Senka Filipović: BiH je i dalje zemlja u kojoj su manjinske grupe diskriminirane

Povezani članci

• Intervju: Elvedin Nezirović: Nismo preživjeli rat
• Aljaf Bakhtyar: Lagumdžija je uništio ideju socijaldemokracije
• Esad Bajtal: Zločinci se slave kao heroji, žrtve se tretiraju kao zločinci
• Visoka cijena krova nad glavom
• Intervju – Oliver Frljić: Ne vjeruj Crkvi ni kad križ mijenja
• Sandra Benčić: “Stvaramo alternativnu politiku Hrvatske prema BiH: građanska jednakost, socijalna pravda, kultura sjećanja, klimatska osviještenost. Politika Dragana Čovića ne smije dobiti novu priliku. Naše vrijeme tek dolazi”

Razgovarala: Maša Galić

Nedavno ste se vratili iz BiH. Koliko se stanje popravilo u zadnjih desetak godina u pogledu zaštite ljudskih prava?

Trudim se da dođem u BiH najmanje jednom godišnje da posjetim rodbinu  i prijatelje,  i definitivno svjedočim  stabilnijem porastu LGBT vidljivosti i zajednice. U mojim susretima sa starim i novim prijateljima srećem se sa sa više otvorenosti i prihvatanja moje  seksualnosti  i odnosa   sa mojom djevojkom s kojom sam  proteklih šest godina. Generalno govoreći nisam sasvim sigurna da je  stanje ljudskih prava u proteklih deset godina ukupno  poboljšano. BiH je i dalje zemlja u kojoj su manjinske  grupe  značajno diskriminirane a uskraćena su im jednaka prava i zaštita. Apsurdno je da u današnjoj BiH, Romima i  jevrejskom narodu, kao i onima iz drugih manjinskih grupa nije dozvoljeno da se kandiduju na političke funkcije. Romi su općenito jedna od najmarginaliziranijih grupa u zemlji. Novinare zastrašuju i napadaju. Raseljene osobe se pri povratku u svoje prijeratne domove suočavaju sa diskriminacijom, pa čak i nasiljem. Na kraju,  na osnovu Pinkovog  izvještaja Sarajevskog  otvorenog centara, objavljenog  2015. godine, u 2014. godini došlo je do porasta nasilja nad LGBT osobama  u odnosu na prethodnu godinu  a  LGBTQ nastavlja i dalje biti jedna od najviše ignorisanih  i “politički irelevantnih” grupa.  Nema puno interesovanja vodećih  političkih  lidera za javnu  podršku  i  zaštitu ljudskih prava LGBTQ  populacije. Dakle,  malo je obeshrabrujuće da ostaje još  toliko posla u zaštiti  osnovnih  ljudskih prava i njihove sigurnosti.

Kako biste prokomentarisali rad organizacija za zaštitu ljudskih prava u BiH? Mnogi ističu da je Sarajevski otvoreni centar primjer kako se malim koracima postižu ogromni rezultati?

Sa oduševljem konstatujem da je civilno društvo u BiH sve aktivnije  a  LGBTQ organizacije za ljudska u zamahu. U nedavnoj prošlosti  svjedočili smo pojavi novih LGBTQ organizacija u gradovima širom BiH,  onih u  Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci. Vrlo je ohrabrujuće da ovaj tip aktivizma počinje napredovati izvan Sarajeva i da se sve više ljudi hrabro uključuje u njega djelujući aktivno u u njihovim  zajednicama. Sarajevski otvoreni centar (SOC) je dokazao da je ključni lider u  odbrani  ljudskih  prava i  da ima presudnu ulogu u širenju  LGBTQ pokreta po cijeloj BiH. Sa velike distance  pratim njihove  aktivnosti i oslanjam se na njihovu  dokumentaciju i izvještaje  da budem informisana o statusu LGBTQ zajednice i ljudskih prava u svim dijelovima  BiH. Impresionirana  sam poslovima koje je Centar obavio  na izgradnji  zajednice i podizanju društvene svijesti o LGBTQ temama, pruženoj  pomoći manjim LGBTQ organizacijama širom BiH, implementacijom  ‘treninga  osjetljivosti’  za lokalne policijske uprave, kao  i zagovaranjem donošenja  ključnih zakona i  sistemskih  provedbi postojećih zakona protiv diskriminacije. Vrijedni članovi Centra  rade na brojnim frontovima i nastoje da sve uklope u  sveobuhvatnu strategiju unapređenja ljudskih prava i osiguraju  socijalnu inkluziju LGBT osoba i žena. Svakako, mislim da ovakve aktivnosti  SOC mogu  poslužiti drugim organizacijama kao odličan primjer  rada.

Nedavno je Vrhovni sud SAD-a donio povijesnu presudu kojem je legaliziran gej brak. Kakve to implikacije može imati na ostatak svijeta?

Legalizacija homoseksualnih brakova u SAD-u bila je veliki iskorak u tekućoj borbi za jednakost. Na nacionalnom nivou ova odluka ima jasne implikacije za gay i lezbijske parove u svih 50 država koji su sada kvalifikovani za više od 1.138 bračnih beneficija, prava i zaštite koje su im prethodno bile odijene, uskraćene. Dakle, to je bio važan i uzbudljiv dobitak za sve nas u Sjedinjenim Američkim Državama,  premda  mislim da postoje i neke vrlo kritične implikacije odluke Vrhovnog suda o bračnoj  jednakosti.

Svaki put kada se neka  zemlja odluči za jednakost i ljudska prava  čini  korak u pravom smjeru. Ta država  se nalazi na pravoj  strani istorije i postaje još  jedan primjer  koji  služi ostatku svijeta. To je posebno važno u vezi sa Sjedinjenim Državama zbog njenog nesumnjivog globalnog utjecaja. Ova odluka sada omogućava SAD-u da se aktivnije zauzmu za ravnopravnost  i u drugim dijelovima svijeta i budu stvarna  podrška LGBTQ pokretima  lišena  većeg  licemjerstva. Da budem jasna, SAD i dalje imaju mnogo  posla na domaćem frontu da  osiguraju  jednakost prava, ali je njen kredibilitet ovom odlukom značajno porastao u ovom  pogledu. Dakle, mislim da kada američka ambasada slijedeći put bude osvijetljena duginim bojama za Međunarodni dan borbe protiv homofobije, imat će mnogo veći legitimitet poslije ove odluke.

Također, svaka ovakva pobjeda je pobjeda za sve nas, bez obzira u kojoj zemlji živimo. Kada su Irci   glasali za gej brakove tokom povijesnog referenduma, slavila sam i osjetila ponos, iako nisam bila  neposredni akter  te pobjede. Nakon što je bračna presuda objelodanjena u Sjedinjenim Američkim Državama,  vidjela sam na  javnim  medijima iz cijelog svijeta postove slične sadržine LGBTQ aktivista koji su slavili zajedno sa svima nama u SAD.  Vidjela sam i da su mnogi moji heteroseksualni prijatelji u BiH promijenili  svoje  fotke- profile postavljajući  zastavu duginih boja u proslavi noviteta u bračnim pravilima  u SAD.  Mišljenja sam da  ove pobjede daju nadu i podstiču sve  ljude, bilo homoseksualce ili ne  širom svijeta da podrže  jednakost  prava i zaštitu.

Kako je biti drugačiji u BiH, a kako u SAD? Koje Vam je najteže iskustvo koje ste imali?

Biti “drugačiji” nikada nije bez izazova, bez obzira na to gdje živite. U SAD-u to zavisi od toga da li živite u mjestu kao što je New York City ili u ‘Biblijskom pojasu’  Sjedinjenih Američkih Država.  Ja živim u relativnoj sigurnosti New York-a  i imam velike koristi  od napretka koji je do sada postignut u Americi no i dalje postoje mnogi izazovi koji očekuju odgovore  na nerazmjerno nasilje i diskriminaciju  sa kojom se sučeljavaju  LGBTQ osobe.  Pretpostavljam da je i u BiH  slično tj. na neki način lakše živjeti  u većim gradovima nego u manjim i  ruralnim područjima. U gradovima je više vjerovatnoće da ćete naći podršku i prihvatanje zajednice, kao i načine da se uključite i aktivirate u pokretu za prihvaćanje i jednakost. Ona je ogromna prednost  i  može  biti spas za ljude koji su izolovani i  koji se boje da budu ono što jesu.

Jedno od najtežih iskustava koje sam imala u BiH bilo je u ljeto 2008. kada sam u Sarajevu provela tri puna mjeseca na ferijama. Uključila sam se u volonterske aktivnosti  Udruženja Q,  u vrijeme  njihove priprema za domaćina Queer Sarajevo Festivala, prvog  javnog  LGBTQ događaj u BiH, čini mi se. Sa približavanjem  dana  događanja,  stalno je  rasla i  vrlo neodgovorna i opasna medijska pokrivenost koja je stvarala  napetost, i u suštini, osnaživala  prijetnje  Udruženja Q.  Sjećam se da smo bili   hakirani i bilo je i prijetnji smrću.  Predsjednici  Udruženja Q  su čak prijetili odrubljivanjem  glave kako se moglo vidjeti na snimku koji je bio postavljen na YouTube. Do danas imam sačuvano nekoliko  e-mailova u mom starom inboxu za podsjećanje šta su sve sposobni uraditi  ljudi  ispunjeni takvom  mržnjom.

Bilo je užasno.  Ne samo da sam bila iskreno  zabrinuta za sigurnost mojih prijatelja u Udruženju Q, bila sam i duboko razočarana  u ljude inače. Pokazivanje  takve i tolike mržnje  prema grupi  aktivista koji nisu radili ništa drugo nego se borili  za ostvarenje svojih osnovnih  ljudskih  prava i organizirali  kulturni  događaj  bilo je apsolutno odvratno. Ali bez obzira na moje duboko razočaranje,  bila sam  oduševljena hrabrošću i odlučnošću  mojih prijatelja u Udruženju Q koji su nastavili sa pripremama festivala  uprkos prijetnjama i nedostatku šire društvene  podrške. Bilo je to sjajno iskustvo koje me je učvrstilo u mom opredjeljenju  da se aktivno  i osobno  profesionalno uključim u borbu za LGBTQ prava i ljudska prava u cjelini. Neočekivano, to me iskustvo podstaklo da se više upoznam i sa poteškoćama ostalih živih bića u cjelini i motivisalo da se počnem aktivno baviti zaštitom i ostvarenjem dobrobiti za  životinje koje sa ljudima dijele svoje živote. Tako, ovo teško sarajevsko  iskustvo umjesto da me trajno zastraši učinilo je suprotno, osnažilo je moju motiviranost i učinilo me humanijom osobom.

Jedna ste od rijetkih osoba koje sa autovala. Kako su to primili Vaša porodica i prijatelji?

Ja sam srećna jer me moja familija prihvatila i jako podržava LGBT zajednice u BiH i općenito. “Coming out” je rijetko lak proces zbog  straha  od odbacivanja i napuštanja  s čim se mnoštvo LGBTQ  ljudi nosi sa svojim porodicama, prijateljima, kolegama na poslu itd. Iako sam uvijek znala da me moja familija bezuvjetno voli, bila sam uplašena da bih ih mogla osramotiti i otuđiti od sebe  otkrivajući svoj identitet. Bio je to težak put, ali na kraju sam izuzetno sretna što imam njihovu ljubav, podršku  i prihvatanje.

Jednako sam sretna sa svojim prijateljima i u BiH i u SAD. Nikada nisam bila previše zabrinuta  “coming out” prijateljima u SAD-u  jer nisam nikad osjetila da sam okružena sa ljudima koji bi  diskriminisali  i/ili mrzili  druge na osnovu njihove seksualne orijentacije. Ali, nisam bila baš tako sigurna  što mogu očekivati od mojih prijatelja u BiH koje sam viđala rijetko i nisam imala svijest  o njihovim stavovima i kakve su uticaje od svoje okoline baštinili.  Nažalost , dogodilo mi se jedno bolno iskustvo i trajni prekid  s jednim od mojih najbližih prijatelja iz detinjstva u  Sarajevu nakon naše žestoke rasprave o homoseksualnosti. Meni on i dalje nedostaje, ali sam shvatila da je to moglo biti i mnogo gore.

Mislite li da je potrebno da se više ljudi u BiH autuje, kako bi se vidjelo da su gejevi ustvari naši najbliži prijatelji i susjedi?

Mislim da je važan „coming out“  jer ima  pozitivan utjecaj na društvo. U Sjedinjenim Državama je postalo sasvim jasno da su se stavovi ljudi počeli mijenjti prema LGBTQ osobama kada su shvatili da među ljudima koji im se sviđaju – npr. članovi njihovih porodica, prijatelji, susjedi, nastavnici, saradnici – ima i LGBTQ osoba. Samim tim su postali prijhvatljiviji prema LGBTQ osobama pa čak i vatreni saveznici u borbi za jednakost. Mislim da je važno da ljudi “come out” i mislim da će sa vremenom to imati sličan efekat na širu javnost u BiH kao što je imalo u SAD-u. Ali, ne želim ni na koji način da osramotim one koji još nisu “come out” u BiH ili bilo gdje drugdje, i shvatam da su strah od odbacivanja, diskriminacije i nasilja ogromne prepreke koje nije lako prevazići. Dakle, svako treba to da uradi na osnovu svog osjećaja sigurnosti, ali na kraju, to je najefikasniji način mijenjanja stavova ljudi o LGBTQ osobama.

Čine li policija i sudstvo dovoljno da kazne napadače na gej osobe?

Ne, ja mislim da ne. U 2014. godini, SOC je izvijestio da je svaka treća LGBT osoba u BiH  bila žrtva nasilja a  samo svaka  sedma osoba prijavi napad. Ovaj podatak pokazuje da je nasilje nad LGBT zajednicom gotovo opšta pojava, prilično nevidljiva u smislu negodovanja ili osude javnosti,  definitivno nedovoljno istražena i procesuirana od strane vlasti. A inače sam mišljenja  da, općenito,  ljudi  u BiH imaju vrlo nisko povjerenje u kompetentnost  policije i pravosuđa.  A ovakva  osjećanja su vjerojatno još jače izražena u LGBT zajednici  s obzirom na široko rasprostranjenu homofobiju i povijesnu nespremnost  onih na vlasti, na bilo kojem njenom nivou, da rješavaju probleme nasilja i diskriminacije LGBT osoba. Na drugoj pak, pozitivnoj  strani,  SOC je  (u)radio kritički, uporno razbijajući  institucionalnu  homofobiju. Obavili su  stručno usavršavanje lokalnih policijskih vlasti u BiH, sa nadom  da će uskoro uraditi sličan posao i sa pravosuđem, ako već nisu, da bi im pomogli  u pravilnom razumjevanju suštine seksualne  orijentacije  i rodnog  identiteta ljudi kako bi bili sposobnii  prepoznati zločine  iz mržnje usmjerene na LGBT zajednicu.

Koja je Vaša poruka onima koji još imaju predrasude prema gej osobama?

Nisam baš sigurna koja je prava poruka  onim ljudima  koji reaguju na tako nešto  što je bazirano na  ignoranciji  i/ ili iracionalnom strahu. Već smo vidjeli u BiH i regiji kako se neznanje, stereotipija i mržnja koriste za opravdavanje represije i nasilja, i nezamislivo je da to ostane najbolja opcija za mnoge ljude. Ono što je zapanjujuće u BiH u ovom trenutku, s obzirom na široko rasprostranjenu homofobiju i odbacivanje LGBT osoba,  jeste  da  je  svaki građanin  u poziciji  da učini,  izbjegavanjem da se uključi u nedolična ponašanja,  nečiji život boljim  ili  da hrabro  (u)stane  u odbranu  onih koji se sučeljavaju sa nedaćama. Kakva je privilegija imati sposobnost da  kreiraš  pravednije  uvjete  za ljudske živote čineći  tako malo. Sjećam se da je jednom prigodom Hilari Klinton, tada još u  funkciji američkog državnog sekretara, navela citat legendarne prvakinje  ljudskih prava Eleanore  Roosevelt:  “Gdje će, nakon svega, univerzalna ljudska prava (za)početi?  U malim mjestima, u blizini domaćeg ognjišta,  tako malim  da se ne mogu  vidjeti na bilo kakvoj mapi svijeta. A ipak, ona su cijeli svijet za  individualnu personu;  susjedstvo u kojem živi; školu ili fakultet koji pohađa; tvornicu, farmu ili ured  gdje radi.” Dakle, moja poruka je usmjerena prema  ljudima  koji  premda i dalje vjeruju u one stereotipe o LGBT zajednici mogu, naposljetku,  ipak doći do spoznaje da je svaki život nešto izuzetno vrijedno i da svaka osoba zaslužuje da njezina osnovna ljudska prava budu zaštićena. Poruka ljudima  dobre volje….

Intervju je nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske