Eugen Jakovčić: Hrvatska je talac zločinačke ideologije Herceg Bosne

Štefica Galić
Autor 15.1.2018. u 15:00

Eugen Jakovčić: Hrvatska je talac zločinačke ideologije Herceg Bosne

U ovom trenutku, na ex jugoslavenskim prostorima nacionalistički govor nadjačao je govor o pomirenju. Svjedočimo stvaranju zapuštenih društava bez objektivne analize prošlosti. Na taj način je teško očekivati da se doista prispije u poratno doba, a bez toga nema prosperitetne budućnosti.

Eugen JAKOVČIĆ, novinar i aktivist Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, osnovao je i niz godina vodio medijski projekt CENZURA iz Splita. Tijekom tog razdoblja realizirao je više od 400 televizijskih intervjua i emisija. Dobitnik je novinarske nagrade HND-ova Foruma 21 za najbolje uređenu televizijsku emisiju. Kao aktivist i novinar godinama prati teme vezane uz nasljeđe rata, zaštitu ljudskih prava i slobodu medija. Od 2009. godine radi kao medijski koordinator u Documenti, sudjeluje u brojnim hrvatskim i regionalnim inicijativama civilnog društva u vezi suočavanja s prošlošću i zaštite ljudskih prava, realizira neke od ključnih Documentinih kampanja u vezi prava civilnih žrtava rata.

Za Tačno.net govori o drugostupanjskoj presudi tzv. Haškoj šestorci, odbijanju ovdašnjih društava da se suoče s ratnom prošlošću kao i medijima u službi ideologija iz devedestih ali i sve otvorenijoj fašizaciji naših društava.

Gospodine Jakovčiću, bili ste u Hagu na izricanju presude tzv. Haškoj šestorci, jeste li očekivali potvrdu prvostupanjske presude?

Presuda je očekivana i više nego jasna. Žalbeno vijeće je potvrdilo najvažnije zaključke prvostupanjske presude: o međunarodnom karakteru rata u BiH zbog sudjelovanja Hrvatske koja je, – kako je zaključeno – “putem HVO imala stvarnu vlast u pojedinim općinama.” Potvrđeno je, također, da su cilj udruženog zločinačkog poduhvata sa optuženima dijelili i predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski dužnosnici, kao i da je u pojedinim općinama “vladalo stanje okupacije.” Svatko tko je pomnije pratio rad Haškog tribunala kao i njegovu sudsku praksu očekivao je ovakvu presudu, posebice u pogledu karaktera oružanog sukoba kao preduvjeta za primjenu članka 2. stauta Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koji se odnosi na teške povrede ženevskih konvencija iz 1949 godine, a što se optuženicima stavljalo na teret. Naime u dva haška predmeta, Naletilić i Martinović («Tuta i Štela») kao i Blaškić («Lašvanska dolina»), utvrđen je međunarodni karakter oružanog sukoba između bosanskih Muslimana i Hrvata. No isto tako valja napomenuti da osuda optuženika temeljem udruženog zločinačkog pothvata (UZP), kao oblika individualne kaznene odgovornosti, u kombinaciji s utvrđenim međunarodnim karakterom oružanog sukoba čini ovu presudu jedinstvenom u kontekstu sudske prakse haškog tribunala.

Hrvatska Vlada je svojevremeno tražila da bude kao “prijatelj suda” uključena u ovaj žalbeni postupak, jer kako su naveli obrazlažući svoj zahtjev početkom 2016. godine, prvostupanjska presuda je u ovom predmetu, na osnovu “nepostojećih dokaza”, posthumno osudila trojicu bivših hrvatskih dužnosnika – Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka.

Slične teze su se ponavljale i u reakcijama hrvatske Vlade nakon donošenja pravomoćne presude, iako im je Žalbeno vijeće u odgovoru od prije dvije godine jasno napomenulo da se nalazi o kaznenoj odgovornosti u predmetima koji se vode pred Tribunalom odnose samo na optužene u svakom pojedinačnom slučaju. S obzirom da Tuđman, Šušak i Bobetko nisu među optuženima u predmetu bivših čelnika Herceg Bosne, nalazi Prvostupanjskog vijeća, objasnilo je tada Vladi Žalbeno vijeće, “nisu i ne mogu biti” nalazi o njihovoj kaznenoj odgovornosti. Stoga, pravo na pretpostavku nevinosti Tuđmana, Šuška i Bobetka nije ugroženo, kao što ni nalazi vijeća o njima nisu nalazi o odgovornosti Hrvatske.

Iz ovog odgovora hrvatskoj Vladi, kao i same žalbene presude, proizlazi jasna osuda ne Hrvatske i Hrvata, već politike koju su provodili konkretni pojedinci, u ovom slučaju Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Oni su mrtvi i njima se više ne može suditi, ali treba osuditi njihovu politiku koja je i danas prisutna, što nam jasno oslikavaju reakcije na presudu od strane hrvatskog premijera i predsjednice RH. U tom kontekstu ova presuda u predmetu Prlić i dr., kao i svaka druga presuda, odnosi se prije svega na individualnu kaznenu odgovornost nekadašnjh čelnika tzv Herceg Bosne, ali isto tako ona predstavlja snažan alat u borbi protiv revitalizacije politike koja je omogućila zločinačku tzv. Herceg Bosnu.

Je li po vama Haški sud ispunio misiju svog nastanka?

«Mnogo hrabrih ljudi istupilo je da bi svjedočilo i ako želite znati što se dogodilo, priča je ispričana», rekao je nedavno za tjednik Novosti britanski novinar Ed Vulliamy, govoreći o Haškom tribunalu.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je prvi međunarodni  kazneni sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao oblik mučenja i za seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti, to jest poslana je poruka da je moguć učinkoviti kazneni progon počinitelja seksualnog nasilja počinjenog u ratnim sukobima. U nekim predmetima je silovanje prihvaćeno kao čin genocida. Da je samo to napravio sud je ispunio svoju misiju.

Dovoljno je samo zamisliti kako bi izgledalo da nakon svega što se dogodilo tijekom ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu – nije bilo tribunala? Bi li se ikada utvrdilo što se doista dogodilo u Vukovaru, Škabrnji, Omarskoj, Srebrenici, Foči, Čelebićima, na Kosovu…? I bi li itko ikada odgovarao za ono što se dogodilo na tim i drugim lokacijama masovnih zločina?

Koliko ste razočarani reakcijom hrvatske države, od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović do premijera Andreja Plenkovića?

Skandalozno je odbijanje suočavanja aktualne hrvatske vlade, predsjednice Republike i HDZ-a s brojnim zločinima političkog i vojnog vrha tzv. Herceg Bosne, i to naročito nakon što je Haški sud tijekom dokaznog postupka i žalbene presude utvrdio počinjenje brojnih zločina nad Bošnjacima.

Problematična je spoznaja da su Vlada, Predsjednica RH i HDZ u svojim prvim reakcijama na presudu proizveli takav politički ambijent u kojem je bilo moguće ne samo da se ratnog zločinca komemorira već da mu i Hrvatski sabor minutom šutnje izrazi pijetet, naravno bez ikakvog pozivanja na patnju i stradanje žrtava.

«Država se vodi razumom, a ne emocijama», izjavila je predsjednica RH-a pravdajući se pred vlastitim biračima u vezi ne dolaska na komemoraciju za Praljka u dvoranu Lisinski. Jer njene emocije, kao što znamo namijenjene su samo jednim žrtvama, za one druge, o kojima govori presuda u predmetu Prlić i dr., u njenom srcu nema mjesta. Sramotna je to politika, neuvjerljiva neovisno komemorira li žrtve Vukovara, Škabrnje ili Srebrenice.

Iako je komemorativni skup u Lisinskom bio niskog političkog inteziteta, bez predsjednice i premijera koji su baš taj dan imali obaveze izvan Zagreba, kako je zaključio kolega Denis Romac u Novom listu «dilema o (ne)službenom karakteru komemoracije potpuno je bespredmetna. U Lisinskom su bili predstavnici i Vlade i Sabora i Ureda predsjednice, glavnih državnih institucija čiji čelnici ondje nisu bili fizički, ali su bili duhovno».

HDZ-u je trebao točno takav skup, kako ne bi manipulirajući sudskim činjenicama i zdravim razumom, namijenjeno prvenstveno za uši ekstremnijeg dijela vlastitog biračkog tijela, ugrozio vanjskopolitički kredibilitet premijera i predsjednice.

Je li Hrvatska država danas talac Herceg Bosne? Rukovode li nekadašnje strukture Herceg Bosne Hrvatskom?

Još uvijek postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishod sudskih postupaka, a što čini veliki dio HDZ-ove interesno stranačke baze.

Evo uzmimo primjer notornog Ivu Lučića, koji je inače bio HRT – ov komentator haške presude Prliću i drugima, inače u programu gledateljima predstavljen kao povjesničar, a na sastanku lidera tzv. Herceg-Bosne s  Franjom Tuđmanom na Pantovčaku u lipnju 1994. godine kaže:

“Ja nisam sretan Washingtonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično Velikohrvat, ja sam htio barem Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez muslimana, bez Srba, itd. Međutim, očito je da to ne ide. Očito je da je ova Federacija sada ono što je povijesna nužnost, ono što je jedino moguće, i ono što je u ovom momentu najviše i ja sam spreman, znači, dovoljno sam pametan da znam da je to tako i da treba ići u provedbu toga.”

Sve to stoji u «Stenogramima o podjeli Bosne», čije posljednje izdanje je nedavno promovirao upravo vaš cijenjeni portal, ali naravno to ne ometa medije i znanstvene institucije da godinama Ivu Lučića ugošćavaju na teme ratnih zločina i odnosa hrvatske politike prema BiH.

Ja pripadam onoj Hrvatskoj koja nikada nije pristala biti talac Herceg Bosne. Sjetimo se i otvorenog pisma od 20. rujna 1993. godine kada su u časopisu Erazmus Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Ozren Žunec i Vesne Pusić u otvorenom pismu zatražili ostavku predsjednika Tuđmana i to zbog njegove «dugogodišnje orijentacije na podjelu BiH kojom je su – omogućio tragične lomove jedne mnogostoljetne mulitkulturalne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske».

Kako je moguće da se Praljku prošverca otrov mimo rigorozne kontrole koju imamo u Haškom sudu?

Nevjerojatno je da se dogodilo to tragično ispijanje otrova u trenutku nakon što je sudac Agius izrekao pravomoćnu presudu od 20 godina za Slobodana Praljka. Što je posve razumljivo, u sudnici je nastao kaos, sve službe su bile u paralizi. Trebalo im je više od sat vremena da Praljka prebace u 10 minuta udaljenu bolnicu.

Iako je službena istraga pokazala da se osoblje Haškog tribunala i Pritvorske jedinice UN-a pridržavalo procedura kada je u pitanju Praljkov tretman, ipak su naglasili kako nije bilo moguće utvrditi kada i kako je otrov dospio do Praljka, te se očekuju rezultati istrage koju provode nizozemske vlasti, a koji bi upravo trebali odgovoriti na to pitanje.

Samo tjedan dana ranije Tribunal je besprijekorno sigurnosno odradio izricanje presude Ratku Mladiću. Svi pokušaji opstrukcije tada su spriječeni i nije postojao nikakav razlog da tako ne bude i u ovom predmetu.

Ima onih koji smatraju da je sud previše bio opsjednut pravima optuženika. Sjetimo se samo što su sve u sudnici radili pojedini optuženici ismijavajući sud i žrtve. Vojislav Šešelj, Slobodan Milošević pa na kraju i sam Praljak to su kontinuirano radili.

Suočen s činjenicama u vezi odgovornosti za etničko čišćenje Muslimana iz Stoca, Čapljine, Ljubuškog i Prozora, zatočenja i okrutnog postupanje prema zatočenicima u zatvorima i logorima HVO-a i njihovog odvođenje na prisilni rad na prve linije fronta, Praljak se branio između ostalih i na način da je sudskom vijeću u jednom trenutku izložio “Arhimed-Praljkov zakon”, po kojem “Praljak uronjen u rat smanjuje količinu zla u tom ratu za jedinicu ‘jedan Praljak. Iz ovoga proizlazi potpuno odsusutvo empatije prema žrtvama i ljudski, iskreni pogled u vlastitu odgovornost za zločine. Mislim da je Praljkova odvjetnica Nika Pinter upravo ovaj citat upotrijebila u danima nakon presude kako bi argumentirala nevinost svog klijenta, što je skandal sam po sebi.

Postaje li Praljak nova mitomanska ličnost hrvatske desnice?

Tragična je činjenica da još uvijek živimo u kulturi u kojoj je važnije fanatično dokazivati svoju “istinu”, čojstvo i herojstvo nego voditi računa o svojim bližnjima, onima koji te vole, pa i onima koji ti vjeruju. Documenta je sa žaljenjem primila vijest o tome da je Slobodan Praljak nakon izricanja osuđujuće presude počinio samoubojstvo.

Naravno da je hrvatska desnica ne čekajući već istoga dana krenula u proces beatifikacije ratnog zločinca u heroja i sveca.

Kao i mnogo puta do sada, sve je bilo začinjeno retorikom etničke homogenizacije i otvorenog izražavanja neprijateljstva prema drugom i drugačijem, što je obilježilo javnu političku komunikaciju u danima nakon izricanja presude. Medijski i politički tribuni nacionalističke desnice, uključujući i saborskog zastupnika Željka Glasnovića, pozivali su na obračun s izdajnicima, dok se prijetnje neistomišljenicima i pozivi na njihov linč na portalima i društvenim mrežama nisu mogli izbrojati.

Nažalost ta atmosfera linča je postala posve normalna u Hrvatskoj, naročito nakon ulaska u EU, i to je naša svakodnevnica i sastavni dio političkog «mainstreama».

Atmosfera neprihvaćanja haških presuda u kojoj trenutno živi Hrvatska rezultat je one društvene atmosfere koja se naročito podgrijavala u tjednima prije izricanja žalbene presude u predmetu Prlić i dr. Želim podsjetiti vaše čitatelje kako su u Zagrebu tijekom studenoga/novembra 2017. predstavljene knjige ratnog zločinca Jadranka Prlića, Slobodana Praljka ali i ustavnog suca Mate Arlovića. Ovaj posljednji, nekada zastupnik SDP-a u Saboru, još uvijek aktualni sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske pisao je na temu pravne prirode Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – “Hrvatska zajednica Herceg Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”.

Velika većina hrvatskih političara, akademika, sudaca, … ne može prihvatiti sudske činjenice iz kojih jasno proizlazi da je takozvana Herceg Bosna zločinačka tvorevina, realizirana kroz sudjelovanje šestorice bivših čelnika Herceg Bosne u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem uspostavljanja hrvatske dominacije na dijelovima teritorija BiH.

Ali na svu sreću postoje i oni građani i građanke koji su na poziv Inicijative mladih za ljudska prava, na dan spomenute komemoracije Slobodanu Praljku zapalila svijeće i položilo ruže na zagrebačkom Trgu Francuske republike i to za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a tijekom rata 90-tih godina u Bosni i Hercegovini. Željelo se pokazati da postoji i ono lice Hrvatske koje se ne solidarizira s ratnim zločincima već se solidarizira sa žrtvama.

U posvećivanju Praljka umnogome učestvuje katolička crkva, bez obzira što je Praljak izvršio samoubojstvo što je veliki grijeh  u kršćanstvu. Izdaje li to ponovno Crkva boga zbog nacije?

Katolička crkva je već duže vrijeme van svoje misije i evanđelja. Mislim da Dario Kordić još uvijek održava neka duhovne seminare po hrvatskim župama, uprkos činjenici da je pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Žalosno je da i ovoga puta izostala sućut spram obitelji žrtava, bolna je to činjenica koju je teško prihvatiti.

Jedan od učesnika udruženog zločinačkog poduhvata, Franjo Tuđman, je otvoreno mrzio muslimane i imao pozicije koje danas imaju radikalne profašističke stranke u Europi od AFDa pa nadalje. Je li presuda Tuđmanu i poruka da zapadna civilizacija neće dopustiti ponavljanje holokausta ovaj put prema muslimanima?

Tuđman u prosincu 1991. godine kaže kako je došlo «vrijeme da zgrabimo priliku da bismo okupili hrvatski narod u najširim mogućim granicama.” To su također citirali tužitelji u predmetu Prlić i dr.. To su činjenice s kojima se Hrvatska treba suočiti, to je neizostavni dio nasljeđa Franje Tuđmana.

Jasno proizlazi iz stenograma s Pantovčaka da je Tuđman čelnike tzv. Herceg Bosne u dugom periodu kontinuirano motivirao da ustraju u suludom projektu Herceg Bosne, iako je imao informacije da se čine zločini i da Muslimani prolaze kroz logore. O deportacijama Hrvata iz dijelova van tzv Herceg Bosne upozorava ga je čak i kardinal Puljić, ali konačni cilj Hrvatske u najširim mogućim granicama po njemu je opravdavao patnje tih ljudi. Ta njegova strast za podjelom Bosne se jedino može usporediti sa strašću kojom je Ratko Mladić činio zločine i genocid u BiH. I da budemo do kraja jasni, čak se i Karadžić suprostavio Miloševiću pa mu je ovaj u jednom trenutku uveo sankcije na granicama Srbije, što se u slučaju tzv čelnika Herceg Bosne nikada nije dogodilo. Oni su bespogovorno ispunjavali zahtjeve Pantovčaka.

I na kraju te nepotrebne avanture, nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994., kada je bilo jasno da je projekt Herceg Bosne propao, oni i dalje slušaju Tuđmana koji im sada objašnjava kako je upravo interes Hrvatske i SAD-a da se Hrvati udruže s Muslimanima u federaciju BiH s ciljem spriječavanja stvaranja islamske države u srcu Europe. Naravno i dalje inzistira na kako on kaže kroatizaciji Muslimana. Sve se to nalazi u presudi u predmetu Prlić i dr.. To čak više nisu niti samo dijelovi stenograma, već sada u sudskom postupku utvrđene činjenice.

Hrvatski mediji ispisali su jednu od najsramotnijih stranica u istoriji ovdašnjeg novinarstva. Kako su to opet mediji ubili žrtvu u ime nacije i presuđenih ratnih zločinaca?

U pristranosti i manipulaciji činjenicama HRT je i ovoga puta otišao najdalje. Oni su izvještavajući u danim nakon presude ozbiljno bili na rubu onoga što kazneni zakon zove javno poticanje na nasilje i mržnju, posebno st. 4 koji govori o negaciji, umanjivanju značaja ili javnom odobravanju zločina protiv čovječnosti, zločina agresije, ratnog zločina. Zajedno s kolegama iz Centra za mirovne studije razmišljali smo i o podizanju kaznene prijave protiv odgovornih na HRT-u.

Na udaru ekstremne desnice od one u vlasti do one u medijima našao se bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić kome se zamjera  što je radio svoj posao i surađivao s Haškim sudom. Ne krije li se u tim osudama  priznanje zločina te negacija vlastite ljudskosti?

Predsjednik Mesić predstavlja ključnu kariku onog dijela hrvatske političke javnosti, unutar kojeg se već godinama traži istinsko i konkretno suočavanje Hrvatske sa logorima, zločinima i deportacijama civila od strane zločinačke Herceg Bosne. I to je njegov glavni krimen. Stjepan Mesić je, pridržavajući se ustavnog zakona o suradnji sa Haškim tribunalom, otvorio haškim istražiteljima arhive svoga ureda, nakon što je postao predsjednik Republike. U arhivima na Pantovčaku su se između ostalih nalazili stenogrami iz kojih je bilo vidljivo da je Tuđman, kao što i kaže haška presuda u predmetu Prlić i dr., bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata kojim su se prekrajale granice BiH. Granice tzv. Herceg Bosne su uključivale 30 BiH općina, a u samo njih 11 Hrvati su imali većinu. Taj projekt se mogao ostvariti samo kroz zločine, deportacije, logore i to ne samo prema Bošnjacima, već i prema Hrvatima iz Srednje Bosne, koje se deportiralo u tako zamišljenu tvorevinu.

61335829-eugen-jakovcic

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću je možda najvažnija nevladina organizacija na području bivše Jugoslavije za suočavanje s prošlošću. Šta je ono na čemu trenutno radi Documenta?

Trenutno smo fokusirani na ključnu misiju naše organizacije i razlog zbog kojeg su 2004. godine osnivanje Documente pokrenuli Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka, Centar za mirovne studije, Građanski odbor za ljudska prava te Hrvatski helsinški odbor. U pitanju je projekt «Ljudski gubici u Republici Hrvatskoj 1991.-1995.», koji traje već više od osam godina, a njegov je cilj izraditi poimenični popis svih žrtava rata iz Hrvatske. Popis stradanja, civila i vojnika, trebala je napraviti država. Protekom vremena osjetili smo potrebu, i zbog javljanja različitih civilnih žrtava i članova njihovih obitelji i toga koliko im je bitno da budu na nekom popisu, da svoj angažman usmjerimo na rad na terenu, da popisujemo sve stradale, bez obzira na etničku pripadnost. To je osnova za pomirenje, da se utvrdi broj stradalnika, da nema više nikakve političke ili ideološke manipulacije brojem žrtava i da dobijemo popis koji neće biti samo broj žrtava nego će sadržavati ime i prezime, zajedno s njihovim identifikacijskim podacima i okolnostima stradanja.

Noćna ste mora ratnim zločincima na području čitave bivše Jugoslavije. Nećete odustati od dokumentiranja ratnih zločina i sada kada je Haški sud prestao s radom. Možemo li vjerovati lokalnim sudovima?

Činjenice utvrđene u haškim presudama predstavljaju neiscrpan izvor materijala za suzbijanje poricanja zločina, detaljnu rekonstrukciju prošlosti i istinsko suočavanje s njom. Nije krivnja tribunala što se tim izvorima danas malo ili uopće ne koristi i što javnost u regiji ili one koji oblikuju svijest javnosti, zanima isključivo krajnji ishod sudskog postupka: presuda o krivnji ili nevinosti i visina odmjerene kazne. Pritom se zanemaruje sve ono što je dovelo do takvog ishoda: sve one presuđene činjenice, utvrđene u rigoroznom dokaznom postupku, uz puno poštovanje prava optuženih.

Kao što je u jednoj od publikacija Documente koja se bavim procesuiranjem ratnih zločina istaknuo Mirko Klarin, osnivač haske agencije SENSE, tužiteljstva u regiji, pa time i DORH, su od Haaga naslijedila dosjee stotina, ako ne i tisuća, osumnjičenih koji su u protekla dva desetljeća bili pod istragom tribunalova tužiteljstva, ali su propušteni kroz njegovu mrežu, predviđenu samo za krupne ribe. Ratni zločini ne zastarijevaju i sve donedavno smo u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji i drugim zemljama imali suđenja optuženima za ratne zločine iz Drugog svjetskog rata. Nema razloga da tako, u idućim desetljećima, ne bude i u regiji. To je svakako jedno od najvažnijih nasljeđa Haskog tribunala i na tome ćemo inzistirati.

Documenta je posljednih mjeseci upravo temeljem tih činjenica podnijela dvije kaznene prijave Državnom odvjetništvu RH i to za zločine počinjene tijekom VRA Oluja, točnije u Uzdolju kod Knina, kada su trojica pripadnika HV-a u kolovozu 1995. ubili osmero bespomoćnih staraca. Na dan pada Bogdanovaca predali smo kaznenu prijavu zbog zločina koji se dogodio u studenome 1991. kada su pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi ubili veliki broj hrvatskih civila.

U vašem radu suočavate se s brojnim prijetnjama, vama i vašim kolegama se prijeti likvidacijom. Gdje nalazite svu tu snagu za otpor prema zlu?

Opstrukcija našeg rada u ovom trenutku ne ogleda se samo u prijetnjama koje spominjete, već se i na svaki drugi način onemogućuje rad mojih kolega i kolegica. U ovom trenutku u potpunosti smo izuzeti iz bilo kojeg izvora financiranja iza kojeg stoje institucije Republike Hrvatske. Civilno društvu u RH u ovom trenutku proživljava vrlo tešku fazu, narušavaju se svi oni mehanizmi koje smo proteklih desetljeća mukotrpno izgrađivali uz velike otpore političkih struktura. Situacija je toliko alarmantna da je gotovo sam rad i opstanak naše organizacije doveden u pitanje. S obzirom da u ovom trenutku dovršavamo popis ljudskih gubitaka, monitoriramo sva suđenja za ratne zločine pred sudovima u RH, regiji i Haagu, jasno Vam je koje su sve aktivnosti dovedene u pitanje.

Mogu li se ovdašnji narodi pod pritiskom Međunarodne zajednice suočiti s ratnim zločinima i ratnim zločincima? Možemo li očekivati taj pritisak?

Ako se zadržimo samo u sferi onoga što je utvrdio Haški tribunal bilanca je porazna. Rad tribunala, njegove presude a još manje u njegovim predmetima utvrđene činjenice slabo su nas, ili gotovo nikako suočavale s prošlošću.

Zbog svega toga pred nama je važna, rekao bih odlučujuća «bitka» za nasljeđe UN-ovog ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, a ogleda se prije svega u javnoj prezentaciji svih onih činjenica koje je tribunal u svojim presudama van razumne sumnje utvrdio.

Utvrđene i presuđene činjenice o tome što se zapravo dogodilo tijekom devedesetih, zasnovane na iskazima preživjelih žrtava, očevidaca, ‘’insajdera’’, sudskih vještaka, poduprte hrpama dokumenata i forenzičkih dokaza, nesumnjivo su najvrednije ‘’regionalno nasljeđe’’ MKSJ-a. I u tom smislu treba svakako istaknuti rad Mirka Klarina, njegove agencije SENSE i nedavno u Puli otvorenog SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu i to na prezentaciji materijala prikupljenih na suđenjima pred Haškim sudom. To je vrlo vrijedan uvid neophodan za objektivan prikaz prošlosti i to na temelju činjenica a ne impresija i emocija, što također može biti legitimno, ali kako je nedavno izjavila Sonja Biserko «vrijeme je za jedan objektivni prikaz prošlosti, dovoljno je prošlo vremena od rata».

Nažalost nakon svih ovih godina i nade koja je u jednom trenutku postojala da će sama društva shvatiti da je zbog nas samih i obitelji žrtava važno suočavanje s teškim nasljeđem prošlosti, u ovom trenutku opet očajnički gledamo prema međunarodnoj zajednici, a kako bi se politikom «mrkve i batine» neki elemnetarni procesi u suočavanju priveli kraju. Spomenuo bih u ovom trenutku vrlo važnu, i opet aktualnu Inicijativu kojom organizacije civilnog društva iz regije od svih vlada postjugoslavenskih zemalja traže osnivanje jedne zajedničke, službene i regionalne komisije za utvrđivanje činjenicima o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava (REKOM). U Sarajevu ćemo krajem januara na tu temu imati veliki skup gdje ćemo upravo uz pomoć međunarodne zajednicem još jednom aktivirati ovu važnu incijativu.

Njemačka, koja se suočila s ratnim zločinima i fašizmom je danas najrazvijenija zemlja Europe. Koliko ta činjenica razbija floskule nacionalista da suočavanje s ratnim zločinima stavlja vječnu stigmu na jedan narod i čini ga zločinačkim?

U ovom trenutku, na ex jugoslavenskim prostorima nacionalistički govor nadjačao je govor o pomirenju. Svjedočimo stvaranju zapuštenih društava bez objektivne analize prošlosti. Na taj način je teško očekivati da se doista prispije u poratno doba, a bez toga nema prosperitetne budućnosti.

Mi ne da slijedimo put Njemačke, već imamo u potpunosti obrnuti proces. Nedavna analiza Fonda za humanitarno pravo iz Beograda je pokazala kako je na čelu vojske Srbije čovjek problematične ratne prošlosti; optuženi ili osumnjičeni za ratne zločine su poslanici u Parlamentu; ima ih u glavnim odborima vladajućih stranaka, a najviši predstavnici vlasti savjetuju se i rukuju sa osuđenim ratnim zločincima, od kojih su neki predavači na Vojnoj akademiji. U analizi je uzet  primjer Momčila Krajišnika, ratnog predsjednika Skupštine bosanskih Srba, koji je odslužio kaznu od 20 godina zbog progona, deportacija i prisilnog premještanja bošnjačkih i hrvatskih civila tijeom rata u BiH, a koji danas uredno predstavlja svoje knjige po Srbiji a primaju ga i visoki državni dužnosnici.

Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.

Štefica Galić
Autor 15.1.2018. u 15:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija