Intervju – Arsen Oremović: Socijalizam za bogate

Amer Bahtijar
Autor 24.8.2013. u 10:27

Intervju – Arsen Oremović: Socijalizam za bogate

Foto: P.B.

U braku sa švicarcem, dokumentarni film prikazan na SFF, čiji scenarij i režiju potpisuje Arsen Oremović u kojem su prikazane tužne sudbine ljudi koji danas žive u dužničkom ropstvu, potpuno nezaštićeni od države, naišao je na izvanredan prijem kod publike.  U jednosatnoj priči o kreditima u švicarskim francima redaju se ispovjedi ljudi koji su tim potezom dovedeni na rub egzistancije, ali i mišljenja ekonomskih stručnjaka, sociologa, pravnika, političara. Za tacno.net govori o filmu, uspjehu koji je postigao i vlastitom iskustvu.

Razgovarao Amer Bahtijar

Od samog početka filma vidi se da nemate ambiciju biti neutralni nego da ste jasno odabrali stranu.

Da, ono što sam znao od početka rada na ovom filmu je to da nisam neutralni autor koji će prikazati sve strane pa će gledatelju dopustiti da odluči tko je u pravu. Ja sam htio i želio i djelimično jesam prikazao sve strane. Bar sam im dao priliku, zvao sam sve bankare, međutim nitko niti iz jedne banke, niti iz udruge banaka nije htio dati nikakvu izjavu. Ali to se ne odnosi samo na ovaj film nego do dana današnjeg uopće nikada nitko niti iz jedne banke nije dao nikakvu izjavu u vezi cijelog ovog slučaja igdje. To dosta govori o njima i o njihovom stavu prema tome. S jedne strane je to bila njihova bahatost, oni su mislili da smo mi neki mali mravci koji napadaju slona i šta će se sad tu slon baviti nečim. Mislim da će ipak nekih odgovora biti s obzirom na ovu prvostupanjsku presudu. Znao sam da želim zauzeti stranu, vodio sam se izjavom: ljudi mi smo napadnuti moramo se braniti. Ima situacija u životu kada čovjek ne može i ne smije stvari revitalizirati nego jasno i glasno treba reći to je to i moramo se tome oduprijeti. Zato sam rekao da sam želio otvoriti neko bojno polje koje je naprosto moralo biti otvoreno.

Vrlo je važno ponovno otvaranje te teme jer problemi sa švicarcima su možda najbolji primjer koliko krupni kapital polaže pravo na novonastale države na području bivše Jugoslavije.

Kod nas kao što je to netko od junaka iz filma rekao, koriste jednu potpunu deregulaciju, jedno potpuno ne snalaženje tih naših novih političkih elita prema tome koja je zapravo njihova uloga. Oni su postali nekakvi političari, oni vode državu, međutim ja doista ne znam koje su njihove uloge. Oni meni doista svi izgledaju kao manekeni, ne samo krupnog kapitala nego i nekih tih vanjskih sila i oni samo to provode, skretničari toga i od toga naravno imaju neke koristi. To se odnosi od ovih konkretno problema sa bankama do ulaska u Europsku Uniju i novi oblici kolonijalizma koji su u takve stvari upleteni. Oni su tu izvršitelji, manekeni, zastupnici, skretničari.

U filmu imate izjave Jadranke Kosor koja kaže da je vlada pokušala reagirati, da je imala razgovor s bankama koji su se prema vladi odnosili kao udruzi pčelara.

Upravo to je ona jučer isto rekla: „Kad sam ih sazvala oni su meni poslali svoj 6 ešalon“. Ako vi premijeru pošaljete poziv na razgovor onda je to vrlo jasna poruka. Onda sam joj ja jučer rekao: Da onda bi ja nakon toga napravio takve poteze nakon kojih bi se sigurno pojavili, prva linija obrane. Ona očito nije imala snage.

Govori li to o suštinskoj okupaciji Hrvatske ali i cijelog regiona od strane krupnog kapitala? U Hrvatskoj nema ni jedna banka koja je u vlasništvu Hrvatske.

Da, i ova zadnja koju smo imali Hrvatska privredna banka sad je u prodaji. Da, to govori o tome. Definitivna potvrda da su to ljudi koji su iznad države i to je ta pozicija koju oni koriste. U tom smislu će mi sad biti jako zanimjivo pratiti ovaj drugi dio suđenja, drugostupanjsku ili konačnu presudu. Gdje država sad, de facto vlast, ništa do sada nije učinila, a da li će vlast probati zaštiti krupni kapital ili će pustiti sudu da samostalno donosi odluke. Ukoliko sud samostalno donese odluku, znači da je Udruga Franak odnosno žrtve u pravu. Onda će država moći reći, gledajte nismo mi s tim imali nikakve veze. S druge strane, šta god sad napravili neće biti dobro. Oni će u ovom trenutku sigurno ostaviti da to radi sud. Sad, da li će oni de facto pustiti sudu ili možda instruirati sud da potvrdi tu cijelu pljačku i da presudi u korist ljudi. To bih ja volio da bude. Međutim, ja sam nekako skeptičan. Uvijek mislim da jači pobjeđuje.

Očekivano je da HDZ koji se godinama veže  uz krupni kapital, koji je proizveo brojne tajkune, bude uz banke i krupni kapital. Međutim, nakon pobjede stranaka ljevice nastavljena je ista priča. Koliko to ustvari govori o tome da su tzv. ideološke razlike između stranaka nestale i kako su baš sve u službi krupnog kapitala?

To je nama bilo najveće otrježnjenje. Da smo mi saznali kad je SDP došao na vlast, ispada sada da je HDZ bio taj koji je nekako više polagao na nekakav socijalni mir nego ovi danas. Sad se postavlja pitanje da li je HDZ doista socijalnija stranka od ovih lijevih ili su oni naprosto kupovali politički mir u vrijeme kad se to još moglo. To je sad teško reći. Ali je definitivno činjenica da se SDP ne ponaša kao nikakva socijalna stranka nego kao zastupnici krupnog kapitala. Oni sada poprimaju cijelu filozofiju zapada gdje se ruše socijalne države, ruše se socijalna prava. Oni su baš implemetatori toga zapadnog sustava koji je došao u Hrvatsku, iako to ne bi smjeli biti.

Na kraju kroz priču o smrti djevojke, za koju su direktno odgovorni tzv. krediti u švicarcima, jer se  kroz nalaze  vidi da je bila zdrava i na kraju, scena kraj groba  koja  govori o ispravnosti  teze Roze Luxemburg da je kapitalizam u suštini barbarstvo.

Apsolutno, s time da ja ne bih imao ništa protiv ni da se tu radi o onom pravom kapitalizmu u kojem  tržišni uvjeti presuđuju i u kojem su tržišni uvjeti ti koji reguliraju odnose u državi. Međutim, mi ne živimo u kapitalizmu, kad kažem mi mislim na cijelu zapadnu demokraciju ili civilizaciju, ne samo na nas i zemlje u regionu. To nije kapitalizam. Mi vrlo dobro znamo da sve funkcionira sistemom monopola jačega i to je socijalizam za bogate. Ako ne platimo porez, uzet će nam stanove, prinudno će biti naplaćeno. Ali tajkunima neće oduzeti ništa ako ne plaćaju. Evo šta se sad u Hrvatskoj događa, uvedena je fiskalizacija, gdje se pazi da svi moraju izdavati račune. To je ok. Više nema izdanog pića bez računa. Doslovno su kafići preko ljeta zatvarani ako nađu 120 Kn viška u blagajni. Pri tom veliki lanci koji imaju po 120 tisuća ili milijun i 200 tisuća Kn nepokrivenog novca, e njih se ne zatvara. Kako sad to tumačiti. To je taj socijalizam za bogate.

Najvažnije je da se film gleda u jednom dahu,  da upravo zbog svoje pitkosti, trebao biti jako gledan, te će  njegov utjecaj na javnost biti velik.

Ja sma dugo godina filmski kritičar i imam svoju određenu tematiku koju volim gledati i kada sam razmišljao da imam svoj film mislio sam o nekom autorskom filmu koji je malo meditativniji, više vizualizacije nego što ima ovaj film, bio sam jedno vrijeme nesretan jer, kad sam snimio sve te ljude, tu nije bilo ono, što kažu, baš film koji sam želio, filmske slike  bi trebale govoriti puno više od dijaloga. Međutim, kako sam montirao film, probao sam to vizualizirati na razne načine, shvaćao sam da je to potpuno krivi film. Da je to silovanje materijala koji želi biti to što je. Shvatio sam da meni ništa nije toliko jako i upečatljivo kao oni njihovi krupni planovi, žrtava, ljudi koji to pričaju. Na tragu onoga što je Pjer Žalica rekao dan ranije, nema ništa uvjerljivije od uvjerljivosti samoga pripovjedača. Tako da sam ja pustio te glave, onda sam isključivo, da ne bude kao nekakva televizijska reportaža, pokušao barem to izdinamizirati i razbiti u cjeline, staviti glazbu koji neki prepoznaju, što mi je vrlo drago. Taj rokerski štih koji se provlači filmom dosta je bitan. Možda na prvi pogled nije prepoznatljiv nema neku jaku ulogu koliko u nekom podsvjesnom. Ta rokerska buntovnost igra veliku snagu. Onda sam sa svim drugim elementima morao izdinamizirati film i time sam dobio jednu očito dobru pitkost da se film gleda u jednom dahu. Film ipak traje 55min.

Imate osjećaj da film traje 10 min.

To mi je jako drago čuti. Dok sam gledao film mislio sam:  da je barem ovo projekcija u Hrvatskoj gdje se ne moram bojati jeli ljudi razumiju to, Milanović, Linić i to. Bojao sam se da se film ne izgubi bar ovdje a kamoli do ovih stranaca koji dolaze iz drugih regija. Da se ne izgubi u nekim našim lokalnim odnosima, koji možda neće prepoznavati. Međutim, jučer su mi dva Grka došli odmah poslije i rekli da im se sviđa film i da se to i njih tiče: potpuno je sve razumljivo, sve je jasno. To mi je bilo drago čuti. Drago mi je da se i izvan Hrvatske film može gledati da nema velikih padova u smislu da neke stvari možda nisu lokalnog karaktera pa možda nisu zanimljive.

Mainstream mediji su se krenuli baviti junacima, da film ide na HRT. Film već ima svoju misiju.

Ja sam jako zadovoljan da smo već nakon jedne jedine javne projekcije u Hrvatskoj postigli tako puno. Stvarno se nekako senzibilizirala javnost. Sve se to naravno dobilo i sa ovom presudom, jedno je guralo drugo. Međutim, ono što je važno danas je da je taj problem puno prepoznatljiviji nego što je bio prije 6 mjeseci. Neka mala zasluga je i mog filma, to mi je jako drago. Nadam se da će nakon HRT-a, sljedeći tjedan je on na 5 festivala u regiji, nadam se još nekim novim reakcijama i da će se ta priča dalje samo širi.

Glavna poruka filma je da pola miliona ljudi neće šutjeti dok ih se ubija?

E sad hoće li dozvoliti ili neće ja ne znam. Evo danas, sutra kada bi se dogodila potpuno drukčija presuda, da se kaže da su ljudi sami krivi da banke nisu ništa krive, čak nisam siguran da bi to izazvalo nekakav građanski neposluh. To je stvarno situacija, sad vi pravite doma kolač nemate kilu šećera pitate susjedu da vam posudi. Sutra joj vraćate kilu šećera ona kaže ne, ja bih sad televizor. Vi ne date televizor, za dva dana ona hoće stan. Vi biste se sigurno potukli. Ovako su ljudi postali zaduženiji 200, 300, 400 ili 500 hiljada Kn ili 100 tisuća eura a oni to stoički trpe.

Jurica  Pavičić mi je danas govorio da je bio jak pritisak na  pravosuđe vezano za  prvu presudu o kreditima u švicarcima. Očekuje se da će biti jak pritisak i za drugu, pravomoćnu presudu.  Možemo li očekivati drugu presudu, već  čujemo u mainstream medijima da će biti nesagledive posljedice po Hrvatsku ukoliko bude presuda u korist štediša. Može li pravosuđe odoliti pritiscima i lobiranju krunog kapitala?

To je strahovito mučenje jer ako će nesagledive posljedice izazvati to da ljudi samo vrate bankama to što su i potpisali, kakav je to onda bankarski sistem. Osim toga ako bi i izazvala posljedice: pa zar 120 tisuća ljudi i njihove obitelji su ti koji moraju snositi odgovornost za cijeli sistem ako on očito ne funkcionira. Nama govore da je zapadna civilizacija nešto najrazvijenije, najvrijednije, najpametnije što se ikada u povijesti čovječanstva dogodilo. Da smo mi na najvišem stupnju. Zar je to tako krhko.

S ovim filmom smo vidjeli da ste uradili vrlo dobar angažiran film. Namjeravate li se i dalje baviti angažiranim dokumentarnim filmovima s naših područja?

Prvi sljedeći film koji planiram napraviti ne bi bio ta vrsta, to bi bio jedan između – intermezzo – koji bi radio za svoj gušt. Ali onaj sljedeći veći koji ću vjerojatno raditi on bi bio isto tako jedan od problema, koji malo razgolićuju neke naše matrixe u kojima živimo.

Kako vam se čini Sarajevo Film Festival do sada?

Jako dobro. Ja sam godinama dolazio na Sarajevo Film Festival kao novinar i već kao novinar sam osjećao iz godine u godinu rast važnosti, značaja ovog festivala. Sad kao autor, doista i iznutra mogu osjetiti koliko je velika snaga. Nakon objave da je moj film ušao u natjecateljski program, odmah su došle raznorazne ponude iz Pariza, Turske za uzimanje prava, prodaju filma, pozive na druge festivale i u mojoj vlastitoj zemlji sam također dobio dodatnog vjetra u leđa. Festival koji očito nešto znači. Ne samo da znači na papiru, ono kada novinari pišu, nego doista se nešto nakon toga događa.

Amer Bahtijar
Autor 24.8.2013. u 10:27