Igor Borozan: Izravno suprotstavljanje primitivizmu

Autor 14.11.2011. u 23:29

Igor Borozan: Izravno suprotstavljanje primitivizmu

“Nije moguće mijenjati ljude. Moguće je, stvarati drugačiji ambijent, u kojem se mogu pronaći ljudi različitih pogleda, stavova i interesovanja. Najgore je jednoumlje. Moguće je obogaćivati kolorit i sliku. U slikarstvu, boja može biti sve, ali ne smije biti „prljava“. Kolorit lokalnog, sastoji se od siromašne skale „prljavih“ boja, a podloga slike je primitivizam. Očekivano, sva nastojanja s ciljem nadjačavanja primitivizma i obogaćivanja lokalnog kolorita, naići će na nevjerovatan otpor. Prezir i podsmjeh sa kojim se dočekuju pozitivna nastojanja, proističu iz zatvorenosti, nesigurnosti i straha. Začahurenost u svakodnevnu rutinu, doživljava se kao sigurnost, i čini se sve, da se očuva ta atmosfera rutine, u kojoj se, zapravo, ništa ne događa. Ali, ne treba odustajati. Each small candle. Muzika, poezija, i svi ostali kulturni sadržaji, koji pokreću ljudski duh i čovjeka čine plemenitijim, izravno su suprotstavljanje primitivizmu. Kultura je ambijent u kojem je zanimljivije živjeti.”

O bendu Izasna, o Stocu ili o naseljenom lokalitetu uopšte, o muzici koja čeka da je se odsvira u intervju za tačno.net govori akademski kipar i slikar, bubnjar i autor tekstova benda Izasna, Igor Borozan.

Razgovarao:  Almin Kaplan

Bend Izasna postoji već skoro godinu dana. U samom početku ste obećali nešto novo. Je li  moguće odsvirati to nešto novo, s obzirom na skepcitizam po pitanju muzike, tj. uvjerenje kako je sve već odsvirano?

Počeli smo s probama u januaru ove godine. Prve probe bile su eruptivne i oslobađajuće. Kao da smo se, nakon dugog hodanja po pustinji, žedni napili vode. Ti prvi sessioni, atmosferom i trajanjem podsjećali su na post-rock kompozicije. Čekali smo tekstove. Pokrenut kreativnom energijom kojom je bila ispunjena soba u kojoj smo probali, počeo sam pisati. Ekipi se svidjelo ono što sam napisao, krenule su pjesme. S nešto malo opreme za snimanje, uradili smo demo snimke za pjesme Format i Djeca Indijanci. Reakcije su, uglavnom, bile pozitivne. Sve što možemo obećati je Iskrenost. Tu se sve krije. Trenutno, radimo na aranžmanima i uvježbavamo pjesme, a album ćemo snimati kod Marina Zadre u studiju Rute u Vitini. Da li je moguće odsvirati/napisati/naslikati nešto novo? Jeste. Ne mislim na avangardu, radikalna odstupanja od tradicije i izvrtanja stvari naopako. Formalni elementi od kojih se sastoje muzika/književnost/slikarstvo su slični ili isti, ali pitanje je šta ćete uraditi s njima, u kakav odnos ćete ih dovesti. Šta ćete i kako ćete reći. Odgovor na ovo pitanje krije se i u onome koji sluša/čita/gleda, u njegovom senzibilitetu za taj odnos, za detalj i nijansu. Ako to imate, možete otkrivati nešto novo i drugačije. Neil Young i Nikša Bratoš, prave pjesme od istih akorda – ne moram valjda ni govoriti, da su to potpuno različite pjesme i potpuno različiti doživljaji. Ili, naprimjer, Miljenko Jergović. Možete imati sličan doživljaj svijeta, znati sva slova, imati bogat fond riječi, poznavati stilove pisanja i biti u kondiciji, ali teško da će vaša rečenica imati isti ritam kao kod Jergovića. Ali, to ne znači, da ne treba pisati i tražiti vlastiti ritam. Priču, da je sve odsvirano, pričaju oni koji se plaše kreativnosti, oni koji su zatvoreni u kanone i sisteme, oni koji se ne smiju ili ne znaju prepustiti rijeci koja teče uzvodno. Oni koji se ne znaju začuditi.

O čemu to priča bend Izasna?

Pričamo o onome što nas okružuje, o gradu u kome živimo, o doživljaju tog grada, iskustvima, prijateljstvu, o djetinjstvu i ljubavi. Bez pretenzija da nekome nešto objašnjavamo i pojašnjavamo.

Da li je model koji je prisutan u Stocu, odnosno model Stoca, moguće primjeniti i na druge gradove slične Stocu, ili već na gradove koji mu ni po čemu nisu slični? Da li je vaša poruka lokalna?

Stolački model, model je malog grada, u kome se formira specifični čaršijski/mahalski mentalitet. Formira se, između ostalog i, atmosfera dokolice, koja je u našem slučaju bila poticajna. Čini mi se, da je čaršijski/mahalski mentalitet, model ove zemlje. Da sad ne bih citirao Radomira Konstantinovića, koji je genijalno, i do najsitnijh detalja opisao takav model i mentalitet, preporučit ću onima koji nisu pročitali njegovu knjigu Filosofija palanke, da to neizostavno učine. A, i oni koji su pročitali, nek’ pročitaju opet. Još jednom. Mislim da naša poruka, ako to možemo tako nazvati, nije lokalna. Naše pjesme su smještene u prostor lokalnog, ali ga i nadilaze.

  Postoji li u Stocu muzička scena, koja vam je možda na neki način zadala kao domaći zadatak, prve korake?

Zanimljivo pitanje. Svi smo prošli taj put. Kad ste klinac od četrnaest-petnaest godina, veliki je doživljaj, uživo vidjeti i čuti bend kako svira. Ako im možete pristupiti i upitati da vas nauče da svirate, najsretniji ste na svijetu. I, onda krene… Postanete opčinjeni muzikom. Bez prestanka slušate muziku, i pokušavate „skinuti“ omiljene pjesme. Napredujete, naučite ponešto odsvirati, ali, ne pada vam na pamet da pokušate napraviti svoju, autorsku pjesmu – pa makar to bila i „najlošija“ pjesma na svijetu. U okruženju, ne nalazite poticaj za autorski rad. Počinjete čvrsto vjerovati, da pjesmu mogu napraviti samo rijetki, oni, što su obasjani nadahnućem koje nije ovozemaljsko. Oni, što vam se smiješe sa postera na zidu vaše sobe. Sve što radite, ako već niste odustali i odlučili da ćete ipak ostati pasionirani slušatelj, koji će eventualno, na pijankama, uzeti gitaru u ruke, je „skidanje“ pjesama. Ako ste zagrizli, i s još par opčinjenih uspjeli formirati bend, pa od „skinutih“ pjesama, uvježbati repertoar i napraviti svirku – vašoj sreći nije bilo kraja. Ali, obično, ambicije su završavale upravo tu, kod tuđih pjesama. Ako ste opstali koju godinu, postali ste cover bend ili nešto slično tome. Uraditi cover neke pjesme, ne znači samo „skinuti“ pjesmu, treba iznijeti iz nje neku novu dimenziju, prilagoditi je svom senzibilitetu i odsvirati je na drugačiji način. Po mom viđenju, otprilike ovako je izgledalo bavljenje rock muzikom u Stocu. Bilo je tu bendova, pa i ponešto autorskih ostvarenja, pokušaja autorskog rada, nekih snimaka… Bilo je, dobrih muzičara, energije, ali nije bilo, ne znam zašto – to mi je misterija, kreativne atmosfere, koja je preduslov da bi se moglo govoriti o muzičkoj sceni. Smatram da su ti autorski momenti, bez obzira na kreativne domete, ono najvažnije. Ipak, vrijeme nije sačuvalo nijednu pjesmu. Danas, muzička scena u Stocu, postoji, nažalost, tek u naznakama. Bend Gore Pa Tamo, snimio je par autorskih pjesama i nastupao na nekoliko festivala, u konkurenciji za nagrade. Bend je prestao sa radom, a Džemil Pezo – vokal i gitara, i Mujo Gubeljić – bas gitara, sad sviraju u Izasna. Black Chicken Leg izvode covere američkih blues, country i jazz standarda. Pripremaju autorski album, za koji su uradili demo snimke. Credo je naklonjen hard-rock zvuku, snimili su dvije autorske pjesme. Kenan Turković alias Naphon White, glas je koji dolazi iz generacije koja upravo odrasta. Snimio je demo za rap album. Mlađi – ako se i zapale za sviranje i rock&roll – brzo se razbiju i odustanu…

Je li moguće prevazići, nadjačati kolorit lokalnog muzikom, odnosno poezijom?

Nije moguće mijenjati ljude. Moguće je, stvarati drugačiji ambijent, u kojem se mogu pronaći ljudi različitih pogleda, stavova i interesovanja. Najgore je jednoumlje. Moguće je obogaćivati kolorit i sliku. U slikarstvu, boja može biti sve, ali ne smije biti „prljava“. Kolorit lokalnog, sastoji se od siromašne skale „prljavih“ boja, a podloga slike je primitivizam. Očekivano, sva nastojanja s ciljem nadjačavanja primitivizma i obogaćivanja lokalnog kolorita, naići će na nevjerovatan otpor. Prezir i podsmjeh sa kojim se dočekuju pozitivna nastojanja, proističu iz zatvorenosti, nesigurnosti i straha. Začahurenost u svakodnevnu rutinu, doživljava se kao sigurnost, i čini se sve, da se očuva ta atmosfera rutine, u kojoj se, zapravo, ništa ne događa. Ali, ne treba odustajati. Each small candle. Muzika, poezija, i svi ostali kulturni sadržaji, koji pokreću ljudski duh i čovjeka čine plemenitijim, izravno su suprotstavljanje primitivizmu. Kultura je ambijent u kojem je zanimljivije živjeti.

Neki će reći da je ustvari ta muzika za podneblje BiH, pa i šire, ravna skupljanju klikera. Hoću reći da ta muzika koju vi svirate, nikom od vas neće riješiti, čak suprotno, ugrozit će osnovna egzistencijalna pitanja. Da li se ipak isplati skupljati klikere?

Isplati se. Mi smo počeli svirati, iz potrebe da radimo nešto kreativno. To je osnovni razlog. Ta potreba je jača od koristi. Svaka nova pjesma, ideja, proba, oslobađaju kreativnu energiju, a to je neopisivo dobar osjećaj. To je dovoljno. U ovoj državi, oni koji se bave kreativnim autorskim radom,    i traže svoj put do publike, ne mogu živjeti samo od svog rada. Na umjetnost se gleda, kao na gubljenje vremena. Pred zatvaranjem su temeljne kulturne institucije, a ljude kao da nije briga, uopšte nemaju stav o tome. Ne postoji sistem vrijednosti. Ne čitaju se knjige, ne gledaju filmovi, ne posjećuju galerije, kvalitetni koncerti… Djeca se više ne igraju s klikerima… Medijski prostor ispunjava, samo ono što je po ukusu većine. A, ukus većine – ako takvo što postoji – uvijek je linija manjeg otpora. To su, uglavnom bezsadržajne pojave, bez ikakvih estetskih i umjetničkih vrijednosti.  U našem društvu, kritički odnos prema stvarima, počinje sa: „Meni se ovo sviđa“ a završava sa: „O ukusima se ne raspravlja“. O ukusima treba raspravljati. Ukus je nešto što se izgrađuje, a ne apsolutna vrijednost koju steknemo rođenjem. Ovo što radimo, neće nam riješiti, a ni ugroziti egzistencijalna pitanja. Posvećeni smo radu na albumu, to je bitno.

Da li u vašem slučaju postoji identifikacija sa nekim bendom konkretno? I kada ta identifikacija postaje plagijat?

Ne postoji, neki određeni bend. Postoje različiti uticaji. Svi imamo uticaje, svi smo na nešto naslonjeni. Svi negdje pripadamo. Uticaji postanu plodotvorni, ako ih osjetiš kao nešto što već  postoji u tebi i ako ti pomognu da izvučeš iz sebe, novu vrijednost. Postoje bendovi, sa kojima nas veže sličan doživljaj muzike. Svi u bendu, imamo slične uticaje, i slične stavove oko toga kako želimo zvučati, šta nam je bitno, šta nebitno. Trenutno postoji, mlada, jako kreativna muzička scena. Hello Shark, Woods, Rozi Plain, Little Kid, Sleeping States, Chad VanGaalen, Hospital Ships, Happy Jawbone Family Band, Attic Abasement, Spook Houses.. dio su scene, koja u prvi plan stavlja emocionalnost, iskrenost i ekspresivnost. Na house show koncertima, pred pedesetak ljudi, pjevaju svoje intimno intonirane pjesme o životu. DIY (Do It Yourself) poetika, odvojena je od mainstream tokova i ostvaruje se kroz potpunu autorsku slobodu. Nevjerovatno je, kada shvatite da, skoro potpuno anonimna omladina, pravi najbolje pjesme koje ste ikad čuli. Plagijat je nezakonito i neetično prisvajanje tuđeg djela, koje se prikazuje kao vlastito.

Šta mislite o rock sceni u BiH?

Kasnimo. Zastali smo u devedesetim, osamdesetim… Danas, kada zahvaljujući internetu imamo prozor u svijet, kada je svakom dostupno sve, zvučati kao bend iz osamdesetih je otužno. Moram priznati, da mi nije puno toga zapelo za uho. Bendovi koji su, kvalitetom, u prvom planu, koliko-toliko se trude da budu dio vremena u kojem žive. Ne mislim, da se pod svaku cijenu treba uklapati u trendove, ipak, kod svakog benda koji je ostavio nešto iza sebe, pored kreativnosti i originalnosti, u pjesmama i zvuku se osjeti duh vremena u kojem su te pjesme nastajale. Najveća vrijednost novog vala, koji se i danas citira, jer predstavlja vrhunac kreativnosti i autorske slobode na ovim prostorima, pored sjajnih pjesama, je što su ti bendovi svojim zvukom izravno komunicirali sa tadašnjom svjetskom muzičkom scenom. To se, kod nas, na nivou scene, nikad nije ponovilo. Kada sam čuo Mjesto za dvoje od Letu Štuke, po mom mišljenju, možda najbolju pjesmu te godine, osjetio sam i neku čudnu vrstu patriotizma, u smislu – napokon se i kod nas događa nešto što je zvukom, aranžmanima i strukturom pjesme, blisko onome što se događa u svijetu. Demo scena je – koliko ja stignem pratiti – duboko u devedesetim.

Je li moguće pobjediti stereotipe i na drugačiji način doprijeti do publike, imati publiku uopšte?

Treba biti iskren prema sebi, raditi ono što voliš, i onda to predstaviti publici. Neko će, to što radite, prepoznati kao sebi blisko, neko neće. Svi koji se bave kreativnim radom, žele publiku, žele ostvariti komunikaciju sa drugima, da ono što iznesu pred publiku, bar neko prepozna kao blisko i važno. U suprotnom, teško je nastaviti dalje. Šta je djelo bez publike? Na ovim prostorima, stereotipi vezani za muziku, uglavnom se odnose na vokalne i instrumentalne sposobnosti. Po tome se određuje, šta je dobro a šta nije.

Muzika i slika? Slikovitost muzike, odnosno muzikalnost slike? Je li moguće uhom vidjeti?

Kad sam imao šesnaest-sedamnaest godina, pročitao sam rečenicu, koja tačno opisuje ono što volim u muzici. Mislim, da je riječ o knjizi Pink Floyd, koja je izašla u izdanju muzičkog časopisa Džuboks, u kojoj autor, za ranu fazu benda kaže: „Koristeći skučeno instrumentalističko znanje, u stanju su, na nevjerovatno nadahnut način, proizvesti neuobičajene zvučne slike“. Muzika je najčistija umjetnost. Muzika je potpuno apstraktna. Tonovi i akordi, ne označavaju ništa konkretno, ali, mislima i očima mogu primaknuti zvijezde, šume, zgrade, sve… Sviranje je način izražavanja emocija i energije. Sviranje je slikanje. I obratno. Zanat je, tek, sredstvo, nikada cilj.      

Kritika je za svaku umjetnost od velike važnosti, pa tako i za muziku. Postoji li u BiH muzička kritika?

Koliko znam, u BiH ne postoji nijedan muzički časopis, ne postoji muzički internet portal.            Prostor za recenzije, sveden je na par strana sedmičnih magazina. Tu ćete, rijetko otkriti neki novi bend. Recenzije su posvećene, ziheraški odabranim, „provjerenim“ bendovima. Ono što mi smeta u recenzijama je, što se, po pravilu, pola recenzije posveti detektiranju uzora, uticaja i sličnosti sa ovim ili onim bendom. Ne znam – čeka se prvi muzički časopis u BiH!

Autor 14.11.2011. u 23:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija