Hanif Kureishi: Seks nije opasan. Istinska opasnost je – zaljubiti se

Autor 4.4.2012. u 18:00

Hanif Kureishi: Seks nije opasan. Istinska opasnost je – zaljubiti se

“Jako sam radostan što vas vidim, čini mi se da je skora cijela Slovenija došla ovamo. Očito da u Ljubljani subotom uveče nemate ništa drugo raditi”, pozdravio je Hanif Kureishi, kultna osoba britanske proze, pozorišta i filma, publiku od nekih šest stotina posjetitelja u Linhartovoj dvorani Cankarevog doma.

Hanif Kureishi zna šta je show. U jednom od svojih eseja govori upravo o tim neprestalnim intervjuima, u prosjeku jedan tjedno, sada u Ljubljani tri, četiri dnevno. A šta je to u poređenju sa 40 godina javnih nastupa, predavanja, intervjua, većina njih se odvija u Café Rouge, ispod njegovog stana. I upitani se sve vrijeme nada da će biti nešto drugačije, a sve vrijeme je isto, kaže sit toga. Zato je potrebno malo showa. Zato mu je publika draga, jer je nepredvidljivija od novinara.

A vjerojatno je tome pomogla čaša crnog vina koju je prije toga popio sa Renatom Zamida, direktoricom za odnose sa javnostima u izdavačkoj kući ‘Študentska založba’. Jer Hanifa njegovi znanci i prijatelji ne poznaju razdraganog kao što je bio tada, na zatvaranju književnog festivala ‘Fabula’ u prepunoj Linhartovoj dvorani Cankarevog doma. Njegove sarkastične, cinične izjave, izrečene skamenjenog lica vrijednog Clinta Eastwooda, u publici su izazivale salve smijeha ili makar suzdržano hihotanje.

“Vidim da ste nestašni. Neću rizikovati. Šta ćete me pitati?”, rekao je pola sata prije početka razgovora. “Imamo upravo dovoljno vremena da provjerimo pitanja”. I provjerili smo ih. Nema nikakvih iznenađenja, dakle.

Kad je izašao na scenu vidio je šta ga čeka – ali je dovoljno glumac da se tu i tamo pravi da ga je nešto iznenadilo.Ili još bolje, sa svakom rečenicom, bez obzira na osjetljivost teme, publiku je držao na ivici smijeha. Jer najgora stvar je ‘dosada’.

 (Razgovor je skraćeni snimak razgovora u Linhartovoj dvorani Cankarevog doma prigodom zatvaranja festival ‘Fabula’, sa nekim dodatnim pitanjima na koja je odgovorio još iza scene.)

Vidim da se na sceni osjećate vrlo ugodno. Konačno upravo scena je bila vaša inicijacija u pisanje. Kako je prodavač karata postao gostujući dramatičar londonskog pozorišta ‘Royal Court’?

Još kad mi je bilo 18 godina, počeo sam raditi za ‘Royal Court’, koji je tada bio na glasu  kao centar za ‘novo’ pisanje, gdje su se okupljali, kao što su mi rekli, najuzbudljiviji ljudi u Londonu.  Prodavao sam programe, karte i čitao komade i pisao izvještaje, ocjene tekstova. Čovjek koji je vodio odjel za dramatiku mi je rekao: ‘Te primjedbe koje pišete o dramskim tekstovima su prilično kritične. Mislite da to možete uraditi bolje? Zašto ne pišete drame? I napisao sam je. Više drama. I neke od njih su prikazane. Počeo sam raditi sa pozorišnim redateljima, sa glumcima…

Granica je bila Vaš pozorišni proboj.

(U međuvremenu pristupi mladić, donese nam vodu i šapne ‘Glasnije, molim’. Fantastično, kaže Kureishi. Kao u baru, kažem. Pa subota veče je.)

Jeste li kad pomišljali na mogućnost da postanete glumac? U filmu ste nastupili samo jedanput u kratkom filmu ‘The Attendant’ (1993).

No….Mnogi moji prijatelji su glumci.

I mnogi vaši likovi također: Karim iz ‘Bude’, Rob iz kratke priče ‘Neznanci, kada se sretnemo…’

I mnogo mojih likova, jeste. Radio sam sa fantastičnim glumcima koji su igrali u mojim dramama ili filmovima, Daniel Craig, Daniel Day Lewis u ‘Mojoj čudesnoj praonici’, Vanessa Redgrave, Peter O’Toole…Što je za mene veliki privilegij: čuti kako ti veliki glumci izgovaraju moje riječi. I ponekad ih čak učine i boljim. A ne, to nije nešto što bih ja mogao raditi, niti nešto što bih sada volio raditi. Čini mi se zastrašujuće.

Mnogi pisci porede pisanje sa glumom, sa uživljavanjem u svoje likove, kao što to radi glumac. Čemu je po Vama pisanje najbliže: glumi, režiji ili psihoanalizi?

Ja sam pripovjedač priča. Glumci ne izmišljaju priče, ne govore svoje redove, svoj tekst, ne napišu si ga oni sami. Ja to volim raditi. Pisac ima sve pod kontrolom, i ono što glumci rade. I očito mi se to čini zanimljivije, kontrola. Glumac govori, utjelotvoruje ono što si napisao ti. Ponekad još nešto malo izmisle, to je istina.

Pisanje ste više puta označili kao nužnost, ključnu za vaše preživljavanje, traženje identiteta. Kako je bilo odrastati u Bromleyu šezdesetih kao jedino dijete iz miješane obitelji, u školi, među skinheadima, rasističnim nastavnicima  i Nacionalnim frontom?

Odrastanje u predgrađu Londona šezdesetih je bilo prije svega vrlo, vrlo dosadno, kao recimo Ljubljana u nedjelju popodne. Nije bilo interneta, samo dva televizijska kanala, a bilo je puno glazbe, puno mojih prijatelja bili su glazbenici, fotografi, dizajneri. To je kreativna scena šezdesetih. Imali smo ploče, čitali smo revije,  kao Rolling Stone. I bilo je puno nasilja, da. Biti tinejdžer u predgrađu Londona je uvijek bilo priličito odvratno, a ako si pakistanski tinejdžer utoliko slabije.

I odlučio sam da odem od tamo – tada sam otišao raditi u ‘Royal Court’. U predgrađu je bilo puno desničarskih skupina, mnogo mojih prijatelja su postali skinheadsi, kao recimo lik kojeg igra Daniel Day Lewis u ‘Mojoj čudesnoj praonici’… I bilo je puno proganjanja i premlaćivanja imigranata, moj otac je bio jedan od njih.

Prilično zastrašujuća okolina, bitno drugačija od one u kojoj sada žive moja djeca. Ako te neprestalno proganjaju, ako na tebe gledaju kao na žrtvu, tvoja glava postane konfuzija, izgubiš osjećaj ko si uopće. Ljudi u predgrađu su te neprestalno ispitivali odakle si. Iz one kuće tamo. Ne, odakle si zaprave? Zaista sam iz te kuće. Ne, odakle si zaprave? I sve skupa je postalo zaista vrlo, vrlo filozofsko. Počneš se pitati – ko sam, odakle sam uopće, kuda pripadam. Tako da smo već vrlo rano postali filozofi. I zato sam počeo pisati. Počeo sam razmišljati, odakle sam zaista.

Prijatelj, koji je noćas u publici, odrastao je u Birminghamu sedamdesetih i kao sin indijskih doseljenika neprestalno se suočavao sa uvrjedama “paki” i rasističkim nasiljem, dok se pesnicama nije izborio za svoje mjesto u bandi skinheadovaca. To je bio njegov način preživljavanja. A Vaš? Pisanje?

Znate, predajem kreativno pisanje, jer sam nažalost uvijek kratak sa novcem. I tamo mogu svaki put vidjeti kako ljudi strastveno žele pisati. Najvjerojatnije nema osobe u ovoj dvorani koja ne bi napisala makar jedan roman, najvjerojatnije će se pojaviti negdje na webu.

Puno je ljudi koji žele ispričati priču, i kad je napišu, ostvare sami sebe. Ta želja da komuniciraju je moćna snaga u čovjeku.

Jedini nebijeli momak u školi. Kad ste u suštini zavoljeli svoju kožu?

Mislim onda kad sam napustio kuću i našao se u ‘Royal Court Theatru’. Tamo su se sakupljali ljudi koji su se osjećali outsideri. Radnička klasa, mnogi su bili homoseksualci. Disidenti, svi ekscentrični i svi kreativni… Tad sam si rekao ‘Ovamo pripadam, među sve druge čudake’. Konformizam običnog života, to je najlošije. Volim bogate ljude, siromašne ljude, čudne ljude…Na živce mi idu obični ljudi.

Fetva Salmanu Rushdieju nakon objave ‘Satanskih stihova’ 1989. predstavljala je prijelom u britanskoj književnosti i liberalizmu uopće. Šta se dogodilo sa piscem kao ambasadorom slobode govora nakon tog događaja?

Prvi put sam sreo Rushdieja 1982. u društvu sa Italom Calvinom  i shvatio sam da se naše obitelji poznaju još iz Indije, osamdesetih su živjele u istoj ulici u Karačiju. Rushdie je vrlo upečatljiv čovjek, izuzetno moćna figura u mojim očima. Kasnih osamdesetih je fetva sigurno bila jedan od najneobičnijih događaja u književnosti uopće.

Ako je 1989. godine bilo vrlo malo ljudi koji se nisu slagali sa Rushdiejevom objavom ‘Satanskih stihova’, 2005. godine je nekako općenito prihvaćeno da nizozemski časopis nije pravilno postupio kad je objavio karikature, koje su vrijeđale muslimanske vjerske osjećaje. Šta nam to govori?

Prije nekoliko tjedana išao sam u Pakistan, u Karači, i moja sestrična, koja tamo na sveučilištu predaje postkolonijalnu književnost, rekla mi je da na predavanjima ne smije ni spomenuti ime Salmana Rushdie. Rekla mi je da je u knjižari pokušala dobiti Rushdiejev roman ‘Djeca ponoći’, i prodavač joj je rekao: ‘Zašto ne čitate Wodehousea (P. G. Wodehouse, britanski pisac, humorista)? Kad bih prodavao knjige Salmana Rushdieja u Karačiju, moju knjižaru bi spalili do temelja.

Knjige su dakle još uvijek vrlo opasne. Jer postoje stvari koje se još uvijek ne smiju reći, koje ljudi neće da čuju. I to je ono zbog čega je književnost moćna – značajna i opasna. Tako da: govoriti je uvijek važno.

Hrabro je sa Vaše strane što ste kao odgovor na fetvu Vašem kolegi izdali roman ‘Crni album’, koji se bavi tom temom.

 ‘Crni album’ je roman o mladiću koji se spetlja sa skupinom mladih islamskih fundamentalista i na kraju zapale knjigu ‘Satanski stihovi’.

Prije toga, odam nakon fetve, prvi put u životu sam proživio neko vrijeme sa fundamentalističkim mladim ljudima u Britaniji. Sreo sam neke od tih mladića, napravio sam zabilješke i onda sam napisao ‘Crni album’.

Je li Vas bilo strah?

Je li me bilo strah? No, knjiga nije bila blasfemična, nije bila toliko o Kur’anu, govorila je o slobodi govora, o ‘Satanskim stihovima’. Ne, nije me bilo strah: kad pogledam unazad, trebalo me je biti više strah. Mislio sam da je jako važno da pišem o tome. U Pakistanu i u Britaniji su bili mladi momci koji su vjerovali u stvari koje su bile fašizam, vrlo opasne i vrlo zastrašujuće, pripremali su se događaji, kao što smo vidjeli kasnije, jedanaesti septembar i kasnije bombardovanje Londona, Madrida… Dakle, ti momci nisu bili kao krajnji ljevičari, maoisti, komunisti, trockisti, sa kojima sam išao u školu, to su bili ozbiljni momci, ako razumijete na šta mislim.

Tako da…naravno da je pisanje od Salmanove fetve pa dalje pisanje o tim temama postalo jako opasno, ali za mene je važnije da pišem o tome.

Šta ste dakle otkrili o toj drugoj generaciji azijskih imigranata, muslimana? Mladi ljudi, koji kažu ne pop glazbi, zabavi, alkoholu, seksu, i postanu veći puritanci od svojih roditelja prve generacije doseljenika.

Većina tih mladih je probala zabavu i seks, to im se previše dopalo – i u određenom trenutku su se toga odrekli i hedonizam zamijenili novim puritanizmom. Tome smo bili svjedoci još u Karačiju osamdesetih i danas smo tome svjedoci u Afganistanu, Pakistanu. To je najstrašniji dio protiv stvaralaštva, protiv seksualnosti, protiv užitka, kojeg možeš smisliti. To je jeza. I taj ekstremni puritanizam kojeg danas vidimo, istovremeno stvara užasnu opscenost – tamo možeš vidjeti pornografiju, koja najčešće uključuje djecu, i kamile, ako hoćete ; tamo možeš naletjeti na nevjerojatne alkoholne orgije. Taj puritanizam stvara pakao: na jednoj strani ekstremno odricanje, na drugoj ekstremno predavaje užicima. Ko ne bi htio pisati o tome?

Ako se od šezdesetih za azijske doseljenike upotrebljavao uvrjedljiv naziv ‘paki’, sada su to, nakon 9/11 i 7/7 ‘muslići’. Mržnja se iz nacionalnosti preusmjerila na vjeru?

Sredinom devedesetih smo mi tamnoputa djeca, uopćeno govoreći azijski doseljenici, svi ‘crni’ i svi smo bili socijalisti, ljevičari, na strani geja, feminizma, ukratko skupina protiv kapitalizma. Ali krajem osamdesetih su se muslimanski adolescenti toga odrekli i sami se prozvali muslimanima. Sami su se počeli identificirati u smislu vjere, ne rase, to je bio ključni preobrat. Nisu rekli ‘mi smo tamnoputi, mi smo socijalisti, mi smo Azijci, dio smo podrazreda’, ne, rekli su ‘mi smo muslimani’. To je bila nova identifikacija, a posebno za nedorasle mladiće iz Engleske. Ne više ‘paki’, ‘Azijci’, našli su novu vjeru, novi identitet, s kojim su postali žrtve i vrlo, vrlo jaki istovremeno.

Negdje ste izjavili da Vas prije događaja sa Rushdiejem islam nije previše zanimao, da ste tek tada počeli otkrivati i vlastite muslimanske korijene.

Ne, islam me je počeo zanimati još mnogo prije, kad sam prvi put išao u Pakistan, kad su mi tamo moji stričevi rekli da je islam preuzeo državu pod svoje. Bio sam jako iznenađen da su moji rođaci tamo tada bili thatcheristi. Nisam razumio zašto bi neko bio thatcherista u Pakistanu. I rekli su mi da je to zato što Thatcherica predstavlja slobodu. Slobodu? – pitao sam. U odnosu na šta? Ljevicu? Ne, rekli su, sa ljevicom je gotovo. To neće doći sa lijeve strane, to dolazi sa ekstremno desne. Islamski fašizam. Dakle, to sam vidio još tada.

Nedostaje Vam gospođa Thatcher?

Kad se vratila kao Meryl Streep, shvatio sam da je moju državu neko vrijeme vodila Meryl Streep, uočio sam da su na Thatchericu odjednom počeli gledati sa naklonošću. Pa kažem Vam. Mislim da na svijetu ne postoji niko ko bi mrzio Meryl Streep. Čini se najprijatnija osoba koja je ikad živjela. Možda bi morala u sljedećem filmu glumiti Hitlera, mogla bi odglumiti sve neprijatne  likove u povijesti.

Imati Margaret Thatcher je značilo imati opipljivog neprijatelja – što je uvijek dobro za kreativnost u društvu.

Osamedesete godine u Britaniji su bile kreativno doba, posebno što se tiče kina i glazbe. Počela je televizija Chanel Four, napravili smo puno filmova, koji su bili kritični prema događanjima u društvu. Ali ono što je napravila Thatcherica je bilo vrlo destruktivno. Sada u Britaniji živimo u posljedicama njenih poteza, što znači sve više i više nezaposlenosti, bogati su postali još bogatiji, siromašni još siromašniji.

Šta mislite o premijeru Davidu Cameronu i njegovoj ideji o ‘big society’? Negdje ste rekli da je on blijeda kopija Thatcherice.

David Cameron uopće nema strasti, Thatcherica je makar to imala. Cameron je hladna, mrtva, depresivna figura.

Da li je značajno, da pisac osjeti duh vremena, temperaturu društva, neuralgične tačke društva i odazove se na njih?

Mislim da većina pisaca ne voli da im se kaže da su ‘uhvatili duh vremena’. Ako imaju sreću da ga pogode, slično je sa glazbenicima, piscima…Ako imaju sreću da to urade u pravom trenutku. Jer to nikada ne bi mogli ponoviti.

Vama je to pošlo za rukom već sa prvim pozorišnim komadom ‘Granica’, a posebno 1985. sa ‘Mojom čudesnom praonicom’ (nominacija za oskara za scenarij).

Jeste, ali ja to tada nisam znao. Ne znaš da to radiš, samo si tamo, zar ne? Ti si u središtu toga duha vremena, živi u tebi i onda ga pretvoriš u riječi za druge ljude. To je pedesetih godina upravo u ‘Royal Courtu’ napravio John Osborne dramom ‘Osvrni se u gnjevu’, to se dogodilo sa Pinterovim ili Beckettovim dramama, ili u Anonionijevim ili Fellinijevim filmovima…To su trenuci kad se čini da kažeš nešto novo ljudima, koji žele čuti šta imaš reći.

I kad se to dogodi još uvijek je iznenađujuće i šokantno za mene, kao da se za trenutak otvori novi prozor.

(Pročita priču o ‘Četiri modre stolice’ iz najnovijeg slovenačkog izdanja Študentske založbe ‘Ponoć cijeli dan’ u prijevodu Brede Biščak i Tine Mahkota)

Jako mi ide na živce kad me optuže za autobiografsko pisanje, jer se čini da to upućuje na to da nemaš dovoljno pameti da bilo šta sam izmisliš, kaže, i prije nego sam ga i upitala za to).

U drugoj kratkoj priči ‘To je bilo tada’, iz zbirke ‘Ponoć cijeli dan’ lik Natashe kaže bivšem ljubavniku piscu : ‘Leteći ćilim na kojem je poletjela tvoja mašta nije te odveo baš daleko, srce. Zašto si uzeo djeliće mene i upotrijebio ih u knjizi?’ Kako se onda suočavate sa tom piščevom nuždom da kažete šta treba reći i s tim da ste istovremeno i partner, brat, sin? Koliko daleko idete?

Teško je govoriti o tome. Govoriti o nečemu je svakome teško. Ali slabije je ne govoriti. Tišina je strašnija, mnogo više boli. Ponekad se naravno ljudi žale zbog onoga što napišeš, što kažeš. Ali govoriti je dobro, dobro je za tebe da čuješ njihove pritužbe – i onda moraš samom sebi opravdati sebe i svoje pisanje.

Prva stvar za koju me moji studenti kreativnog pisanja pitaju je: ‘Šta će reći moja mama kad to pročita?’ Moj zadatak je da studente podstaknem da svojim mamama kažu ono što im treba reći. I mame se s tim moraju suočiti.

Još jedanput, daje li Vam pisanje ‘dozvolu za ubijanje’? Metaforično, upravo mame, oca, sestre, partnera?

Reći ću ono što sam već rekao mojim studentima: ‘Ako pisanje ne unesreći vašu familiju, ne može biti baš dobro’.

Kako ste dakle objasnili Vašem ocu da je portret Karimovog oca iz ‘Bude u predgrađu’ njegov blago prerađen portret?

Ljudi uvijek pišu o svojim roditeljima i mislim da sam u ‘Budi iz predgrađa’ pisao o mom ocu, da. Ali lik iz ‘Bude u predgrađu’ je mnogo više seksao nego je moj otac ikada. I rekao sam mu ‘Tata, u ovom romanu sam ti ipak dao toliko užitka i zabave. Ova knjiga te čini privlačnijim, više sexy, puno seksaš i sve to…A zaprave je sjedio kući i gledao televiziju, kao većina drugih tata. I činio se kao da ga je umirilo to objašnjenje. Mada je u suštini bio prilično živčan zbog onoga šta će o njemu misliti susjedi.

Je li istina da zbog ovog romana nije sa Vama razgovarao godinu dana?

Moj tata nije nikada prestao razgovarati sa mnom, obično me je zvao svakih pet minuta, jesam li uradio ovo ili ono… Tako da se nije radilo o tome, ne.

Kada znate da će se slike, priča koja Vas opsjeda, pretvoriti u scenarij, kratku priču ili roman?

Prije svega puno razmišljam šta mogu s tim napraviti, to bi morala biti kratka priča ili možda treba više prostora, više karaktera, možda bi bilo dobro da se pretvori u film…Razmišljam naravno i o tome gdje ću naći nešto novca. Budući da sam profesionalni pisac zarađujem od svog rada, zato moraš razmišljati i o takvim stvarima.

Prije neke tri godine počeo sam pisati kratku priču, onda je iz tog nastala novela, iz novele roman, sada postaje film, a upravo sada se spremamo na snimanje sa Rogerom Michellom.

Sa Michellom ste radili makar tri puta do sada, sa Frearsom dva puta. Kako ste zapravo sreli Stephena Frearsa?

Stephen Frears je moj prijatelj, upravo mi je poslao sms sa  rezultatima nogometnih utakmica. Potražio sam ga kad sam ustanovio gdje živi. (smijeh) Ako hoćeš nekoga sresti, onda mu samo pozvoniš na vrata, zar nije tako?

No, u sabranim esejima imate cijeli dnevnik u kojem govorite o Vašem susretu sa Frearsom. I Vaš odnos prema njemu opisujete malo drugačije, sa mnogo više strahopoštovanja u smislu ‘šta će reći veliki režiser, kad pročita scenarij’…

No, naravno. Htio sam da on režira moj film, jer sam prije toga vidio njegove stvari na televiziji. I zaista sam otišao njegovoj kući sa scenarijem – a baš dugo vremena je mislio da sam ja neko drugi.  U ta vremena su u Londonu bila samo dva Pakistanca koja su se bavila pisanjem i on je jedno vrijemem mislio da sam ja onaj drugi. Dopao mu se moj scenarij. Dao mi je super uputstva, niko nije prije njega tako razgovarao sa mnom: ‘Daj, napravi to još radikalnije, još nasilnije, još bizarnije. Napiši da se pojebu baš tamo ozada u praonici, oh, da, to će biti super, skinhead jebe Pakistanca u javnoj praonici…’ U tom smislu.

Frears je čudesna osoba. Zahvaljujući njemu postao sam bolji pisac nego sam ikada želio postati. Već tim što je rekao: ‘Do it more’.

 

Istina je da tada na filmu nisi vidio baš puno homoseksualaca, sada ih ima u svakom filmu, ne možeš pobjeći od njih.

Jeste li u tom trenutku bili svjesni šta radite? Da rušite sve tabue tadašnjeg britanskog društva? Glavni protagonist ‘diler, paki i gej’ koji seksa sa skinheadom’.

Da, čini se savršeno. Sigurno to ne bi mogli prodati nekom američkom studiju, doći kod producenta i prodati mu ideju za film, u kojem pakistanski diler jebe skinheada, i uvjeriti ga da će to svakako biti veliki film. I tako smo ga prvo napravili za televiziju, za Chanel 4, sa 16 mm kamerom, jeftino i brzo, što je najvjerojatnije najbolji način da se napravi film. Onda je bio na festivalima i pridobio puno pozornosti, postao vrlo uspješan. (uzdahne) Bili smo mladi i nevini. To ti se može dogoditi samo jedanput u životu.

Zašto Vas je onda Stephen Frears ‘zamijenio’ za Christophera Hamptona i ‘Opasne veze’? Kako to da poslije ‘Sammie i Rosie seksaju’ niste više radili skupa?

No, u međuvremenu sam postao romanopisac.

Zar niste rekli da ste baš nedavno napisali novi scenarij?

Ja, završio sam scenarij, a ne znam bi li ga Stephen htio režirati. Nakon uspjeha ‘Praonice’ otišao je u Ameriku, postao je veliki američki režiser, snimio je ‘Opasne veze’, ‘The Grifters’, radio je sa Johnom Malkovichem, sa Glenn Close, Michelle Pfeiffer, Dustinom Hoffmanom, Juliette Binoche…

A Vi ste u međuvremenu radili ‘samo’ sa Danielom Craigom i Peterom O’Toolom (nagrađeni filmovi ‘Majka’ i  ‘Venera’)…

Da, ja sam ostao u Engleskoj, morao sam ostati u dodiru sa materijalom, Engleska je moja tema.

U kojem trenutku u procesu filma se režiser uključio u Vaš rad scenariste?

Oh, zajebani režiseri. Mrzim ih. Sada opet radim sa Rogerom Michellom, s kojim sam napravio četiri filma. Baš zadnji put mi je rekao: ‘Pročitao sam tvoj scenarij. Mislim, Hanif, da bi sve morao pobrisati i početi ponovno’.

Teško je raditi sa tim ljudima.

Sa Patriceom Chéreauom priča je bila drugačija: uzeo je samo jedan dio Vašeg romana ‘Intima’, pomiješao ga sa kratkom pričom ‘Nightlight’ i napravio provokativan film koji je u Berlinu nagrađen Zlatnim i Srebrenim medvjedom.

Da, Patrice Chéreau je baš otišao i napravio taj film. Iako smo se sretali i razgovarali o tome, tim filmom se ja nisam bavio. Patrice je apsolutno šarmantan i inteligentan čovjek, napravio je odličan cast.

Zanimala ga je moć neosobne seksualnosti, ta strast bez odnosa, kako dvoje ljudi može biti fascinirano tijelom onog drugog, a da se istovremeno boje.

Kako je bilo kad ste prvi put vidjeli film koji je zbog eksplicitnih seksualnih scena podijelio publiku i kritičare?

A to. Znate, to je velika stvar, zar ne? Napišete priču i onda na platnu vidite dva gola glumca kako seksaju. To je potpuno druga stvar i prilično je šokantna, naravno. I onda vidiš da si u dvorani punoj stranih ljudi i kažeš sebi, vraga… To je sigurno ključna transformacija, da se jedna strana dijaloga iz knjige pretvori u slike na velikom platnu. Mislim da je htio uhvatiti taj očaj u seksu Jaya i Claire svake srijede… Mislim da je napravio dobar film, nije me zbunio.

 ‘Strast, požuda je kao anarhistički agent sa maskom, ništa čudno što ljudi hoće da je drže zatvorenu, na sigurnom’.

Gdje ste to našli?

Kod Jaya, vašeg protagoniste u ‘Intimi’.

Ako počnemo sa pričom u trenutku kad se sretnu dva čovjeka…Želja je njihov motor, zar ne? Ako se kao dijete ne gicaš i ne vrištiš da bi dobio ono što želiš, mrtav si. Želja, požuda, to je motor egzistencije. Ljudi su najviše živi onda kad se najviše boje ili kad zaista nešto jako žele. A istovremeno te baš to, da nekoga tako jako želiš, čini ranjivim. Ako ga/ju želiš zbog seksa, to može biti, ali ako si svjestan toga da si tu osobu želiš zato da bi s njom preživio svoj život, onda nastupi nelagoda, tjeskoba, postaneš ovisan od nje. Ali uprkos svemu tome …imaš priču. To je početak priče.

Ali šta nam želja, požuda govore o političkoj temperaturi u društvu? Je li seksualnost kojom se bavite, a posebno u romanu ‘Moram ti nešto reći’ još uvijek lakmus papir društvenih promjena, kao što je bilo šezdesetih?

Sigurno. Dva čovjeka koji se vole, uključuju porodicu, uključuju cijelo društvo. Ako pogledamo samo Romea i Juliju, nisu samo njih dvoje koji seksaju, tu je uključen cijeli svijet. Ako se vole dvojica homoseksualaca u muslimanskoj državi, to je potpuno druga stvar nego dvoje heteroseksualaca koji se vole u Parizu. Radi se o tome šta rizikuješ s tom strašću, negdje te zbog toga mogu ubiti…Rizik je puno veći.

Šta je dakle seksualna revolucija napravila Vašoj generaciji, generacijama poslije Vaše?

Sigurno je oslobodila ljude beskrajnih frustracija o kojima je govorio još Freud. A kad je počela ljudi su naveliko seksali, bolje rečeno kopulirali su. Dogma neograničenog užitka. Mnogo mojih gej prijatelja to još uvijek radi. Jedan od mojih prijatelja, učitelj, poštovan čovjek, ide subotom van i seksa sa dvadesetoro za jedno veče. Tako malo? pitam ga.

Dakle, možemo očekivati da ga sretnemo kao lik u Vašem narednom romanu?

Ne, prestar sam za to. (smijeh publike).

Sigurno ste jedan od prvih britanskih autora koji nas je odveo u podzemlje Londona, u mračni trbuh londonskih fetiš klubova sadomazohističkih praksi?

No…Jesam.

Zašto?

Jer me je zanimalo šta se dogodi kad si ispuniš sve svoje želje i fantazme. Ali…zapravo ne mislim da je to puno opasno. Ne mislim da je seks opasan. Istinska opasnoste je – zaljubiti se. To je zaista opasno. I mislim da je promiskuitetno ponašanje samo obrana od istinskog upuštanja s nekim. To je mnogo teže, i mnogo više boli.

Seks je, posebno na Zapadu, postao nešto lako, besmisleno, bez vrijednosti. Dok ljubav, istinska ljubav može promijeniti tvoj život.

Dostojevski je u svojoj priči ‘Snovi smiješnog čovjeka’ napisao da na Zemlji ne znamo voljeti drugačije nego sa bolom i kroz bol. Čini se kao da se nije puno promijenilo od njegovih vremena do danas, a posebno ne u vezi sa onim o čemu Vi pišete.

Znao sam da ćete citirati Dostojevskog. Kad sam Vas vidio, rekao sam si ‘Ova žena će citirati Dostojevskog’.

Iza scene ste obećali da ćete biti ljubazni, ako Vam ne budem postavljala ‘ono pitanje’…

Ne, molim (cinično). Da Vam odgovorim. Ljubav može jako, jako boljeti. Ako ne bi boljela, onda ne bi bilo vrijedno zaljubiti se. Jer ne bismo imali šta izgubiti. Ne bi bilo straha, nikakve ovisnosti, nikakvog straha od neuspjeha, nikakvih rastava, ništa. Slično kao sa pisanjem. Uvijek patiš, kad pišeš, ali to je ono zbog čega je to vrijedno.

Puno ste pisali o prirodi droga. Ekstazi ste označili kao ultimativno thatcherijansku drogu, ‘jer možeš biti euforičan cijeli vikend i ideš na posao u ponedjeljak ujutro’. LSD ste označili za kreativnu drogu šezdesetih… Mogu li i neke druge droge pomagati kod kreativnog procesa?

Nikoga ne poznam kome bi to, da je na nečemu, pomagalo u kreativnosti.

Aldous Huxley?

No, to sam htio reći. (cinično) Ne vjerujem da je bio na acidu, kad je pisao ‘Vrata percepcije’. Ne, ne, ta ideja, da uzmeš pilulu i onda se stvari nekim čudom otvore, prilično  je glupava.

Sigurno je da su droge bile vrlo upotrebljive za određene stvari. Recimo, ja ih i sam nekad upotrijebim, da gledam televiziju.

Gledanje televizije je danas tako nepodnošljivo da …(smijeh u dvorani).

Nedavno ste izjavili da Vas sada više zanima ritalin, droga koju sada u SAD i Britaniji upotrebljavaju  za nadzor hiperaktivne djece.

Upravo sam napisao esej  za New York TimesThe Art of Distraction, gdje govorim upravo o tome, da su ritalin i druge forme psihološkog nadzora samo suvremeniji ekvivalent stare prakse da se djeci  dok spavaju zavežu ruke da ne bi dirala genitalije.

Ponekad uzmem malo ritalina, baš zadnji put, recimo, uzeo sam ga sa mojim sinom Sashom, kad smo pošli na ‘Hamleta’. I to je bila beskrajno duga predstava ‘Hamleta’. (Njegove riječi se gube u smijehu publike i prvi put i njega pobijedi smijeh). Sasha ga naime još nikad nije vidio do kraja. I kad smo ga pogledali, rekao je ‘Užas, kako se vuče, šta će se još desiti, šta ćemo sad?’ I uzeli smo malo ritalina. Na kraju je rekao: ‘Uh, dobra predstava!’ – ‘Pa rekao sam ti da je dobra’. Nakon predstave smo sate i sate razgovarali o ‘Hamletu’. Fantastično iskustvo. Tako da bi ga preporučio, ponekad.

I još zadnje pitanje: Kako je bilo kad ste Vi intervjuirali Vašeg tinejdžerskog idola Davida Bowieja? Očito je razgovor bio inspirativan za obojicu, jer je onda napravio soundtrack za BBC seriju Vašeg ‘Bude iz predgrađa’ (1993).

Možete misliti da je za mene to bio izuzetan doživljaj, to što sam proveo s njim neko vrijeme. I da sam poslije s njim čak i radio. A upravo je baš to takođe prilično neprijatno.

Zašto?

Jer je David Bowie Bog. I ako moraš raditi s njim, brzo zapadneš u problem, jer…Mislim, ne možeš reći Davidu Bowieju da promijeni taj dio, da muzika bude malo brža, i tako dalje. Jednostavno ne možeš. Taj čovjek je genije. Kad smo Roger i ja išli kod njega u Švicarsku da vidimo šta je napravio, išli smo od scene do scene serije, i naravno, nismo se usudili davati primjedbe… A Bowie je sam ustanovio da glazbu treba još prilagoditi određenim scenama. Radili smo cijelu noć i na kraju je rezultat bio super. Izuzetan profesionalac! 

Hanif Kureishi i ja smo prilično prekoračili dogovoreno vrijeme za razgovor, vrijeme je za pitanja iz publike. On sam pokušava animirati publiku da bismo prebrodili kratku tišinu…Izgleda da ga iskreno zanima baš publika, njena temperature, pitanja ljudi.

Kako komentirate teze nekih europskih političara da je multikulturalizam mrtav?

Aha, mislite na Angelu Merkel? Mislim da u XXI stoljeću imamo dovoljno njemačkog monokulturalizma. I njena ideja da hoćemo još više njemačkog monokulturalizma čini se blago neprijatna, zar ne? Mislim da je njemački monokulturalizam mnogo slabija ideja od multukulturalizma. Mislim da je Angela Merkel osoba koja se više boji nego mi u ovom trenutku. Nedavno sam došao iz Karačija u Pakistanu, koji je postao potpuno monokulturna država, tamo nema Židova, ni Hindusa, ni katolika, tamo nema rastafarijanaca, ni scijentologa, ni Jedijevih bojovnika. I to je ekstremno dosadno, to je smrt. Što je više raznoliko i miješovito društvo, više je života i kreativnost i s vana i iznutra.

Monokulturalizam stvara društvo u kojem svi vjeruju u iste stvari, sve je isto – nije samo dosadno, i vrlo opasno je. Jer onda imaš narcizam sa blagim razlikama, ljudi će se prepirati zbog sitnih, u suštini beznačajnih razlika, recimo u religiji, kao što je islam,  zbog toga će biti spremni ubijati. I to je strašno. Tako da…nisam više fan Angele Merkel.

Aplauz Kureishiju je bio gromoglasan, da je rock zvijezda zahtijevali bi bis. Iza scene je izgledao zadovoljan i blago iscijeđen. ‘Gladan sam. Čim prije moram potražiti Renatu.’

Nakon razgovora su ga na sporednom ulazu uhvatili obožavatelji, svakome je, bez njemu inače tipičnog gunđanja potpisao knjigu, popričao, dok se nije našao u društvu prijateljice filozofkinje Renate Salecl, a ona ga je odvela na večeru. Renata Salecl i Kureishi su se upoznali još prije sedam godina na godišnjoj zabavi CFAR (Center for Freudian Analysis), a još prije tog susreta je bio pročitao njenu knjigu ‘(Per)Verzije ljubavi i mržnje’, ‘(Per)versions of Love and Hate’, koja govori o problemu želje, užitka i ljubavi, i oduševio se, jer je to, pored pitanja rase i multukulturalizma, tema kojom se i on bavi u romanima. Kad joj je pisao preporuku za omot knjige ‘Izbor’ (‘Choice’) molio ju je, kako kroz smijeh kaže, da mu da još jedan primjerak ‘(Per)Verzije’, jer je prethodni primjerak već previše ispodvlačio. (‘Izbor’ je stavio i na ‘Guardianovu’ listu najboljih knjiga za 2010.) Sada se ponekad sretnu u Café Rouge, njegovom najdražem baru, blizu njegovog doma u Shepherd’s Bushu, gdje obavlja sve intervjue i sve prijateljske susrete. ‘Zato da mogu sići u papučama’, kako sam doda.

 ‘Ljudi u predgrađu su te neprestalno ispitivali odakle si. Iz one kuće tamo. Ne, odakle si zaprave? Stvarno sam iz te kuće. Ne, odakle si zaprave? I sve skupa je postalo zaista vrlo, vrlo filozofska stvar. Počneš se pitati – ko sam, odakle sam uopće, kuda pripadam. Tako da smo već vrlo rano postali filozofi’.

Njegova majka je Engleskinja, a otac Pakistanac indijskog porijekla, odrastao je u Bromleyu, išao u školu u koju je deceniju prije njega išao David Bowie. Već prvim scenarijem za ‘Moja čudesna praonica’ (1985) u režiji Stephena Frearsa požnjeo je svjetski uspjeh i bio nominiran za oskara za scenario. Odmah nakon toga je došao roman ‘Buda iz predgrađa’ (1985), za kojeg je između ostalog dobio nagradu ‘Whitbread’, za najbolji prvijenac. Nakon toga se vratio radu sa Frearsom sa filmom ‘Sammy i Rosie seksaju’ (1987), koji nije ponovio uspjeh prvog filma, ali je Kureishi već oblikovao svoje teme: azijski doseljenici u London, rasa, nacionalizam, seksualnost i potraga za identitetom u sudaru različitih kultura u thatcherijanskoj Engleskoj. Sa redateljskim prvijencem ‘London me ubija’ (1991) probudio je prilično pozornosti, zatim je sa Rogerom Michellom snimio TV seriju iz pet dijelova ‘Buda iz predgrađa’, a kasnije, prema pisanju kritičara, najradikalnije djelo ‘Moj sin fanatik’ (1997). 1995. je izdao ‘Crni album’. Patrice Chéreau je uzeo dio njegovog romana i dio kratke priče i napravio kontroverzni film ‘Intima’ (2000), koji je na Berlinaleu pokupio Zlatnog i Srebrenog medvjeda. Kasnije je sa Rogerom Michellom snimio još filmove ‘Majka’ (2003) i ‘Venera’ (2006). Njegov zadnji roman je ‘Moram ti nešto reći’ (2008).

 

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Sobotnja priloga DELA, 17.03.2012.

Autor 4.4.2012. u 18:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija