pomislili.

Za podsjećanje, i jezikom činjenica: “Olujom”, topovima i krvlju, zbrisana je jedna divlja republika (Republika Srpska Krajina) na tlu Hrvatske. Uprkos tome politikantski nedosljedni Čović i HDZ, ovdje podržavaju istu takvu (RS) i, uz nju, traže još jednu − svoju (HRH-B), u ime koje je zločinac Kordić ubijao, rušio i palio gdje god je stigao.

Zapitajmo se kako bi Čović, HDZ i njihovi zagrebački mentori reagovali da Italijani u Istri zatraže svoj entitet (republiku)? Ili da Dubrovnik zatraži ono što je imao do 31. 01. 1808. (Respublica Ragusina), kada je bio i ubrajao se u “najrazvijenije zemlje ondašnjeg svijeta”. Samorazumljivost mogućeg odgovora, slika je i prilika licemjerja, bijede i politikantskog nemorala, koji za sebe traži upravo sve ono što drugima silom i krvlju uskraćuje.

Odnosno, i sa druge strane gledano: sve ono što u Vojvodini, Sandžaku ili preševskoj dolini, ne smije ni da se pomisli, u BiH je napravljeno kamom i topovima. Jer u Srbiji bi to bio separatizam i iredentizam, a u BiH − pravo naroda. Nikolićevski pošteno, zar ne?

Ili još dalje, još ciničnije, i još blentavije: HDZ bi, dijeljenjem Mostara i dijeljenjem BiH, u Europu, koja se − ujedinjuje. Ni ljudskosti, ni pameti, ni obraza. Čisto politikantstvo. Ludilo začinjeno cinizmom jeftinih etno-obmana.

Naravno, ni drugi, ni treći bh. etno-ublehaši, u tako perfidno osmišljenom performansu dvodecenijskog zamajavanja (da to ne formulišem narodski sočnije) bh. i svjetske javnosti, nisu ništa ni bolji ni moralniji od ovih na koje, čudom se čudeći, prstom upire Tamir Wasser.

bajtaletnofrak

Knjiga prof.dr. Esada Bajtala: Neofašizam u etno-fraku

Vlasti u BiH imaju problematičan odnos  prema ratnim zločincima na svim stranama, neki su dobili posao u minstarstvima, neki su ugledni građani … pa i u Sarajevu tzv. bošnjački nacionalizam slijepo slijedi  osnovne postulate srpskog i hrvatskog nacionalizma. Kako je moguće normalno živjeti sa svim tim nacionalizmima?

A šta drugo očekivati od onih koji žive od zločina i na zločinu. Pa ovdje vlada upravo to: logika zločina. Tragom te logike zločin nije zločin. Vukovar i Srebrenica su izmišljotina. Zločinci su nacionalni heroji, (Kordić, Plavšić …), slave se, i dočekuju (Dodik, Čović). Odnosno, zločinom se smatra svaka osuda zločina (slučaj Kukić). I tako u krug.

Bošnjački nacionalizam, koji pominjete, danas (ma šta mislio sam o sebi), nije ništa ni mekši ni bolji od druga dva. To su naročito osjetili tzv. “Ostali”, tokom prošlogodišnje mučno primitivne, višemjesečne, velikobošnjačke medijske harange, uoči popisa stanovništva.

Ali, ništa neobično za naše vrijeme i naše podneblje. U pitanju su formalno ili prećutno dogovoreni nesporazumi etno-demagoga zaslijepljenih vlašću i njenim zadržavanjem po svaku cijenu.

Sve u svemu, da je živ, talijanski pjesnik Ugo Foscolo (1778.−1827.) građanima BiH bi kratko i jasno objasnio o čemu se ovdje radi: “Vladari za koje vi prolijevate svoju krv, usred vaše najogorčenije borbe jedan drugome stišću desnice, i hladno dijele vaše haljine i vašu zemlju”.

Već godinama nema nikakvog političkog napretka u BIH, još od rušenja Aprilskog paketa. Vjerske i političke elite nastavljaju pričati samo o problemima sa kojima se suočavaju  njihove etničke skupine dok empatije  prema drugom nema, vidjeli smo to i u nedavnim strahovitim poplavama u BiH. Nije li vrijeme za ozbiljan razgovor političkih elita i konkretan rad?

Veliko je pitanje da li je “rušenjem Aprilskog paketa” išta srušeno i izgubljeno. I koliko bi, razmišljajući sa stanovišta ratno-poratnog iskustva, Paket “pio vode” i da je potpisan.

Dayton je nesrušeni, potpisani paket, pa se uporno ne provodi. I Aneks 7 (“Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima”), je dio tog paketa (članak II, stav 5, daytonskog Ustava BiH), pa šta se događa? Šta i koliko je učinjeno po pitanju povratka nasilno raseljenih bh. građana diljem zemlje i svijeta? Šta je s nasilno uzurpiranom imovinom ljudi ove zemlje? Šta sa planski žrtvovanom Posavinom?

Ovdje potpisi očito ne vrijede i strateški se ignorišu u praksi. Ali se na nepotpise, revnosno, cinično-drsko, i na sav glas, pozivaju upravo ignoranti vlastitih potpisa. Sjetimo se samo šta je sve poptisano u Mostaru i za Mostar????

Ne razumijem i ne znam, o kakvim me to bh. elitama pitate?

Pogledajmo taj pojam etimološki, da bi što bolje shvatili kako njegova upotreba u BiH promašuje svoj osnovni značenjski i ljudski smisao.

Elita dolazi od fr. èlite, a ovo od lat. eligare − izabrati.

Dakle, u pitanju su oni izabrani, najbolji; odličnici, cvijet i krem nekog društva uz koji ide otmjenost, sabranost, poštenje, moral. U tom smislu, elitizam bi se ticao forsiranja “elitnih” krugova, visokoobrazovanih, prosvijećenih i prosvijetljenih pojedinaca u političkom i javnom životu jednog društva.

Gdje su takvi ovdje?

S časnim i poštovanja vrijednim izuzecima, nema ih ni u politici ni u vjeri. I ko se ovdje forsira? Stranačko-podobni, primitivni i neobrazovani potrčci. Bijeda, pljačka, siromaštvo, masovno omalovažavanje i ponižavanje naroda besposlicom, glađu i oskudicom, realni je i logični učinak manjka, odnosno, i još tačnije, potpunog odsustva logike elitizma u javnom i političkom životu Bosne i Hercegovine.

Budimo konkretni i jasni: šta je to elitno u gladi, bijedi i sveopštem siromaštvu koje ovu zemlju drže na dnu kupovne moći u Evropi i među trinaest najjadnijih zemalja svijeta?

Da se sve to zabašuri i nekako potisne u drugi plan, ovdašnji licemjerno-nesposobni politikanti, u svrhu što dužeg vladanja i varanja narodā, sklopili su devedestih anahroni savez sa ovdašnjim vjerskim zajednicama. Na taj način, svjesno ili ne, priznali su svoju nekompetentnost i degradirali sami sebe. Jer, “Svaki vladar koji u svom radu traži pomoć vjere običan je slabić. A slabić nije dostojan da bude na čelu države” (Kemal-paša Ataturk, 1880.−1938.).

Šta može pounditi građanska opcija u BiH, osim spiska lijepih želja?

Bez adekvatne logističke i finansijske podrške teško da bila koja opcija može bilo šta promijeniti. A finasije i logistika su davno, pljačkom strpani u “elitne” džepove samozvanih etno-čuvara i njihovih sluga. Devedeset multimilionera ove zemlje teško je devet milijardi dolara. S tim nezamislivim, nezakonito stečenim bogatstvom, mogu se dobiti (pokrasti, kupiti, falsifikovati, naštimati … ), svaki izbori. A da, pri tome, sve izgleda i normalno i legalno. Ako Evropa i Svijet još jednom pristanu na tu vrstu prevare, ostaje nam jedino ili da i dalje trpimo, ili da sami sebe oslobađamo poniženja, gladi, bijede i neimaštine.

U javnom prostoru je prisutan stravičan govor mržnje, za koje su zaslužni kako političari tako i mediji. Kako stati na kraj govoru mržnje  koji mogu dovesti do potencijalnih novih sukoba?

Govor mržnje je politikantski svjesno instrumentalizirana dnevno-retorička forma, kao sofisticirani način održavanja na vlasti. I nastavka vladanja uprkos svim realnim pokazateljima propasti koju je to vladanje proizvelo. Ostati na vlasti po svaku, pa i po cijenu novih etno-sukoba, to je prećutni motto ovdašnjih socijalno bešćutnih i nemoralno osiljenih pljačkaša-vlastodržaca. “Carevi su, a ni ljudi nisu”, kako bi to rekao Fran Kurelac (1811.−1847.).

Vlast je potpomognuta svemoćnim kapitalom, bankama, korumpiranim umreženim miljeom poslušnika, otvorenim fašizmom, antikomunizmom ne samo u zemljama nastalim krvavim raspadom Jugoslavije, nego i u EU i šire. Građani su na rubu siromaštva. Ipak niko ne protestira osim malobrojnih u Mostaru već 150 dana.  Zar ništa nismo naučili iz prošlosti? Neko je napisao Fašizam je pobijedio ne zbog terora malobrojnih, već zbog konformizma većine, koja je pristala uz režim i trajno se prilagodila fašizmu. Kako se oduprijeti tomu? 

O tome sam već govorio, upravo na stranicama vašeg portala. Mogu samo da ponovim već rečeno: Etno-razdruženi podanici moraju konačno shvatiti da samo kao združeni građani, združeni ljudi, mogu doći do svojih ljudskih i građanskih prava. A njihovo, odnosno, naše osnovno ljudsko pravo je, da nas oni koje smo izabrali istinski zastupaju, a ne da rade protiv nas,  a u korist vođa, stranaka i njihovih ličnih i grupno-svojinskih, nepotističko-kumovskih interesa.

Kako tada, tako mislim i danas.

I nemam tome ništa ni dodati ni oduzeti.

prvi maj

Prof.dr. Esad Bajtal s građanima koji protestiraju svakodnevno u Mostaru

Svojim pisanjem upozoravate godinama na stanje u društvu, na korupciju, fašizam. Građani BiH i cijele regije traže Vaše knjige, žele čuti Vašu riječ, vjeruju Vam. Čak su tražili da se politički angažirate. Može li se više išta učiniti kako bi naša zemlja konačno krenula naprijed?

Ovdje su stvari destruktivno debelo betonirane. I ma šta mi činili ništa se neće preko noći promijeniti. Ali se promjene akcijama građanske pobune mogu ubrzati.

Preciznije govoreći, ma koliko vlastodršci na tome nastojali, ništa više ne može ostati isto. Građanskom pobunom koja, istina, ne bukti, ali tajno (a u Mostaru i vidljivo), mjesecima i godinama tinja, zrno oslobođenja je bačeno tamo gdje treba. U zemlju. I neće biti uzalud. Oplodiće se uprkos očajno lošim uslovima (zastrašivnja, hapšenja, ucjene, premlaćivanja …). Jer, čovjek je biće slobode. A pobuna je, kako bi to rekao marksista Gajo Petrović (1927.−1993.), “sudjelovanje u proizvođenju slobode. To je djelovanje kojim se sloboda oslobađa”, potvrđujući tako i samog čovjeka u njegovoj čovječnosti.

Ako ne budu pametni, i ne pridruže se racionalnim naporima građana da se stanje u ovoj zemlji promijeni nabolje, a etno-ropstvo zamijeni ljudski dostojanstvenijim životom, onda logika povijesne nužde može progovoriti (a nadajmo se, i poželimo da tako ne bude), i mišlju mudrog francuskog političara Bertrand Barere de Vieuzaca (izgovorenom u Konventu, davne 1792.), koja dobronamjerno podsjeća da, ukoliko ne ide drugačije, onda L’arbre de la liberté ne croit qu’arrosé par le sang des tyrans (“Stablo slobode raste samo ako se zalijeva krvlju tirana”).

Tokom cijelog razgovora pozivate se na velike umne ljude: Tresić-Pavičić, Dekart, Gete, Foskolo, Ataturk, Kurelac, Petrović, … Ljude od znanja i pameti. Je li to slučajno?

Nije slučajno!

Time pokušavam da ovdašnjim etno- i drugim oligarsima ukažem na to da su se svojim osiljenim, dnevno-pragmatskim, perspektivno-bezidejnim držanjem i vladanjem, sudarili ne samo sa domaćom, nego i najboljom svjetskom pameću. Sa elementarnim principima etike i morala. Ukratko, pokušavam im sugerisati da su prekardašili. Odnosno, da raditi mimo i protiv pameti i morala, podrazumijeva posljedice o kojima naša i svjetska pamet govori. Ne može se vječito živjeti protiv pameti i Uma. To konačno mora prestati za dobro svih. Vladanje ljudima, mora biti zamijenjeno stvarnom, a ne lažnom, isprazno retoričkom brigom o ljudima.

Racionalno gledano, njihovo vrijeme ističe. Okrenuli su protiv sebe i pametne i poštene. I gladne i ponižene… Vlast im visi na truhlom koncu olovno teških laži i obmana. Palica kojom su kukavički okrvavili profesora Kukića, kako nas povijest uči (historia est magistra vitae), onda kad joj se najmanje budu nadali, obiće se o glave onih koji su je uveli u javni i politički život ove zemlje.

Uostalom, i bez toga, kako to kaže A.B. Šimić (1898.−1925.), “Svaki uzlet završava na zemlji”.

Zar je moguće da čak ni toliko ne shvataju.

Foto: Š.G.

Štefica Galić
Autor/ica 4.7.2014. u 15:13